šiŠanje&bRijANJE

MRLJA

Kada joj ide posjet, ne voli žuriti i stoga uvijek kreće na vrijeme. Kupio joj je voće i novine i na semaforu pregledava naslove razmišljajući o tome što će joj čitati. Pali se zeleno svjetlo i on zaklapa novine i prebacuje u brzinu uočavajući nekoliko velikih mrlja na namreškanom asfaltu ispred pješačkog prijelaza. Nekome je iscurilo ulje.
Ona voli kad joj priča o tome što se vani zbiva i on, vozeći, priprema svoju priču. Vozi polako jer zna da će stići prije vremena posjeta i da će mora čekati. Nije dozvoljeno ući prije vremena.
Penje se prema bolnici uskom ulicom punom rupa. Kad padne kiša, mrlje na asfaltu ponekad se ne mogu razlikovati od rupa. Otkriju se tek kad kotači automobila ne upadnu u njih. Vlaga širi rupe, a zimi, kada se voda zaledi, asfalt puca. Na proljeće se one otkrivaju, izranjaju poput glista poslije kiše, i onda ih krpaju asfaltom koji je obično tamniji od starijeg i cesta puna zakrpa izgleda kao koža puna tamnih mrlja.
Na treći kat uspinje se stepenicama. Pognute glave hoda prema odjelu na kojem se ona nalazi, brojeći zelene ploče na podu i sujevjerno pazeći da ne stane na tanku crtu koja ih razdvaja.
Na klupi ispred bolesničkih soba nalazi se tamna mrlja. Sjeda pažljivo, da je slučajno ne dotakne. Nalazi se s njegove lijeve strane. Lijevu ruku zaštitnički stavlja u krilo. Mrlja je tamna i izgleda prljavo, zarazno. On stišće usne i okreće glavu na drugu stranu.

Čeka. Vrijeme čekanja proći će, svako vrijeme prođe i on pucne prstima, zamišljajući o tome kako je čas ulaska već došao. Ruke čuva čistim, u njih će staviti njenu desnu ruku. Uvijek sjedi s desne strane kreveta. S lijeve su strane aparati i infuzija, a u veni njene lijeve podlaktice nalazi se kanila. Nakon nekog vremena, vena se upali, pa medicinska sestra premješta iglu, tražeći novu, zdravu venu.
Vene su krte, pucaju i bolničarka obično pogađa tek iz drugog-trećeg pokušaja. Na mjestu uboda stvara se podljev. Ljubičast, skoro crn. Zatim blijedi – u plavu, pa zelenu, zelena zatim svijetli i pretvara se u žutu i napokon nestaje. Sve to traje tjednima. Kada je gleda svaki dan, ne primjećuje promjenu, mrlja nestane tek kada zaboravi na nju.

Bliži se vrijeme ulaska. Hodnikom polako hoda stariji čovjek noseći prozirnu plastičnu vrećicu sa cijevi koja izvire negdje u njemu. Dok prolazi pored njega, licem mu prolazi osmijeh, čovjek izgleda kao da se nečeg sjetio i jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh, dodirujući višestruke bore koje mu uokviruju usta. Ulazi u WC.
Svaki put kad dođe, najprije je pažljivo pregledava. Ona krije podljeve i rane, a rane su sitne i uopće je ne nagrđuju. Vršcima prstiju opipava podljev, a ona okreće ruku i skriva ga. Svjestan svoje snage, nježno je hvata za ruku i okreće unutrašnji dio na kojem su ubodi. Ona zatvara oči dok se on saginje i usnama dodiruje modrice.
Potom namješta osmijeh, podiže glavu i uzima njezinu bradu između palca i kažiprsta.
Gledaju se u oči, on proučava njeno lice. Nije se puno promijenilo. Malo je mršavije, nenašminkano mu se, čini mu se, čak i više sviđa.
Zatim otvara novine i čita joj. Povremeno je pogledava - blijeda je, a prije su joj od sunca često izbijale mrljice po obrazima. Zaklapa novine. Ne skida pogled s njezinog lica i govori bez prestanka, ne misleći. Ona ne može puno pričati. Govori tiho, ponekad tako tiho da je razumije uglavnom prateći njene usne. Sat vremena prolazi brzo i posjetu dolazi kraj. Ljubi je u obraz i odlazi.

Ta mrlja odavno mu privlači pogled. Trudi se gledati u drugu stranu i ne misliti na nju. Pokušava ne vrebati je krajičkom oka. Osjeća potrebu dodirnuti mrlju, tamnu i masnu, čini mu se da bi tako doznao od čega se sastoji. Samo jedan mali dodir bio bi dovoljan da ga zauvijek prođe volja. Samo jedan dodir. Osjeća kako nakon toga više nikad ne bi mogao dobro oprati ruke. Bori se sa sobom i pobjeđuje, čistoća ruku je sačuvana. Smišlja svoju priču, a zatim opet otvara novine i traži naslove koje bi je mogli zanimati. Ne bi htio zaboraviti nešto važno.
Čovjek izlazi iz WC-a i vraća se u sobu. Hoda polako, a izraz lica sad mu je potpuno ozbiljan. Dok prolazi pored njega, na hlačama njegove pidžame on uočava nekoliko svježih, vlažnih mrlja. Pidžama je bolnička – isprana je, bezoblična i puna zakrpa. Provjerava je li što zaboravio. Njena nova, sveže oprana pidžama uredno je složena u vrećici i on, kao za probu, prstima prelazi preko meke tkanine.

Cesta koja se penje prema bolnici svaki je put u gorem stanju. Dok vozi, čini mu se da može osjetiti kako kotači njegova automobila drobe asfalt i šire rupe.
Jedino je rješenje, pomišlja, skinuti bolesni sloj, duboko, bez milosti, sve do zdravog tkiva.
Zatim sabiti šljunak i divni, crni, vreli asfalt oštra i teška mirisa teškim valjcima utrljati u tlo koje se puši. Potom ga treba ostaviti na miru dok se ne ohladi. Na taj način može se kupiti nekoliko godina.

Čekanje se odužilo, i čini mu se da još nikad nije toliko čekao. U bolnici je previše toplo, uvijek prejako griju i osjeća kako se znoji. Dlanovi su mu vlažni. Naslanja se na ruke, kasno primijetivši da mu je lijevi dlan na mrlji. Ne osjeća ništa posebno, ne primjećuje da se dogodilo išta važno. Svjestan je samo protjecanja vremena. Broji ploče na podu, proučavajući njihovu simetričnost i sitne nesavršenosti – ogrebotine, mrlje i promjene u boji. Lijevi mu se dlan potpuno zalijepio za mrlju. Gleda u pod, pažljivo slušajući, spreman ustati na zvuk otvaranja vrata.

Došlo je vrijeme da uđe i on pucne prstima – bio je to jedan tren. Ustaje i otvara vrata. U šest koraka do njenog kreveta primjećuje mrljice na njenim obrazima. Ona otvara oči i okreće se prema njemu, mršteći se zbog popodnevnog sunca koje joj udara u oči. Štiti oči dlanom, gleda ga i smiješi mu se bez riječi.
Vrećicu sa stvarima i novine stavlja na ormarić, a zatim je lijevom rukom dugo miluje po licu.


Najava svirke - OVDJE

***

Pa što ima?
Radim kao konj teretni, to je onaj koji je malo spor, ali vrlo izdržljiv i poslušan.
Rijetke slobodne trenutke koristim za vježbanje gitare. Moramo biti reprezentativni, a čovjek zahrđa...
Pa što ima?