Kao prvo, da odmah na pocetku razbijem sve nade, iluzije i ostalo: Cimer se pojavio u kadru koji bi reziseri, da je moj zivot film, izrezali. Pojavio se u treptaj oka trenutku sav zajapuren od bozicnog kupovanja, sa vunenom kapom na glavurdi. A mi bas tad izlazile. Dobro je to, ne valja uvijek imat sve hunky dory.
Uglavnom, klaparam po ledari do Marisi i Brusa i obavijestavam ih da sam na putu da ih, sta ja znam, ne ometem na prepad, a ono Ja i Brus gledamo "Lepa sela lepo gore". Koja idila, mislim si u sebi i proklinjem zivot, zivljenje, ledaru, cupavu kosu i sve ostalo sto mi je doslo pod zub. Cmaak-cmaak, aaa, nu, vidi je sto je pocrnila (to ja njojzi), ona meni Cmaak-cmaak, nu, vidi, svijetli kaput i pri tom me/ga (mene i kaput) onako u transu gladi. Naravno, cmakah se i sa Brusom koji je bio izuzetno sretan da ne mora ic u kino gledat pingvine jedno sat i po' vremena. Posto Cimera ne bijase u stanu mogla sam se fino raskomotit i fino komotno zasjest na kauc.
Onda sam vristala poput out of control teenagerice dok je Marisi slavodobitno pokazivala plijen koji je dovukla iz Indije: sari ovaj, onaj, materijal taj, tamo-amo, i na kraju, u dirljivoj sceni, izvadi ona poklon samo za mene. ja se raznijezih, skoro pa da ne zaplakah. Ona je to iskoristila da bi se u medjuvremenu utegla u vec poznati janjeci kozuh i princeza cipelice sa masnom i petom od otprilike petsto metara (sve bez carapa; oli misli da je ovdje Brazil, tiho se snebivam u sebi). Taman 'ocemo izic, a Marisi sine da me Brus nije iscmako Juhu, Brus, kissssssss. Uh, dobro da se sjetila. Do neke tradicije i bontona se ipak mora drzat.
Sad ide scena sa raznerviranim Cimerom na koju ne namjeravam trosit rijeci (vidi prvi paragraf).
Dakle, gledasmo dokumentarni o pingvinima. Opstanak-stajl. Jerbo smo morali sve tempirat da mogu vatat jedan od zadnjih vlakova za milu i dragu mi pripizdinu. A pingvini se prikazivase u onom nekom arty-farty kinu. Uplasih se da takva kina ne prodaju krkacinu u obliku gumenih bombona, kokica, cokoladica i slicno. Sva sreca bilo je nesto, ali sve organska cokolada, fair trade ovo, fair trade ono. Di je Cadbury's vulgaris, di su radioaktivno obojani gumeni bomboni? No, dobro, ne valja prizivat djavla bez razloga.
Oboruzane siromasnim arsenalom krkacine upadamo u dvoranu. Mukla tisina. Reklame na platnu. Uguzujemo se u sjedala, suskamo, zvacemo, laprdamo, gnijezdimo se, otvaramo kokice. Publika nas mrzi. Dvoje iza nas se premjesta na drugu stranu. Dvoje ispred nas isto tako. Posebno smo se okomile na zenski dio jedinke od para ispred koja nam je slala otrovne strelice pogledom. Marisi se nije dala smest. Nu, picke, kako nas gleda. Pih! Sta mislis, 'oce li ta ikad radit Botox na sebi? Da je pogodim kojom kokicom u tikvu? Paaaa, kazem ja, ajd, i mene zivcira, a onaj njen papak jos vise.
Bacanje kokica nam se obilo o glavu jerbo se valjda bio ukljucio neki fizikalni zakon i kokica se, umjesto u glavurdu zenetine i papka joj, odbila o sjedalo i vratila se u nasem pravcu. Umjesto da nas opameti to nas je jos vise razjarilo. Mislim, tko je vidio gledat reklame i sutit? Prizivale smo lijepu atmosferu multipleksa gdje chavs unose hot dogs, nachos, stolitarsku Colu, zvacu na glas. Tj gdje je sveopca dernek atmosfera. Jer mi smo narodske zene ko stvorene za raznorazne derneke.
Razgalamile se mi jos vise. Toliko smo se davile u kokicama da smo ih pola posule po sebi. Ja sam nekako cudnovato uspjela sve sasut u siroki mi rukav, a krajickom oka vidjeh Marisi kako je kupila ostatke po mrklom mraku u vlastitom krilu. U sred filma okomile smo se i na vrecicu Maltesersa koju sam spretno otvorila suskajuci sto se bolje moglo. Maltesers su crunchy, dakle, ne mos' ih jest tiho ni da 'os. Majke mi, nismo ih namjerno kupile.
Pingvini su bili kul. Tokom sretnih i veselih scena radile smo jedna drugoj face veselja i koristile se 'palac gore' gestom. Tokom tuznih i suznih scena turobno smo se mrstile jedna drugoj i koristile 'palac dolje' gestom. Volim takvo interaktivno gledanje filmova. Ne-botox picka sprijeda se okretala. Gadjale smo je ostacima kokica u mraku. Na kraju smo skuzile da su svi posjetioci bili parovi i da su popingvinili, tj svi su se nekako stisli jedno uz drugo, pogotovo dok je isla zavrsna spica. To smo iskoristile da sto glasnije i nespretnije ispadnemo vanka iz dvorane, spoticuci se o nase prazne vrecice, boce vode, kapute i sjedala. Marisine visoke pete tu nisu bas previse pomogle.
I tako je zavrsila jos jedna subotnja vecer u sredisnjem Londonu.
Pri citavom cinu izlaska sa Marisi primijetih jednu cinjenicu: kad prelazimo cestu uvijek me grcevito scepa i zarine svoje kandze u moj laktic, te se tako em podupre, em ako je zgazi auto, da i mene istovremeno pokupi. Sto ti je prijateljstvo, ah!
Dodatak: ne, Marisi, nijesam bila nasminkana. Fala svim svecima na mraku u kino dvorani. A sad idem tandrcit beretku (Bog blagoslovio Siennu Miller) jerbo mi je kosa uzas i strahota: odo' u Oxford Street. Ko ziv, ko mrtav.
Post je objavljen 18.12.2005. u 11:44 sati.