Eto ga, dakle stiže obećani opis puta.
U petak popismo kavu u Slavonskom Brodu, sto sam puta prošao kraj Broda, ali nikad ne svratih, pa smo to ovom prilikom ispravili. Nakon toga stizanje u Bg, odsjedanje u uredu Ilegalnih poslastičara o kojima sam pisao prošli tjedan. Ekipa ode u Indie Go, fino jedno mjesto, kažu, a ja ostao u uredu ne bih li sa Borisom S. raspravio temeljna pitanja poetike, etike i temeljnog smisla univerzuma.
Kad su se nešto nakon šest sati ujutro vratili vidno razveseljeni poslastičari, ja sam krenuo na spavanje.
Subotu je obilježila potraga za mikrofonskim kabelom, koja bi završila bezuspješno da Pavlec nije pronašao isti kod jednog propalog glazbenika.
Nakon toga drijemanje (nismo se naspavali noć prije, vidi gore), pa ZMUC. ZMUC je Zemunski mali umetnički centar i nalazi se u Zemunu, pa se naša dvočlana delegacija osjećala kao kod kuće.
Od mikrofona nije bilo ništa, pa smo izveli unplugged sviročitanje na otvorenom.
Prije toga sam se okrijepio finim jelima i pićima u restoranu zvanom Šaran, tik do ZMUC-a. Preporučujem.
Sviročitanje je počelo ćelavo,sve dok domaćin Tobić nije malo pripomogao svojom novom pjesmom pod radnim naslovom "Pa se vrte", te je sve privedeno kraju na užitak okupljenih. I spomenuti Boris S. otpjevao je svoj deseterac o kraljeviću marku uz moju skromnu pratnju u stilu akustičnog thrash metala
sretosmo mladića iz Čakovca, Davora, koji se također nekako našao u ZMUC-u. Bila je tu i simpatična Portugalka, pa čak i jedan mladić iz Pančeva imenom Vlada.
Dio koji je uslijedio u zatvorenom bio je nadrealan. Znatno umoran, prilegao sam na dvije stolice, a onda je Tobić uzeo gitaru i počeo izvoditi ono što inače izvodi. Polako sam se pridizao, a onda je Tobić gitaru uručio meni.
Bilo je svega - revolucionarnih pjesama Zdravka Čolića, starogradskih, narodnjaka, sjetili smo se i Thompsona i Vuce, a spomenuta Portugalka je svirala i pjevala Toma Waitsa glasom Suzanne Vega na 78 okretaja. Četiri sata arlaukanja bez odmora, uz lajtmotiv "Pa se vrte, pa se vrte..."
U nedjelju oproštajna kava, te miran i siguran put.
Vozite oprezno, kao ja!
Pronašao sam sliku koja se nalazi u WC-u ZMUC-a, citiranu u prethodnom postu.
Pa se vi mislite kakvo je to mjesto.
I da, vrijeme je bilo lijepo, samo su noći bile pomalo prohladne.
DODATAK: Komentari postaju sve čudniji. Vijest o nesreći koja se spominje nalazi se ovdje. Moli se pixie da se svejedno javi, da se ljudi osjete bolje.
Tu rečenicu umjetnik izgovora lik s crteža koji se nalazi u WC-u ZMUC-a, mjesta koje je zauvijek obilježio subotnji nastup Tobića, Sanatorijuma i grupe Radost!.
Slike mogu govoriti.
I kažu nam:
ZLE NE VOLIMO ZATO ŠTO SU ZLI, A DOBRE NE VOLIMO ZATO ŠTO SU PIČKE.
Kad sunce zalazi nad Varšavom
Dva se blogera automatski priključuju
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte
pa se vrte u kruuuuug
Ovo dolje malo je glazbe velikoga genije.
Donald Van Vliet nacrtao je skicu koja se nalazi u desnom dijelu ovog bloga. Navodno, nikada nije išao u školu.
Poznatiji kao Captain Beefheart, vodio je muzičare pod imenom The Magic Band, ili His Magic Band, ovisno o trenutnoj količini egotripa.
Još za puberteta družio se s Frankom Zappom, genijom gotovo kao što je i on sam. Svirali su zajedno, svađali se i mirili. Zappa je producirao njegov najbolji album, Trout Mask Replica, poznat kao album što ga mnogi hvale, a rijetki su ga slušali.
Zappa je umro, a Vliet je još živ. Prestao je sa svirkom još početkom osamdesetih, kad ga je počela mučiti multiple skleroza. Otad samo slika, pravi skulpture i diže velike pare za iste.
Živi sa ženom negdje u pustinji, priča kaže, u prikolici.
Postoji mnogo čudnovatih priča o Donaldu van Vlietu, a veliki broj izmislio je on sam.
Gotovo je nemoguće doći do njega.
Navodno je prije desetak godina živio blizu mora, slika i gleda kitove.
Gdje se sada točno nalazi, ne znam.
To vam je Captain Beefheart.
Vratio se s istoka.
kad se dojmovi slegnu, bit će koja riječ...
Kada joj ide posjet, ne voli žuriti i stoga uvijek kreće na vrijeme. Kupio joj je voće i novine i na semaforu pregledava naslove razmišljajući o tome što će joj čitati. Pali se zeleno svjetlo i on zaklapa novine i prebacuje u brzinu uočavajući nekoliko velikih mrlja na namreškanom asfaltu ispred pješačkog prijelaza. Nekome je iscurilo ulje.
Ona voli kad joj priča o tome što se vani zbiva i on, vozeći, priprema svoju priču. Vozi polako jer zna da će stići prije vremena posjeta i da će mora čekati. Nije dozvoljeno ući prije vremena.
Penje se prema bolnici uskom ulicom punom rupa. Kad padne kiša, mrlje na asfaltu ponekad se ne mogu razlikovati od rupa. Otkriju se tek kad kotači automobila ne upadnu u njih. Vlaga širi rupe, a zimi, kada se voda zaledi, asfalt puca. Na proljeće se one otkrivaju, izranjaju poput glista poslije kiše, i onda ih krpaju asfaltom koji je obično tamniji od starijeg i cesta puna zakrpa izgleda kao koža puna tamnih mrlja.
Na treći kat uspinje se stepenicama. Pognute glave hoda prema odjelu na kojem se ona nalazi, brojeći zelene ploče na podu i sujevjerno pazeći da ne stane na tanku crtu koja ih razdvaja.
Na klupi ispred bolesničkih soba nalazi se tamna mrlja. Sjeda pažljivo, da je slučajno ne dotakne. Nalazi se s njegove lijeve strane. Lijevu ruku zaštitnički stavlja u krilo. Mrlja je tamna i izgleda prljavo, zarazno. On stišće usne i okreće glavu na drugu stranu.
Čeka. Vrijeme čekanja proći će, svako vrijeme prođe i on pucne prstima, zamišljajući o tome kako je čas ulaska već došao. Ruke čuva čistim, u njih će staviti njenu desnu ruku. Uvijek sjedi s desne strane kreveta. S lijeve su strane aparati i infuzija, a u veni njene lijeve podlaktice nalazi se kanila. Nakon nekog vremena, vena se upali, pa medicinska sestra premješta iglu, tražeći novu, zdravu venu.
Vene su krte, pucaju i bolničarka obično pogađa tek iz drugog-trećeg pokušaja. Na mjestu uboda stvara se podljev. Ljubičast, skoro crn. Zatim blijedi – u plavu, pa zelenu, zelena zatim svijetli i pretvara se u žutu i napokon nestaje. Sve to traje tjednima. Kada je gleda svaki dan, ne primjećuje promjenu, mrlja nestane tek kada zaboravi na nju.
Bliži se vrijeme ulaska. Hodnikom polako hoda stariji čovjek noseći prozirnu plastičnu vrećicu sa cijevi koja izvire negdje u njemu. Dok prolazi pored njega, licem mu prolazi osmijeh, čovjek izgleda kao da se nečeg sjetio i jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh, dodirujući višestruke bore koje mu uokviruju usta. Ulazi u WC.
Svaki put kad dođe, najprije je pažljivo pregledava. Ona krije podljeve i rane, a rane su sitne i uopće je ne nagrđuju. Vršcima prstiju opipava podljev, a ona okreće ruku i skriva ga. Svjestan svoje snage, nježno je hvata za ruku i okreće unutrašnji dio na kojem su ubodi. Ona zatvara oči dok se on saginje i usnama dodiruje modrice.
Potom namješta osmijeh, podiže glavu i uzima njezinu bradu između palca i kažiprsta.
Gledaju se u oči, on proučava njeno lice. Nije se puno promijenilo. Malo je mršavije, nenašminkano mu se, čini mu se, čak i više sviđa.
Zatim otvara novine i čita joj. Povremeno je pogledava - blijeda je, a prije su joj od sunca često izbijale mrljice po obrazima. Zaklapa novine. Ne skida pogled s njezinog lica i govori bez prestanka, ne misleći. Ona ne može puno pričati. Govori tiho, ponekad tako tiho da je razumije uglavnom prateći njene usne. Sat vremena prolazi brzo i posjetu dolazi kraj. Ljubi je u obraz i odlazi.
Ta mrlja odavno mu privlači pogled. Trudi se gledati u drugu stranu i ne misliti na nju. Pokušava ne vrebati je krajičkom oka. Osjeća potrebu dodirnuti mrlju, tamnu i masnu, čini mu se da bi tako doznao od čega se sastoji. Samo jedan mali dodir bio bi dovoljan da ga zauvijek prođe volja. Samo jedan dodir. Osjeća kako nakon toga više nikad ne bi mogao dobro oprati ruke. Bori se sa sobom i pobjeđuje, čistoća ruku je sačuvana. Smišlja svoju priču, a zatim opet otvara novine i traži naslove koje bi je mogli zanimati. Ne bi htio zaboraviti nešto važno.
Čovjek izlazi iz WC-a i vraća se u sobu. Hoda polako, a izraz lica sad mu je potpuno ozbiljan. Dok prolazi pored njega, na hlačama njegove pidžame on uočava nekoliko svježih, vlažnih mrlja. Pidžama je bolnička – isprana je, bezoblična i puna zakrpa. Provjerava je li što zaboravio. Njena nova, sveže oprana pidžama uredno je složena u vrećici i on, kao za probu, prstima prelazi preko meke tkanine.
Cesta koja se penje prema bolnici svaki je put u gorem stanju. Dok vozi, čini mu se da može osjetiti kako kotači njegova automobila drobe asfalt i šire rupe.
Jedino je rješenje, pomišlja, skinuti bolesni sloj, duboko, bez milosti, sve do zdravog tkiva.
Zatim sabiti šljunak i divni, crni, vreli asfalt oštra i teška mirisa teškim valjcima utrljati u tlo koje se puši. Potom ga treba ostaviti na miru dok se ne ohladi. Na taj način može se kupiti nekoliko godina.
Čekanje se odužilo, i čini mu se da još nikad nije toliko čekao. U bolnici je previše toplo, uvijek prejako griju i osjeća kako se znoji. Dlanovi su mu vlažni. Naslanja se na ruke, kasno primijetivši da mu je lijevi dlan na mrlji. Ne osjeća ništa posebno, ne primjećuje da se dogodilo išta važno. Svjestan je samo protjecanja vremena. Broji ploče na podu, proučavajući njihovu simetričnost i sitne nesavršenosti – ogrebotine, mrlje i promjene u boji. Lijevi mu se dlan potpuno zalijepio za mrlju. Gleda u pod, pažljivo slušajući, spreman ustati na zvuk otvaranja vrata.
Došlo je vrijeme da uđe i on pucne prstima – bio je to jedan tren. Ustaje i otvara vrata. U šest koraka do njenog kreveta primjećuje mrljice na njenim obrazima. Ona otvara oči i okreće se prema njemu, mršteći se zbog popodnevnog sunca koje joj udara u oči. Štiti oči dlanom, gleda ga i smiješi mu se bez riječi.
Vrećicu sa stvarima i novine stavlja na ormarić, a zatim je lijevom rukom dugo miluje po licu.
Pa što ima?
Radim kao konj teretni, to je onaj koji je malo spor, ali vrlo izdržljiv i poslušan.
Rijetke slobodne trenutke koristim za vježbanje gitare. Moramo biti reprezentativni, a čovjek zahrđa...
Pa što ima?
Eto u sklopu suradnje između dviju neprijateljskih država, odoh ja u njihovu prijestolnicu.
Znate li da je prijestolonasljednikovica najduža riječ u našem jeziku?
Tamo će nastupiti Radost! ne bi li neprijateljima donijela nesreću, jad i tugu.
Koncertno čitanje organiziraju Ilegalni poslastičari, kod kojih možete vidjeti najavu događa i potankosti.
Ilegani poslasičari,među ostalima, jesu i:
Boris Starešina, koji će nas uskoro razveseliti knjigom nevjerojanih deseteraca o kraljeviću Marku koje možete pročitati i na blog.hr-u. Marko sreće vanzemaljce, ljudoždere, Japance, kao i starog lošeg Musu Kesedžiju. Inače, u stvarnom životu Marko je bio turski vazal, a sredili su ga Tobićevi vlaški preci.
Tobić, koji dovršava cyber roman u kojem se poavljuje Kinez Mihajlo, mladić čija probava proizvodi najčudnovatije zvukove, crnac židovske vjere koji usred Beograda govori zagrebačkim naglaskom i uživa u patnji koju mu svojim ponašanjem uzrokuje njegova djevojka obrijane glave, imenom Floma Aster.
Leposava, roman istoimene spisateljice, mlade žene prekrasnih grudi, o finoj djevojci koja studira političku korektnost i ljetuje u Bugarskoj, i zaljubljena je u Pavla, čovjeka koji govori trideset i sedam jezika.
sve ono što znam o sebi
to je stvarno jako malo
i u jednu riječ bi stalo
kada pisao bih ti
sve ono što znam o sebi
to svi za se slabo znaju
brojne žene što mi daju
il' mi žudnjom bude tek
čekam dan koji neće doći
stoga što vrijeme ne postoji
šteta, tako rado bismo pisali
jedno drugom sav život svoj
sve ono što znam o sebi
to je vrlo kratka priča
jedno sam od tužnih bića
koja imam svaki dan
Kratkoročne planove vokalnointrumentalne skupine Radost!, kao i tekst druge uspješnice istog sastava pročitajte ovdje.
(Ovo dolje počeo sam pisati prije nego što je editor zaključan, pa je ostalo nedovršeno. Dovršenost ne treba očekivati ni sad, samo da se zna)
Grupa Radost! razmotrit če mogućnost tuženja pokojnih Jimija Hendrixa, The Kinks i Arsena Dedića, zato što su nam ukrali ideje za važne elemente kompozicija Sve ono što znam o sebi i Gdje je vrijeme nestalo.
Oni su se prije sjetili?
Prije?
Ponovite metamatematiku, pogledajte se u ogledalo i recite "Vrijeme ne postoji", te se sjetite da je još Jorge Luis Borges rekao da stvaratelji stvaraju svoje uzore. Tada je jasno da su tri navedena subjekta stvorila nas, a i mi njih, i uopće, sve je stvorilo sve ostalo, kao i sebe samo.
Zvuči paradoksalno, ali je savršeno logično.
Zvuči logično, ali je savršeno paradoksalno.
Sve postoji, postojalo i postojat će (to troje jedno je te isto, ali gramatika me tjera na ovakav način izražavanja.)
Postojat će, samo da se ne dogodi nešto grozno.
Samo da se ne probudi kornjača koja sanja ovaj svijet, pa se usput protegne i zbaci ga sa svojih oklopnih leđa. U tom slučaju možemo se samo nadati da ćemo pasti na slonove koji na leđima drže kornjaču.
A mi, što mi držimo na svojim leđima? Krivim vrat, protežem se, ali ne mogu to vidjeti.
Još.
Htio bih vas obavijestiti o tome da se svijet mijenja. Mijenja se, iako vrijeme ne postoji, što rađa paradoks.
Svijet je pun paradoksa. I o tome bih vas želio obavijestiti:
Svijet je paradoksalan.
Onda bolje da ne govorimo o njemu. Tako bi rekao i Danilo, moj prijatelj iz osnovne škole, najbolji prijatelj kojega nikada nisam upoznao.
Imam ja mnogo prijatelja. Kažu da onaj tko ima mnogo prijatelja nema ni jednog. Ja imam mnogo prijatelja. Kažem "mnogo", a ne "puno" jer mi se tako više sviđa, "puno" asocira na nešto napunjeno nečim drugim, a "mnogo" na množinu, pa zato kažem "mnogo", što već spomenuh na početku rečenice koja je upravo završila.
Moj je dragi prijatelj i profesor Kazimir Vasilijevič Lobotomski. Nikada ga nisam upoznao, kao ni svog najboljeg prijatelja iz osnovne škole, Danila. Ako je netko zaboravio tko je Danilo, neka pročita četvrti odlomak ovoga teksta.
Volim razgovarati s profesorom Lobotomskim, od njega se može čuti mnogo toga što potiče na razmišljanje. Njegova najveća vrlina nije to što je pametan, nego to što svoju mudrost voli podijeliti sa svojim prijateljima. Rado slušam njegova znanstvena razmatranja, otkrio mi je čak i kako će izgledati budućnost čovječanstva.
Htio bih vas upoznati i s jednim prijateljem kojeg poznajem. Točnije, kažem da ga poznajem, ali tko uopće ikoga poznaje? Da bi čovjek upoznao drugoga, mora prvo upoznati sebe, a to je jako, jako teško. O tome sam već pisao, ali, evo, pišem opet, jer čovjek bolje usvoji činjenice kad mu ih ponove.
Dakle, moj prijatelj otvorio je blog koji se nalazi na ovoj adresi i ja vam ga srdačno i toplo preporučujem. On piše pjesme, objavljivan je i nagrađivan, pa pročitajte njegove pjesme i ostalo što već napiše, te mu ostavite komentar ako to želite. Ako ne želite, nemojte.
DODATAK SUBOTNJI:
TKO ĆE SA MNOM U KINO KAD OVO STIGNE?
DODATAK NEDJELJNI:
Ići ću sam. kad idem s nekim, uvijek mi pojede kokice i popije Coca Colu. (Klikni!)
Prođe godina da sam počeo s ovim čudom i mogu reći da se čovjek lako navikne na spomeutno čudo.
Ima dana kad se blog čini mrtvim, nema postova poznanika i prijatelja, pa čovjeku dođe pomisao da se nikada neće vratiti, da vrijeme ne postoji i da su svi mrtvi.
Osjetim se kao posljednji čovjek na svijetu, nikoga drugog nema, a ja, odnosno bezbrojne ličnosti moje višestruke osobe pišu sve te blogove.
Nije teško dobiti paranoju, ona je danas besplatna i dijeli se šakom i kapom.
U takve dane istražujem nove blogove i često se iznenadim.
Čovjek se u današnje vrijeme lako zbuni. Nekada je sve bilo lakše. Sve se vrtjelo oko Zemlje, ravne ploče koja je ležala na ogromnoj dobrodušnoj kornjači.
Sad se sve vrti oko svega drugoga i povezano je sa svime. Sinoć pronađoh raspravu o tome postoji li slobodna volja, a potom i nove spekulacije koje govore o tome da su šanse za stvaranje uvjeta za život u svemiru znatno veće nego što smo dosad mislili.
Svašta piše na internetu, i u novinama, a ljudi lako povjeruju u ono što bi htjeli vjerovati.
Ali, ja vjerujem jednom čovjeku.
Profesora Lobotomskog upoznao sam prije sedam godina, kada mi je rekao da su priče o smaku svijeta 1.1.2000. glupost.
Priroda, rekao je Kazimir Vasilijevič, ne zna ništa o dekadskim brojevnim sustavima. Dekadski sustav izmislili su ljudi. Kakva je glupost da djeca uče predmet Priroda i društvo! Te dvije stvari međusobno nemaju nikakve veze!
Ako je prirodu ili boga briga za brojevne sustave, on, ona ili ono misli binarno. Stoga, kraj svijeta ne treba očekivati prije 2048 godine, a ako čovječanstvo preživi i tu godinu, mirni smo do 4096.
Profesor K.V. Lobotomski dugo se i predano bavio temeljnim pitanjima ljudskoga roda. Njegove misli ponekad su toliko jednostavne da djeluju banalno, ali ne treba se zavaravati.
Iza njih stoji dug proces promišljanja svijeta i svođenja njegova sadržaja samo na bitno. Po tome je on srodan istočnjačkim mudracima kao što su Buddha, Konfučije, Lao C, Tagor, Gandhi, Naser i Nehru.
I za kraj podsjećanje da posjetite mog prijatelja i pročitate junački deseterac Kraljević Marko i vanzemaljci. Jer, umjetnost je ono najbolje, ono što čovjeka razdvaja od saprofita i ostale anorganske tvari.
Kao što Veljko Barbieri preporučuje sendviče koje kupujem na benzinskim crpkama u sitne sate kad ništa drugo ne radi, tako ću vam ja sada preporučiti gurmanluke mog prijatelja, genije, metamatematičara, romanopisca, stihotvora i narodnog pjesnika-desetaradžije, Borisa Starešina od nemila do nedraga zvanoga Sanatorijum.
Ovo nije tužna, nego dosadna kiša. Nebo ne plače, nego mu je dosadno, pa zijeva i otuda njegove suze. Nadam se uzrok dosadi nismo mi, čovječuljci s planeta na kojem vjerojatno ima života, iako ga pronaći nije nimalo lako.
Trebali bismo se zamisliti. Ne bi bilo lijepo da smo mi krivi za nečiju dosadu.
Vježbajmo da bismo bili zanimljivi. Utakmica je najbolji trening, ali budući da pada kiša, danas nije vrijeme za utakmicu. Stoga preporučujem odmor i lagani trening u zatvorenom, istovremeno.
Trenirajte sa snovima, slušajte što vam govore, pa će i oni slušati vas.
Na taj način čovjek može sanjati snove koje želi, lijepe snove.
Dobro smo igrali na teškom terenu. Važno je da se čovjek bori, iako se od trčanja teren još više kvari pa nastanu rupe i što se više trudiš, uvjeti za igru su teži.
Sreća što je vrijeme trajanje utakmice ograničeno, pa uvjeti za igru najčešće ipak ne stignu postati nepodnošljivima.
I čeka čovjek utakmicu, veseli joj se, a ona nikako da stigne, čini mu se, ali on svejedno kaže: "Pucnut ću prstima i utakmica će početi". Onda pucne prstima i shvati da je utakmica već završila. Tako ću i ja sad pucnuti prstima i reći: "Počinje sljedeća utakmica.", iako znam da je time i ona završila.
Samo ne znam konačni rezultat ni vrijeme sudačkih produžetaka.
To vrijeme, dakle, ne postoji, ali, za razliku od Engleza, mi riječ "vrijeme" dijelimo, koristimo je i da bi govorili o vremenskim prilikama. A vremenske prilike utječu na igru. Utakmice koje se igraju za kišna vremena obično nisu lijepe. Zanimljivo mi je to da se na njima nitko nikada ne prehladi.
Nadam se da će na sljedećim utakmicama nebo imati milosti.
Sve dok jednom kiša ne počne padati da ne prestane punih četrdeset dana i četrdeset noći.
(Ovo je pisano u noći, a izaći će ujutro, buduće vrijeme postaje prošlo, a prošlo buduće, ponovni dokaz da vrijeme ne postoji.
A kako pišem ujutro? Ovako.)
O čemu god pisao, pišem o sebi.
D. Albahari, otprilike
Vidim da na blogu nema baš prirodoslovaca, ili kod mene ne zalaze.
Dakle, taj bi klobuk mogao biti Rhizostoma pulmo, ili nešto drugo.
Važno je da ne peče.
Ako netko zna odgovor iz prošlog posta, nek se javi. Nagrada će mu biti moja topla i vječna zahvalnost.
No, krenimo dalje.
Rasprava o meduzama skrenula mi je misli na estetiku. Dakle, jesu li meduze lijepe ili ružne?
Kad ih vidimo u moru pedalj ispred nosa, ili dok zadovoljno promatramo kako se raspadaju na suncu, odgovor je jednostavan. Ljigave i sluzave životinjice koje peku, odvratno!
Međutim, kad pogledam sliku poput ove, nisam više siguran.
Slično tome, uzorak koji se nalazi na zmijskoj koži lijep je na odjevnom predmetu, ali postaje gadan kad ga vidimo na zmiji. Jer zmije su također ljigave i sluzave... e, to nije istina. Suhe su i tople, na sobnoj temperaturi.
U životinjskom svijetu ljudi vole glatke i čiste oblike, vole i umiljate i dlakave, tople sisavce. Miševi i štakori također su sisavci, topli su i dlakavi, ali neke žene padaju u nesvijest kad ih vide. Njih ne volimo. Prljavi su, prenose bolesti i ostavljaju sitna govanca po koći.
Možda su nam ružni i zbog onog repa, koji izgleda kao debeli ljigavi crv.
Slično je i s pričama, ljudi vole umiljate i tople priče. Priče u kojima se događaju gadljive stvari često su nam stoga i same gadljive, a junaka takve priče pisane u prvom licu ponekad poistovjetimo s piscem.
No, dosta o pričama, dovršimo priču o sisavcima.
Sisavci su, dakle, uglavnom dlakavi. Mi nismo. Kako mi ljudi, golaći, izgledamo ostalim sisavcima?
Možda ovako, poput ćelave krtice, koja se, uzgred budi rečeno, na sanskrtskom jeziku zove Heterocephalus glaber.
Eto ga, obavljeno je oproštajno kupanje za ovu sezone za kojim nedavno naricah, iako nije isključeno da ću sebi upriličiti još koji oproštajćić ukoliko klimatske i ine okolnosti do dozvole.
Što bi u Northern Exposure rekli, sad sam obavio closure.
(taj engleski vrlo je nakošen jezik)
Duša se pomalo protresla, zakovitlala i onda, manje-više, poslušno vratila tijelu svome. Poneko zrnce stiglo je s juga, ali čini se da će ipak trebati izvršiti skupljanje sitnih, ali dragocjenih ostataka koji još uživaju u toplim i podatnim krajevima.
Ovo što je dosad prikupljeno svakako je dovoljno za normalno djelovanje čovjeka, što je u današnjem postkapitalističkom svijeta postalo jedino važno.
Ali, ne damo se, ne damo.
ZOOLOŠKI OSVRT
Kao što ste primijetili, ali da ekspliciram prethodno implicitno danu informaciju, nisam sreo meduze. Jučer sretoh nešto izgleda jest meduza, ali navodno nije opasno. Puležani to zovu klobuk. Guglajući klobuk, tj. morski klobuk, pronašao sam rezultate samo na slovenskim stranicama. To bi moglo biti morsko pluće (evo ga, i hrvatski se zna iskositi), ili Rhizostoma pulmo, na sanskrtu.
Ima li prirodoslovaca koji bi mi mogli pomoći? Smećkasto-narančasti klobuk, fraktalne strukture šara, kratki krakovi na kojima su na krajevima bijele tanke vlasi, dosta njih. Kreće se solidnom brzinom, za razliku od meduza, a to kretanje ide na neki reaktivni pogon, poput mijeha.
Ima li koga tko zna je li to to? Htio sam postaviti sliku, ali mi nekako ne liče na to što sam vidio.
Na slikama se ne vide šare, kraci su duži i nema tih finih bijelih niti (kao one bijele tanke morske biljke koje rastu iz kamena, ne znam kao se zovu,a ne znam ni jesu li biljke). Klobuk je plosnatiji, na slici stoji naopako.
Dakle, tražimo prirodoslovce. A evo i slike, iako na njoj ne sliči na sebe. No, i ja često sebi ispadnem čudan na slikama.
Eh, da je doktor Dulitl živ...
NAJNOVIJE VIJESTI:
Doktor Dulitl je živ i sve vas puno pozdravlja!
A meduza još prolazi krizu identiteta, pa je nervozna i peckava.
A ja sam se probudio ranije i sve izgleda nekako bolje nego sinoć, nego inače, čini mi se da je vrijeme preda mnom i da ću danas stići napraviti sve što poželim.
Rano buđenje, dakle, čini čovjeka sklonim opsjenama.
Budući da je sve, ili gotovo sve, opsjena, dobro je kad je bar ta opsjena lijepa.
Eto ga, jučer se navrši godina dana od prvog posta.
To je dakle, skromni jubilej.
Vidjet ćemo hoće li biti drugog. Nikada se ne zna što će čovjeku doći u glavu njegovu i hoće li mu se dati više, ili neće.
Dakle, godina dana života. Ne znam je li to dobro ili loše.
Neće biti nikakvih svečanosti. A vrijeme ionako ne postoji.
Pusa, dođite na moj blog!
DODATAK
Vratio se ja. Zanimljivo je to kako mi se ne da na more u početku, a kad dođu zadnji dani ljetovanja, ne može me se iz vode istjerati. Danas je bilo korektno - kilometar prsno, pa još kilometar slobodnim stilom.
Volim slobodni stil. Čovjek jedino treba paziti da se ne preračuna, jer onda ostane bez zraka.
Čini se da čovjekova duša katkad zaostaje za tijelom.
I ponekad od njega lošije pamti.
Nakon povratka sa jednog sadržajnog ljetovanja, ostala je negdje na obali, raspršena između Dubrovnika i Motovuna, a najviše je ostade u Puli i Splitu.
A tijelo luta po Zagrebu, prilično zbunjeno bez duše.
Dva tjedna ona se polako vraćala u Zagreb i sad, prije nego što je završila svoj povratak, tijelo ponovno ide u Pulu ne bi li, vjerojatno posljednji put ove godine, zadovoljilo potrebu za morem i obavilo ritual posljednjeg ljetnog kupanja.
Čovjek misli da će mu to pomoći da se smiri i vrati sebi, dugo planira taj put, a onda kad dođe čas da se krene, postaje zbunjen i više mu se ne ide, jer je napokon na putu da postane potpun i da čežnja za morem postane još jedna od uredno posloženih čežnji koje mu daju energiju za idući korak.
I tako, i ide mu se, i ne ide, i što god odabrao, zna da je pogriješio.
Na kraju, tijelo ipak krene.
A duša postane raspršenija nego prije, ne zna više kamo da ide i gdje da se vrati, i čovjek mimoilazi djeliće duše dok vozi prema jugozapadu, umjereno prelazeći ograničenje brzine.
Zato valja voziti oprezno.
II
Dok sam putovao uspio sam uhvatiti nekoliko komadića duše, ali nešto ih je uteklo i još nisam siguran kakva je završna bilanca, pozitivna ili negativna. Teško je to prebrojati, ili izvagati.
Ali, kad u predvečernim satima, dok sunce bježi, čovjek uđe u more koje se ohladilo u odnosu na ono more koje pamti iz kolovoza, dolazi do blagog šoka koje dušu, točnije, njene ostatke, dovede u čvršće agregatno stanje, pa je čovjeku dovoljno manje samoga sebe da bi postojao i postojanje podnosio.
Malo kasnije pokazat će se kako djeluje kupanje pod suncem.
Sunce i more, kad su zajedno, djeluju privlačno za duše i slične fine, ali svojeglave supstance.
Samo, nisam siguran u domet djelovanja, daleko je sve to raspršeno.
...ali svejedno se sjetih jednog rođendanskog događaja.
Bijaše to pri kraju srednje škole, ili pri početku studiranja.
To su bili poprilično crni dani ('91.) i nije se imalo para. Poklonio sam prijatelju bocu vina i poklon predstavio kao multinamjenski - vino je mogao popiti, a boca je, koliko nestručnjački mogu primijetiti, bila pogodna oblika za višestruko korištenje u romantične svrhe.
A izmislio sam mu i pjesmicu, čudno je što je se danas sjetih, nakon toliko godina, što me i navelo da napišem ovaj post:
Prijatelju, rode
popij moje vode
pomuzi mi vime
uzbudi me time
Dugo nisam čuo tog prijatelja.
I tako, iako vrijeme ne postoji, njegovi razbijeni i razbacani ostaci ipak djeluju, i to ne u našu korist.
A evo i linka za one koji žele čuti mlade bendove ili i sami imaju jedan.
I mi, stari hipopotami, ubacismo se tamo u sklopu akcije "Dajmo im da čuju".
DODATAK: U posljednje vrijeme rado se bavim astronomijom. Astronomija nije isto što i astrologija. Evo vam primjer.
A u najposljednjije vrijeme odlučih da idem na more. Što će se tamo događati, pročitajte u krajnje uzbudljivom testu koji se nalazi ovdje.
