I
Čini se da čovjekova duša katkad zaostaje za tijelom.
I ponekad od njega lošije pamti.
Nakon povratka sa jednog sadržajnog ljetovanja, ostala je negdje na obali, raspršena između Dubrovnika i Motovuna, a najviše je ostade u Puli i Splitu.
A tijelo luta po Zagrebu, prilično zbunjeno bez duše.
Dva tjedna ona se polako vraćala u Zagreb i sad, prije nego što je završila svoj povratak, tijelo ponovno ide u Pulu ne bi li, vjerojatno posljednji put ove godine, zadovoljilo potrebu za morem i obavilo ritual posljednjeg ljetnog kupanja.
Čovjek misli da će mu to pomoći da se smiri i vrati sebi, dugo planira taj put, a onda kad dođe čas da se krene, postaje zbunjen i više mu se ne ide, jer je napokon na putu da postane potpun i da čežnja za morem postane još jedna od uredno posloženih čežnji koje mu daju energiju za idući korak.
I tako, i ide mu se, i ne ide, i što god odabrao, zna da je pogriješio.
Na kraju, tijelo ipak krene.
A duša postane raspršenija nego prije, ne zna više kamo da ide i gdje da se vrati, i čovjek mimoilazi djeliće duše dok vozi prema jugozapadu, umjereno prelazeći ograničenje brzine.
Zato valja voziti oprezno.
II
Dok sam putovao uspio sam uhvatiti nekoliko komadića duše, ali nešto ih je uteklo i još nisam siguran kakva je završna bilanca, pozitivna ili negativna. Teško je to prebrojati, ili izvagati.
Ali, kad u predvečernim satima, dok sunce bježi, čovjek uđe u more koje se ohladilo u odnosu na ono more koje pamti iz kolovoza, dolazi do blagog šoka koje dušu, točnije, njene ostatke, dovede u čvršće agregatno stanje, pa je čovjeku dovoljno manje samoga sebe da bi postojao i postojanje podnosio.
Malo kasnije pokazat će se kako djeluje kupanje pod suncem.
Sunce i more, kad su zajedno, djeluju privlačno za duše i slične fine, ali svojeglave supstance.
Samo, nisam siguran u domet djelovanja, daleko je sve to raspršeno.
Možda...
Post je objavljen 02.09.2006. u 11:15 sati.