šiŠanje&bRijANJE

Ponekad se zamislim.

Prođe godina da sam počeo s ovim čudom i mogu reći da se čovjek lako navikne na spomeutno čudo.

Ima dana kad se blog čini mrtvim, nema postova poznanika i prijatelja, pa čovjeku dođe pomisao da se nikada neće vratiti, da vrijeme ne postoji i da su svi mrtvi.

Osjetim se kao posljednji čovjek na svijetu, nikoga drugog nema, a ja, odnosno bezbrojne ličnosti moje višestruke osobe pišu sve te blogove.

Nije teško dobiti paranoju, ona je danas besplatna i dijeli se šakom i kapom.

U takve dane istražujem nove blogove i često se iznenadim.

Naprosto se začudim se kakvih me sve ima.


Ne znam što bi otome rekao profesor Lobotomski...


...A OVDJE SU NOVA I JOŠ EPOHALNIJA RAZMATRANJA CIJENJENOG PROFESORA