Kršćanstvo i fundamentalizam

ponedjeljak , 29.05.2017.

»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo, samo da bi se mogli boriti protiv Crkve... Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja«, napisao je u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922).

Sve prodorniji antivjerski glasovi

Sve su češći i prodorniji antivjerski glasovi općenito, a posebice protiv kršćanstva, pa se tako u Europi, ali često i u hrvatskim medijima, religija sustavno i smišljeno, nadasve agresivno i prezirno, stigmatizira i izruguje. »Crkva je prodavaonica jeftine bižuterije«, poručile su pred izvjesno vrijeme jedne hrvatske novine, inače poslovično protucrkveno raspoložene, a jedne pak druge, u tom pogledu nešto umjerenije, opisuju religiju u jednom tekstu kao »medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava«...
Europa je danas temeljito prožeta s onim što je kanadski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao »isključivim humanizmom«; prožeta je skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentalnost ili na duhovne reference brišu iz javnog života. J. H. H. Weiler, inače ortodoksni Židov i profesor međunarodnog prava te direktor centra Sveučilišta »Jean Monnet« u New Yorku, vrlo je lijepo kazao da je u Europi prisutna snažna »kristofobija« i da je ona razlog zašto mnogi odbijaju priznati nešto što je više nego očito: kršćanske ideje i vrijednosti bile su među glavnim čimbenicima u procesu stvaranja današnje europske civilizacije i među temeljima ideje ljudskih prava i demokracije.

Radikalna kritika na paušalnim sudovima

Općenito uzevši, uočava se trijada antikršćanskih i anticrkvenih argumenata. Jedan je od najgrubljih napada usmjerenih prema kršćanstvu općenito, ali se pritom zapravo ponajprije cilja na katolištvo i papu, optužba da je ono samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Primjera za takva stajališta ima iznimno mnogo. Pa tako Sam Harris, jedan iz plejade tzv. borbenih »novih ateista«, u knjizi »Kraj vjere – religija, teror i budućnost razuma« tvrdi da je »netolerantnost svojstvena (prirođena) svakoj religiji«, odnosno, da je »sigurnost u budući život neuskladiva s tolerantnošću« (sic!). Harris iznosi mnoge neistine poput tvrdnje da »tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih«. I mnogi drugi autori, poput Harrisa, iznose radikalnu kritiku religije temeljenu na paušalnim sudovima, te na grubim pojednostavljenjima i na demagogiji.

Papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno«: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj Crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama.« A papa Benedikt XVI. je još kao kardinal u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« napisao: »Treba promicati duboko poštovanje pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje... U svijetu religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime.«

Konstrukcija: netolerantnost i dogmatizam

Uobičajeno je vjernike prikazivati kao netolerantne osobe, dogmate, samo zato što imaju čvrsta vjerska uvjerenja i što ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotstavljena mišljenja. Najbolje to oslikavaju nedavna zbivanju u Hrvatskoj: One koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, sekularizirani dio javnosti označava mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokušava li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka kao zajednice muškarca i žene, dobiva odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodjeljuju etikete poput »homofob«, a sve, zapravo, samo zato da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava.

»U našim sekularnim liberalnim demokracijama, ljudi koji izražavaju suštinsku vjersku odanost u podređenom su položaju: njihova se vjera 'tolerira' kao osobni izbor, ali u trenutku kad ga predstave javnosti kao nešto što je za njih od temeljne vrijednosti, bivaju optuženi da su fundamentalisti«, napisao je Slavoj Žižek u eseju »Protiv ljudskih prava«.

Konstrukcija: kršćanstvo vraća svijet unazad

Nadalje, sustavno se pokušava dokazati da kršćanstvo vraća svijet unazad, pa zato čovječanstvo treba prekinuti sve svoje veze s teološkim poveznicama i težiti nekoj novoj budućnosti. U mnogim se napisima i knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a religije općenito kao »pranje mozga«. »europa se mora definitivno riješiti religijske, tj. 'kršćanske pošasti', koja uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom«, piše francuski filozof Michel Onfray u knjizi »U obranu ateizma«, pa nastavlja: »Kršćanstvo je raslo na plodnom tlu kolektivne histerije: psihološki izraz za strahove i nestabilno emocionalno stanje masa. Ono sebe ukorjenjuje u varljivim načelima, te iznosi laži, izmišljotine i mitove, a zatim im dodjeljuje pečat vjerodostojnosti.« Tri su zadaće, kako kaže Onfray, za ateologiju: »dekonstrukcija monoteizama, demitologizacija judeokršćanske vjere i islama, te dekonstrukcija teokracije«. A »sljedeći je korak formuliranje nove etike i stvaranje uvjeta na zapadu za jedan istinski postkršćanski moral, moral u kojem tijelo nije kazna, zemlja prestaje biti dolina suza, život više nije tragedija, zadovoljstvo prestaje biti grijeh, žena prokletstvo, sposobnost razumijevanja znak oholosti, a fizičko zadovoljstvo putovnica za pakao«. »neprijeporno« je dakle, da će čovječanstvo biti slobodno, ako se uzmogne osloboditi otrovnog nasljeđa religijskog mita i praznovjerja.

Konstrukcija: religije su uzrok nasilju

Konačno, najmonstruoznije optužbe na račun kršćanstva ipak su one koje dobro ilustrira citat iz već spomenute Harrisove knjige, a prema kojima su religije bile, a napose kršćanstvo, uzrok ratovima i nasilju. Harris je sastavio monstruoznu optužbu: »Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam, koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije.« Štoviše, prema Harrisu, judeokršćanska tradicija je »čak proizvela Staljina«.
No, činjenica je da su ideologije poput fašizma i komunizma jasno odbacivale Boga kako bi mogle prezirati čovjeka, odnosno uklanjale Boga da bi pobožanstvenile čovjeka. Vrlo dobro to uočava Jacques Maritain u knjizi »Cjeloviti humanizam«: »Kad bi se nastavila ta raščlamba, bez dvojbe bi se vidjelo kako se nacionalsocijalizam istodobno zasniva na dva praktična ateizma. On prezire ljudsku osobu i ne smatra je Božjim stvorenjem, ali čovjek ima da služi apoteozi primitivne i demonske sastavnice, koja se razvija u njemu i njegovim posredstvom, a to znači u krvi i posredstvom predodređene krvi.«

Gilbert Chesterton je dao vrlo lijep odgovor na tvrdnje Harrisa i njemu sličnih: »Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.«

Snažan odgovor na optužbe o religiji kao poticatelju i uzročniku nasilja, koje se stalno regeneriraju, dao je u jednom svojem intervjuu književnik nobelovac Heinrich Böll koji, inače, za sebe kaže da je »kritički katolik«: »Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu da sam sebi predstavi stravični san jednoga poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom; onaj pak tko je žrtvovao ljude Baalu ispunio je samo obrede svoje vjere. Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest Crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim.« Ovdje se mogu spomenuti još i Majka Terezija, te tisuće i tisuće znanih i neznanih samozatajnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su nesebično, često pod opasnošću za svoj život, pomagali progonjenima, bolesnima i siromašnima.

Prevelika arogancija suvremenog ateizma

Iznimno je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, »metodološkog ateista«, koji nakon 40 godina traženja demokratske kulture nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio judeokršćanski pogled na svijet: »Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.« Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju »Razgovor o Bogu i svijetu« on ide i korak dalje: »Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije nastavljamo crpsti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.«

Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je »besmisleno blebetanje«, smatra Habermas. Pokazuje da je Jeruzalem – pod čim podrazumijeva judaizam i kršćanstvo – daleko više zaslužan nego Atena za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma. Sve u svemu, smatra Habermas, liberalni sekularizam moderne Europe misli da se je oslobodio religije, ali ju je u stvarnosti samo potisnuo i/ili zaboravio svoje vjerske korijene koji i dalje nastavljaju njegovati ideje o slobodi, savjesti, ljudskim pravima i demokraciji. Jürgen Habermas stavlja vjersku slobodu na središnju pozornicu: »Pluralizam i borba za vjersku toleranciju nisu samo bili čimbenicima nastanka demokratske države, već i nadalje, sve do danas, potiču njenu daljnju evoluciju.«
Sekularizam se pretvara u ideologiju
Papa Benedikt XVI. u svojim je mnogim razmišljanjima primjećivao da je u Europi prisutna patološka mržnja prema kršćanstvu. U govoru u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II, rekao je jedno zanimljivo zapažanje vezano uz stvaranje ustava Europske Unije: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se želi zaštititi osjećaje neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, već je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanog iz javnog života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti.«
Za vrijeme posjeta Njemačkoj papa Benedikt XVI. je rekao: »To je opasno stanje stvari za čovječanstvo jer vidimo da je razum toliko reduciran da ga pitanja religije i etike više ne zanimaju. Pokušaji da se stvori etika od pravila evolucije ili od psihologije ili od sociologije završavaju nedostatnošću. Sekularizam više nije čimbenik neutralnosti koji otvara prostor slobode za sve. Pretvara se u ideologiju koja se nameće kroz politiku. On ne priznaje javni prostor katoličkoj i kršćanskoj viziji, što kao rezultat dovodi do opasnosti da je gurne u čisto privatnu sferu. Moramo braniti religijsku slobodu protiv ideologije koja se ponaša kao da je jedini glas razuma, a koja je samo izričaj jednog 'određenog' racionalizma.«

Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje ustvari jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom »tolerancijom« kao svojom glavnom vrlinom. Proizlazi da samo svijet bez religije ima, možda, izglede za opstanak. Može se netko ne slagati da postoji Bog, ali ne može se zanijekati da je judeokršćanska tradicija donijela čovječanstvu etički napredak. Odbacivanje religije samo će dovesti do povećane ljudske patnje i zla. Mnogi autori iznose stajališta, a posebice je to naglašeno kod plejade prilično primitivnih »novih ateista, koja nisu neki novi humanizam, već su zapravo pandan vjerskom fundamentalizmu. Filozof Terry Eagleton, osoba koja nije baš osobito sklona religiji, u knjizi »Razum, vjera i revolucija« kaže da je »ateist kojega krasi nešto više od primitivnog (moglo bi se reći sotonskog) razumijevanja teologije rijedak poput Amerikanca kojega nisu oteli izvanzemaljci«.

Vjera čuva ljudsko dostojanstvo

Nažalost, mnogi su vjernici postali na neki način sekularni, doduše ne u neprijateljskom i antireligijskom smislu, već u smislu da im Bog više puno ne znači u ovom ograničenom svijetu. Mnogi, doduše, idu u crkvu, ali propuštaju u svakodnevnom životu pokazati svijest o svojoj odgovornosti prema Bogu. Praktično isključivanje Boga iz svakodnevnog života, više od bilo čega, potkopalo je kršćansku tradiciju i nasljeđe, koje povezuje različite aspekte ljudskog života. »Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena«, stoji u koncilskom dokumentu »Radost i nada«.

Crkva ima zadanu svetost, odnosno sveta je aktualnom svetošću unatoč svojim pogreškama. Katolički filozof emmanuel Mounier u knjizi »angažirana vjera« navodi: »Sve kad bi – uzmimo najgori slučaj – svi kršćani, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha, ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru kad se govori o duhovnom inventaru; kad se govori o klonulostima Crkve, o izdajama Crkve, dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takovoj, o njenom Tijelu i njenoj Duši.« Sveti Pavao je svoje prihvaćanje kršćanstva prikazao kao ulazak u zrelost: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko« (1 Kor, 13, 11). To je poziv da se kršćansku vjeru ne doživljava kao nezrelu već kao odrastanje u shvaćanju što je ljudsko društvo. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu jer sprečava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. Crkva, bez obzira na grijehe nekih svojih posvećenih članova, odgaja stalno i sustavno svoje vjernike, prosvjetljuje ih svjetlom što ga prima od svoga Gospodina i po prisutnosti svojih članova u narodu podiže, razvija i čuva pravi moralni osjećaj.

Oznake: vjera, ateizam, fundamentalizam, Crkva, darovana svetost, nasilje

HOD ZA ŽIVOT

srijeda , 24.05.2017.

Hod za život je pokret više od spašavanja života djeteta, iako je to već vrlo velika stvar koja ga dovoljno opravdava, je i nešto više u ime života. Pokret također govori o majci pružajući joj emocionalnu, duhovnu i materijalnu potporu, koja joj je potrebna da napravi sretan i istinski ljudski izbor. Kad žena u kriznoj trudnoći osjeti da nema izbora, ali stvarno želi odabrati život, kome se ona obraća? Kad žena prođe kroz bolno iskustvo pobačaja i ne može se riješiti onih osjećaja krivnje i tjeskobe i želi olakšanje iscjeljivanja, kome se ona obraća? Sigurno se ne obraća onima koji tvrde da brane pravo žene i zagovaraju takozvanu slobodu "izbora", koji vrlo često zapravo nije nikakav slobodni izbor. Ona se tada obraća onima, koji se zalažu za život, jer će joj otvoreno raskriliti ruke, ljubiti je kao osobu kakva jest, te pružiti joj podršku koju treba.

Jedna od zagovornica prava (?) žene na izbor izrazila je bojazan da će, novi zakon o pobačaju vjerojatno propisati i obvezatno savjetovanje žene, koja se odlučuje na pobačaj. Prigovor je da bi se ženi takvim savjetovanjem mogao samo „nabiti“ osjećaj grijeha i opteretiti savjest, ako se ipak, nakon svega, odluči za pobačaj. Rječju: ako ne prođe tu „torturu“ savjest će joj ostati čista i neopterećena! Čini se da se zagovornice prava žena zapravo boje da bi se neka žena mogla predomisliti i odustati od svoje namjere! Po svemu sudeći toga se boje! Jer nema nikakve logike biti protiv razgovora sa ženom ne bi li se vidjelo koja ju je nevolja natjerala da se odlučuje za pobačaj! Prije svega, u mnogim se slučajevima, žene odlučuju na pobačaj iz osjećaja beznadežnosti. U čemi je problem, ako im se pokuša pomoći i vratiti im nadu za život?

Novinari često postavljaju, pomalo demagoško, pitanje glede, ipak moguće, opravdanosti pobačaja nakon što žena začne kao posljedice silovanja. Postavlja se, međutim, pitanje: Koliko se takvih slučajeva uopće događa u Hrvatskoj?

Oznake: abortus, Pobačaj

Je li potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek?

ponedjeljak , 22.05.2017.

U jednoj od jutarnjih propovijedi na misi u kapeli Svete Marte papa Franjo je govorio o načelu "činiti dobro" kao načelu, koje ujedinjuje cijelo čovječanstvo bez obzira na vjeru. Osvrčući se na događaj opisan u Evanđelju po Marku, u kojem Isusovi učenici žele isključiti osobu koja čini dobro, jer ne pripada njihovoj skupini, Papa podsjeća na Isusove riječi: "Ne priječite mu!" Sveti Otac je u glavnoj misli homilije, naglasio da bijesna netrpeljivost i isključivost dovode na kraju do nasilja. Papa objašnjava da se ne čini dobro kad se u tom pogledu isključuje ateiste ili vjernike drugih religija. Dobro mogu činiti „pa i oni koji nisu naši“, kaže Papa. Za očekivati je, dakle, da i oni mogu činiti dobro, te uvidjeti da je to mjesto gdje ih vjernici mogu susresti i započeti dijalog. Papa je, među ostalim, rekao i sljedeće: „Kristovom krvlju Gospodin je sve otkupio, sve, a ne samo katolike. Sve! Oče, i ateiste? I njih, sve. Ta nas krv čini Božjom djecom. Gospodin nas je stvorio na svoju sliku i ako on čini dobro, tada svi u srcu imamo tu zapovijed: Čini dobro, a nemoj činiti zlo. Svi. Činiti dobro je dužnost, to je osobna iskaznica koju je svima dao naš Otac, jer nas je stvorio na svoju sliku i priliku. A on uvijek čini dobro.“ Smatrati da ne smije, ili ne može, svatko činiti dobro svojevrsna je zatvorenost, „zid“, smatra papa Franjo.

Navedeno razmišljanje, te slična stajališta ponovljena i u nekim kasnijim Papinim intervjuima, bila su za „Velike Katolike“ u Hrvatskoj kršenje katoličkih dogmi, pa je Papa u nekim tiskovinama, te na nekim internetskim blog stranicama, optužen gotovo za herezu pelagijanstva, koja Isusovu ulogu vidi samo kao postavljanje dobrog primjera čovječanstvu nasuprot Adamovom lošem primjeru. Ukratko, prema toj herezi, proizlazi da čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe.

Za mnoge ateisti nisu ništa drugo nego nešto blisko samom "nečastivom". Prije svega iz mnogih reakcija je vidljivo da, oni, koji su spremno, i bez provjere što je stvarno govorio, optužili papu Franju, ne razlikuju Otkupljenje od Spasenja. Papa Franjo nije rekao da su ateisti i spašeni Isusovom otkupiteljskom žrvtom. Mnogi od njih, na žalost, odbijaju Isusov spasenjski čin. Ukazivanje na univerzalnost Kristova otkupiteljskog čina nije nikakav univerzalizam, jer se iz tvrdnje da je cijeli svijet otkupljen Kristovom žrtvom ne može zaključiti i da će netko biti automatski i spašen. Ako svatko učini svoj dio dobra i čini ga drugima, „tada se susrećemo čineći dobro“. „Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio", navodi „Katekizam katoličke crkve“. Takvo naučavanje Crkva obdržava već dvije tisuće godina, a što je vidljivo i iz Pavlovih poslanica (primjerice 2Kr 5:15) te iz Prve Petrove poslanice (1Pt 3:18).
„Katekizam“ jasno govori i o tome kako će Krist suditi živima i mrtvima: „Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Križem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5:22). Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Spasenje je rezultat prihvaćanja Kristovog otkupljenja i primjena toga na čovjekov život. Katolici znaju (?) da je Krist umro za ljudske grijehe, ali se taj dar mora bez suzdržavanja prihvatiti vjerujući u njega, te prihvaćajući Kristov prijedlog ljubavi nakon toga ostvarivati ga u svakodnevnom životu. Dakle, istina je da je Krist otkupio sve ljude, pa i ateiste, no, to ipak ne znači da su svi ateisti prihvatili taj dar ili da će biti spašeni.

A što zapravo Katolička crkva kaže, i kako se odnosi, prema ateistima i ateizmu? Pastoralna konstitucija o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) II. vatikanskog sabora kaže da „ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našeg vremena i zato je potrebno da bude razmotren s velikom pažnjom“. Sabor ne spominje poimence nijedan ateistički sustav i ne osuđuje nikoga. Konstitucija u tri točke (19 – 21) donosi niz razmatranja o ateizmu iz kojih je vrlo razvidno da se ateizam ne napada kao zlo niti da se izriče nekakva anatema. Koncil prepoznaje da je ateizam vrlo složen problem s više lica, te naglašava da se ne može ateiste označavati kao nemoralne nevjernike. „A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovog svijeta u kojemu zajedno žive“. Ateizam čak nije uvijek odbacivanje Božje opstojnosti, već može značiti odbacivanje vjere u Boga. Zbog toga se neki ateisti radije proglašavaju slobodnim misliteljima, racionalistima, humanistima ili agnosticima. II. vatikanski sabor navodi da ljudi postaju ateisti zbog različitih razloga uključujući tu, dakako, „također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije“. No, iza toga slijedi ključna rečenica: „Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja, ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauke, ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju“. A možda je, na žalost, prevladavajući i najsuptilniji oblik ateizma tzv. „praktični ateizam“. Praktični se ateist može izjašnjavati vjernikom, pa čak ići i na misu, ali djelovati i misliti kao da Bog ne postoji. U enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum) Ivan Pavao II. upozorava: „Praktični ateizam je stoga gorka i konkretna stvarnost.“

Kršćanin, vjernik, ima obvezu usmjeriti se na ateizam, ali u prvom redu na način koji kršćanstvo prikazuje riječima i djelima. „A sredstvo protiv ateizma može se očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njenih članova.“ Posebice je to aktualno u sučeljavanju s tzv. „novim ateistima“, koji se uvredama i neistinama borbeno postavljaju prema religiji, a posebice prema Crkvi.

Prilikom posjeta Brazilu 2007. godine papa Benedikt XVI. je u govoru pred 150 tisuća vjernika izjavio da se socijalni i politički problemi u društvu ne mogu rješavati bez Krista: „Gdje je Bog odsutan – Bog s ljudskim licem Isusa Krista – te se vrijednosti ne uspijevaju pokazati u svojoj punini i ne postiže se suglasnost glede njih.“ No, treba posebice naglasiti da papa pritom nije mislio da su oni, koji ne vjeruju, ili nisu kršćani, sami po sebi zli ljudi, te da i oni ne mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Želio je samo ukazati da sebičnost, briga za vlastiti dobitak te ravnodušnost za patnju drugih prevladavaju u društvu, koje je podijeljeno glede svojih temeljnih moralnih načela. Stoga je nedvosmisleno kazao: „Ne mislim da oni koji ne vjeruju ne mogu živjeti uzvišeno i s primjerenom moralnošću. Jedino želim reći da društvo u kojem je Bog odsutan (!) neće pronaći nužnu suglasnost glede moralnih vrijednosti ili snagu da se živi u skladu s modelom temeljenom na tim vrijednostima, pa čak i onda kad su one u sukobu s privatnim interesima“ (Aparecida, 13. svibnja).

Neshvatljivo kako su neki hrvatski mediji, poput, primjerice, Hrvatske televizije u dnevniku od 8. lipnja, prikazivali kao nešto senzacionalno i nešto novo, navodnu Papinu izjavu da nije potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek. Činjenica je da se mnogi komentatori, u svjetskim, ali i u hrvatskim medijima, trude pokazati da je papa Franjo "papa improvizacija", odnosno papa velikih iznenađenja. Od prvih dana njegovog papinstva pojavljuju se brojni komentari u kojima se „tumači“ što je Papa kazao, te što zapravo treba od njega očekivati. Papine se izjave promatraju kroz optiku pitanja: „Hoće li Crkva mijenjati politiku?“. Među brojnim pogrešnim, a često zapravo prema Crkvi neprijateljskim, raščlambama uočavaju se tendeciozni pokušaji da se papa Franjo suprotstavi (sučeli) s papom emeritusom Benediktom, odnosno da se lik novog pape prikaže kao značajna i uočljiva suprotnost papi emeritusu, pa i prema papi svetom Ivanu Pavlu II.

Ateist može biti dobar čovjek, iako ne vjeruje u Boga, no suprotno mnogim nepromišljenim, ali često i tendencioznim tvrdnjama, Papa Franjo nije rekao da ateisti ne moraju vjerovati u Boga da bi bili spašeni, a sigurno nije rekao ni da se čovjek može spasiti samo vlastitim naporima. To je podvala, koja je stvorena i širena putem internetskih stranica (facebooka) i blogova, a širili su je, na žalost, i neki „pravovjerni“ „Veliki Katolici“, koji se svojim istupima neodgovorno usuđuju kritizirati i napadati papu Franju glede mnogih pitanja o kojima je iznosio svoje stajalište (osuda kapitalizma, pitanje evolucije i starosti Zemlje, teorija Velikog praska, isl.).

Moralni zakon je bitan, i nema nikakve sumnje da papa Franjo, kao, kako kaže, "sin Crkve", vjeruje i ispovijeda sve što Katolička crkva vjeruje i ispovijeda glede istine o moralnom životu, životu koji vodi u sreću i blaženstvo. "Nauk Crkve je jasan" glede pitanja pobačaja, eutanazije, prirode braka i čednost, ali, Papa je uvjeren da će muškarci i žene vjerojatno daleko više prihvatiti sve te moralne istine - o neotuđivom pravu na život od začeća do prirodne smrti, o ljudskoj seksualnosti i slično – ako ponajprije prihvate Isusa Krista kao Gospodina. To je ono na što je Papa mislio kad govori o "proglasu u misionarskom stilu“. Sveti Otac želi doprijeti do posustalih katolika, te do onih koji su izvan Crkve i koji nikad nisu ni čuli za ozdravljajuće i oslobađajuće Kristove riječi.

Pred osam su se godina sastali biskupi Latinske Amerike i Kariba, i pod velikim utjecajem tadašnjeg nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorge Maria Bergoglia, donijeli rezoluciju u kojoj, među ostalim, piše: „Ako se katolička vjera svodi samo na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentiranje vjerničke prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istine vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanju doktrinarnih načela, na bezlično ili nervozno moraliziranje, tada ne pretvara živote krštenih da mogu izdržati kušnje vremena. ... Moramo svi ponovno početi s Kristom, priznajući, zajedno s papom Benediktom XVI., da biti kršćanin znači susret s događajem, Osobom, koja daje životu novi obzor i odlučujući smjer."

Oznake: ateizam, vjera, papa franjo

Izazov sekularizma

petak , 19.05.2017.

Napomena: ovo sam objavio 2004. u časopisu MI, no, aktualno je i danas!

Često se čuju tvrdnje da u nekim aspektima svog djelovanja Katolička crkva krši Ustav Republike Hrvatske, te da u svojim istupima zapravo zanemaruje činjenicu da je Hrvatska sekularna država. Primjerice: razni pojedinci, ali i neke skupine, naglašavaju, kao što je to nedavno učinio i jedan novinar u tekstu u kojem se vrlo oštro okomio na Crkvu, da su „ugovori sa Svetom Stolicom umnogome povrijedili ustavno načelo odvojenosti religije od države.“ Još se češće pojavljuje u javnosti mišljenje da je Ustav temeljito povrijeđen uvođenjem vjeronauka u škole. No, pritom se zaboravlja koje izričaje Ustav stvarno donosi. A Ustav kaže (samo) sljedeće: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Članak 41.) i „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (Članak 40.). To su jedine relevantne odredbe za raščlambu „odvojenosti Crkve i države“ i na temelju tih odredbi može se zaključiti krši li Crkva Ustav. Iz prethodnih ustavnih odredbi ponajprije proizlazi da hrvatski Ustav stavlja teizam i ateizam na istu razinu prava glede javnosti.

Sintagma „odvojenost Crkve i države“ često se pogrješno tumači. Svaki dobronamjerni čitatelj će uočiti da odvajanje, o kojem govori članak 41. Ustava, ponajprije znači zaštitu vjerskih sloboda i neuplitanje države u vjerska pitanja. Međutim to odvajanje ne znači odmicanje religije (vjere) iz javnog života. Nije dakle u pitanju sloboda od religije već sloboda za religiju. Odvojenost vjerskih zajednica od države je izričaj o juridikstičkoj kompetenciji, koja ništa ne govori o odvajanju religije od kulture ili od društva. Ne govori se o odvajanju vjere od društva, jer to bi značilo diskriminaciju vjernika u odnosu, primjerice, na neki ateistički pristup. Ne mogu se, primjerice, iznositi u udžbenicima tvrdnje da Bog ne postoji kao nešto što je stečevina sekularne države. To je sekularističko stajalište (samo jedno mišljenje) a ne sekularno (dozvoljavanje više mišljenja). Niti jedan pogled na svijet nema monopol u području ideja u sklopu civilnih zakona. Sekularizam je zapravo također neka vrsta religije.
Najčešće se čuje: „Religiju, a time i vjeronauk, treba država maknuti iz škole, jer škole su sekularne.“ No, sekularno društvo ne znači društvo oslobođeno od religije, odnosno ne znači da samo nereligijsko ima pristup javnom području. Pogrješan je, a i protuustavan, svaki poziv na odvojenost Crkve od države na način kojim se kršćanska vizija ljudskog dostojanstva i života prepušta privatnome vjerovanju. Crkva, djelujući na čin savjesti pojedinaca ne krši vjersku slobodu koju joj daje Ustav.

Na mnogim mjestima, u svijetu i kod nas, postoji suptilna protukršćanska diktatura mišljenja. Ona, primjerice, kod nas dolazi u zadnje vrijeme do izražaja u tisku vezano uz rasprave o radu trgovina nedjeljom, u koje se, ispod svake kulturne razine, upliću razni uvredljivi i primitivni „argumenti“, poput onih da se Crkva zalaže za promjene radnog vremena trgovina kako bi više ljudi dolazilo nedjeljom u Crkvi i tako u „škrabicama“ ostavljalo više novaca.
Nositelji autentičnog kršćanskog vjerovanja diskreditiraju se u sredstvima javnog priopćavanja kao «hardlineri» ili fundamentalisti. Niz odlučujućih stvari pokušava se isključiti ili odbaciti kao fundamentalističke, pa čak i onda kad je riječ o istinskoj vjeri. Mnogi zagovaratelji sekularne države govore neprekidno o toleranciji, a u kritikama Crkve izlazi na vidjelo zapravo da je u pitanju netolerantnost tobože „tolerantnih“.
Ateizam se u mnogim krugovima pokušava prikazati kao nešto za što postoje racionalni argumenti. S druge strane ispada da je vjera u Boga utemeljena na raznim iracionalnim nezrelim potrebama, pa budući je ateizam izveden na temelju racionalnih procjena realnih činjenica on je viša razina ljudskog promišljanja. Dakle, normalno je da ateistički pristup ima prednost u sekularnom društvu! Mnoge akademski obrazovane osobe više nisu sposobne objasniti zašto se toliko bore protiv Crkve i kršćanstva. Jednostavno smatraju da je za sve racionalne ljude pitanje vjere davno riješeno.

Religiju bi po nekima trebalo dakle, na temelju odredbi Ustava, isključiti iz škola i iz udžbenika. Ne bi se smjelo spominjati čak ni Božje ime. To je «protuustavno»! Krši se odvojenost Crkve i države. Tako je, tvrde inače „tolerantni“, Predsjednik Tuđman u svojoj predsjedničkoj zakletvi „prekršio“ Ustav samoinicijativno dodajući u zakletvi: „Tako mi Bog pomogao!“ Koji članak Ustava? Dešava se apsurd: kršćani - vjernici plaćaju porez, koji se onda koristi u raznim obrazovnim programima, koji promiču sadržaje protivne kršćanskom shvaćanju društva, obitelji, života i slično. A to je zapravo kršenje Ustava! Apsurd je da se, ponekad, pokušava opravdavati sustav lažnih sekularnih vrijednosti, koje onda sve više ulaze u sve aspekte života, a da se za to obilno koriste proračunski novci prikupljeni i od vjernika. Kakav je to interes vjernika da se njihovim novcem stvaraju sadržaji neprihvatljivi za njihove vjerske poglede. Legitiman je stoga, i opravdan, svaki otpor vjernika krivo i nepošteno postavljenoj sekularizaciji. Sekularno društvo da, ali ne i sekularizam u smislu prethodno rečenog.

Oznake: vjera, Drava, odvojenost crkve i države

Bog je Logos: Bog je razum

srijeda , 17.05.2017.

Vezano uz religijski motivirani terorizam općenito, a posebice nakon nedavnog terorističkog čina izvršenog u Parizu u kojem je poginulo 130, a ranjeno preko 300 ljudi, te rušenja ruskog aviona nad Sinajem u kojem je poginulo 224 osoba, potrebno je podsjetiti se na znameniti višeslojni i briljantni govor, koji je papa Benedikt XVI. održao 12. rujna 2006. na Sveučilištu u Regensburgu (Bavarska) gdje je bio profesor i vicerektor u razdoblju 1969 - 1971. Nakon Papinog govora na temu „Vjera, razum i sveučilište: sjećanja i refleksije“ pojavila se je u svijetu žestoka i tendenciozna medijska razdraženost liberalnih i lijevičarskih sredina potaknuta s nekoliko Papinih riječi u vezi s Islamom istrgnutih iz konteksta cijelog predavanja i koja su zatim nekritički proglašena uvredljivima za Muslimane. Na žalost i u okviru Katoličke crkve pojavili su se vrlo kritički osvrti na Papino predavanje, pa se je tako, primjerice, čak i jedan dekan jedne visoke katoličke (!) teološke škole u BiH zgražao nad papinim predavanjem. No, zapravo svi ti kritičari, ili nisu pažljivo promotrili što je Papa rekao i koja je njegova poruka, ili su zlonamjerno iskrivljavali njegove riječi. Reakcije se nisu temeljile na onome što je zapravo Papa rekao, već na citatima uzetih izvan konteksta, a što je još gore, na citatima namjerno izvučenim iz konteksta.
Papa Benedikt XVI. nije u svojem izlaganju odstupio od onoga što je razvidno poručio Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Nostra Aetate“, čija se pedeseta obljetnica upravo obilježava: „Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu.“ Papa nije dakle osudio Islam kao religiju, a ako je u njegovom govoru uopće bilo ikakve osude, onda se odnosi na one koji, u moderno doba, i dalje vjeruju u i koncept svetog rata da bi se obratili ili ubili „nevjernici“.

Bit Papinog izlaganja, tendenciozno prepričavanog, ne samo u sekulariziranim svjetskim već i u hrvatskim medijima, bilo je stajalište da je korištenje nasilja zloporabom religije čin protivan ljudskom razumu, odnosno da je svako djelovanje protivno razumu ujedno i čin protivan Božjoj naravi. U tom smislu Papa se je u svojem izlaganju poslužio riječima bizantskog cara Manuela II. (1391.–1425.): „Bogu se ne umiljava krvlju, a djelovanje protiv razuma je protivno Božjoj naravi. Vjera se rađa iz duše, a ne iz tijela. Tkogod nekoga vodi prema vjeri treba govoriti ispravno i razumno bez nasilja i prijetnji. Da bi uvjerio razumnu dušu nije potrebna jaka ruka ili bilo koje oružje ili nešto što na smrt ugrožava osobu.“ Iracionalno nasilje usmjereno na nevine ljude, žene i djecu „nespojivo je s Božjom naravi i prirodom ljudske duše“, poručio je tada papa Benedikt XVI. i ujedno upozorio da „napustiti razum znači otvoriti se nasilju i tako rastakati doličan zajednički život“, odnosno da „prezirati razum znači mrziti ljudska bića, jer smo racionalna stvorenja.“

U zdravom ozračju kršćanska je vjera uvijek bila otvorena za racionalnu kritiku, a razum prema onome što objavljena religija uči. Neprijeporno je, dakle, da je put istinskom miru označen jedino dijalogom između vjere i razuma i da to vrijedi za svaku religiju i svaku kulturu. Bog ne može protusloviti sam sebi glede svojih odluka i stoga se određene političke, ili neke moralno shvaćene akcije, ne mogu tretirati kao poslušnost Bogu, ako su neprijeporno neuskladive s čovječjim razumom, pa stoga ni s ispravnim shvaćanjem Boga. „Ako želimo djelovati kao svjetska zajednica, ljudi koji žive u miru pod jednim Bogom, morali bismo znati tko je Bog.“ Samo s ispravnim teološkim razumijevanjem Božje naravi mogu se izricati tvrdnje o tome što je Božja volja, te kako treba sudjelovati u svijetu s tom voljom. Papa Benedikt XVI. naučava da većina razdora u svijetu, pa i oni koji predstavljaju najveću opasnost ljudskoj egzistenciji, nije u svojoj biti isključivo političke, društvene, seksualne ili kulturne naravi, već su to, po svojem korijenu, teološki problemi. Da bi ih riješio, svijet ne treba lekciju o toleranciji, prihvaćanju ili multikulturalizmu; već treba teološku lekciju. Sve drugo je samozavaravanje koje neće donijeti mir. Papa se posebno osvrće na heretičko poimanje od kojeg polaze, primjerice, teroristi da, zbog svojih vlastitih razloga, Bog može željeti i prihvatiti nasilje nad nevinima, a samim time, biti zadovoljan nasiljem potaknutim u njegovo ime. Bog je ljubav, što je papa Benedikt XVI. vrlo lijepo razradio u svojoj prvoj enciklici „Deus caritas est“ objavljenoj devet mjeseci prije govora u Regensburgu, pa prema tome mržnja, prisila i nasilje nemaju s Bogom veze. Općenito gledajući Benedikt XVI. govori o Božjoj dosljednosti: Bog nikada ne može biti ništa drugo nego što je on sam. On ne može sebi protusloviti i ničim nije vezan osim vlastitom naravi. To je suština božanske jednostavnosti. Bog je je stalan: nepromjenjiv u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Svojim predavanjem papa Benedikt XVI. odbija stajališta poput onoga što je izrekao islamski teolog i filozof Ibn Hazm (994.-1064.), koji, kako kaže Papa, „ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi, te da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Nadalje: „Ako Bog to želi, čovjek mora vršiti čak idolatriju.“ Zanimljivo je da se Papa osvrće i na stajalište Duns Scota (1266–1308), koga je papa Ivan Pavao II. 1993. godine proglasio svetim. On kaže da se i kod Duns Scota „očituju stajališta koja su sasvim blizu onima Ibn Hazna, i koja bi mogla dovesti do slike nekog samovoljnog Boga, koji nije vezan ni istinom niti dobrotom.“ Papa objašnjava da Duns Scot „smatra, da možemo znati samo Božji „voluntas ordinata“, odnosno „iznad toga postoji Božja sloboda pomoću koje bi on mogao učiniti i ostvariti i protivno od onoga što je učinio.“

Može, možda, izgledati čudno, jer Papa kao gorući problem ne naglašava prirodu vjere već prirodu razuma. Jasno naglašava da vjera bez razuma (fundamentalizam) vrlo često vodi u nasilje, ali da i razum bez vjere (racionalizam) također izaziva nasilje. Stoga, želi li svijet živjeti u miroljubivom ozračju, vjera i razum moraju biti u dijalogu i to shvaćeno s globalnog motrišta. Ne djelovati u skladu s razumom strano je katoličkoj vjeri. Za katolike je uvijek bilo neprihvatljivo širiti vjeru kroz nasilje, posebice zbog onog kako katoličanstvo shvaća Boga. To, dakako, ne znači da u povijesti nije bilo u tom smislu zloporabe kršćanstva, ali je Katolička crkva nedvosmisleno izrazila javno kajanje glede takvih izobličavanja Evanđelja u vlastitim redovima i razvila duboku teološku kritiku slučajeva vlastitih nerazumijevanja vjere.

Na žalost, danas mnogi ne razmišljaju o razumu kao izvoru nasilja niti o religiji kao izvoru istine, pa je poziv na povezivanje vjere i razuma često ostaje bez odziva. Bez jednog takvog dijaloga, smatra Papa, sekularistička kultura izolirat će se od religiozne kulture i nestat će nužnog međusobnog razumijevanja bitnog za ostvarivanje mira. Usto treba reći da je Papin govor zapravo bio više upravljen prema Zapadu nego Bliskom Istoku. Govor je to protiv marginalizacije vjere od modernog racionalizma, a o čemu je često govorio i papa Ivan Pavao II. Ako se zapadna kultura nastavi „zabavljati“ s postmodernim relativizmom u kojem postoje „tvoja istina“ i „moja istina“, ali ne i „istina“, Zapad će se teško obraniti od samog sebe, jer neće biti u stanju navesti razloge zašto je vrijedno braniti opredjeljenja za toleranciju, ljudska prava i vladavinu prava. A „u raščlambi suvremenog fenomena terorizma razmatranja trebaju polaziti ne samo od političkih i socijalnih uzroka“ (redovito im se pridaje najveća važnost!), već također i od njegovih dubokih kulturalnih, religijskih i ideoloških motivacija“, poručuje papa Benedikt XVI. u poruci povodom Svjetskog dana mira, 2006. Pojednostavljena su objašnjenja, koja uzroke terorizma traže samo u socijalnoj situaciji i tzv. getoizaciji izbjeglica i doseljenika iz Afrike i Azije zajednica u Europi.

I pri kraju, prigodno je prisjetiti se i riječi pape svetog Ivana XXIII. iz njegove enciklike „Pacem in terris“ (Mir u svijetu), čija je pedesetdruga obljetnica obilježena u travnju ove godine: „Nasilje nije nikada činilo drugo nego obaralo, a nikako podizalo; raspaljivalo strasti, a ne stišavalo ih; gomilalo mržnju i ruševine, a ne bratimilo zavađene; survalo je ljude i stranke u krutu nuždu da polagano, poslije bolnih iskustava, iznova grade na razvalinama što ih ostavi nesloga“. ... Bog naime, budući da je prva od svih istina i vrhovno dobro, jest duboki izvor iz kojega ljudsko društvo - pravilno sazdano, plodno i pristalo ljudskom dostojanstvu - može uistinu crpsti život. Na to se odnosi ona sv. Tome Akvinskog: »Da je ljudski razum ljudskoj volji mjerilo kojim se mjeri njezina dobrota, a dolazi od vječnoga zakona, a taj je Božji razum...“

U završnom razmatranju papa Benedikt XVI. u Regensburgu zaključuje: „Ne djelovati u skladu s razumom i s Logosom, protivi se Božjoj biti, rekao je svome perzijskom sugovorniku Manuel II. na temelju svoje kršćanske slike o Bogu. Svoje sugovornike u dijalogu s kulturama pozivamo u taj veliki Logos, u tu širinu uma. Uvijek nanovo pronalaziti tu širinu, to je veliki zadatak sveučilišta.“ Tome se mogu dodati riječi koje je u propovijedi na blagdan Svetog Petra i Pavla izrekao 29. lipnja 1942. blaženi Alojzije Stepinac: Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našeg vremena. Ne pravimo si nikakve iluzije ... Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našeg života.“ Aktualna zbivanja u svijetu razlog su da razmislimo o Stepinčevim riječima.

Oznake: Benedikt XVI., terorizam, Regensburg

Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija

Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija

Sažetak

Znanost se danas smatra jednim iscrpnim i dostatnim prikazom svijeta, istinito znanje vođeno kriterijem potpune istine, strogo objašnjenje podrijetla svemira i funkcioniranja cjelokupne stvarnosti. Ona snažno utječe na ljudski život, te na prirodne uvjete, jer su posljedice njenih istraživanja često neizvjesne, nesigurne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja znanost sama ne može, i ne smije, davati odgovore.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih je nužan dijalog (razgovor) između teologije/religije i prirodnih znanosti. No, taj dijalog treba ponajprije biti razgovor ljudskog bića s ljudskim bićem o najvažnijim ljudskim interesima. Praktički jedini način u pristupu složenim pitanjima i problemima u razgovoru između teologije i znanosti je transdisciplinarni pristup.

Transdisciplinarnost može riješiti probleme koji ne mogu biti riješeni odvojenim pokušajima. Taj pristup može zajedno povezati različita razmišljanje, odnosno, ona koja polaze s različitih motrišta glede materijalnog svijeta ili religije. Transdisciplinarni pristup ima ulogu posrednika, koji na „okruglom stolu“ zahtjeva ono što ljudska bića povezuje na razini univerzalno ljudskog. To je novi, izazovni i zahtjevan pristup, koji od istražitelja traži napuštanje vlastitog područja i nastojanje da (na)uči o drugim područjima.
Transdisciplinarni pristup, kao „kritična racionalnost“ i novi način razmišljanja, te suprotstavljen klasičnom i redukcionističkom racionalizmu koji naglašava objektivnost, temelji se na kontroliranom sukobu uzrokovanom paradoksima. Transdisciplinarnost stvara novu kvalitetu, koja nije aritmetički zbroj pojedinih disciplina i omogućuje artikuliranje, odnosno svezu između dvaju, na prvi pogled, suprotstavljenih disciplinarnih razmišljanja.


UVODNO PROMIŠLJANJE

Razmatranje započinje jednim citatom: Čovjek, participirajući na svjetlu Božjeg uma, ispravno sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari. Neumornom upotrebom svog genija tokom stoljeća čovjek je, zacijelo, napredovao u empiričkim znanostima, u tehnici i umjetničkom stvaranju. A u naše vrijeme postigao je zamašne uspjehe, napose u istraživanju materijalnoga svijeta. Čovjek je ipak uvijek tražio i nalazio dublju istinu. Um se naime ne ograničuje na same fenomene nego je sposoban da s pravom sigurnosti dosegne i inteligibilnu stvarnost, premda je uslijed grijeha djelomično pomračen i oslabljen. Konačno, razumna se narav ljudske osobe usavršuje i treba da se usavrši mudrošću, koja blago privlači čovječji duh da traži i ljubi istinu i dobro, pa kad je čovjek njome prožet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima. Naše pak doba, više nego prošla stoljeća, treba takve mudrosti, kako bi sve što čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi.
Živimo u društvu u kojem se dogodio jedan epohalni povijesni obrat: poznanstvenjenje cjelokupne kulture. Posljednjih nekoliko stoljeća naša civilizacija svjedokom je brzog i nemjerljivog razvitka znanosti polazeći od kvantne mehanike pa sve do teorije relativnosti i njezinih kozmoloških implikacija, kao i razvitka evolucijske teorije. Znanost se toliko razvijala i razvila da joj postaje sve veći problem priznati vlastite granice. Proizlazi da znanost i znanstvena istraživanja ne poznaju granice, te da izvan granica znanstvenog opažanja ništa ne postoji.
Na pragu 21. stoljeća znanost je zauzela poziciju neprikosnovenoga spoznajnog autoriteta, koji se očituje u njezinoj sposobnosti da sebi svojstvene načine postupanja i mišljenja proglasi normom racionalnosti i objektivnosti, a svoje zaključke predstavi kao spoznajno superiorne, nužne i univerzalno važeće. Znanost se nameće ne samo kao čimbenik koji opisuje činjenice, rezultate i metode, već i kao tumač smisla, motiva i cjelokupne stvarnosti. Za mnoge je znanost postala čarobna riječ, simbol napretka, civiliziranosti i slobodnog otvorenog društva. Riječju, znanost prožima sve dijelove ljudskog života, sve međuljudske odnose, kao i odnose spram drugih bića, pa i puku svakodnevnicu i način razmišljanja i rješavanja dnevnih problema.
Znanost više nije, dakle, marginalna društvena aktivnost obavljana od male skupine entuzijasta već je veliki socijalni, ekonomski i politički poduhvat lociran u bitnim ustanovama društva – korporacijama, vojsci, državnim institutima i sveučilištima. Ona danas odlučujuće utječe na ljudske živote i na stanje prirode, jer su posljedice njezinih istraživanja često neizvjesne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja sama niti može niti smije davati odgovore.

Mnogi, koristeći znanost i naglašavajući napredak znanosti u ispunjavanju pukotina spoznaja o prirodi, dokazuju da je vjera u Boga zastarjelo praznovjerje. Borbeni ateist, Richard Dawkins, čija je knjiga „Iluzija o Bogu“ postala svjetska uspješnica i prodana u milijunskim primjercima, te koji dokazuje da vjerovanje u evoluciju zahtjeva ateizam, tvrdi: Vjera je veliko opravdanje, veliki izgovor za izbjegavanje promišljanja i procjenjivanja dokaza. Biti vjernikom znači vjerovati unatoč nedostatku dokaza, a možda upravo izbog nedostatka dokaza. ... vjerovanje koje se ne temelji na dokazu, osnovni je nedostatak religije.“

Čovjek intelektualno, moralno, politički i socijalno-institucionalno nije spreman prihvatiti znanstvena otkrića, moguće i aktualne njihove primjene te tehničke inovacije. Postavlja se temeljno pitanje: Postoji li, u ovo doba kozmologije, evolucije i ljudskog genoma, mogućnost potpunog prihvaćanja bilo znanosti, bilo duhovnosti.

ZNANOST KAO IDEOLOGIJA

U znanosti 21. stoljeća ne govori se više o Bogu već o različitostima pojava u prirodi, koje istražuje znanost. Današnji je znanstvenik često vjeran kantovskoj ideji da u ljudskoj spoznaji ima samo toliko znanosti koliko u njoj ima matematike. Stoga je današnja civilizacija scijentificirana i matematizirana. Istina nije više podudaranje s vječnim Logosom niti podudaranje razuma i stvarnosti kao od Boga stvorene, nego je istina tek podudaranje sudova unutar nekog sustava. Čovjek je stvorio jedan novi, umjetni svijet tehnizirane, ili neprirodne, prirode u kojoj je funkcionalna svrsishodnost dovela do stanja ugroženosti baš čovjeka, odnosno ugroženosti dostojanstva njegove osobnosti. Werner Heisenberg kaže: Svrsishodnost može voditi u kaos, ako i same svrhe nisu shvaćeni kao dijelovi … nekog višeg reda. Svrsishodnost je smrt čovječnosti! Te svrhe treba shvatiti, kaže Heisenberg, kao dijelove jedne veće sveze, koju se je nekad označavalo kao Božji poredak.
Današnji je čovjek previše podigao cijenu znanosti, a zanemario važnost duha i mudrosti. Zato nije nikakvo čudo što su nemir i tjeskoba postali dominirajuće raspoloženje današnjeg čovjeka. Ekspanzija znanosti (i tehnike!), i s time povezano potenciranje čovjekove moći, uz to što je uzrokovala duboke promjene u prirodi, postala je na neki način apel za promjenu čovjekove svijesti, njegovih temeljnih stajališta prema svijetu, budućnosti i vlastitoj odgovornosti. Čovjek mora opravdati svoje ponašanje u smislu integracije u jedan širi smisleni obzor.
Kao zaključak može se reći da je današnja kultura obilježena znanošću kao modelom suvremenog znanja. Tu činjenicu uviđa, primjerice, II. vatikanski sabor: Današnji nemir i promjene životnih prilika povezane su sa dubljim preobražajem, tako da u obrazovanju sve veću važnost zadobivaju matematičke i prirodoslovne i antropološke znanosti a na praktičnom području tehnika koja iz tih znanosti proistječe. Taj mentalitet pozitivnih znanosti oblikuje kulturu i način mišljenja drugačije nego u prošlosti.
Nije nikakvo čudo da se je u današnjoj civilizaciji nametnulo pitanje o znanosti kao ideologiji iako mnogi misle da živimo u vremenu nakon smrti ideologija . Dakako, ako se pod pojmom ideologije podrazumijevaju dogmatizam, nesnošljivost, lažna svijest i neupitnost, onda znanost ne može biti shvaćena kao ideologija. Štoviše, znanost je u tom pogledu antidogmatska, jer uvažava drukčije mišljenje, te ostavlja prostor za provjeru i opovrgavanje svojih hipoteza i teorija. Po tome se jasno razlikuje od raznih pseudoznanosti, koje ne dozvoljavaju kritiku i odbijaju sučeljavanja, a najbolji primjer za to je ponašanje astrologa. No, problem znanosti kao ideologije nastaje kad se tvrdi da znanost kao takva nema granica, te da može ponuditi rješenje svakog problema, pa tako i onog konačnog o smislu i svrsi svijeta i čovjeka. Tvrdnja da znanstvena spoznaja nema granica odvodi u scijentizam (znanstveni materijalizam) ili u način koji apsolutizira znanstvenu spoznaju. Mnogi oblici materijalizma izražavaju redukcionizam. Epistemički redukcionizam tvrdi da su zakoni i teorije svih znanosti svedljivi u načelu na zakone fizike i kemije. Metafizički redukcionizam tvrdi da sastavni dijelovi nekog sustava čine njegovu najtemeljniju stvarnost. Materijalist vjeruje da će svi fenomeni konačno biti objašnjeni u smislu djelovanja materijalnih komponenti, koje su jedini učinkoviti uzroci u svijetu.

Logični pozitivizam u razdoblju od dvadesetih do četdesetih godina prošlog stoljeća tvrdio je da znanstveni govor (diskurs) osigurava sva pravila za jedan svesmisleni jezik. Tvrdilo se je da su empiričke pretpostavke jedini smisleni iskazi provjerljivi osjetilnim podacima. Za etičke, metafizičke i religijske iskaze smatralo se je da nisu niti istiniti ni neistiniti, već pseudo iskazi bez značenja, izrazi emocija ili pretpostavke lišene spoznajnih važnosti. Cijela su područja ljudskog jezika i iskustva bila time eliminirana iz ozbiljnih rasprava, jer nisu bila podložna znanstvenom potvrđivanju, koje je, kako se je uporno dokazivalo, osiguravala samo znanost. Fizičar i katolički svećenik ukazao je, opravdano, da je znanstveno razmišljanje u 20. stoljeću dovelo do oblikovanja i razvitka nove epistemologije u kojoj razumni subjekt ima središnju ulogu. U spoznajnom procesu čovjek postaje integrirajući i integrativni dio.
Ilustrativne su riječi Carl Sagana: Svemir je sve ono što je ili je ikada bio ili će ikad biti , koji kaže da je svemir vječan, ili gledano na drugi način, da je njegov izvor jednostavno nespoznatljiv. Napadao je kršćanske ideje o Bogu na mnogim mjestima, tvrdeći da mistične i autoritativne tvrdnje ugrožavaju konačnost znanstvene metode, koja je, kako kaže, univerzalno primjenljiva. Priroda (koju je pisao s velikim početnim slovom) zamjenila je Boga kao objekt poštovanja. Sagan je izražavao veliko strahopoštovanje ljepoti, prostranstvu i usklađenosti svemira. Ukazujući na čuda svemira postao je svećenik nove vrste, koji ne otkriva samo misterije, već i govori kako treba živjeti.
U knjizi Slučaj i nužnost Jacques Monod daje pregledno izvješće o molekularnoj biologiji protkano obranom znanstvenog materijalizma i tvrdi da je biologija dokazala da u prirodi ne postoji svrha. Čovjek najzad zna da je sam u bezosjećajnoj svemirskoj neizmjernosti iz koje se je pojavio slučajem. Samo je slučaj izvor svih novosti, svih stvorenja u biosferi. Slučaj je slijep i apsolutan, jer su slučajne mutacije nepovezane s potrebom organizma; uzroci pojedinih varijacija potpuno su nezavisni od okolišnih sila prirodne selekcije. Monod je zauzeo nepomirljiv redukcionistički pristup: Sve može biti svedeno na jednostavna, očigledna mehanička međudjelovanja. Stanica je stroj. Životinja je stroj. Čovjek je stroj. A svijest je epifenomen, koji će na koncu biti objašnjen pomoću biokemije.
Ilustrativan je i primjer eksplicitne obrane znanstvenog materijalizma Edwarda O. Wilsona. Njegovo pisanje ulazi u trag genetskog i evolucionističkog podrijetla socijalnog ponašanja insekata, životinja i ljudi. Postavio je pitanje kako se je moglo pojaviti, i ustrajati, samožrtvujuće ponašanje kod insekata, primjerice kod mrava, ako je time ugrožena njihova reproduktivna sposobnost. Wilson pokazuje da takvo altruističko ponašanje povećava preživljavanje bliskih srodnika sa sličnim genima (primjerice u koloniji mrava); selektivni pritisci podstiču takvo samožrtvovanje. Vjeruje da se ljudsko ponašanje može svesti na biološko podrijetlo i postojeću genetsku strukturu, te time ujedno biti objašnjeno. Nije nerealno kazati da su sociologija i ostale sociološke znanostiI, kao i društvene znanosti, krajnje grane biologije koje treba uključiti u Modernu Sintezu. Svijest će biti objašnjena kao epifenomen živčane mašinerije mozga. Wilson smatra da su religijski postupci bili koristan mehanizam u ranoj povijesti čovječanstva, jer su tada doprinijeli koheziji skupine. No, moć religije će nestati za sva vremena, kad bude sve u potpunosti objašnjeno evolucijom: tada će religija biti zamijenjena filozofijom znanstvenog materijalizma.

Vidljivo je da su zapravo pojedini znanstveni koncepti protegnuti i ekstrapolirani izvan područja njihove znanstvene uporabe, odnosno da su „napuhani“ u opsežnu prirodnu filozofiju. Znanstveni koncepti i teorije iskorištene su, neopravdano, za iscrpno opisivanje stvarnosti, a pritom je zanemaren abstraktni i selektivni karakter znanosti. Filozof Alfred North Whitehead to naziva zabludom o zagubljenoj konkretnosti (griješka zamjenjivanja apstraktnog s konkretnim). To se može opisati i kao oblikovanje metafizike izvan metode. No, budući da znanstveni materijalizam polazi od znanstvenih ideja, ima značajan utjecaj u današnjem vremenu koje posebice respektira znanost. A moderna realistička ideologija prirodnih znanosti svoju kulminacija doživljava u uvjerenju da postoji tzv. teorija o svemu, koja bi trebala osigurati konačan odgovor na sva vječita religijska pitanja pokazujući tako da nema logičkog prostora ostavljenog za stvarnost izvan prirodnog svijeta.

Iako scijentizam kao uvjerenje zastupa, ustvari, relativno mali broj znanstvenika i filozofa, ipak zbog njihovih agresivnih nastupa u medijima i u javnosti, scijentizam, zajedno s redukcionizmom, često se čini kao jedna sveprožimajuća postavka, koja sve više prodire u javnu svijest zapadnog svijeta.
Očito je da je scijentizam, poput mnogih izama, zapravo ideologija utemeljena na pretpostavci da znanost osigurava sve moguće znanje, a da religija osigurava samo pseudo znanje, odnosno, pogrešne impresije o nepostojećim izmišljotinama.

EPISTEMOLOŠKE I ETIČKE GRANICE ZNANOSTI

Ono što pripada znanstvenom mišljenju, ne pripada nužno znanosti kao takvoj, jer spoznajne granice postoje, pa je stoga razborito umjesto znanosti kao ideologiji govoriti o ideologizaciji znanosti, u smislu ideološke zloporabe znanosti, tj. korištenja znanosti i znanstvene spoznaje u svrhe koje nemaju ni epistemološki ni metodološki status znanstvenosti. Ideologizacija znanosti se najčešće događa kad se previdi činjenica da znanost ostaje i nadalje jedan nesavršeni i nedovršeni totalitet znanja. Još uvijek važi izreka Emil De Bois Reymonda: Ignoramus et ignorabimus (ne znamo a nećemo ni znati), kojom taj fizičar označava granice naše spoznaje prirode. Time je de Bois jasno ukazao, doduše s agnostičkog stajališta, na granice i jednostranost prirodoslovnih istraživanja. Istina i sama stvarnost izmiče čovjeku, te se čini da je, kako kaže Günther Grass, pod lokalnom anestezijom, sposoban još samo opažati izobličene komadiće stvarnog. Čovjek je nesiguran posvuda gdje ga napušta egzaktna znanost, a tek po mjeri svog pouzdanja on opaža kako je usprkos svemu malen isječak stvarnosti u kojem mu ta znanost pruža sigurnost. Ne znamo i nećemo znati podrijetlo materije, odnosno materijalnog kozmosa, nećemo znati podrijetlo života na zemlji, zatim pojavu svijesti, podrijetlo i bit osjetilne spoznaje, podrijetlo samosvijesti i razuma. Ne znamo i nećemo znati odgovore na bitna pitanja koja pogađaju ljudsku egzistenciju. Znanost ne može premostiti pukotinu između ništa i nečega, ili čak između Boga i ničega drugoga i boga i nečeg drugog što nije Bog. Nije jasno da bilo koja grana ljudskog znanja može na odgovarajući način adresirati to temeljno pitanje . Ponekad mislimo da nešto znamo, kad vidimo u zoru visoke vrhove, ili kad čujemo određeneakorde ili melodije. No, čak ni tada ne znamo. Ne smijemo djelovati kao da smo znali ovo ili ono, čak i u elementarnom načinu, kad samo nagađamo.

U suvremenom dobu u kojem se evidentira enormna fragmentacija znanosti na nebrojeno mnoštvo znanstvenih područja i disciplina teško se oteti dojmu da znanost ubrzano korača prema ostvarenju totalnog horizonta znanja i spoznaje. U mnoštvu znanosti koje je opredmećuju, priroda je razjedinjena: subatomska razina, makromehanička razina, razine kemijskih, biologijskih i psihologijskih procesa. Stvarnost, kako je vide prirodne znanosti, sve se više raspada na pojednostavljene šeme. A stvarnost čovjeka se sve manje promatra kroz optiku cjeline, a sve više kroz optiku osiromašenih i pojednostavljenih šema.

Spoznajne pretenzije znanosti imaju svoje granice, a te granice nisu proizvoljne, nego su upisane u samu ljudsku narav, zatim u narav svijeta, upravo kao kontingentnoga i utoliko ne-nužnoga svijeta, i naposljetku u narav same ljudske spoznaje. Prema tome, polazište po kojemu znanost kao takva ima spoznajne granice ne počiva na proizvoljnom, nego na spoznajnom argumentu naravi spoznaje. To nipošto ne znači da se može unaprijed odlučivati o krajnjim granicama znanosti, u smislu jednog kraja znanosti, koji bi nagovijestio nemogućnost bilo kakve nove znanstvene spoznaje. Ideja granice spoznaje podrazumijeva razgraničenje između ograničene i neograničene spoznaje, a to onda nameće logičkim pitanje o razgraničenju između ljudske, tj. naravne ili ograničene spoznaje te neograničene ili Božanske spoznaje. Prema tome, granice znanstvene spoznaje izvode se iz spoznaje same naravi, bilo ljudske, svijeta ili spoznaje, čija inherentna neograničenost ne znači bez granica, nego znači neograničene mogućnosti spoznaje pa sve do spoznaje same neograničenosti, tj. Boga. Stoga je na mjestu sud da spoznaja znanosti kao takve može sačinjavati samo jedan ’nesavršeni’, a ne ujedno i ’savršeni’ totalitet, jer konačno spoznajno savršenstvo nije dano u ograničenome, nego samo u neograničenome, tj. u Bogu. Prema tome, cjelina znanstvenosti ili kumulativno prikupljene sve znanstvene spoznaje u jednu cjelinu opet ne sačinjavaju „čistu cjelinu“, nego samo „iskustvenu cjelinu“, tj. cjelinu koja je nastala kao rezultat različitih empirijskih – znanstvenih – opisa zbilje, a ne kao rezultat spoznaje „čiste cjeline“. No, iako znanost s punim pravom hita prema povećanju „cjeline“ znanstvene spoznaje, ipak se može konstatirati da ta „čista cjelina spoznaje“ današnjem shvaćanju znanosti ostaje neuhvatljiva, ali ne zbog toga što to netko proizvoljno hoće, nego zbog naravi spoznaje, naravi spoznajnog subjekta i naravi spoznajnog objekta. Tu činjenicu je važno istaknuti u kontekstu rasprave o scijentizmu, dotično o mogućnostima ideologizacije znanosti odnosno o ideološkim zloporabama znanosti, a da bi se time prisjetilo činjenice da scijentizam označava radikalno suprotstavljanje jednom metafizičkom obliku spoznaje, koji se zasniva teološki, tj. na vjeri usidrenoj u transcendenciji. Naravno, ne bi trebalo zaboraviti ni drugu stranu medalje, točnije fideizam, kao protureakciju na scijentizam, a koji također zaslužuje osudu i odbacivanje.
Znanstveni napredak nije, dakle, ograničen niti dostižnim savršenstvom niti apsolutnim teorijskim ograničenjima znanja, iako, međutim, postoje određena praktična ograničenja. Osim prethodno navedenog može se kazati da su ograničenja znanosti još i granice zablude (znanstveni um je onemogućen svojim vlastitim nedostacima), ekonomske granice (znanstveni napredak postaje ovisan o kapitalu) te moralne granice, koja se uvijek pojavljuju kad se znanstveni napredak okreće protiv samog čovjeka. U svakom slučaju, svaka mjera prema znanosti, koja postavlja ograničenja njenom razvitku, je praktična mjera i stoga je samo zadana mjera. A to, također, znači da je znanost uvijek u suštini nešto nedovršeno: nedovršena ograničenja i nedovršena bezgraničnost – zbiljska utopija znanosti.

Na kraju, očevidnost ideologizacije znanosti danas se najjasnije pokazuje na raznim poljima primijenjene znanosti, tj. tehnike i tehnologije. Naime, svođenje znanosti na tehniku ima dalekosežne posljedice, prvo, za razumijevanje znanosti općenito, drugo, za razumijevanje znanosti kao ljudske djelatnosti i, treće, za razumijevanje određenog društvenog sektora koji je nezamisliv bez primjene određenih znanstvenih spoznaja. Svođenje znanosti na tehniku neminovno vuče za sobom problem svojevrsne ideologizacije znanosti i to tehničkom racionalnošću koja priznaje isključivo učinkovitosti vrijednost kriterija za prosuđivanje na određenom području njezine primjene. Taj takozvani kriterijski monizam predstavlja novu vrstu ideologije, onu tehnicizma koja posredstvom apsolutiziranja jednog jedinog kriterija prosuđivanja – onog učinkovitosti, isključuje sve ostale kriterije i na taj način se nužno promeće u jednu formu ideološkog mišljenja i djelovanja. Takva opasnost nije prisutna samo u medicini, nego u svim sektorima društvenog života čiji opstanak je nezamisliv bez primijenjene znanosti. Problem znanosti i tehnike kao ideologije nije nov, ali ga je danas lakše detektirati u konkretnim društvenim pojavama posredstvom strukturne analize nekih tipično produktivnih i manipulativnih oblika djelovanja i ponašanja koji strogo slijede logiku funkcioniranja tehnike ili tehnologije. U tom je smislu indikativna Heideggerova misao: Najgore smo, međutim, izloženi tehnici, ako na nju gledamo kao na nešto neutralno; jer ta nas predodžba, kojoj se danas osobito rado priklanjaju, čini potpunoma slijepima za bit tehnike.

Znanstvene tvrdnje i ideje utječu na sociokulturne vrijednosti, usmjeravaju društvenu akciju, utječu na stajališta o društvenoj jednakosti, na shvaćanje ljudske i fizičke prirode, na kulturne ideale o osobnoj slobodi i odgovornosti. Prema tome koncepciju znanosti kao autonomne i vrijednosno neutralne potrage za istinom treba odbaciti. A, usto, treba uzeti u obzir da, tvrdeći epistemički privilegirani status znanstvene spoznaje, ta koncepcija oslobađa znanstvenike od odgovornosti za posljedice njihovih istraživanja i oduzima javnosti pravo donošenja bilo kakve ocjene o društvenoj vrijednost, poželjnosti isplativosti pojedinih znanstvenih projekata. Mnogi znanstvenici ne vjeruju da se u znanosti ne pojavljuju značajna etička pitanja jer je znanost objektivna. Tvrdnjom da moralnost i etika ne igraju nikakvu ulogu u znanosti jer ona razotkriva objektivne istine mnogi se znanstvenici opiru svakom nadzoru njihovog rada bez obzira na etičke posljedice. Ali, fizičar Max Born, nobelovac (1954) dobro je rekao da su prirodne znanosti uništile, možda za uvijek, etičke temelje civilizacije.

Znanost je danas postala previše moćna i važna, da bi se ocijene o društvenoj vrijednosti pojedinih njezinih projekata mgle prepustiti samo znanstvenoj eliti i njenim političkim i industrijskim saveznicima. Potreban je dijalog između znanstvenika i raznih predstavnika ne-ekspertne javnosti. Pritom je, dakako, nužno obostrano uvažavanje i razumijevanje. A kritika aktualne prakse znanosti nije razarajuća po znanost, već se odnosi samo na određene specifične primjene i uporabe njezinih dostignuća.

DIJALOG IZMEĐU RELIGIJE I ZNANOSTI KAO IMPERATIV VREMENA

Prevelika rascjepkanost ljudskog znanja, zatvorenost humanističkih znanosti za metafizik, teškoće u dijalogu između znanosti i teologije na štetu su ne samo razvoju znanja nego razvoju naroda, jer te pojave otežavajusagledati cjelovito čovjekovo dobro u njegovim različitm dimenzijama. Proširenje našega pojma razuma i služenja njime nužno je kako bismo uspjeli ispravno odvagnuti sve elemente sadržane u pitanju razvoja i u rješenju društveno-ekonomskih problema.

Dijalog između znanosti i prirodnih znanosti treba biti ponajprije razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima njega samoga . U kritičkom propitivanju teoloških i prirodoznanstvenih pitanja bitan je dijalog u smislu Platonove dijalektike. Da bi se dijalog mogao ostvariti, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju. Dakle u svemu tome je uključen jedan dijalektički moment, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike. Dijalog je to u kojem se stalno i uvijek nanovo aktualizirano razumijevanje teologije stvaranja i novi doprinosi znanosti usmjeravaju i prenose taj dijalog u još nepoznata područja.
No, danas se unutar postmodernih tendencija pojavljuju razni pokreti koji predstavljaju određenu epistemičku dosljednost i zadobivaju povjerenje u znanstvenoj zajednici vezano uz povezivanje znanosti i religije. A jedan od takvih pokreta je transdisciplinarni pristup. Može se kazati da je transdisciplinarnost praktično jedini način pristupanja sve složenijim pitanjima, problemima i društvenim kontekstima znanosti , a riječ je o kombinaciji disciplinarnog i nedisciplinarnog, neformalnog, nekodificiranog prešutnog znanja. Transdisciplinarnost se može shvatiti kao teoretski pokušaj, koji „nadmašuje discipline“ i tako reagira protiv hiperspecijalizacije, procesa koji je doveo do dramatičnog rasta fragmentacije znanja, a koji istodobno zadržava prednosti kreativnosti i individualne inicijative svojstvene određenom području (sa)znanja.

Transdisciplinarnost povećava vjerojatnost dijaloga i obostrano razumijevanje kao i razmjenu znanja i informacija. Taj pristup može okupiti sve koji misle različito, odnosno zastupaju različite svjetonazore i vjeronazore i može riješiti probleme, koji se ne mogu riješiti izoliranim naporima. To je ponajprije jedan integrirajući, iako ne i holistički pristup, koji rješava izolaciju na višoj metodološkoj ravnini, no, pritom ne pokušava konstruirati „jednoobrazno“ tumačenje ili čvrstu obrazlagajuću matricu. Drugim riječima, transdisciplinarnost prelazi granice između oblika znanja uzimajući u obzir raznovrsnost, složenost, neizjesnost i vrijednosti određenog pitanja. Takav pristup ima, dakle, posredničku ulogu, koja za „okruglim stolom“ od sugovornika traži ono što ljude povezuje na razini opće ljudskoga. Treba izgrađivati svijet kulture koja se nadahnjuje tradicijom, ali koja odgovorno misli i na budućnost budućih naraštaja. To je izgrađivanje jednog „bazena opće ljudskoga“ u kojem se susreću humanističke i prirodne znanosti. Dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu kojom se potkopava nečija idejna zgrada. Susret ljudi u „bazenu opće ljudskoga“, znači, ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućeg, nego i ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjega svijeta kao autentične ljudske mogućnosti, a ne kao nekog anakronizma. Transdisciplinarnost je ponajprije jedna integrirajuća zamisao utemeljena na slobodi razmišljanja među disciplinarnim granicama.
Riječ je, dakle, o istraživanju koje se u značajnom obimu kreće izvan disciplinarnih ograničenja i koje svoje probleme definira neovisno o disciplinama te ih zatim rješava idući izvan tih ograničenja. To je put do plodnog dijaloga između teologije i svijeta prirodnih znanosti. Za razliku od disciplinarnog načina razmišljanja, koji teži konsenzusu, transdisciplinarno se istraživanje, kako kaže Thierry Ramadier zasniva na kontroliranom sukobu što ga stvaraju paradoksi.

Transdisciplinarnost prepoznaje tri aksioma, koji usmjeruju njenu metodologiju:
1. Ontološki aksiom: U prirodi, i u ljudskom znanju o prirodi, postoje različite razine stvarnosti i, prema tome, različite razine opažanja.
2. Logički aksiom: Kretanje od jedne do druge razine stvarnosti može biti shvaćeno logikom koja je u sredini.
3. Aksiom složenosti: Ukupna struktura razina stvarnosti, ili opažanja, je složena struktura: svaka razina je ono što jest, jer sve razine postoje istodobno.
Dakle, transdisciplinarnost je na neki način “dijaloška majeutika”, koja je temeljno načelo ljudske umnosti. Naime, dijaloška majeutika postaje, kako kaže značajni hrvatski teolog i filozof Vjekoslav Bajsić (1924 – 1994), temeljni princip naše umnosti, jer se on proteže na sve one koji nastoje međusobno komunicirati postavljajući sebi za cilj pronalaženje i osvjetljenje istine . Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane. Bajsić smatra da nas razum u bitnim stvarima ne vara, osobito u stvarima koje podliježu općem interesu ljudi, kao što je, primjerice, smisao života, odnosno ono što je na neki način zajedničko svim ljudima.
Bajsićev pristup je zapravo transdisciplinarni pristup, iako ga on naziva interdisciplinarnim, jer ukazuje da prirodne ili humanističke znanosti ne mogu više ostati zatvorene u vlastite svjetove, već je potrebno progovoriti o međusobnoj upućenosti jednih na druge. Upravo ta međusobna upućenost omogućuje ozračje u kojem se stvaraju preduvjeti za preuzimanje odgovornosti kako u našoj sadašnjosti tako i u budućnosti. Prema Bajsićevu mišljenju, „dijalog“ u sebi bitno implicira i jedan „dijalektički moment“, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike u smislu prihvaćanja jednog zajedničkog konsensusa (dogovora), koji se u etičkom smislu može nazvati principom „transsubjektivnosti“. Iz Bajsićevih tekstova može se jasno isčitati jedna „metodika dijaloga“ kojoj je svrha pristupiti onom Drugom i drukčijem. Da bi se dijalog mogao ostvarivati, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju.
“Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemičko – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa.

Metoda dijaloške majeutike omogućuje Bajsiću pristup k bazenu opće ljudskoga, u kojem se zrcale ne samo postignuća humanističkih nego i ona prirodnih znanosti. Na tragu tih promišljanja je transdisciplinarni pristup.
Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima. Transdisciplinarni pristup stvara ozračje za jedno novo tumačenje stvarnosti i vodi mirnijem dijalogu između znanosti, epistemologije, povijesti znanosti, filozofije, etike i teologije. Razrada nove kulture je značajno i podsticajno opredjeljenje za svakoga: za vjernike, ne-vjernike, filozofe, teologe te znanstvene i kulturne djelatnike.
Veliki izazov i zahtjev trećeg tisućljeća neće postati utopija, ako će se protagonisti svih disciplina i kultura konstruktivno sučeljavati, te vjerno surađivati na uzajamnom i skladnom povezivanju. Spoznaji i kulturama koje traže svoj smisao i sudbinu u mnogim smjerovima, često ne nalazeći ih, kršćanska Objava, ojačana višetisućnim poređenjem i dijalogom s kulturama, društvima i znanjima svih vremena i mjestima, nudi nadu u svijetlu Mudrosti i snage Logosa.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

Življena transdisciplinarnost može nas dovesti ne samo do promjene načina kako razmišljamo već i kako se ponašamo. . Rasprava o transdisciplinarnosti je još uvijek svježa i process transdisciplinarnog istraživanja je još u razvoju.

Velike novine vezane uz problematiku razvoja naroda danas u mnogim slučajevima nameću potrebu za novim rješenjima. Njih treba tražiti kako u poštovanju zakona na svim razinama tako i u svijetlu cjelovitog pogleda na čovjeka, koji odražavarazličite vidove ljudske osobe, a riječ je o pogledu pročišćenom ljubavlju. Tada će izaći na vidjelo određene konvergencije i konkretne mogućnosti rješenja, a da pritom ne bude potrebno odreći se nijedne temeljne sastavnice ljudskog života.

Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemološki – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa. Umjesto superspecijalizacije znanja i „feudalizacije“ disciplina, transdisciplinarnost nastoji spojiti „područja ljubomorno čuvana jednih od drugih tradicionalnom (modernom) organizacijom znanja“. Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima.

Završit ću razmatranje s dvije misli Vjekoslava Bajsića, koji je, usput govoreći, vrlo mnogo zadužio hrvatsku filozofsku i teološku misao i koji je, u svoje doba bio među rijetkima, koji su se upuštali u teološko razmatranje tzv. graničnih pitanja znanosti i religije. Možda je u svemu najteže što bi se tek morao pripraviti teren za takvu „dijalošku filozofiju“ koja – još jednom budi rečeno – nije ni kompromis ni sinkretizam, nego traženje „prirodnog“ sustava mišljenja u najboljem smislu riječi baš na temelju sokratske pretpostavke da je ljudski intelekt sposoban da spozna istinu i da se ona na naravnom planu samo tu može naći. ... Mislim da ne bi trebalo, uza svu važnost znanosti za čovjeka, naglašavati da znanost nipošto ne iscrpljuje sve realno. Ima vrlo važnih stvari za pojedinca koje po definiciji stoje izvan domašaja ili potpunog domašaja znanosti.

Napomena: Ovdje su izbačene iz tehničkih razloga footnote, koje su bile navedene u originalnom tekstu. Tekst je prikazan da čitatelj dobije uvid u problematiku odnosa znanost - vjera.

Oznake: znanost, teologija, vjera

KORUPCIJA JEZIKA

utorak , 16.05.2017.

Postoji jedno zlo ... koje se ne bi smjelo prešućivati, nego treba stalno javno napadati, a to je korupcija jezika ... No, kritičar, koji se s tim zlom bavi, mora ga napadati na njegovom izvoru, koji nije u književnim djelima, već u zlouporabi jezika od strane čovjeka na ulici, novinara, političara, itd“, napisao je Wystan Hugh Auden (1907.-1973.) američki pjesnik u knjizi „Slikarova ruka“ (The Dyer's Hand). Riječi su moćna stvar: „Smrt i život su u vlasti jezika, a tko ga miluje jede od ploda njegova“, govori Sveto Pismo (Izr, 18:21). A i Isus upozorava: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi“ (Mt, 12:36-37).

Češki političar i književnik Vaclav Havel (1936.-2011.) je 1978. u izvrsnom eseju pod naslovom „Snaga bespomoćnih“ napisao: „U doba kad se metafizičke i egzistencijalne sigurnosti nalaze u stanju krize, kad su ljudi iskorijenjeni i otuđeni, te gube osjećaj za ono što ovaj svijet znači, ideologija neizbježno dobiva određenu hipnotičku privlačnost. Za lutanje čovječanstva nudi se smjesta dostupan dom: sve što treba učiniti je prihvatiti ideologiju i odjednom sve postaje opet jasno, život poprima novo značenje, a sve misterije, neodgovorena pitanja, tjeskoba i usamljenost nestaju. Naravno, to se skupo plaća: cijena je odricanje od vlastitog razuma, savjesti i odgovornosti, a bitan aspekt te ideologije je povjeravanje razuma i savjesti višoj instanci. Dolazi do izražaja načelo da je centar moći istovjetan sa središtem istine.“ Govor ideologije, tvrdi Havel, postupno se pretvara u „svijet pojava, puki ritual, a formaliziran jezik (!) biva lišen semantičkog doticaja sa stvarnošću, pa se pretvara u sustav obrednih znakova, koji zamjenjuju stvarnost s pseudostvarnošću.” Havelovo se je razmišljanje odnosilo, dakako, na razdoblje komunizma, ali je i dalje aktualno. I George Orwell (1903.-1950.) u romanu „Životinjska farma“ pokazuje, opisujući iznimno slikovito komunizam, da je moguće jezik primijeniti kao sredstvo za manipulaciju i obmanu. U romanu „1984.“ pokazuje kako se jezikom može manipulirati u određenom društvu i pokušava prikazati značajke (zlo)uporabe jezika. U oba romana Orwell pokazuje košmar situacija u kojima se metodama komunikacije i izopačenja jezika može spriječiti shvaćanje stvarne, objektivne istinitosti određenog događaja ili sadržaja, te na taj način ljudski um dovesti na mrežu nestvarnoga. Književnik Clive Staples Lewis (1898.-1963.), laički teolog i kršćanski apologet, hrvatskoj javnosti poznat, među ostalim, po romanima “Kronika iz Narnije” i „Ukidanje čovjeka“, još je pred 70 godina pisao da korupcija jezika vodi neumitno do korupcije razuma i savjesti. Njemački katolički filozof Josef Pieper (1904.-1997.) je u knjizi „Zlouporaba jezika, zlouporaba moći" napisao sljedeće: „To što čovjekovo egzistencijalno područje može biti prepušteno pseudostvarnostima, čija izmišljena priroda prijeti da postane neprepoznatljiva, doista je depresivna pomisao. ... Šira javnost je svedena na stanje u kojem ljudi ne samo da ne mogu saznati istinu, već je također čak i ne traže, jer se zadovoljavaju obmanama i trikovima, koji usmjeruju njihova uvjerenja i zadovoljna je izmišljenom stvarnosti stvorenom po nacrtu zlouporabe jezika.” A još je John Locke (1632.-1704.) rekao: „Jezik je snažna veza koja drži društvo zajedno.“
Danas korupcija jezika, općenito uzevši, djelotvorno uništava vezu, koja drži društvo zajedno. Za to postoji nekoliko razloga, ali svi oni imaju zajednički cilj: „zatamnjivanje istine i uzdrmati ljudska prava”, kako je govorio John Locke. Čini se da danas korupcija jezika, o kojoj su pisali Havel i Orwell, i to ponajprije zahvaljujući medijima, okružuje ljude zapadne civilizacije više nego ikad prije. A još je u 19. stoljeću veliki danski filozof Soren Kierkegaard (1813.-1855.) rekao nešto što je danas još aktualnije: „Postoji mnogo veća potreba za društvima s totalnim suzdržavanjem od čitanja novina, nego za društvima sa suzdržavanjem od pijenja alkohola.”

Danas je vrlo uočljiva činjenica da su, nažalost, neke riječi, koje se izravno odnose na čovjeka, postale korumpirane i pomalo besmislene. U tom smislu posebice odskače nekoliko riječi. Najtipičniji primjer je riječ (pojam) „obitelj”, čijim se izricanjem ništa sadržajno ne iskazuje, jer se više ne podrazumijeva samorazumljivim da tipičnu obitelj sjedinjeni u braku čine muškarac i žena zajedno sa svojom djecom. Mnoga zakonska rješenja u zapadnoj civilizaciji prepoznaju aranžmane u kojima kao „obitelj” figuriraju također i dva muškarca, dvije žene, dvije žene i muškarac, dva muškarca i žena, a nejasno što će se još pojaviti pod tim, sada fluidnim, pojmom. Međutim, ako te nove ljudske strukture mogu biti toliko fluidne i promijenljive, onda se postavlja pitanje što to uopće znači riječ „obitelj“ i čemu ona uopće danas služi? Ne postoji više način kako prosuđivati pravu vrijednost i važnost riječi „obitelj“, jer svaki je „aranžman“ jednako vjerodostojan. Slično se događa i s pojmom „ženidba” (sklapanje braka). Ne tako davno izricanjem te riječi pretpostavljala se je uspostava sakramentalne i/ili civilne zajednice između muškarca i žene. Danas to više nije slučaj, jer „pravno” gledajući sad postoje i istospolna sklapanja braka. To znači da brak nije tvorevina prirode ili prirodnog zakona ili metafizike, već je ono što pojedini ljudi žele i zakon za njih predviđa. Na taj način postavlja se uvjerenje da je brak čista ljudska konstrukcija u srcu društvenog života. Ako je brak puka konstrukcija, onda je obitelj naprosto skupina ljudi, koji pristaju da se povežu jedni s drugima i što god statusni zakon određuje. Ilustrativan je primjer odluka guvernera Kalifornije Jerry Browna, kojom je 2014. potpisao zakon iz kojeg su uklonjeni termini „suprug” i „supruga”, a uvedena je sintagma „bračni drug(ovi)”. Opravdano je pitanje hoće li sljedeći korak biti i zamjena riječi „majka“ i „otac“ s „roditelj 1“. i „roditelj 2“, a i pitanje je nije li poligamija daleko od toga da bude pravno priznata i regulirana u smislu ženidbe? Uostalom: Zašto i ne, slijedi li se današnja „progresivna“ (!) logika? Nijekanje tradicionalne obitelji upisano je u plan svih revolucionarnih utopija.

U kategoriju ovih riječi spada i sintagma „prekid trudnoće“. „Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je „prekid trudnoće“, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnijenju“, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Evanđelje života“, pa nastavlja: „Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti (!) savjesti.“ Prelazi se olako preko činjenice da „od časa oplodnje jajašca započinje život“, odnosno da je već tada u pitanju ljudsko biće, koje „nikada neće postati ljudsko ako nije bilo već tada“, kako kaže Papa. Što se pobačaja tiče, lijevo orijentirane skupine i neoliberali imaju dva neprijatelja: nerođenu djecu i njihove zaštitnike, odnosno aktiviste za zaštitu nerođene djece (tzv. „prolife aktiviste“). Stoga uz spremno saučesništvo sekularnih medija, koji na Zapadu, pa i u Hrvatskoj, predstavljaju značajnu većinu, ljevičari čine sve što je moguće da uz dehumanizaciju nerođenih (obezvređivanih kao puki sadržaj uterusa, potencijalni život, itd) obezvrijede i borce za zaštitu nerođenih (označenih kao osobe pune mržnje, zli kao kuga, protivnici prava žena i slobodnog izbora, itd).

Drugi tipični, i vrlo česti slučajevi korupcije jezika, jesu tendenciozna i neopravdana uporaba riječi kojima se nastoji obezvrijediti i napasti nečije mišljenje, odnosno svjetonazor. U tom smislu najilustrativnija je, i vjerojatno najčešća, uporaba riječi „rasist“. Rasistom se vrlo olako „postaje“: dovoljno je da se netko ne slaže s tuđim stajalištem, najčešće s tzv. „progresivnim“ lijevim sekularnim svjetonazorom, bez obzira što je u sučeljavanju riječ o stajalištima i sadržajima, koji nemaju nikave veze s rasnom problematikom. To je gotovo redovito, primjerice, slučaj kad se iznose određena mišljenja i sumnje u svezi s pitanjem prava istospolnih zajednica, a koja se ne sviđaju pojedinim nevladinim civilnim organizacijama. Sličnu sudbinu doživljava i riječ „mržnja“, koja se koristi za označavanje neprijateljstva, odbojnosti i gađenja, bilo to opravdano ili ne, u odnosu na nečija stajališta. Oni koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, mogu od sekularizirane javnosti očekivati da će biti označeni mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokuša li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka samo kao zajednice muškarca i žene, dobit će odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodijeljuju i etikete „homofob“, a sve to, zapravo, da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava. Riječ „mržnja” nosi vrlo snažno negativan naboj: Čovjek optužen za mržnju biva odmah guran u ulogu „zloga”, a onaj koji za napad koristi tu riječ uzurpira si uloga čuvara ljubavi i humanosti. A gotovo postoji konsenzus, sudeći po medijima, da mrziti mogu samo konzervativne i desno orijentirane osobe i skupine. Kao jedna od snažno korumpiranih riječi iz te skupine je i riječ „fašizam“, koja se olako poteže, a i to posebice često čini ljevica zbog izražavanja, ismijavanja i prijekora nečijih svjetonazora. Fašizam kao pojam je postao gotovo beskorisna riječ, koja služi uglavnom za napadanje i izricanje uvreda. Vrlo se ležerno dobacuje glede mnogih stajališta i svjetonazora samo zato, jer se nekom kritičaru ona ne sviđaju i prema njima osjeća odbojnost. Često se ljudi, koji se drže tradicionalnog vjerskog svjetonazora proglašavaju fašističko autoritativnim osobama. Zloupotreba te važne riječi potkopava njenu pravu vrijednost kao vrlo sadržajnog pojma, koji se odnosi na stvaran društveni fenomenom i čiji duh, čini se, živi još i danas u nekim zemljama svijeta. U tom pogledu ilustrativna je, primjerice, tvrdnja nekih tzv. nevladinih organizacija u Hrvatskoj, da je podizanje žičanih ograda i zidova na pojedinim državnim granicama zbog sprečavanja ulaska ilegalnih migranata, primjerice u slučaju Mađarske i Slovenije, zapravo fašizam (!). Podizanje ograda, možda, i zaslužuju kritiku, ali ih se ne može ocjenjivati kao fašizam. Ilustrativne su i optužbe kojima se netko proglašava „ksenofobom“, čak i zbog dobronamjernog razmišljanja, koje nije temeljeno na iracionalnom strahu prema strancima, već na vrlo opravdanoj zabrinutosti glede migracijskih pojava, koje sve više sliče na opću seobu naroda.

Sve prethodno rečeno je zapravo modus operandi ljevice. Korupcija jezika može vrlo lako obmanjivati ne samo čovjekovo razmišljanje, već i njegov život. Sadržaji riječi trebaju biti precizni, jer u većini slučajeva one određuju kako se živi i djeluje. Riječi moraju imati neki odnos sa stvarnim svijetom, ili se riskira razdvajanje značenja od stvarnosti i istine. Zato je iznimno važna, kad se razmatraju vitalna društvena pitanja poput ženidbe, obitelji, ljudske seksualnosti, sigurnost da se ne utječe na jezik, koji postaje korumpiran, na jezik koji nema reference izvan sebe. „Kao i svaki drugi resurs za održavanje života“, kaže Marilyn Chandler McEntyre, „jezik može biti potrošen, zagađen, kontaminiran, erodiran, i ispunjen s umjetnim pobudama“. Očito je da danas, više nego ikad, jezik treba spašavati i obnavljati.

Mnogi ne prepoznaju jednu važnu činjenicu suvremenog života zapadne civilizacije: ljevičarstvo je mnogo više nego svjetovnost, neka je vrst religije, iako se, samo se po sebi, protivi svim religijama. Proizlazi da je ljevičarstvo velikom većinom sekularnog karaktera, pa se taj pristup ne smatra religijom. Ono se vrlo uvjerljivo prikazuje kao isključivi proizvod uma, intelekta, znanosti, te stoga nije ideologija utemeljena na dogmi. A većina onih, koji afirmiraju ljevičarska uvjerenja, misle o svojim pogledima kao o jedinom načinu ispravnog razmišljanja o životu. No, ljevičarstvo je itekao svjetovni oblik religije i u današnje je doba, zahvaljujući medijima, mnogo energičnije u smislu prozelitizma od kršćanstva. Za veliku većinu ljudi na Zapadu, lijevi se pogled na život ne smatra samo lijevim stajalištem, već zapravo jedinim legitimnim i ispravnim pogledom na život. Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom „tolerancijom“ kao njegovom glavnom vrlinom. „Tolerancija koja dozvoljava da Bog postoji, ali Ga niječe u javnom području nije tolerancija već licemjerstvo“, izjavio je papa Bemedikt XVI. 2. listopada 2005. godine na otvaranju Sinode o Euharistiji. Neprijeporno je, da je danas zapadna civilizacija temeljito prožeta s onim što je kanadski kršćanski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao isključivim humanizmom: skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentnost, ili na duhovne reference, brišu iz javnog života. Taylor ukazuje da je u pitanju agresivni i hegemonijski pristup, koji iz javnosti nastoji istjerati bilo kakvo dobronamjerno razmišljanje o onome što od pravednog društva mogu zahtijevati Bog ili moralni zakoni. „Isključivi humanizam je nehumani humanizam!“, napisao je Henri de Lubac u knjizi “Drama ateističkog humanizma”.
Vrlo slikovit i snažan opis (europskog) sekularizma dao je svojedobno biskup Hilarije, predsjednik Odjela za vanjske odnose u Ruskoj pravoslavnoj crkvi: „Borbeni je sekularizam, koji u modernoj Europi brojčano brzo raste u pogledu pristalica, pseudoreligija sa svojim čvrstim doktrinalnim načelima i moralnim normama te svojim vlastitim kultom i simbolima. Poput ruskog komunizma u 20. stoljeću i on također tvrdi da posjeduje momopol na svjetonazor i postaje vrlo netolerantan na konkurenciju. Zbog toga vođe suvremenog sekularizma reagiraju neprijatno na religijske simbole i uzdršću na spominjanje Boga. ... Suvremeni borbeni sekularizam, poput ruskog boljševizma, vidi sebe kao pogled na svijet koji mora zamijeniti kršćanstvo. Stoga, niti je neutralan niti je indiferentan prema kršćanstvu, već je prema njemu otvoreno neprijateljski raspoložen“. Ta je analiza sukladna i sa stajalištem pape Benedikta XVI., koji je 24. siječnja 2008. prilikom posjeta Sloveniji kazao da je „sekularizam sa zapadnjačkom pečatom različit, ali ne i manje opasan od marksizma“.

Rječju: „I jezik je vatra. On postaje cio opaki svijet među našim udovima ... ali jezika nitko od ljudi ne može konačno ukrotiti. On je zlo koje ne poznaje mira. Pun je smrtonosnog otrova“ (Jak,3:6-8). Ključno je pitanje hoće li se vjernici - kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje "filozofirati" a njihova uloga biti marginalizirana. „Ako se sve do danas mnoge kršćanske pretpostavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj“, navodi u knjizi „Kršćanstvo i globalizacija“ kardinal Dionigi Tettamanzi. I stoga, primjerice, kad netko brani kršćansko shvaćanje pobačaja ili eutanazije, onda to nije samo borba za određena moralna stajališta, već je to borba da kršćanstvo ne bude eliminirano iz života i zamijenjeno moralnim liberalizmom i relativizmom.

Oznake: jezik, riječ, korupcija

HOĆE LI „JUNCTION“ PRESUDITI U KORIST SLOVENIJE?

Počelo se je ovih dana govoriti u medijima da će Arbitražni sud, ustanovljen na temelju „Sporazuma o arbitraži između Vlade Rebublike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije“, donijeti odluku, koju Hrvatska s pravom ne prihvaća, u korist Slovenije.

U Sporazumu u Članku 3., stavku (1), te podstavku (b) prema hrvatskom tekstu stoji da će Arbitražni sud utvrditi „VEZU SLOVENIJE PREMA OTVORENOM MORU“, a u engleskom izvorniku stoji da će Arbitražni sud odrediti „SLOVENIA'S JUNCTION TO THE HIGH SEA“.

Ispravan prijevod engleskog izričaja, koji se tretira kao izvornik, trebao je glasiti: „SPOJ SLOVENIJE PREMA OTVORENOM MORU“. Stručnjaci tumače riječ „spoj“ kao izravnu, a ne posrednu vezu.

Ovdje je dakle ključna riječ „JUNCTION“, koju je u jednoj TV emisiji obezvrijedio tadašnji ministar Šimonović, tvrdeći da ni sami Englezi ne znaju točno njeno značenje, a da je nastala od latinske riječi „jungo, jungare“. No riječ „junction“ je itekako poznata i znači samo jedno: „spoj“ ili „spajalica“. Koristi se od otkrića tranzistora u poluvodičkoj elektronici, gdje postoji kod dioda, tranzistora, tiristora tzv. PN spoj. A postoji čak i „unijunction transistor“.
Hoće li „junction“ presuditi u korist Slovenije? Akademici Rudolf i Ibler ukazivali su na opasnost Sporazuma. Akademik Davorin Rudolf bio je oštro protiv Sporazuma.

Dobro je da je Hrvatska iz OPRAVDANIH razloga izašla iz navedenog Sporazuma.

Energija, pravda i mir

Sveti Ivan Pavao II. je u enciklici „Centesimus annus“ (Stota godina) upozorio da Katoličkoj crkvi, po naravi njene etičko-religijske nadležnosti, „pripada, da kaže svoju riječ pred određenim ljudskim prilikama, individualnim i zajedničkim, nacionalnim i internacionalnim, za koje formulira istinski nauk, tj. korpus koji joj dopušta da analizira društvenu stvarnost, da izreče o njoj svoje mišljenje i da naznači smjer za pravilno rješenje pitanja koja iz nje proistječu.“ Crkva, počevši od razdoblja pape Pavla VI., pokazuje posebno zanimanje za pitanja cjelovitog ljudskog razvoja, pa je tako predmet njenog razmatranja i pitanje energije, koje je danas iznimni izazov za pravdu, sigurnost i mir u svijetu. Pitanje energije, odnosno sustava energetike, možda je jedno od najzanemarenijih globalnih pitanja današnjice, jer se energiju uzima zdravo za gotovo. A ona je iznimno bitan čimbenik za cjeloviti razvoj i ljudsko dostojanstvo.

Društveni nauk Crkve ne vidi društveni napredak kao istoznačnicu za tehničko-tehnološki razvitak, ili kao puku ekonomsku evoluciju karakteriziranu mogućnostima povećane potrošnje ili proizvodnih pokazatelja, već naglašava, kao što to, primjerice, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Sollicitudo rei socialis“ (Socijalna skrb) potrebu „bogatijeg i razrađenijeg shvaćanja razvoja“ temeljenog na potpuno izgrađenom humanizmu. Cjeloviti ljudski razvitak je temelj za poboljšanje poštivanja čovjekovog dostojanstva i stvaralaštva, „njegove sposobnosti da odgovori vlastitom pozivu i, stoga, Božjem pozivu“ (CA).

Pitanje energetike, s kojim se često bave pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo, spada u iznimno bitne znakove vremena, koje treba pretpostavljati, čitati i tumačiti u svijetlu evanđeoske mudrosti. „Energija je, u svojim mnogim oblicima, Božji dar cijelom čovječanstvu, pa stoga nije opravdano njeno nagomilavanje, ili isključivo korištenje od samo nekolicine. Ona je, kao plod Stvaranja, oruđe povjereno čovječanstvu za zajednički rast na temelju solidarnosti“, navodi se u izvrsnoj knjizi „Energija, pravda i mir: Razmišljanje o energiji u aktualnom kontekstu razvitka i zaštite okoliša“, koju je nedavno objavio Papinski savjet za pravdu i mir. Treba imati na umu da stvoreno ima svoju vlastitu izvrsnost i osebujno savršenstvo, ali ono u potpunosti ne nastaje iz ruku Stvoritelja. „Stvoreno je“, kako kaže Katekizam katoličke crkve, “kao nešto „na putu“ prema nekom končanom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići“. U tom bi smislu ljudska djelatnost i u slučaju razmatranja pitanja energetike trebala biti potaknuta „eshatološkom sviješću i vođena nizom teleoloških razmišljanja, koja se protežu daleko izvan puke tehničke i instrumentalne racionalnosti“ („Energija, pravda i mir“). Papa Franjo u enciklici „Lumen fidei“ (Svjetlo vjere) ukazuje da „znanstveni pogled tako prima blagodat vjere: ona, naime, poziva znanstvenika da ostane otvoren za stvarnost, u svemu njezinom neiscrpnom bogatstvu. Vjera budi kritičku svijest, jer sprječava istraživača da bude zadovoljan svojim formulama i pomaže mu shvatiti kako priroda uvijek nadilazi njegova poimanja. Pozivajući na divljenje dubokom misteriju stvorenoga svijeta, vjera proširuje horizonte razuma da bolje rasvijetli svijet, koji se otvara znanstvenom istraživanju“.

Energiju treba promatrati kao zajedničko dobro zajamčeno svima, a također je neprijeporno da je ona strateški čimbenik karakteriziran dimenzijom mogućih ratnih sukoba. „Nedostatan i nejednak pristup energiji treba smatrati preprekom cjelovitom razvoju naroda i pravednom društvu“, poručuje Papinska akademija za pravdu i mir. S tim u svezi može se povezati i pitanje ekumenizma, koji Crkva doživljava s povećanim intenzitetom, jer ekumenski dijalog „nije namijenjen samo ostvarivanju približavanja vjera, već također i stvaranju doprinosa za provedbu dobre prakse“ („Energija, pravda i mir“). Nepošteno, ili nepravedno, upravljanje energijom može ugroziti svjetski mir, te „cijeli ekosustav, a time i opstanak čovječanstva“, navodi papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici „Africae munus“, koja govori o Crkvi u Africi kao čimbeniku u službi pomirenja, pravde i mira. Još se je na Drugom vatikanskom saboru govorilo o „svjetskom općem dobru“ kao cilju međunarodne suradnje. Zbog sve veće uzajamne ovisnosti briga za „opće dobro ... sve više postaje općenita, te zbog toga obuhvaća pravo i dužnosti koje se odnose na čitavo čovječanstvo. Zato svaka skupina mora voditi brigu o potrebnim i zakonitim težnjama drugih skupina, dapače općem dobru ljudske obitelji.“
Energija je velik izazov današnjem vremenu, izazov pravdi i miru. Ponajprije, s jedne strane u svijetu postoji nejednaka raspodjela neobnovljivih (fosilnih) izvora energije (prirodni plin, nafta i ugljen), a s druge strane neujednačena potrošnja na nacionalnim razinama. Mnoge države, iako nemaju vlastitih izvora, stekle su povlašteni položaj u korištenju energenata zahvaljujući svojem političkom utjecaju i snažnom tehnološkom i ekonomskom razvitku. Složeni odnos između zemalja proizvođača i zemalja potrošača energetskih izvora označen je trenucima krize i otvorenih sukoba. Dodatno stanje narušava i energetska siromašnost u zemljama u razvoju, jer nedostatak energije može predstavljati crtu razdiobe između života i smrti u mnogim tim zemljama. Neravnotežu pogoršava dodatno i nejednakost u pristupu tehnologijama vezanim uz energetiku. Sve to podsjeća na riječi pape Pija XI. iz enciklike „Quadragesimo annus“ (Četrdeseta godina), koji kaže da ne može biti prihvatljiva „silna i tako nepravedna razlika u raspodjeli vremenitih dobara“, odnosno da se ona „ne podudara s naumom premudrog Stvoritelja“.
Zanimljivo je da je o ovoj problematici pred više od 25 godina razmišljao ugledni hrvatski katolički teolog Vjekoslav Bajsić (1924.-1994.). Među znakove trećeg tisućljeća Bajsić je ubrojio problem energije, njene potrošnje, te stanje njezinih izvora u budućnosti. Upozoravao je da bi zbog toga moglo doći do napetosti i nestabilnosti u svijetu. U Dubrovniku je, primjerice, na jednom skupu 1990. godine održao predavanje pod naslovom „Duhovni pogledi na strateške energetske izazove“. Iako Bajsić konstatira da su tržišno usmjerena društva materijalno i kulturno najrazvijenija, te s jakim osjećajem slobode, ipak upozorava: „Tržišno organizirano društvo nije štedljivo društvo. Njegova individualistička struktura, dominirajuće vrednovanje profita, te zakon ponude i potražnje, prodavanje i kupovanje svega što može biti prodano ili kupljeno, sigurno nije u korist očuvanja energetskih izvora za budućnost.“ Danas se sve više pokazuje da je Bajsićevo razmišljanje bilo itekako opravdano.

U posljednjih nekoliko godina pojavljivale su se različite krize potaknute energetskim pitanjima ili, problemima na neki način vezanim uz energetiku, posebice u području vađenja neobnovljivih energenata ili njihovog tranzita. Pred više od 20 godina sveti je Ivan Pavao II. u poruci za Svjetski dan mira (1990.) napisao: „U naše doba raste svijest da svjetski mir nije ugrožen samo zbog utrke u naoružanju, regionalnih sukoba i trajne nepravde među ljudima i narodima, nego i zbog nedostatka dužnog poštovanja prema prirodi, pljačkanja prirodnih resursa i napredujućeg opadanja kvalitete života.“ Iako, dakle, postoji sve veća svijest o navedenim pitanjima, stanje se nije mnogo promijenilo. Dapače, utrka za gomilanjem, odnosno, kako kaže papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ (Ljubav u istini) „kaparenje neobnovljivih izvora, koje je postalo praksa nekih država, poduzeća i skupina moći“, i dalje se odvija, te povremeno dovodi do ozbiljnih sukoba, koji se „često vode upravo na tlu spomenutih zemalja (misli se na zemlje bogate energetskim izvorima) i sa sobom nose poraznu bilancu smrti, uništenja i daljnjeg propadanja“. Papinski savjet za pravdu i mir u svojoj knjizi upozorava: „Uzimajući u obzir sadašnje kretanje na području energetike, sve se više izlažemo opasnosti da budemo uhvaćeni u nestabilnu situaciju s različitim rasadištima sukoba zbog nadzora nad energijom. Tu je situaciju sve teže nadzirati i može dovesti do strašnih posljedica“.
Potreban je novi obrazac u svezi s proizvodnjom, potrošnjom i distribucijom energije, koji bi trebao pružiti svima nove oblike ponašanja temeljenog na pravdi, odgovornosti, altruizmu, subsidijarnosti, te na koncepciji cjelovitog razvitka naroda s pogledom na zajedničko dobro. Energiju treba promatrati kao zajedničko dobro sa sveopćom namjenom. „Prvo vrelo svega što je dobro jest sam Božji čin kojim je stvorio zemlju i čovjeka te čovjeku predao zemlju da njome vlada svojim radom i uživa njegove plodove. Bog je dao zemlju svemu ljudskomu rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući ni privilegirajući nikoga. Tu je korijen opće namjene zemaljskih dobara. Zemlja je zbog svoje plodnosti i sposobnosti da zadovolji čovjekove potrebe prvi Božji dar za održavanje ljudskoga života“ („Caritas in veritate“). Neprijeporno je, kako to upozorava Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) „da bi stvorena dobra morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi. Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego također i drugima.“ Društveni nauk Crkve jasno prepoznaje, ali to se često zanemaruje, a i premalo o tome govori, da „u skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom“ (Katekizam katoličke crkve). Uočio je to i Drugi vatikanski sabor: „Kako se međuovisnost ljudi svakim danom povećava i proširuje na čitav svijet, opće dobro, - to jest skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuje da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva“ („Gaudium et spes“).

Da bi se izbjegle mnoge opasne pojave u svijetu, a vidljivo je da su neke već prisutne (ratovi i terorizam), „nužna je i svjetska preraspodjela energetskih izvora kako bi im se i one zemlje koje su ih lišene, mogle približiti“. A o sudbini tih energetskih izvora „ne smije odlučivati ni pravo prvoga ni pravo jačega“. Siromašne zemlje ne mogu si priuštiti pristup neobnovljivim izvorima energije, ili istraživanju glede tzv. obnovljivih izvora energije, koji pomalo zamjenjuju neobnovljive izvore. Neprijeporno je da je još uvijek prisutno iskorištavanje zemalja Trećeg svijeta, koje se legitimira objašnjenjem da njihovi stanovnici još nisu usvojili načela moderne države. No, „neodgodiva je zadaća međunarodne zajednice iznaći institucionalne putove za reguliranje iskorištavanja neobnovljivih izvora, također uz sudjelovanje siromašnih zemalja i na način zajedničkog planiranja budućnosti“ (sve prethodno iz „Caritas in veritate“). U svjetlu energetskih izazova, koji uključuju cijeli svijet, te s ciljem promicanja globalnog zajedničkog dobra, ljudska bi obitelj trebala usvojiti odgovarajuće mjere. To, kako kaže papa Benedikt XVI., „obvezuje sve međunarodne vođe da rade složno i pokažu spremnost za djelovanje u dobroj vjeri“, te da uspostave „svjetski politički autoritet“, koji će se držati, među ostalim, „načela subsidijarnosti i solidarnosti“, te biti „usmjeren ostvarivanju zajedničkog dobra“. On upozorava da je „neusklađenost stvarne međuovisnosti ljudi i naroda s etičkom interakcijom savjesti i umova ... jedna od velikih opasnosti našeg doba“, te referirajući se posebno na pitanje energetike upozorava da „smo na tom polju suočeni s hitnom moralnom potrebom za obnovljivom solidarnošću“. A ta potrebna solidarnost je prema riječima svetog Ivana Pavla II. „nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni“ („Sollicitudo rei socialis“).

Budućnost čovječanstva ovisi isključivo o osiguranju opstanka globalnih javnih dobara i o „učinkovitoj borbi protiv globalnih javnih zala“, kako to navodi kardinal Reinhard Marx u knjizi „Kapital – pledoaje za radnika“. Nema alternative globalizaciji pravednosti i globalizaciji solidarnosti. Predanost izgradnji energetske budućnosti nije samo tehničko pitanje, niti je to jednostavno stvar dogovora politike. Ona također zahtijeva, na mnogo načina, svojevrsno duhovno prepoznavanje nužnosti vjerskog odgovora i etičke preobrazbe. Potrebno je žurno obraćenje srca i uma glede novih vrijednosti: „Ljubav, često zatvorena na područje odnosa bliskosti, ili ograničena na samo subjektivne aspekte djelovanja za drugoga, mora se ponovno promisliti u njezinoj istinskoj valjanosti vrhovnog i općeg kriterija cjelokupne socijalne etike“ (Kompendij socijalnog nauka crkve). Nužna promjena energetskog obrasca treba osigurati da svatko bude opskrbljen s dovoljno energije potrebne za dostojan život. U pregovorima o energetici, u načinu djelovanja ustanova, u društvenoj odgovornosti kompanija nužno je potrebna „nova solidarnost, posebice u odnosima između država u razvoju i onih koje su visoko industrijalizirane“ (papa Ivan Pavao II. u poruci iz 1990.), kao i unutar pojedine zemlje. Rastuća svijest o globalnoj energetskoj potrošnji treba biti praćena „učinkovitom promjenom mentaliteta, kao i usvajanje novih životnih stilova u kojima će traženje istinitog, i lijepog, i dobrog, i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta biti element koji će vladati izborom potrošnje, štednje i investicija“ („Caritas in veritate“).

Živjeti energetsku etiku proizlazi iz sveopćeg poziva na svetost. Dokument Drugog vatikanskog sabora „Lumen gentium“ (Svjetlo naroda) kaže da su laici „pozvani na svetost“, tako da „traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu“. Oni moraju „spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenoga na slavu Božju“, kao i „prilike u svijetu, ako gdje na grijeh potiču“. U svijetu ima dovoljno energenata za sve, ali su još uvijek nepravedno raspoređeni. Sveti Ivana XXIII. poručuje: „Gospodarsko se blagostanje nekoga naroda ima mjeriti ne toliko po sveukupnoj količini dobara što ih posjeduje nego, radije, po njihovoj pravednoj raspodjeli, tako da se svi u državi mogu razvijati i usavršavati“ („Mater et magistra“).

Razmatranje se može zaključiti riječima svetog Ivana Pavla II. iz njegove druge po redu enciklike „Dives in misericordia“ (Bogat milosrđem): „Zacijelo, u tom pravcu nas vodi i Drugi vatikanski sabor kada, opetovano govoreći o potrebi da svijet učinimo čovječnijim, označuje poslanje Crkve u suvremenom svijetu kao ostvarenje te zadaće. Svijet ljudi može postajati uvijek sve čovječnijim jedino ako u mnogostruko područje međuljudskih i društvenih odnosa zajedno s pravednošću unesemo onu milosrdnu ljubav koja tvori mesijansku poruku Evanđelja.“

Oznake: energetika, Ivan Pavao II

Podmetanja kardinalu Stepincu

ponedjeljak , 15.05.2017.

Blaženom Alojziju Stepincu u mnogim se prilikama zlonamjerno pripisuju monstruozne izjave koje nije izrekao. Najbolji je primjer nedavna prosvjedna nota Republike Srbije povodom ukidanja sramotne komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu, a u kojoj se, među ostalim, kao udarni argument iznosi teška neistina tvrdnjom da je na Uskrs 1941. godine kardinal Stepinac rekao da je „NDH stvorena Božijom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika (Pavelića) i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (Hitlera i Mussolinija)“. To je velika neistina, jer to, ili nešto tome slično, nikad nije izrekao kardinal Stepinac, a zapravo se tendenciozno koriste riječi uvodničara „Katoličkog lista“ (br. 21/1941), koji se krio pod imenom “Uskok“, iz njegovog teksta pod naslovom „S nadom u bolju budućnost“. Tu neistinu inače uporno šire i neki hrvatski internetski portali.

Inače nastavak Uskokove izjave pripisane kardinalu Stepincu, glasi: „Uređena je uprava i vojska. Promet se odvija bez većih teškoća. Život teče normalno. Gradi se i popravlja na sve strane. Iz ruke u ruku ide naš hrvatski novac – kuna. Ako ima i teškoća, nije nikakvo čudo, jer oko nas traje i dalje rat. Čuditi se treba, što one nisu i veće.“ Treba naglasiti da „Katolički list“ nakon broja 20 preuzimaju ustaški kadrovi, te da nije bio službeno glasilo Katoličke crkve u RH.

Za ilustraciju izmišljenih izjava pripisanih Stepincu može poslužiti i, primjerice, tekst Anthony J. Sciolinoa, inače posvećenog kao trajnog đakona Katoličke crkve, koji kasnije postaje pastor Crkve Preobraženja (!). „Potaknut“ navodno nedostojnim reakcijama Crkve u svezi s Holokaustom i nacizmom općenito, u knjizi „Dvije tisuće godina puta prema Holokaustu“, tvrdi da je Stepinac 1941. objavio pastoralno pismo u kojem je naložio (!) svećenstvu da svoje pobjedničke vojnike kako bi rastjerali naše nasilnike ... Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i odanost Anti Paveliću". Iako je velika laž, taj se citat ponavlja u brojnim protucrkvenim inozemnim tekstovima. Anthony Sciolino je bio i iznimno visoko pozicionirani ugledni sudac u SAD-u, pa mnogi neće ni posumnjati u njegove navode i dalje će ih nekritički i podrže novu ustašku državu. U istoj godini, Stepinac je, navodno, i izjavio (ne kaže se gdje!): "Bog, koji upravlja sudbinom naroda i upravlja srcima kraljeva, dao nam je Antu Pavelića i podao nam vođu prijateljskog i srodnog nam naroda naroda, Adolfa Hitlera, da bi on iskoristio bez provjere prenositi i preuzimati kao izvor za nove tekstove. I tako se šire laži o kardinalu Stepincu.

U noti Republike Srbije protestira se zbog poništenja sramotne komunističke presude kardinalu Stepincu. Ispada da je ta presuda bila ispravna i donesena u poštenom sudskom procesu. Zanimljivo je da Ivo Goldstein i Slavko Goldstein, autori knjige „Holokaust u Zagrebu“, koji inače iznose i određena kritička razmišljanja o kardinalu Stepincu, što se tiče komunističkog suđenja kardinalu Stepincu navode: „Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekovač progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.“ (str. 578). Vrlo je zanimljiva, što se tiče komunističkog procesa, i izjava episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“

Oznake: Stepinac

Blaženi Stepinac ponovno otrovan

U tekstu pod naslovom „Alojzije Stepinac nije bio otrovan i zračen, Crkva u Hrvatskoj manipulira i obmanjuje: umro je od policitemije, raka krvi“ („Nacional“, 8. studenoga 2016.) novinar Drago Pilsel iznosi „dokaze“ da blaženi Alojzije Stepinac nije bio trovan ili zračen u režiji komunističkih vlasti, te da u tom smislu „Juraj Batelja i cijela bulumenta katoličkih propagandista, koji tvrde da je Stepinac ubijen, teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet“. No, svaki dobronamjerni čitatelj, pozorno čitajući Pilselov tekst, bez obzira na svjetonazor, uvidjet će da je u pitanju pamflet, koji zapravo ništa ne dokazuje odnosno ništa ne pobija. Već u samom naslovu teksta je jedna nelogičnost: tvrdnja da Stepinac nije trovan i zračen, jer je umro, eto, prirodnom smrću zbog policitemije, tj. zbog raka krvi (polycithaema verae rubae). Nitko ne osporava da je konačni uzrok smrti blaženog Stepinca ta bolest, o čemu, uostalom, govori i Promemorija koju je za druga Stevu Krajačića sastavio vrlo časni i ugledni liječnik, Stepinčev prijatelj, prof. dr. Darko Riessner. Ta Promemorija, inače preuzeta iz Manolićevih (!!!) memoara, a koju Pilsel proglašava „ključnim dokumentom“, niti potvrđuje niti osporava mogućnost trovanja, odnosno mogućnost nasilno (umjetno) izazvane „prirodne smrti“. Dr. Riessner je, zbog opasnosti embolije, koja je prijetila smrću zbog tromboze (ugrušavanja) krvi, dvaputa operirao Kardinala u Krašiću, 1952. i 1958. godine. On ne govori ništa o genezi same bolesti niti se osvrće na stanje pacijenta u razdoblju prije 1952. godine. Njegova Promemorija uopće ne pokazuje, kako tvrdi Pilsel, da postoji i „druga strana medalje“ u odnosu na ono što tvrdi Crkva. Stepinac nije iz zatvora izašao zdrav, kako to pokušava dokazati Pilsel na temelju Manolića i sličnih svjedoka. Zanimljivo je da je početkom 1953. godine ugledni drug Miha Marinko izjavio: „Još najdulje do proljeća i onda će nestati!“ Usput govoreći, ugledni profesor John Lawrence iz Berkleya ukazuje na postojanje brojnih nejasnoća oko Kardinalove smrti, odnosno na momente koji nisu značajke tzv. Vasquezove bolesti (misli se na policitemiju). Skreće pozornost da u svojoj dugogodišnjoj praksi nije sreo pacijenta, koji je bolovao od „polycitemiae rubae verae“, a da je umro od „embolio arteriae pulmonalis“. Na slično ukazuje i profesor John Ruzich iz Chicaga. Obojica su, naime, posjetili Kardinala u Krašiću, ali nisu od komunističkih vlasti dobili sve nalaze koje su tražili, niti su im omogućene dodatne pretrage.

Iz Pilselovog se teksta može zaključiti da je Vatikan, odnosno Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim olako nasjela na tvrdnje postulatora Juraja Batelje i „bulumente katoličkih propagandista“ i prihvatila priču o trovanju. On uopće ne daje osvrt na dokumente predočene Kongregaciji, odnosno ne upoznaje čitatelje s njima, a vrlo dobro zna kako se rigorozno sprovode postupci beatifikacije i kanonizacije, upravo zbog toga da bi se izbjegli kasnije razni Pilseli. Prešućuje da su 1993. godine Kemijski institut Sveučilišta La sapienza, te institut sudske medicine u Rimu u Stepinčevim kostima ustanovili neuobičajeno povećane količine toksičnih tvari poput kadmija, kroma, olova i arsena. Točne količine navedenih metala navedene su u analizi profesora Enrica Cardarellha sa spomenutog sveučilišta, koja je napravljena u siječnju 1996. godine. Količine kadmija, primjerice, tako je moguće, objašnjavaju stručnjaci, smatrati produktom zračenja. Element je to, kako kažu, koji se može povezati sa zračenjem upravo zato što može nastati raspadanjem čestica.

Pilsel u cijelu priču uvlači i uglednog znanstvenika prof. dr. Borisa Labara stavljajući, na profesorovo načelno objašnjenje o liječenju policitemije radioaktivnim fosforom, u naslov tobožnje Labarove riječi: „... u Stepinčevom tijelu nije moglo biti tragova radioaktivnih tvari, a izotop kojim ga se liječilo nije toksičan“. A prof. Labar je samo ukazao da se primjena izotopa ne može povezati s trovanjem bolesnika i nije uopće spominjao blaženog Alojzija Stepinca niti je ulazio u taj slučaj.

Ovo razmatranje nije pokušaj da se dokaže da je Stepinac ipak bio trovan i zračen, već samo da se ukaže na nedopustivo tendenciozno pisanje, koje je na razini pamfleta. Stoga je nevjerojatno da je glavni urednik „Nacionala“, znajući osjetljivost materije, propustio za objavu jedan tako površan tekst. Pilsel treba na mnogo dokumentarniji način dokazati svoje tvrdnje. No, vidljivo je da ga muči slučaj blaženog Alojzija Stepinca. Nakon što mu je u nekim ranijim tekstovima pripisao neke izjave, poput: „NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…”. Za to se nije nikad ispričao, sad očito tone još dublje.

Oznake: Stepinac

In memoriam: Blaženi Alojzije Stepinac (10. veljače 1960. – 10. veljače 2017.)

„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (1)
Nedugo nakon što su 20. siječnja 1942. nacisti pod predsjedavanjem visokog SS časnika Reinharda Heydricha, zamjenika zloglasnog Heinricha Himmlera, održali u predgrađu Berlina tzv. Wannsee konferenciju „o konačnom rješenju židovskog pitanja“, te donijeli monstruozan plan o fizičkoj eliminaciji oko jedanaest milijuna Židova iz cijele Europe, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942. odlučno, bez zadrške i hrabro u Zagrebačkoj katedrali poručuje: „Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa (!), a to je Božja rasa. ... Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na Sjevernom ili Južnom polu, ali bitno ostaju rasa. ... Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: „Oče naš ...“ Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove (!), jer ih se smatra inferiornom rasom. ... Nitko nema prava (!) da na svoju ruku ubija ili oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti“. Vrijedno je ovdje spomenuti i kardinalov govor od 14. ožujka 1943. povodom krunidbe pape Pija XII.: „Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava ... Mi smo prošli tjedan imali više puta prilike da gledamo te suze i da slušamo uzdahe i ozbiljnih muževa i vapaje bespomoćnih žena, kojima prijeti slična pogibelj samo zato, jer se njihovo obiteljsko svetište ne poklapa s teorijama rasizma.“ Još mnogo ranije, 1938. godine u propovijedi na samu Staru godinu, Stepinac odlučno i hrabro istupa protiv rasizma: "Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile (!), hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju klimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: 'Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!“ opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju (!) da su stvorene da drugima gospodare!" Govoreći studentima u ožujku te iste godine blaženi je Stepinac izravno i razvidno osudio rasne ideologije, koje su već itekako prevladavale u mnogim dijelovima Europe: “Na kraju, u trenutku smrti, sve rasne razlike nestaju. Dakle, čovjek neće biti opravdan u Božjoj presudi zbog pripadnosti ovoj ili onoj rasi, već poštenim životom i dobrim djelima. Dakle, ako ljubav prema naciji prelazi granice zdravog razuma, onda to više nije ljubav, već strast, a strast nije ni od koristi, niti traje .... Zato ljubav prema vlastitoj naciji nije u suprotnosti s ljubavlju prema cijelom čovječanstvu; one se međusobno nadopunjuju. Svi narodi su djeca Božja.“ A 3. listopada 1938. godine Stepinac dopunjuje svoje razmišljanje: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruži i izazivlja osvetu, nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanja i ljubav od strane drugih naroda". Ovdje je zanimljivo i Stepinčevo mišljenje o logorima izrečeno u ožujku 1940., dakle, prije uspostave NDH: „Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracioni logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune ljudi, sve su to nova imena za vrlo staru stvar.“ U propovijedi održanoj 31. svibnja 1942. Stepinac razjašnjava svoje stajalište glede dvije ideologije: komunizma i fašizma: „Bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio s ma koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema (!), koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja ni jedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti.“
Zanimljivo je da su u duhu Stepinčevih istupa, primjerice, istupili i nizozemski katolički biskupi i usprotivili se deportacijama Židova, pa je nakon toga uslijedio nacistički čin osvete u kojem je u Auschwitzu, među ostalima, 9. kolovoza 1942. stradala i Edith Stein, danas sveta Terezija Benedikta od Križa. U svojem su protestu nacističkim vlastima nizozemski biskupi, među ostalim, napisali i sljedeće: „Saznali smo s dubokom boli nove okolnosti, koje Židovima, muškaracima, ženama i djeci, nameću deportaciju u strane zemlje. ... Iznimne patnje, koje ove mjere uzrokuju za više od 10.000 ljudi su u apsolutnoj suprotnosti s božanskim zapovijedima pravde i ljubavi.“ Tom se protestu, međutim, nisu pridružili protestantski biskupi, koji su se u zadnji čas povukli iz izjave, pa Židovi, koji su prešli na luteransku i anglikansku vjeru, nisu stradali. Zanimljivo je da se vrlo rijetko kritički govori o odnosu protestantskih crkava prema nacizmu. William Temple (1881.–1944.) anglikanski nadbiskup Canterburya u razdoblju 1942.–1944., veliki borac protiv antisemitizma, smatra da je protestantska crkva u Njemačkoj podupirala Hitlera. Iznimno se rijetko govori o šutnji protestantskih velikodostojnika općenito, a istodobno postoji nevjerojatna poplava tendencioznih radova u kojima se sustavno, primjerice, zbog navodne šutnje i nepoduzimanja akcije u osudi nacizma i fašizma, napadaju papa Pijo XII. i kardinal Stepinac, te neki drugi katolički biskupi.
Kardinal je Stepinac izrekao jasno formuliranu sustavnu kritiku rasizma, odnosno nacizma, i malo je onih koji su, pa čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, dali tako jasna stajališta. Tu nije potreban nikakav dodatni komentar. Netočne su i tendenciozne tvrdnje, koje se javljaju i u stranim radovima, da je Stepinac, pa i onda kad je osuđivao ubijanja Srba i Židova, ipak i dalje ostavljao dojam da ustaški režim djeluje s blagoslovom Crkve. Što je Stepinac još nakon svega trebao kazati? Da je samo izrekao prethodno navedeno, bilo bi dovoljno, a nije samo na tome stao. Stepinčeve su propovijedi davale nadahnuće, a otpor je dolazio iz svih društvenih slojeva, od pripadnika redovne vojske i domobranstva, od Katoličke crkve te od običnih građana, od kojih su mnogi odlazili u hrvatske partizane. Treba imati na umu da je Stepinac mogao komunicirati s javnošću samo kroz propovijedi, jer mu mediji nisu bili dostupni, a neki tobože „katolički“ bili su pod patronatom režima. Blaženi Alojzije Stepinac postupao je prema Isusovom naputku: „Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“, a pritom doživio ono što je Isus navijestio: „Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati“ (Mt. 10:16-17). Ponašao se je hrabro i mudro, u vrlo suženom prostoru „između čekića i nakovnja“ idući po „rubu ponora“, a znajući da će tako moći, barem pokušati, spašavati ljudske živote. Kad se malo bolje sve sabere može se zaključiti da je blaženi Alojzije Stepinac zapravo „kriv“, jer je ostao živ. Trebao je, ispada, „vatrenim prosvjedom“ isprovocirati da ga ustaše ili nacisti ubiju, ili, da ga barem prisilno sklone iz javnosti i zatvore u neki samostan ili zatvor. Ili, je možda trebao otići u partizane? Rječju: budući da nije ubijen, od, inače uobičajeno nemilosrdnih i netolerantnih nacista i ustaša, zaključuje se, eto, da kardinal Stepinac nije bio na razini koja se od njega očekivala, odnosno da je popuštao vlastodršcima. Ako se je donekle (?), tvrde lažno neki Stepinčevi kritičari, i usprotivio ustašama, to se je zbilo tek krajem rata, kad je bilo očito da će tzv. NDH biti poražena i nestati. Stepinac je držao itekako oštre govore i pisao intervencije Paveliću i ministrima i u vrijeme kad baš i nije bilo tako očito da Sile Osovine gube rat.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je više nego jasan: „Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini ljudi zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika, pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca poganski je sistem ... . Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, ... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.“


„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (2)
(Alojzije Stepinac i židovsko pitanje)
„Isuse, uskrsli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji koja je snašla čitav svijet. Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo da budemo Tvoji“, zavapio je u propovijedi na Uskrs u zagrebačkoj prvostolnici 13. travnja 1941. (!) blaženi Alojzije Stepinac. U toj „strašnoj oluji“, kao rijetko tko u Europi, on je hrabro, mudro i pošteno plovio, te vodio svoju Crkvu susretajući se s mnogim pitanjima (ne)čovječnosti do kojih je dovela, kako je kazao, „otvrdnulost srca, koje je prezrelo glas milosti Božje, kad je kucala na vrata.“
A u tom pogledu najbolje svjedoči nadbiskupovo ponašanje u svezi sa židovskim pitanjem za vrijeme Drugog svjetskog rata. Neprijeporno je, da je praktički odmah zauzeo jasno stajalište govoreći protiv nečovječnog postupanja ustaškog režima sa Židovima (i Srbima), jer je još od samog ustoličenja kao Zagrebački nadbiskup posvetio svoj život boreći se protiv raznih „izama“ poput komunizma, fašizma, te posebice nacizma. Stepinčeve riječi i djela, prije, za vrijeme i nakon rata, također neprijeporno pokazuju da je bio dobar čovjek. No, iz raznih razloga, bez obzira na neosporive činjenice, mnogi to još uvijek ne žele priznati i prihvatiti.
Nadbiskup Stepinac je već 1936. godine sponzorirao i podupirao rad odbora za pomaganje židovskim izbjeglicama iz Njemačke i Austrije, koje su dolazile u Hrvatsku, a što je ozlojedilo njemačke vlasti, pa su oštro protestirale kod tadašnje kraljevske vlade u Beogradu. U prosincu 1938. pisao je svećenicima tražeći od njih da pomognu progonjenim Židovima, a bogatije je katolike podsjećao da je njihova "kršćanska dužnost" podržati židovske prognanike: „Zbog nasilnog (!) i nečovječnog (!) progona, veliki je broj ljudi, koji su morali napustiti svoju domovinu. Ostavši bez sredstava za normalan život, lutaju diljem svijeta. ... Svaki nas dan, kontaktira velik broj emigranata i od nas traži intervenciju za pomoć u novcu i dobrima. To je naša kršćanska dužnost da im pomognemo. ... Slobodan sam Vas, kao člana naše Crkve, moliti podršku za naš fond u korist emigranata. ... "
Stepinčevu zauzetost za Židove oslikava i izvješće Meir Touval-Weltmanna, člana komisije za pomoć europskim Židovima, koje je poslao apostolskom delegatu Svete stolice Angelu Roncalliu (budući papa Ivanu XXIII.!) sa zahvalom za sve što je Vatikan učinio za Židove. Tom je prilikom priložio i memorandum u kojem je posebice naglasio, da je nadbiskup Stepinac učinio sve što je bilo moguće s njegove strane da bi se pomoglo i ublažila nesretna sudbina Židova u Hrvatskoj.
Već je 22. svibnja 1941. godine Nadbiskup pisao ministru unutarnjih poslova, Andriji Artukoviću, u vezi s tumačenjem antisemitskog zakona: „... Ali oduzeti svaku mogućnost postojanja za pripadnike druge nacije ili rase, te ih označiti s pečatom srama, već je pitanje čovječnosti i morala. I moralni zakoni imaju primjenu ne samo u životima pojedinaca, već i za one koji vladaju državom. U ovo vrijeme opći moral ne žigoše kao na lošem glasu one kriminalce, koji su pušteni iz zatvora, a koji su osuđeni kao ubojice. ..... Zašto tretirati na taj način one, koji su pripadnici druge rase kao da je to njihova krivnja? ... Ja vas, gospodine ministre molim da date odgovarajuće naredbe, tako da se židovski zakoni i drugi slični njima (mjere protiv Srba) izvršavaju na takav način da se poštuje ljudsko dostojanstvo i osobnost svakog čovjeka.“ A kad su u listopadu 1941. ustaše srušile sinagogu u Zagrebu, Stepinac je bez oklijevanja oštrim riječima u propovijedi u Katedrali osudio taj vandalski čin: „Božja kuća, bilo koje (!) religije, je sveto mjesto. Svatko tko dirne takvo mjesto platit će svojim životom. Napad na Božju kuću bilo koje religije napad je na sve ostale religije“. Zanimljivo je da ovdje posljednje citiranu rečenicu otac i sin Goldstein izostavljaju u svojoj knjizi „Holokaust u Zagrebu“, ali ju ipak komentiraju na sebi svojstven način. Iako je potpuno razvidno da je snažnim izričajem Stepinac iskreno osudio ustaški zločin rušenja sinagoge, autori ipak izražavaju bojazan (!) da „u pozadini ovog istupa možda ima i nekih bojazni za položaj same Katoličke crkve, jer ako se dira „kuća Božja bilo koje vjere“ to je napad na svaku vjersku zajednicu.“ Ispada da je to, možda, ipak bio Stepinčev istup samo u skladu s onom narodnom poslovicom: „Ne laje pas radi sela ...“ To je tipični pristup mnogih „kritičkih“, tendencioznih i zlonamjernih raščlambi glede Stepinčevih izjava u kojima se nastoji relativizirati i umanjiti njegove jasne, izravne i snažne poruke. Mnogo je takvih primjera.
Ilustrativan je i primjer izjava Louisa Breiera, programskog direktora Američkog židovskog odbora koji je 13. listopada 1946. (!) izjavio: „Nadbiskup Stepinac se je držao dostojanstveno i bio je simbol slobode koju imamo u Americi, a za koju smo se nadali da će je i drugi ljudi imati na kraju rata. (...) Taj je veliki svećenik bio optužen da je surađivao s nacistima. Mi Židovi to poričemo!. Znamo iz njegove prošlosti, polazeći od 1934. godine, da je bio pravi prijatelj Židova u vremenima Hitlerovih progona i progona njegovih pomagača.“ Bio je to, nastavlja Breier „veliki čovjek Crkve ... koji je govorio otvoreno i bez straha protiv rasnih zakona. Poslije Njegove Svetosti Pija XII., bio je najveći branitelj Židova u progonjenoj Europi. (...) Javno je govorio protiv zloglasnog označavanja sa "žutom zvijezdom" za koju je tvrdio da je kršenje ljudskog dostojanstva.“
Franjevac dr. Tomislav Vujeva u svojoj disertaciji navodi da je kontroverzni teolog Hans Küng, koji inače neodgovorno i tendenciozno tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji“, u jednom razgovoru na pitanje kakvi su njegovi stavovi o zagrebačkom nadbiskupu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske odgovorio slijedeće: „O svemu možemo razgovarati, o snalaženju ili nesnalaženju u jednom mračnom vremenu, o dovoljnoj ili nedovoljnoj angažiranosti, o adekvatnim ili neadekvatnim osudama ustaškog režima, ali o jednom nema govora, a to je, da Stepinac nije učinio i nije poticao na zločine prema Srbima i Židovima“. A kad je u proljeće 1943. zloglasni Heinrich Himmler posjetio Zagreb nezadovoljan „sporim“ rješavanjem „židovskog pitanja“ u Hrvatskoj i najavio skoro privođenje preostalih hrvatskih Židova, Stepinac na to reagira i piše Paveliću: „Ako su ove mjere zaista nametnute intervencijom strane vlasti (!) u unutarnje poslove naše zemlje, tada neću oklijevati i podići glas protiv te vlasti. Katolička crkva se ne boji nikakve sekularne vlasti, ma koja to bila, kad treba štititi ljudska prava.“
U ovom razmatranju treba spomenuti i izraelskog povjesničara i diplomata Pinchasa Lapidea koji u svojoj pomno istraženoj i sveobuhvatnoj knjizi "Tri pape i Židovi“ navodi „da je Katolička crkva tijekom rata spasila više židovskih života nego bilo koje druge crkve, religijske ustanove i humanitarne organizacije sve zajedno.“ Ta se pohvala odnosi, neprijeporno, i na blaženog Alojzija Stepinca.
Moglo bi se mnogo toga dodati u prilog tvrdnje da je nadbiskup Stepinac hrabro pokušavao sve što je bilo u njegovoj moći, no, glede židovskog pitanja, odnosno hrabrog, ispravnog i humanog držanja blaženog Alojzija Stepinca, ipak dovoljno, najbolje i neoborivo, govore, radovi dr. Esther Gitman, Židovke i sveučilišne profesorice iz SAD, primjerice poput teksta „A question of judgement: dr. Alojzije Stepinac and Jews“ objavljenom u časopisu „Review of Croatian History“ (2/2006), zatim „Archbishop Alojzije Stepinac of Zagreb and the Rescue of Jews, 1941–45“ nedavno objavljenom u časopisu „The Catholic Historical Review!“ (3/2015), te posebice poput njene izvrsne knjige „Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941.-1945.“ prevedene i na hrvatski jezik. Autorica u svojim radovima, i u doktorskoj disertaciji, među ostalim, kaže: „Iako se je Nadbiskup Zagreba borio za vladavinu zakona i prava svih ljudi (!), koji su iskusili čeličnu pesnicu NDH režima, moj je rad usredotočen glede njegovog postupanja prema Židovima.“ Vezano uz svoja istraživanja dr. Gitman navodi i sljedeće: „Moje se istraživanje temelji na dokumentima, koji pokazuju opseg djelovanja nadbiskupa Stepinca; to uključuje primjere široke prepiske između njega i raznih državnih i privatnih subjekata, dijelove propovijedi održane u Katedrali u Zagrebu i drugim mjestima, te na nekoliko okružnica i članaka o njemu koji su objavljeni u domaćim i međunarodnim medijima. Moje istraživanje obuhvaća snimljene iskaze (!) prezentirane Nacionalnom povjerenstvu za verifikaciju zločina počinjenih nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata, novije intervjue od strane "Shoah Foundation" učinjene s preživjelima, te osobne intervjue, koje sam provela i snimila u Zagrebu, Sarajevu i u Izraelu.“ Dr. Esther Gitman pokazuje da je tijekom Drugog svjetskog rata blaženi Alojzije Stepinac poduzimao izravno i neizravno mnoge mjere za spašavanje nekoliko stotina pojedinaca povezanih s hrvatskom židovskom zajednicom, više od tisuću Židova u mješovitim brakovima, te za niz drugih osoba koje su bile u opasnosti od nacista. Nema smisla ovdje prepričavati sve što donosi dr. Gitman u svojem istraživanju, kojim je neprijeporno oborila sve optužbe na račun Stepinca kad je u pitanju stradavanje Židova za vrijeme NDH. Čitatelju je prepušteno da, glede židovskog pitanja u tzv. NDH pročita navedene tekstove i knjigu, te da ih usporedi s objektivnošću, tvrdnjama i radovima nekih hrvatskih i stranih povjesničara. Uvidjet će koliko tu ima prešućivanja, falsificiranja ili velikih izvrtanja i zlonamjernih tumačenja činjenica.
I danas je potrebno podsjetiti se na poruku nade i ohrabrenja, koju je blaženi Alojzije Stepinac izrekao na Uskrs 1942.: „Što god se dakle zbivalo oko nas, i kakve god nas pogibelji okružuju i prijete ili budu prijetile, nema razloga da strepimo ili da plačemo, nego imajući nepokolebivu vjeru u Njega, Spasitelja našega slijedimo glas svete Crkve: „Ovo je dan, koji učini gospod, radujmo se i veselimo u njemu!“ – Amen.“ To sveti Alojzije Stepinac poručuje i danas.

„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (3)
(Alojzije Stepinac i srpsko pitanje)
„Blaženoga se Stepinca želi upravo oslikati metodama ideologije zla nacizma, fašizma i komunizma, koje su vladale u vremenu u kojem je živio, a s kojima je imao toliko veze koliko je bio primoran djelovati u tom razdoblju svjetske i narodne povijesti“, rekao je u ovogodišnjoj propovijedi u Stepinčevoj katedrali kardinal Josip Bozanić. Blaženi Stepinac je „kriv“, jer nije štitio progonjene Srbe, već ih je, štoviše, silom „prekrštavao“, te sudjelovao i u uspostavi tzv. NDH.
U tekstu „Srpsko ćutanje o Stepincu“ objavljenom na internetskoj stranici „Politika Online“ (15.9.2015.) povjesničar dr. Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, arogantno, bez zadrške, tvrdi „da nema ni tragova (!)“ da je Stepinac javno protestirao zbog zločina prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi niti nad srpskim narodom i Židovima (!). Prešućuje tako, primjerice, činjenicu da je već 14. svibnja 1941., dakle nakon samo mjesec dana od uspostave NDH, nadbiskup Alojzije Stepinac poslao Paveliću prosvjedno pismo: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije (!) nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati (!) na blagoslov Neba, bez kojega moramo propasti.“ Nadalje, u pismu od 22. svibnja 1941. upućenom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću Nadbiskup upozorava da se pri donošenju pojedinih odredbi moraju poštovati norme čovječnosti i morala: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca nego i za državnu upravu.“ U pismu upućenom Paveliću 20. studenoga 1941. inzistira da se „najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine i neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (tj. pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva“. U veljači 1942. Stepinac protestira kod Artukovića zbog rušenja pravoslavnih crkava, među ostalim one kod Senja. U pismu Artukoviću od 7. ožujka 1942. Stepinac moli da se spriječi „svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti“. U vatikanskim arhivima postoji dokumentacija iz koje je vidljivo da je već do svibnja 1943. Vatikan imao spisak 34 odvojenih Stepinčevih intervencija protiv progona Srba (i Židova).
Spomenuti dr. Veljko Đurić Mišina tvrdi također da je „Stepinac bio jedan od inicijatora (!) prekrštavanja pravoslavnih Srba“, te da je iz njegova navodnog, inače nepotpisanog (!), pisma papi Piju XII., čija je autentičnost osporena, i zapravo je komunistički falsifikat korišten za vrijeme suđenja Stepincu, vidljivo kako je „do sredine 1943. godine bilo prekršteno oko 244.000 Srba.“ Stepinac je, međutim, snažno i javno osuđivao prisilna "obraćenja" pravoslavnih Srba, te progone koji su bili alternativa "obraćenjima". Znao je da ga Srbi optužuju za zvjerstva, koja su počinili ustaše i da ga smatraju odgovornim za nasilna pokrštavanja pravoslavnih Srba. A Crkva je još 1941. godine obznanila svoje stajalište u „Rezoluciji o pokrštavanju“: „U Katoličku crkvu mogu se primiti samo oni koji bez svake sile potpuno slobodnom voljom prelaze iz unutarnjeg uvjerenja o istinitosti katoličke vjere i koji su u cijelosti izvršili crkvene propise.“ U propovijedi iz srpnja 1942. Nadbiskup izjavljuje: „Bog nam je svjedok da smo bili protivni svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. Neka bude ovdje javno rečeno da je Crkva učinila sve što je u njenjoj moći da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi. Ako ih nažalost nismo uspjeli zaštiti, nije krivnja na Crkvi, nego na neodgovornim elementima, koji su se za počinjena zla protiv svih zakona i Božjih i ljudskih osvećivali i na nevinim ljudima". 15. svibnja 1941. objavljena je okružnica upućena svećenicima svih biskupija u Hrvatskoj, u kojoj jasno piše: „Pristup u Katoličku crkvu može se dopustiti samo onim osobama za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi.“ Nadbiskup Stepinac 17. prosinca 1941. pismeno obaviještava Pavelića o prosvjednoj noti Biskupske konferencije Hrvatske u svezi s progonom Srba i njihovog nasilnog privođenja u Katoličku crkvu i navodi: „Prema načelima katoličke nauke obraćenje mora biti plod ne vanjske sile, nego unutrašnjeg osvjedočenja o istinama koje naučava Katolička crkva.“ Da su se baš svi svećenici, uvijek i na svakom mjestu u NDH, u svemu pridržavali navedenih odredaba ne može se tvrditi, ali Stepinčeve su upute spasile živote mnogih Srba, koji su se poslije mogli vratiti svojoj Pravoslavnoj crkvi. Nevjerojatne su apsurdne tvrdnje srpskih povjesničara, da je Pavelić bio Stepinčev instrument (!) za prekrštavanje Srba, i da je stoga Stepinac najdgovorniji za te čine.
Neprijeporno je da Stepinac nije podržavao ustaški pristup prisilnog prekrštavanja. U direktivi hrvatskih katoličkih biskupa u vezi s prelaskom pravoslavaca na katoličanstvo doista se navodi, a što pokušavaju iskoristiti srpski povjesničari za napad na Stepinca, da "je nužno stvoriti među pravoslavnim stanovnicima psihološki temelj za prelazak". No, ideja te direktive bila je usmjerena protiv ustaškog programa prisilnog obraćenja pravoslavaca, pa stoga se u njoj nalazi i upozorenje da su "suprotni dogmi i kanonskim propisima postupci koje „misionari" za svoju misiju dobijaju od ustaških dužnosnika preko Vjerskog odjela Državne uprave za obnovu, ili od bilo kojeg drugog civilnog autoriteta". Budući da se je broj ubijenih Srba (i Židova) povećavao Stepinac „omekšava“ direktivu, te piše svećenicima povjerljivo pismo u kojem stoji: "Kad vam dolaze osobe židovske ili pravoslavne vjere, koje su u smrtnoj opasnosti, te žele prijeći na katolicizam primite ih kako bi spasili njihove živote. Ne zahtijevajte nikakvo posebno vjersko znanje, jer su pravoslavci kršćani kao i mi (!), a židovska vjera je ona iz koje je nastalo kršćanstvo. Uloga i zadaća kršćana je u prvom redu spašavanje ljudi. Kad za one, koji se preobraćaju, prođu ova tužna i divlja vremena, neki će ostati u našoj Crkvi iz uvjerenja, a ostali će se kad više ne bude opasnosti vratiti svojoj vjeri."

„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (4)
(Alojzije Stepinac i srpsko pitanje)
Jedna od najtežih optužbi glede kardinala Stepinca, a koju uporno izriču srpski i neki inozemni povjesničari, te Srpska pravoslavna crkva, je da je za njega „novoproglašena velika hrvatska država bila Božja ruka na djelu, a time je bitno označen poželjan odnos s državom“. U poslanici od 27. travnja 1941. Stepinac , među ostalim, piše misleći na uspostavu hrvatske države: „Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo (!) današnjih sudbonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.“ No, pritom Stepinac jasno upozorava i dodaje: „Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim (!) i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima (!) ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju. Prema napadima na Stepinca zbog navedene izjave, koji također predstavljaju hermeneutičko silovanje jednog opširnijeg teksta, proizlazi da je Nadbiskup bio toliko pokvaren i ciničan, pa je za njega, iako je znao da će uslijediti ustaški zločini protiv Srba, Židova, Roma i drugih, ipak važnije bilo stvaranje države za koju je znao (!) da će biti zločinačka. Takvo razmišljanje iznosi i srpski patrijarh Irenej, kad paušalno iznosi neke tvrdnje i naglašava da je „kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju (!) atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“ Ponajprije to je, uz izrečene neistine, izolirano i tendenciozno iščitavanje Stepinčeve izjave, koje ne uzima u obzir sveukupnost Stepinčevog djelovanja i govora, te pokazuje da zapravo nema prostora za dijalog. Logika srpskih povjesničara i crkvenih dostojanstvenika svodi se, uglavno, na sljedeći silogizam: Svi, koji podržavaju nezavisnost Hrvatske su ustaše. Stepinac je podržavao nezavisnost Hrvatske kao samostalne države. Zaključak: Stepinac je ustaša. Nadalje: Ustaše su zločinci. Stoga je i Stepinac, budući je ustaša, zločinac.
No optužbe protiv Stepinca ne staju na prethodno navedenom. Tako, primjerice, srpski povjesničar dr. Miljan Koljanin tvrdi, kako to na portalu „Blic online“ pod naslovom „Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko Stepinca“ (30.11.2015.) navodi Slađana Vukašinović, da je Stepinac također i jedan od tvoraca (!) ustaške NDH. Zanimljivo je da je narodni heroj Jakov Blažević, tužitelj u sramotnom i montiranom komunističkom procesu protiv Alojzija Stepinca, u kasnijem razdoblju postojanja Jugoslavije, odnosno nakon Stepinčeve smrti, također prešao i na dokazivanje da je Stepinac tvorac NDH, iako to nije bilo uključeno i u njegovu „optužnicu“. Blaževića je očito kopkala savjest, pa da ju smiri, u predgovoru monstruozne knjige Viktora Novaka „Magnum krimen“ (Obnovljeno izdanje 1989.) i dalje se obrušava monstruoznim, izmišljenim i lažnim optužbama na Stepinca: „Stepinac je u svojoj poznatoj Poslanici, koja je krajem travnja 1941. godine brujala iz „krugovala" i javnih razglasa, zaklinjući (!!!) se Poglavniku, pozvao svećenstvo na uzvišeni rad na očuvanju i unapređenju NDH i objašnjavajući da je NDH „Ruka Božija na djelu" tražio da se moli (!!!) za najvećeg krvnika hrvatskog i srpskog naroda. U tom Predgovoru Blažević koristi i Krležu pa citira njegove riječi iz časopisa „Republika“ (br. 2/1947.), koje pokazuju koliko je Krleža, uz svo uvažavanje njegova djela, bio ipak i „mali čovjek“: "Divide et impera. Spram stranih i inostranih tuđinskih hipoteza i shema, koje su taj živi, ranjeni organizam („hrvatski") uvijek ponovo razrezivali oštrom britvom svojih interesa, mi smo sveukupnoj našoj inteligenciji govorili, da za hrvatski narod nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih naroda, a naročito spram srpskog i da u solidnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana (!!!). U prvom redu mi smo to govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: vjerujte, gospodo, što hoće te i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj (!) našega naroda.“ U spomenutoj propovijedi kardinal Bozanić je vrlo lijepo odgovorio na nebuloze o blaženom Stepincu kao (su)tvorcu NDH: „neki gotovo da žele dovesti stvari do apsurda kako bi se pomislilo da su se te ideologije razmahale zbog njega, a ne da je on nadljudskim naporima nastojao očuvati ljude od njihova zla.“
Zanimljivo je da se oni, koji napadaju Stepinca, uopće ne osvrću na mnogobrojne radove hrvatskih, a, što je još važnije, i stranih povjesničara, u kojima se dokazuje Stepinčeva nevinost. Ne pokušavaju kritički osporavati ta stajališta, već samo recikliraju nekoliko, navodno kompromitirajućih, Stepinčevih izjava. Sustavno prešućuju, ne komentiraju niti ne obaraju one radove, koji nisu „podrška“ njihovim iskonstruiranim tvrdnjama. Tako, primjerice, srpski mediji uopće ne spominju radove i knjige jedne Esther Gitman, koja snažno svjedoči u korist Alojzija Stepinca (o čemu je MI pisao!).
Potrebno je „na stol“ staviti sve Blaženikove propovijedi, okružnice, pisma i istupe, pa tek nakon toga donijeti konačne zaključke. Postulator blaženoga Alojzija Stepinca je u knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata“ objavio 691 dokumenat, koji govore na koje je sve načine nadbiskup Stepinac spašavao Židove, Srbe, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti, komuniste i druge stradalnike rata. U jednom je intervjuu pošteno pozvao sve one, koji napadaju blaženog Stepinca „da uzmu u ruke sav taj 691 dokument pa onda neka donose svoje sudove! Neprijeporno je da je „Blaženi Alojzije ustrajao, pazeći da se na njemu vidi Kristov lik“, poručuje kardinal Bozanić.

Oznake: Stepinac