Pregled posta

Kako izdangubit zivot u par grubih crta

Nema boljeg dangubljenja od voznje na posao i natrag. Stara izreka Dangubo jedna! moze se primijeniti u ovom slucaju. Mislim da je fraza i izmisljena za to. I tako dangubeci, dapace, po tko zna koji put zjakajuci i piljeci u psihodelicno-dizajnirani tapecirung 8.23 i 18.10 Thameslink vlaka koji mi zivot znaci (najdulja i najgluplja digresija ikad), dodjoh do zapanjujucih zakljucaka:

1) Citanje. Nista lakse. Jos k tome ostri se mozak, obnavlja se znanje, dakle, rezultanta je da mozete frapirati poznanike, kolege na poslu, prijatelje, rodjake i nepoznate jedinke koje slucajno sretnete hodajuci bespucima Londona. Samo otvoris knjigu, citas i intelektualno se uzdizes. Osim sto ova jedinka ovdje ima malo vecih problema sa tim: naime, da joj se zamanta u ocima sjajnim negdje nakon 2 procitane stranice. Odnosno, 2 stanice. Onda je gotovo. Mrak na ocima, olovo u dusi, mozak na izdisaju. Ista stvar i sa novinama. Pa zaboravljam. Pa se vracam na vec procitani clanak i shvatim da se rijeci neobicno ponavljaju istim redosljedom tek pri kraju. Kad je vec kasno. I jos si zamrcim prste sa tintom.

2) Citanje broj dva. Tj kradja citanja. Hm. Da, kradja. Kad skrisom citate tudje novine. Buljite u tudje novine. A kao kulerski se pravite da ne. Pogotovo efikasno ukoliko suprotna strana cita tabloid ili Daily Mail. Ili Daily Sport (kategorija za sebe). Kontraindikacije su bolne ocne duplje, ali vrijedi pokusati barem na par minuta. Ovo bi bilo nesto kao secret pleasures dangubljenje (ekvivalent opijanju alkoholom i inim supstancama). Kao, nitko to ko fol ne radi, a radi. Jer dangubljenja nikad dosta.

3) Piljenje u vlastiti nos. Vec jednom davno opisano. Da sazmem: covjek sjedi do prozora, bulji u sebe u profilu i divi se vlastitom nosu svome. Na ljestivici dangubljenja kotira vrlo dobro. Pod ovu kategoriju potpada i kvazi-intelektualno piljenje u imaginarnu tocku negdje daleko, daleko. Koncentriranje na inu. Tj sve samo da ne mora covjek buljit u facu koja mu sjedi vis-a-vis. Koncentriranje na neonsko osvjetljenje je od posebne zanimljivosti: nijanse osvjetljenja, primijeti se koje sijalice ne rade. Moram pripomenuti da covjek izgleda zamamno pod ovakvim osvjetljenjem, pogotovo kad se vraca natrag kuci. Doduse, ovakvim ponasanjem moze se isto tako inducirati slabost kao i pri citanju, ali dangubu vulgaris to ne bi trebalo omesti u sprovodjenju ovog hrabrog cina.

4) Tu je i neizbjezno slusanje iPod/mini/nano. Ova metoda je jedna od najupotrebljenijih u mom skromnom slucaju. Ispocetka se moze ciniti kao ideja-nevinasce, slatka ideja, najbolja ideja. Ali nakon 18 mjeseci koristenja nekako gubi svoj car. Kada ispucate bateriju nakon samo pola sata jer manijakalno samo fast-forwardirate jer vam se vec od same pomisli na pocetne taktove Feeling Good dize bujna kosa na glavurdi onda je znak da je nesto gnjilo u ovoj naizgled bezopasnoj metodi.

5) Razgovor. Ne daj Boze. Konverzacija zapoceta sa osobom koja sjedi drito nasuprot vas/tik do vas i dodiruje vas ovlas svojim koljenom poradi obilja slobodnog mjesta. Osjecaj kao da vas je struja opekla, zajedno sa zanimljivim sadrzajem kojim ovakav razgovor neizbjezno obiluje, naprosto budi uspavani ushit ekstaze i spontane srece.

Glasno razmisljanje na kraju: zasto je muskarcima tesko da ipak malo skupe noge dok sjede, o, zasto? Pa nemaju kamencugu tesku medju nogama!? Ide to, moze ici, mora se samo malo potruditi. Od sad cu voditi kampanju Dajmo im da se stisnu! Ili Dajmo im da stisnu noge! Nema majci labavo!

Simon Starling (ovogodisnji pobjednik Turner Prize - Boatshed