Još uvijek ništa od vjeverica...
 www.threadless.comU prazničnom limbu, slučajno neslučajnim mrežnim tapkanjem natapkala sam na sajt o kohauzingu ili sukućevanju. Učinilo mi se da je sukućevanje možda odlično rješenje za osamljivanje plus druželjubivost od kojih patim (a i njih dvije od mene) podijeljenom a često i nepodijeljenom pažnjom još otkako sam nebila spermij. (Ne trebam se previše truditi da mi rečenice budu neprijateljski raspoložene prema čitanju, quod erat demonstrandum preko nekoliko puta.) Nuklearna obitelj mi se čini pomalo nuklearno… i bombastično – premalo ljudi za podijeliti napetost zajedničkog života. Premalo punoljetnih ljudi, a ponekad i premalo maloljetnih ljudi. Previše razgovora (punoljetnih ljudi) o tjelesnim funkcijama (maloljetnih ljudi). U proširenoj obitelji koja bi uključivala nekoliko generacija ima, nažalost, previše ljudi koji su previše energije uložili (u velikom vremenskom rasponu) da bi jedni druge uvjerili kako (ovi drugi) ne kuže o čemu se tu zapravo radi. Previše brige za tuđe dobro. Sukućevanje zapravo ne zadire ni na koji način u strukturu same obitelji, tako da je ovaj odlomak ispred zapravo skoro pa besmislen. Radi se samo o tome da nekoliko obitelji živi na istom prostoru (u istoj zgradi, odnosno seriji kuća naslonjenih jedni na druge) i dijele poneke obaveze. Aktivno susjedstvo. Nothing too special. Ništa previše dramatično. Sukućevanje je nova, neki bi rekli, improved, verzija komune – privatnost plus zajedništvo na jednom mjestu. (Već čujem škrgutanje zubi i pjenu bjesnilicu). Okej, simpatično je ponekad reći - Jebemti jebene hipije (pa ponekog i iscipelariti). Neću reći da sam se ja uvijek suzdržavala od tog sporta, ali, kako da vam kažem… cvjetići mi rastu tamo negdje u rebarcima ili rebro krletci (ribcage - kakva dobra, dobra riječ), i žele van. Prije dvije godine u Grožnjanu, radionicu nam je držala Karin. Karin je sivkasta Njemica, članica Kanak Attaka (aktivističke udruge za borbu protiv rasizma, za sve koji neće, nikad neće, kliknuti ovaj simpatičan link sa njihovim manifestom na nekoliko jezika). Potrebno je pomalo se pomučiti s Karin da bi iz nje počelo kapati rozo, ali meni je Karin odmah bila simpatična (kako već bude kad sivo prepozna sivo a rozo rozo), pa sam imala strpljenja. Karin se, između ostalih florescentnih dogodovština iz svog života, udala za jednog ilegalnog imigranta kojeg je prije toga vidjela parni broj puta manje od četiri kako bi isti dobio papire. Karin je to učinila zbog one roze boje iznutra, ne zbog one sive boje izvana. Problem je bio u tome što je imigrant bio neobičnih piromanskih sklonosti i zapalio je kuću u kojoj je živio. Problem je bio i u tome što je Karin, kao njegova žena, morala otplaćivati njegove dugove dugo u noć svojih tridesetih od kojih je veću polovicu provela kao freelancer. Ali to nije bio problem, jer je Karin faca, i naravno da joj nikad nije palo na pamet da pomisli nešto tako sivo kao: tako mi i treba, kad pomažem imigrante. Karin bi to napravila opet, još sto puta. (Right, da, Karin isto ima svojih issues, jasno je svima, nije poanta u altruizmu, nego u tome da Karin nije iskoristila iskustvo svog života da postane glupa.) Zanijela sam se, ovaj post nije o Karin, nego o sukućevanju. U svojim tridesetima, negdje kad je i upoznala palikuću, Karin je živjela sa jednim muškarcem i dvije žene, a uskoro se rodilo i dijete – Karinino social child. Jedan muškarac i jedna žena su bili u monogamnoj vezi, a Karin i druga žena su živjele s njima u zajednici. Priča nije završila osobito breskvasto šlagasto, ali zajednica se ipak održala kojih desetak godina, što je i za obične brakove visok score. Karin i njeno social child se još uvijek viđaju, idu ponekad zajedno na koncerte i tak. Ne, ja ne želim živjeti u zajednici s jednim frajerom i dvije babe – ajmo dalje, tj. ajmo se vratiti na sukućevanje. Koncept sukućevanja sam pokušala iznijeti Eustahiju neki dan u pubu Palma (o pubu Palma čitajte sve kod Gurwoman, a za one koji neće, nikada neće klinuti ovaj link, taj pub je neodoljivo šugav i miriši kao da ste ušetali u Mućke). Eustahije je Brzić i prije nego što sam dovršila prvu rečenicu kutevi usana su mu plesali mambu: Šta, izmjenjivat ćete se u mužnji zajedničke krave? Ali Eustahije ima tople smeđe oči i totalna je mica maca, pa sam zato nastavila. Erm… pa da, ako izabereš život na selu, ali ima takvih zajednica i u gradu, evo jedna se baš sad osniva u Londri. Eustahije je te večeri odlučio biti neposlušna mica maca i zdravorazumski je rekao: Gle, brijem da postoje načini da jeftino živiš u Londri i bez toga da besplatno bejbisitiraš tuđu djecu pod kodnim imenom kohauzing. Ma znam, znam… ali znaš kako je to sa mnom i idejama. Ja ih ne volim bolje upoznati – kad ih bolje upoznam, seks nam postane dosadan. |
