Pregled posta

Strah i prijezir na Oxford Streetu

Dodjoh. Vidjeh. Kupovah. Poludih. Obnevidih. Bijah omadjijana u Selfridges. Milih brzinom najsporijeg bica na kugli zemaljskoj. Hiperventilirah od panike sto ne imadoh pojma o cemu se zapravo radi. Sto bijah muva bez glave. Sto, umjesto da kupujem za druge, kupih sebi svega i svacega. Potpuni raspad sistema.

Zabijah si glavu u pijesak koliko god je bilo moguce. No, kucnuo je i taj cas ludjackih kosulja, odnosno, odlaska u Oxford Street tjedan dana uoci Bozica. Oxford Street je, za neupucene, glavna shopping ulica Londona koju treba izbjegavat ko djavo tamjan u svako doba dana/sezone, a kamoli sad.

Meditirah. Pijah kamilicu. Masirah se. Relaksirah. Sve u svrhu potpunog zen-om stanja. Sve je bilo pazljivo iskonstruirano. Isplanirano. Na foru: udri, dodji, unidji, kupi, svisni. Prva ulupina u pazljivo planiranoj ofenzivi: moj gejpeder. Te aj da se nadjemo, te pricat cu ti o gejpederskim orgijanjima (na ovo su se moje usi nasiljile), te nudera jos sam u gacama, nisam se ni obuko. O, Gospe moja. A sta cu jadna, moradoh ga uplanirat u plan.

Kao slag na kraju rasporih nokat na malom prstu lijeve ruke. Rasporih ga do krvi, duboko, duboko. Krvi ko u prici. Vristanja ko u horor filmovima. Boli ko na inkviziciji. Evo, priznajem, cak pustih po koju suzu. Nije bila radosnica. Postadoh invalid posto sam lijevak. U svoj strci zaboravih stavit flaster pa jadni prstic moj moradoh zamotat u papirnatu maramicu. Moj gejpeder se zgrozio vidjevzi plavo-crno-crveni batrljak, ali je i suosjecao kako samo gejpederi znaju. Kupio mi je ogromnu salicu gingerbread kave sa brdom slaga. Onda cuh sve o gejpederskom orgijanju. To mi je malo popravilo tmurno-cemeran dan.

Slijedilo je iskustvo poznatije pod imenom shopping. Nije nimalo bilo ugodno. Sa svakom prolazecom sekundom osjecah sve veci nemir u sebi. Zivici su mi popustali ko lastik na gacama. Probijanje bozicnih hordi je tezak zadatak, a pogotovo kad se covjek zapravo moze sluzit samo jednom rukom. I pola druge jerbo na ovoj drugoj nokat visi na malom prstu kojeg ne mogu otpilit jerbo je tako duboko puko da neima sanse da ga pogledam, a kamoli dotaknem.

Hipnotizirana u Selfridges htjedoh pokupovat citav drugi kat bez obzira na sve. Za jednu milisekundu cak mislih da Bozic i nije tako losa stvar. Ali ubrzo se otrijeznih. I brzinom sporog metka izletih vanka.

Bilanca svega? Par vrecetina sa ni sama ne znam cim. Cin je kulminirao u Urban Outfitters gdje se posteno nagradih za muke Tantalove (i jos uspijeh utegnut sise u srednji broj, aka M): vrlo prikladne 2 majice kratkih rukava (ne znam da li da ih nosim sa sobom doma jerbo ako mi ih mate' vidi odrec' ce me se - nosit kratke rukave po zimi, ajme, Gospe moja! Ali jebo sve, zato postoji centralno grijanje, majku mu) na kojima velikim slovima pise Compton i Nashville. Nikad od mene uodijeljene (ona koja nosi odijelo, op. a.) profesionalne zenet'ne. Malo me to i brine.

Na kraju mi je prekipilo ko pokvarenom ekspress loncu i pokupih se u oazu pripizdine moje donje. Osjecah se gore nego da radih prekovremeno na poslu. Slijedeci izazov: potrpat sve to u kofercinu. Odnosno, potrpat i spakirat se u roku od 2-3 sata danas navecer. Jer sta cu uzimat danas slobodno kad mogu radit, jel', pa jos fino dizat se sutra ujutro u 4 sata? Ma milina i divota!

Jako vazan PeEs: po prvi puta da me netko nazvao princezom!! Vozac taksija. 'Ello, Princess! (pomnozite to sa reskim cockney naglaskom). E, pa sad, svaki pocetak je tezak.

Post je objavljen 20.12.2005. u 11:16 sati.