The Last Broadcast

Domovinsko putešestvije

Odlazak u domovinu je uvijek protkan svim i svačim. Pravo šarenilo. I tako poput prave emancipirane žene teglih koferčinu od 21 kilu sa vlaka na podzemnu kao profesionalac. Hm, zapravo, nisam ga uopće ni dizala koliko je bio težak nego ga samo vukla, uključujući i stepenice. Pa kom obojci, kom opanci. Nitko se nije ponudio pomoći mi. Ah, Londončani, ljubi ih njihova Xiola.

U principu skužih kako obožavam aerodrome, oliti zračne luke. Uvijek kad se nađem tamo svijet nekako izgleda bolji, sve je divno i krasno, miris tapecirunga i javnog tepiha mi ulazi u nosnice i odmah zaboravim na sve patnje radničke klase koja me muče. Preobratim se u roku odmah. Kao prvo, odmah se natrackam sa svim mogućim parfemima u duty free shopu. Znam da se kaže da ne valja miješat to, ali ja se sva razgoropadim i bude mi svejedno. Jest da se na kraju usmrdim ko kuga od silnih samplova, ali jebo sve, baš me briga, nijesam odmjerena i decentna dama.

Drugi ritual mi je da pokupujem najgore trač novine ikad: Hello i OK. Nekako me omađijaju one glatke, mirisne stranice, pa sve u boji (e, to najvise, jebo crno bijeli svijet), pa sve se smiješe lijepe, mršave i plavokose žene. A kao pripadnik ne-lijepih, ne-mršavih i ne-plavokosih primjeraka tog roda nekako me i to omađija. Uz to su još dijelili ogromnu Toblerone za samo 1 funtu pa reko’, kud ćeš bolje? Udri!

Hm, zaključak iz svega toga je: Xiola se vrlo lako da omađijat. Gora je od malog djeteta. Dobro, ne možemo svi biti na istoj intelektualnoj razini. Netko je više, netko niže u hranidbenom lancu. Uglavnom, ja se, po svemu sudeći, držim blizu dna. I dobro mi je. Za sada.

Avion. Odmah sam uhom ulovila i omiljenu mi riječ “papati” pa me skoro uhvatio napadaj jetre i žuči u jednom. Neima veze, glavno da je uz mene u redu broj 4 sjedila ženet’na ko iz Hello stranica: plava, sa toliko dugim nogama da sam se pored nje osjećala kao da u životu noge nikad nisam ni imala. Pa sam ih onako krajičkom oka uspoređivala. Njezine su se talasale još duboko ispod sjedala do mene. Moje nisu. Dabogda joj bilo izuzetno neudobno i da ih je morala presavijat. Ja to nisam morala činit. I izgleda da je bila neki šaljivdžija koja paničari čim se avion okrene. Kad uzlijeće i dosegne visinu, zvuk motora se promijeni. To svi znamo, jel’. Ali ne i ona. Dočim je čula razliku u zvuku, skočila je ko oparena iz sjedala i zgrabila moju rukicu. Zapravo, lažem i eufemiziram: ščepala ju je nemilosrdno. Ja je gledam pogledom punim miline, a ona samo bulji u mene. I nista. Pitam je onako razbojnički “What? WHAT??” A ona ništa, blago se smiješi i prozbori “Sorry”. Mislim si, bit će tebi sorry kad se ja dočepam tvog grkljana. Suzdržala sam se samo zato jer su u tom trenutku iznijeli krkacinu. Koju paničarka-plavojka-dugonoga nije uzela. Pih, mislih si, još i ne krčeš, Gospe ti jadne tvoje mršave i dugonoge!

Krkanje u avionu. Recimo, nikad ne pojedem desert. To uvijek ostavim. Ostalo kako kad. Zna se kakva je avionska krkačina, ali i to je dio rituala i putovanja pa to ne propuštam ni za živu glavu. Nikad se ne cifram i ne odbijam, iako znam da ću dobit užas i strahotu (osim jednom u Virgin Atlantic na putu za San Francisco, gdje su nam dijelili i sladoled). Uspijeh nemilosrdno razmrvit pecivo po čitavoj tacni i po sebi. Plavojka me sažalno gledala i tresla se od panike čim bi avion i malo skrenuo u lijevo ili desno. Likovah u sebi kako sam ja, zapravo, izuzetno kul osoba dok letim. Iako više volim transkontinentalne letove jerbo avioni su masivniji pa se manje tresu. Ovi europski se odmah počnu trest ko da su od papira ili kartona.

I tako, stigoh do Rvacke, čekah na prtljagu skoro do zadnjeg (već bijah spremna pičkarat im mater na šalteru za izgubljenu prtljagu). U medjuvremenu se zabuljih u neku reklamu gdje češki avioprijevoznik oglašava letove i za Tbilisi (nemoš’ ti više Gruziju izvadit iz moje glave, a-a). I završih do pripizdine domaće koja zapravo više vuče na vukojebinu. Ubitačni utjecaj vukojebine je malko ublažila sarma. Sad se krijem jerbo svi se vukojebinari žele nacrtat u kući i vidit me ko da smo na sajmu. E, neš’ majci – idem se sad ubalzamirat.