„NAUČIMO DJEČJI GOVOR!“
subota , 03.03.2018.
Svojedobno je u jednom francuskom časopisu objavljena karikatura u kojoj je prikazano nekoliko teologa koji, svaki na vrhu svoga malog brda, napeto i pozorno gledaju prema obzorju ne bi li spazili Krista. Istodobno, dolje u dolini, djeca su ga već pronašla, koji, uzevši ih za ruku, s njima hoda pred očima teologa, ali ga nitko od njih ne prepoznaje. Ta karikatura izvrsno oslikava tzv. „super katolike“, odnosno, kako kaže papa Franjo „intelektualce kazuistike, koji ostaju samo na kazuistici: dotle se smije, odavde se ne smije, a bez pameti da pronađu, da tumače Boga“. Vidljivo je to iz njihovih žestokih kritika upućenih Papi zbog postsinodalne pobudnice „Amoris laetitia“ (Radost ljubavi), odnosno, općenito, iz kritika u svezi s njegovim pontifikatom u cjelini. Ti napadi idu čak tako daleko da Papu proglašavaju heretikom. „Pročitavši tekst, moramo se baviti ispravljanjem vaše Svetosti zbog propagiranja hereza (!), koje su proizašle iz apostolske pobudnice „Amoris laetitia“, te drugim riječima, djelima i propustima vaše Svetosti", poručuje rogobatno Papi američki kardinal Burke uz podršku nekoliko drugih kardinala. U posljednje je vrijeme došlo do mnogih protivljenja Papi, i to ne samo od (konzervativnih) kardinala, već i od nekih biskupa, teologa, raznih komentatora te vjernika laika. Svi se oni razilaze s papom Franjom i njegovim naglaskom na Božje suosjećanje i milosrđe. Čak mu se prigovara da previše naglašava Božje milosrđe, a da zapostavlja govoriti o Božjoj ljubavi (!). A svim tim kritičarima jedno je zajedničko: ne raspravljaju, već samo osuđuju!
Očito je da mnogi visoko školovani, i visoko pozicionirani, teolozi imaju problema da razumiju Papu. Kritiziraju ga, često na nedoličan način, jer misle, da on ne djeluje u skladu s tradicijom Crkve, točnije, jer je, navodno, u raskoraku sa svojim velikim prethodnikom papom Ivanom Pavlom II. „Intelektualci kazuistike“ zbunjeni su činjenicom, da u Papinom naučavanju ne mogu potkrijepili vlastite teorije, pa ne želeći odstupiti od svog uskog intelektualnog okvira, ne pokušavaju pritom pomnije (po)slušati iznenađujuću svježinu poruka pape Franje. Ne shvaćaju da je Evanđelje drevno, ali uvijek i novo. Njima je važnije spasenje ideja (salus idearum), a ne spasenje duša (salus animarum). Ljudi u antipapinom taboru pokazuju sklonost prema vrlo uskom razumijevanju primjene Kanonskog zakona, prema ropskoj i krutoj predanosti liturgijskom rubricizmu i zastarjelom eurocentričnom pogledu na svijet, koji je ukorijenjen u klasičnim grčko-rimskim filozofskim sustavima. Postoje, na žalost, i skupine „vjernika“, relativno male, koji Papu čak i preziru. Svi ti papini kritičari, iako u manjini, vrlo su glasni, te dobro organizirani i postojani. Rječju: Kapitaliziranjem društvenih medija, odnosno korištenjem mogućnosti, koje im pruža kibernetički prostor, prikazuju se odgovornim dušobrižnicima i predstavnicima cjelokupnog katoličkog stanovništva. Na taj su način, na žalost, zavarali mnoge dobronamjerne i neupućene vjernike stvarajući dojam da je Crkva zapravo podjednako podijeljena u dvije skupine: na onu koja papu Franju voli i onu koji ga ne podnosi. Massimo Faggioli, profesor na Villanova sveučilištu (SAD) opisao je te osobe, koje se ljutito suprotstavljaju Papi i njegovim nastojanjima glede obnove Crkve, kao "katoličku internetsku (kibernetičku) policiju".
Pojedine „najkontroveznije“ (?) dijelove pobudnice „Amoris laetitia“ treba, kako kaže ugledni katolički intelektualac i filozof, inače veliki i prisni prijatelj s papom Ivanom Pavlom II. Rocco Butiglione, „čitati očima djeteta“. A jedan takav prijeporni dio je, primjerice, onaj u kojem Papa navodi: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi brak, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima (!), koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje.“ Postavlja se pitanje: Što je zapravo tu prijeporno? Još je 1981. godine papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici „Familiaris consortio“ (Obiteljska zajednica) napisao sljedeće: „Postoji zapravo razlika među onima, koji su iskreno pokušali spasiti svoj prvi brak i nepravedno su napušteni, u odnosu na one, koji su svojim vlastitim teškim krivnjama uništili kanonski valjan brak. ... Crkva ispovijeda svoju vjernost Kristu i Njegovoj istini. Istodobno pokazuje majčinsku zabrinutost za svoju djecu, osobito za one, koje su, bez ikakve krivnje, napustili legitimni partneri.“ No, papa Ivan Pavao II. nije želio ići korak dalje na temelju tog svog stajališta. Uočio je da postoji razlika među pojedinim slučajevima glede rastave braka, ali tu je stao. Toga je bio svjestan i papa Benedikt XVI. još kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, ali je zaključio, uz svo razumijevanje takvih situacija, da je bolje ipak u to se ne upuštati. A sadašnji Papa sada to čini i ide korak dalje „u smjeru koji je obilježio Wojtyla", kako kaže Rocco Buttiligione.
Točno je da papa Franjo u pobudnici kaže da bi u određenim vrlo specifičnim uvjetima i okolnostima, neke rastavljene i ponovno oženjene osobe možda mogle primati Euharistiju. Put koji Papa predlaže rastavljenim i ponovno oženjenima, je upravo onakav kako Crkva predlaže svim grješnicima: treba ići na ispovijed, a svećenik, nakon što razmotri sve okolnosti, odlučit će hoće li dati oproštenje i priznati blagovanje Euharistije. Novi zavjet je jasan kad govori kako treba tretirati rastavu braka i jasno se odnosi na, danas klasične i učestale uzroke rastave braka: nevjernost jednog od partnera (otpuštanje bračnog partnera), neslaganje karaktera, neodgovornost, nebriga, isl. Ali, ipak ne govori i o osobama, koje su iskreno pokušavale sve da svoj brak spase, ali je to, iz vrlo objektivnih razloga, u jednom trenutku, postalo nemoguće, jer bi nastavak bračne zajednice bio čisti mazohizam. Nisu tako rijetki slučajevi u kojima supruga jednostavno bez riječi ode, ostavi muža, inače vjernika, a on godinama ne zna za nju, odnosno gdje i s kim je. Ili muž nasilnik izvrši nasilje nad ženom, vjernicom, koja se itekako trudi pošto poto spasiti brak i pokušava učiniti sve što je moguće, a na kraju završi pretučena nekoliko mjeseci u bolnici. Mnogi su bogobojazni muževi, odnosno supruge, trpeći pokušavali spasiti svoj brak i što se toga tiče pred Bogom su opravdani. Takve osobe, vjerojatno, od Crkve dobivaju bez problema tzv. oprost „od stola i postelje“. Ali tu se postavlja pitanje: Što im je činiti nakon raspada braka kao mladim ljudima? Je li rješenje život u celibatu do kraja života?
Prije svega treba kazati da je u „Amoris laetitia“ Papa uobličio stajališta natpolovične većine biskupa na Sinodi (istini za volju ne i dvotrećinske većine!). U intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu "La Croix" kazao je sljedeće: "U postinodalnoj pobudnici nastojao sam maksimalno poštivati Sinodu. Tu nećete naći kanonske propise o tome što se može ili ne može učiniti. .... To je spokojno i mirno razmišljanje o ljepoti ljubavi, kako odgajati djecu, da se pripreme za brak. ... Tu se naglašavaju odgovornosti koje bi u obliku smjernica trebale biti razrađene od Papinskog vijeća za laike." To „super katolici“ prešućuju ili ne shvaćaju.
Sveti Ivan Pavao u apostolskoj pobudnici „Familiaris Consortio“ (Obiteljska zajednica) kategorički kaže da rastavljeni i ponovno oženjeni ne mogu primati Euharistiju, dok papa Franjo ide korak dalje, te kaže da je to ipak moguće, ali samo u vrlo specifičnim slučajevima. Ta dva motrišta stoga ne moraju biti u kontradikciji. Treba naglasiti da su rastavljeni i ponovno oženjeni bili, do ne tako davno, automatski ekskomunicirani i isključeni iz života Crkve. Kodeks kanonskog prava iz 1917., inače zamijenjen novim dokumentom 1983. godine, stanje je rastavljenosti i ponovnog stupanja u brak proglasio „zločinom bigamije“ (!): „Bigamija, to jest, sklapanje novog braka, tzv. građanskog braka, ako su osobe prve bračne veze žive, je ipso facto zločin, a ako se usto glede toga prezre upozorenje Ordinarija i dalje ustraje u ovom nezakonitom suživotu, tada su te osobe izopćene iz Crkve (!). Međutim, izopćenje je odjednom nestalo 1983. pojavom novog Kanonskog zakonika, ali još i dvije godine ranije pobudnicom „Familiaris Consortio“ (1981.!), pa su, sukladno glasovitom članku 84., tada rastavljeni i ponovno oženjeni srdačno pozvani sudjelovati u životu Crkve: „Crkva, koja je bila uspostavljena da dovede do spasenja sve ljude, a posebno krštene, ne može prepustiti samima sebi one koji su prethodno bili vezani sakramentalnim brakom i koji su pokušali drugi brak. Crkva će dakle učiniti neumorne napore da im stavi na raspolaganje svoje sredstvo spasenja. ... Zajedno sa Sinodom pozivam pozorno pastore i cijelu zajednicu vjernika da pomažu razvedenima skrbničkom brigom kako bi bili sigurni da se ne smatraju odvojenima od Crkve, jer kao krštenici mogu, a doista i moraju, sudjelovati u njenom životu. Potrebno ih je poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da pridonose djelima milosrđa i zajedničkim nastojanjima u korist pravde, da dovedu svoju djecu do kršćanske vjere, da obrađuju duh i praksu pokore i tako milošću Božjom iz dana u dan. Neka Crkva moli za njih, potiče ih i pokazuje im se kao milosrdna majka, i tako ih podržati u vjeri i nadi.“ Bila je to velika promjena u stajalištu Crkve. Proglašava li sveti papa Ivan Pavao te osobe bludnicima? A to čine i dalje mnogi koji ne prihvaćaju stajalište pape Franje. Bila je to iznimna hrabrost pape Ivana Pavla II., jer je hrabro napravio prekid sa starom tradicijom, koja je govorila o isključenju (ekskomunikaciji). I papa Ivan Pavao II. bio je tada zbog toga kritiziran od „super katolika“, kako ih naziva slovenski redovnik otac Rupnik, ali to nije imalo tako veliki publicitet, jer nije postojao internet ni komunikacija putem mobitela.
Svi, koji napadaju papu Franju, trebali bi si postaviti sljedeća pitanja: Postoji li proturječnost između papa, koje su svojim odredbama izopčavale iz Crkve rastavljene i ponovno oženjene osobe, i svetog Ivana Pavla, koji je postupak izopćenja ukinuo? Nije li tu jedan papa zapravo poništio odluke svojih prethodnika, a što se predbacuje papi Franji da sad čini? A to, kako kažu „super katolici“, nije dopustivo, jer se protivi tradiciji.
Portal „Bitno.net“ je donio zanimljivo razmišljanje slovenskog redovnika Rupnika, koji vrlo jasno raščlanjuje problematiku napada na Papu: „Mislim da je i Papi logično da se određeni dio tome odupire. S druge strane, važnu ulogu imaju društveni mediji, oporbene sile su za širenje negativnosti spretno iskoristile i društvene mreže. Čudi da se većina tih ljudi smatra tradicionalistima, žele se pokazati kao „super katolici”, a ujedno se osjećaju pozvanima kritizirati Papu i čak ga proglašuju krivovjercem. Čudno je da baš takvi katolici biraju postmoderne subjektivističke oblike u kojima je ja (!) mjerilo svega. Čudim se takvoj neovisnosti i samodostatnosti da mogu iz svojeg kutka (!) gledišta ocjenjivati, suditi i čak „izopćiti” Papu. Papa je zakoračio u smjeru, koji nam je Krist dao u Evanđelju: mi smo sol i kvasac. Pokazuje nam da moramo van iz kalupa u kojima smo se našli i zaživjeti kao manjina u svijetu.“
A među mnogim napadima na Papu, možda je najtipičniji i najilustrativniji primjer otvorenog pisma (!), koje je kapucin Thomas Weinandy, donedavni izvršni direktor Tajništva za doktrinu američke biskupske konferencije, uputio Papi, te u kojem ga je, ni više ni manje, optužio da pravi smutnju među vjernicima, a sebe postavio u ulogu „velikog inkvizitora“. Pismo započinje tvrdnjom da je pontifikat pape Franje „kronična konfuzija“: „Prečesto je svjetlost vjere zamagljena dvosmislenošću vaših riječi i djela, što potiče među vjernicima rastuću nelagodu", poručuje Weinandy. Čak što više kaže on da se Papa „ponekad namjerno čini nejasnim“. Zanimljivo: u državi u kojoj je 1965. godine nedjeljnu misu pohađalo 55 % katolika, a u 2000. tek 22 %, odnosno u kojoj je 1965. kršteno 1,3 milijuna, a u 2000., uz porast stanovništva, svega 670 tisuća djece, Weinandy se usuđuje optužiti Papu da uništava vjeru. A tko, ili što, je vjeru uništavalo u vremenima prije pape Franje? Glede toga, ponajprije mu je „trn u oku“ pobudnica „Amoris laetitia“ pri čemu ignorira činjenicu da je ona zapravo sažetak dviju sjednica biskupske sinode. Nadalje, tvrdi Weinandy, da papa Franjo "ponižava važnost crkvene doktrine". Neprijeporno je, da Papa daje prioritet načinu kako se živi vjeru, ili kako bi teolozi rekli, daje veću važnost pravopisu nego ortodoksnosti.
Weinandy, poput mnogih, miješa vjeru s teologijom ili kako se treba objašnjavati vjeru. Mnogi su u Crkvi, kao odgovor na Reformaciju, izjednačili vjeru sa svime u katekizmu. Naprotiv, teologija je uvijek nesavršeni pokušaj objašnjavanja vjere, koja je misterij. Teologija je jednostavno pokušaj objašnjavanja vjere koristeći najbolje mišljenje određenog doba. Tako je Augustin upotrijebio neoplatonizam, a Toma Akvinski aristotelizam i imao zbog toga velike probleme. Weinandy i njegovi inkvizicijski kolege ne razumiju da nije posao teologa samo citiranje Augustina i Tome Akvinskog, nego da nasljeđujući ih objasne vjeru sadašnjoj generaciji pomoću najboljeg razmišljanja svojeg doba. Weinandy prigovora papi Franji da njeguje razjedinjenost u Crkvi „poticanjem sinodalnosti što omogućuje i potiče različite doktrinarne i moralne, mogućnosti u Crkvi i može samo dovesti do veće teološke i pastoralne zbunjenosti.” Na obilježavanju 5. obljetnice Biskupske sinode Papa je rekao: „Sinodalnost kao tvorbena dimenzija Crkve, daje nam najprikladniji interpretativni okvir za razumijevanje hijerarhijske službe, ako razumijemo, kao što je to rekao sv Ivan Zlatousti, „da su Crkva i Sinoda istoznačnica (!)“, jer Crkva nije ništa drugo nego zajednički hod Božjeg stada na putevima povijesti da bi se susrelo Krista Gospodina. ... Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša, svjesna da je slušanje više od čuti. To je uzajamno slušanje u kojem svatko ima nešto za naučiti.“ Weinandy očito vjeruje da su pogrješni svi pogledi, koji se razlikuju od njegove teologije, pa čak tvrdi da „takva sinodalnost nije mudra jer u praksi, radi protiv kolegijalnog jedinstva među biskupima.”
Kanadski kardinal Marc Ouellet, prefekt Kongregacije za biskupe, je kazao da "svako alarmirajuće tumačenje", koje govori da je pobudnica „Amoris laetitia“ "prekid tradicije" ili izriče „tumačenje da pobudnica omogućuje pristup sakramentima razvedenima i ponovno vjenčanima, ne odgovara tekstu i namjerama Pape.“ „Moramo ponovno isčitavati „Amoris laetitia“ u duhu pastoralnog obraćenja” i „s prijemčivošću glede papinog naučavanja”, kako bi se pomoglo kulturi koja je „daleko od vjere” da iskusi „radost Evanđelja koja proizlazi iz vjere”.
Zanimljivo je da kardinali, te ostali kritički raspoloženi svećenici i biskupi, koji su jako zabrinuti za stanje u Crkvi, nisu u svojem ponašanju slijedili uputstva iz dokumenta „Donum veritatis“ (Dar istine), koji je još 1990. godine objavila Kongregacija za nauk vjere u doba pape Ivana Pavla II., te prefekta Kongregacije kardinala Josepha Ratzingera. „Donum veritatis“ je objavljen da bi se naglasila potreba da katolički teolozi održe zajedništvo s Učiteljstvom Crkve. U tom se dokumentu priznaje da teolozi mogu, dakako, imati problema s određenim naučavanjima Učiteljstva, pa stoga, ako su oni trajni, "dužnost je teologa da s problemima upozna učiteljske vlasti, bilo da oni proizlaze iz samog nauka, iz razloga kojim je obrazložen ili iz načina na koji je iznesen.“ Ali će tada ”to učiniti u duhu Evanđelja s dubokom željom da se razriješe poteškoće.“
„Donum veritatis“ opominje teologe da poštuju ne samo „načelo jedinstva istine“, već i „zajedništvo ljubavi“. Međutim, uočava se da su kritičari pobudnice „Amoris laetitia“ više nego razvidni u nastojanju da izreknu najgora moguća tumačenja glede izjava i djelovanja pape Franje. A „Donum veritatis“ upozorava: „Teolog neće iznositi svoje drukčije mišljenje ili postavke kao da se radi o neprijepornim zaključcima." Posebno je važna činjenica da „Donum veritatis“ upozorava da se teolozi ne smiju obraćati masovnim medijima: „Iz tih razloga oni će se odreći preuranjenih javnih izjava.“ A upravo je to obraćanje medijima neprihvatljiv čin na razini političara, koji tako žele zaraditi neke poene. Umjesto toga, trebali bi se obraćati nadležnom tijelu, „jer pokušaj stvaranja pritiska javnog mišljenja ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini". Usto, postoji opasnost stvaranja „usporednog učiteljstva“ teologa, što može „uzrokovati veliku duhovnu štetu suprotstavljanjem prema Učiteljstvu. Kada, naime, neslaganje uspije proširiti svoj utjecaj do te mjere da nadahnjuje javno mnijenje i teži da postane pravilo djelovanja, to samo može nanijeti teške štete Božjem narodu i dovesti do prezira prave vlasti." To se, na žalost, događa.
Doista, „Donum veritatis“ donosi upozorenje onima koji promiču "ispitivanje javnog mnijenja da bi utvrdili pravu stvar za razmišljanje ili činjenje.“ Upozorenje je jasno: „Pozivati se na mišljenje većine s obzirom na ono što treba misliti i činiti, raditi protiv učiteljstva, utječući se pritiscima javnog mnijenja, navoditi kao glavno mjerilo svojevrsno „slaganje“ teologa, držati da je teolog proročki glasnogovornik određene „baze“ ili samostalne zajednice koja bi kao takva bila jedini izvor istine, sve to pokazuje veliki gubitak osjećaja za istinu i osjećaja za Crkvu.“ Mnogi komentatori tvrde da imaju pravo govoriti protiv pobudnice „Amoris laetitia“, jer im Papa nije dao dovoljno jasno objašnjenje. Takvo stajalište, međutim, također nije u skladu s „Donum veritatis“, koji kaže da se neslaganje s Učiteljstvom "ne može opravdati ako bi se ono temeljilo jedino na činjenici da vrijednost određenog naučavanja nije očita ili pak na mišljenju da je suprotni stav vjerojatniji. Isto tako, nije dostatna prosudba subjektivne savjesti teologa, jer ona nije samostalna i isključiva instanca za prosuđivanje istine određenog nauka.“ Kritičari često tvrde da oni samo izražavaju svoje poteškoće u pomirivanju nekih izjava pape Franje s prethodnim crkvenim Učiteljstvom. „Teolog će se zbog truditi da shvati ovaj nauk u njegovom sadržaju, njegovim razlozima i motivima. To znači intenzivno i strpljivo preispitivanje primjedbama upućenih mu od strane kolega."
Ono što je posebice uočljivo kod svih tih „super katolika“ je njihova odlučnost da istaknu što više negativnih epizoda u djelovanju pape Franje. U blogovima i na Facebooku uočljiva je stalna potraga za nekavim, tobože, pretjeranim slučajevima, koje stalno Papa izaziva. Stječe se dojam da oni uopće nemaju oči za pozitivne Papine čine, postupke i iskaze, a njih je, dakako, vrlo mnogo. Tako su nedavno „super katolici“ u svijetu, ali vrlo promptno i u Hrvatskoj, izvukli iz „naftalina“ događaj iz lipnja 2017., dakle sedam mjeseci stari događaj, u kojem je papa Franjo za vrijeme posjeta nizozemskog kraljevskog para Vatikanu dao izvjesnoj Lilianne Ploumen, tadašnjoj nizozemskoj ministrici razvitka, orden Reda svetog Grgura Velikog, iako je ona gorljiva pobornica prava na pobačaj. Događaj je odjednom dobio veliki publicitet, pa su zabrinuti „super katolici“ pokrenuli čak i peticiju (!) u kojoj se zbog toga traži Papina smjena. Vatikan se je, dakako, jasno ogradio od stavova Lilianne Ploumen, ističući da je sporno odlikovanje bila diplomatska rutina uobičajena za delegaciju prilikom posjeta šefa države. Odlikovanje je, kako je rekao glasnogovornik Državnog tajništva, "u skladu s diplomatskom praksom razmjene odlikovanja između izaslanstva tijekom službenih posjeta šefova država ili vlada u Vatikanu".
Na „super katolike“ mogu se primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ A dublje razmišljanje o Papinim činima, gestama i govorima, te o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal.“
„Treba se čuvati onih koji, i danas, Isusove riječi tumače glavom, a ne srcem: ideologa koji ono što Gospodin kazuje pokušavaju tumačiti prema vladajućoj ideologiji i na koncu iskrivljuju evanđelje“, rekao je u jednoj jutarnjoj propovijedi na misi u domu „Svete Marte“ papa Franjo, a u jednoj drugoj propovijedi na istom mjestu i ovo: „Molimo danas Gospodina da naš govor bude jednostavan, govor djeteta, govor Božjeg djeteta, dakle govor istine s ljubavlju.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Papa Franjo nije promijenio nauk Crkve
četvrtak , 27.07.2017.
Rasprava u vezi s postsinodalnom apostolskom pobudnicom „Radost ljubavi“ („Amoris Laetitia“) pape Franje proširena je, i zaoštrena, istupom četiriju uglednih kardinala: Waltera Brandmüllera (88), umirovljenog predsjednika Papinskog odbora za povijesne znanosti, Raymonda Lea Burkea (69), bivšeg nadbiskupa Saint Louisa i donedavnog pročelnika Vrhovnog suda apostolske signature, Carla Caffarra (79), umirovljenog nadbiskupa Bologne, te Joachima Meisnera (84), umirovljenog nadbiskupa Kelna. Oni su pisanim putom Papi postavili u svezi s apostolskom pobudnicom pet pitanja, tražeći od njega odgovore, koji bi se po intonaciji pisma, smatraju mnogi, trebali svesti praktički na lakonske odgovore s „Da“ ili „Ne“. Budući da Papa (dosad) nije odgovorio, kardinali su se odlučili na javno objavljivanje svojeg pisma, a što su mnogi protumačili i kao javni pritisak na Papu. Nedavno imenovani američki kardinal Joseph Tobin (64), nadbiskup Newarka, izjavio je u londonskom časopisu „The Tablet“ da se „pobudnica „Amoris Laetitia“ ne može glede određene pastoralne situacije jednostavno svesti na odgovore Da ili Ne?", odnosno kardinal Tobin smatra da je istup četvorice kardinala „u najmanju ruku naivan". U intervjuu datom časopisu „National Catholic Register“ (17. studenoga 2016.) kardinal Burke je dodatno zaoštrio stanje rekavši da će, ako papa Franjo ne ponudi rješenje i ne formulira izravan odgovor, sljedeći korak biti provedba tzv. čina korekcije ozbiljne grješke, što je prema nekima izraz za optužbu pape za herezu.
Cijela se priča svodi zapravo na pitanje izriče li se u pobudnici „Radost ljubavi“ ikakva mogućnost da neke osobe, koje su zasnovale novi, civilni, brak, a nisu prethodno dobile crkveni oprost, ipak pristupe primanju Pričesti? Najviše „zabrinutosti“ kod četvorice kardinala izazvalo je Papino razmišljanje „da se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u „neredovitim“ situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi“, a možda još i više bilješka (fusnota) broj 351. u kojoj stoji: „U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata (misli se na osobe u tzv. objektivnoj situaciji grijeha). Zbog toga svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem. Želim isto tako istaknuti da euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe.“ Fusnota 351 kaže da je svaki pojedinac posebni slučaj. Priča svakog pojedinca ima svoje uzroke, a neki su uzroci složeniji od drugih. „Ulje na vatru“ dolilo je i sljedeće Papino stajalište: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi brak, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima, koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje.“
Papa je u intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu "La Croix" kazao: "U postinodalnoj pobudnici nastojao sam maksimalno poštivati Sinodu. Tu nećete naći kanonske propise o tome što se može ili ne može učiniti. .... To je spokojno i mirno razmišljanje o ljepoti ljubavi, kako odgajati djecu, da se pripreme za brak. ... Tu se naglašavaju odgovornosti koje bi u obliku smjernica trebale biti razrađene od Papinskog vijeća za laike." Razmišljanje pape Franje, općenito uzevši, temelji se na četiri postavke (postulata) izrečenih još u apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ („Evangelii Gaudium“ – EG). To su: vrijeme je važnije od prostora (EG, 222-225), jedinstvo prevladava nad konfliktom (EG, 226-230), stvarnost je važnija od ideje (EG, 231-233), te cjelina nadilazi dio (EG, 234-237). Posebice je zanimljivo Papino stajalište da je vrijeme važnije od prostora. On kaže: „Ne dajmo da nam ukradu nadu, ne dopustimo da ju se oslabi olakim rješenjima i ponudama, koje nas koče na našem putu, koji „fragmentiraju“ vrijeme pretvarajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek veće od prostora.“ A budući „da je vrijeme važnije od prostora“, papa Franjo u „Radosti ljubavi“ potvrđuje „da ne treba sva doktrirarna, moralna ili pastoralna pitanja rješavati intervencijama učiteljstva. U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili posljedica koje iz toga proizlaze. Tako će biti sve dok nas Duh ne uputi u svu istinu ... .“
Nemoguće je, na jedan sažeti način, odgovoriti na sve kritičke primjedbe izrečene na račun pobudnice. U razmatranju apostolske pobudnice treba, ponajprije, krenuti od stajališta, koje je papa Franjo izrekao u jutarnjoj propovijedi 27. lipnja 2013. u kapeli Svete Marte. Tom je prilikom upozorio da ima mnogo ljudi „koji vjeruju da kršćanski život“ treba „uzeti tako ozbiljno“ da su počeli „čvrstoću i postojanost brkati s krutošću“. Papa je „krutim kršćanima“ nazvao one „koji drže kako kršćanin nužno mora biti u koroti“, odnosno „uvijek sve uzimati preozbiljno“ i ponašati se, često, kao pismoznanci i farizeji u Isusovo doba. U samoj pobudnici Papa upozorava: „Moramo biti u isti mah i ponizni i realisti, kako bismo uvidjeli da su pokatkad naš način predstavljanja kršćanskih uvjerenja i način koji postupamo s ljudima pomogli izazvati ono na što danas žalimo“ (AL, 36).
Najveće je prijepore u dijelu crkvene javnosti zapravo izazvalo osmo poglavlje pobudnice pod naslovom „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“, a u kojem papa Franjo, opravdano, nastoji postići „razlučivanje takozvanih „neredovitih situacija“, podrazumijevajući pod time „rastavljene osobe koje su sklopile novi (građanski!) brakbrak“ (AL, 298). Ponajprije važno je uočiti, a to se često zanemaruje, „da ti bračni parovi nisu izopćeni u formalnom smislu“, kako je to jasno naglasio, primjerice, već ranije i papa Benedikt XVI. u knjizi „Sol zemlje“: „Oni su (i dalje!) članovi Crkve, koji zbog određene životne situacije ne mogu ići na pričest. ... Oni moraju osjetiti da ih Crkva unatoč tome prihvaća, da Crkva suosjeća s njima.“ I papa Franjo slično razmišlja: „Ne samo da se takvi ne smiju osjetiti izopćenima nego mogu živjeti i sazrijevati kao živi udovi Crkve ...“ (AL, 299). Bečki kardinal Christoph Schonborn, koji je, kako kaže, pobudnicu čitao s “posebnim veseljem, zahvalnošću i jakim emocijama”, navodi: “U crkvenom govoru o braku i obitelji često postoji sklonost, možda nesvjesno, da se govori o realnostima života na temelju dva odvojena kolosijeka. S jedne strane, postoje brakovi i obitelji koje su "redovite" (regularne), i koje odgovaraju propisima, te gdje je sve "fino i u redu", a tu su i "neredovite" (neregularne) situacije, koje predstavljaju problem. Već i sam izraz "neregularno" sugerira da se takva razlika može vrlo jasno uočiti. Stoga oni, koji se nalaze na strani „neregularnih“ obitelji, moraju živjeti s činjenicom da su na suprotnoj (!) strani.“ Tome treba dodati, kaže bečki kardinal, mješovite brakove iz kakvog i on sam potječe. „Govor Crkve može u tom pogledu prouzročiti štetu i dati osjećaj isključenosti.“
Na žalost vrlo često se zaboravlja da se „nikoga ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja“ (AL, 297). Pritom papa Franjo ne misli samo na rastavljene i ponovno vjenčane, „nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalazili“. Mnogima se kritičarima čini da pobudnica zagovara određenu labavost u smislu da u njoj što se tiče bračnog morala "sve prolazi". Međutim Papa je vrlo jasan: „Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprotstavljanje suvremenom senzibilitetu, da bismo bili moderni, ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred moralnim i ljudskim srozavanjem. Time bismo lišili svijet vrednota koje možemo i moramo pružiti. ... Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj ...“ (AL, 35). Usto dodaje: „Neki put smo predstavljali teološki ideal braka na previše apstraktan način, gotovo kao nekakvu umjetnu tvorevinu, udaljen od konkretnih situacija i praktičnih mogućnosti stvarnih obitelji“ (AL, 36).
Što zapravo Papa savjetuje glede sakramenata u svezi s „neregularnim slučajevima“. Ponajprije svjestan je „da ne postoje jednostavni recepti“ (AL, 298), te zaključuje da „razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica. Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta, te obeshrabrujemo puteve posvećenja koji daju slavu Bogu“ (AL, 305). U pobudnici Papa navodi riječi iz svoje enciklike „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja“): „Podsjećamo da mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti ugodniji Bogu od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nalazi veće teškoće“, pa zatim dodaje: „Konkretni pastoral služitelja i zajednica mora neizostavno obuhvaćati tu stvarnost“ (AL, 305). Na ponizni i jednostavan način papa Franjo u fusnoti br. 351 navodi da se u određenim slučajevima može koristiti „pomoć sakramenata“. Još jednom: „Euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe“. Papa Franjo je svjestan zabrinutosti svećenika pastoralaca: „Razumijem one koji više vole strožu pastoralnu skrb, koja ne ostavlja prostora bilo kakvoj pomutnji“ (AL, 308). Ovdje treba još jednom ponoviti Papine riječi: "Postavljamo toliko uvjeta milosrđa da ga lišavamo konkretnog smisla i stvarnog značenja. To je najgori način razvodnjavanja evanđelja.“
Zanimljivo je da su mnogi vjernici laici još za vrijeme trajanja Biskupske sinode o obitelji zabrinuti (!) pokušavali napraviti „pritisak“ (!) na papu Franju šaljući mu preko društvenih mreža peticije da ne dozvoli za „neregularne slučajeve“ pristup pričesti. I u Hrvatskoj se je potpisivala takva peticija. Ovdje se mogu na takve laike primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ Nije na vjerniku laiku da preko svojeg ponašanja izražava osudu nečijeg prestupa. A tamo gdje stvarno treba reagirati katolički laici u Hrvatskoj i dalje mudro šute. Šute o temama koje, primjerice, proizlaze iz Socijalnog nauka crkve. A dublje razmišljanje o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal“ (AL, 303).
Oznake: papa Franjo. Radost ljubavi, brak, euharistija
komentiraj (0) * ispiši * #
Podmetanja kardinalu Stepincu
nedjelja , 16.07.2017.
Blaženom Alojziju Stepincu u mnogim se prilikama zlonamjerno pripisuju monstruozne izjave koje nije izrekao. Najbolji je primjer nedavna prosvjedna nota Republike Srbije povodom ukidanja sramotne komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu, a u kojoj se, među ostalim, kao udarni argument iznosi teška neistina tvrdnjom da je na Uskrs 1941. godine kardinal Stepinac rekao da je „NDH stvorena Božijom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika (Pavelića) i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (Hitlera i Mussolinija)“. To je velika neistina, jer to, ili nešto tome slično, nikad nije izrekao kardinal Stepinac, a zapravo se tendenciozno koriste riječi uvodničara „Katoličkog lista“ (br. 21/1941), koji se krio pod imenom “Uskok“, iz njegovog teksta pod naslovom „S nadom u bolju budućnost“. Tu neistinu inače uporno šire i neki hrvatski internetski portali.
Inače nastavak Uskokove izjave pripisane kardinalu Stepincu, glasi: „Uređena je uprava i vojska. Promet se odvija bez većih teškoća. Život teče normalno. Gradi se i popravlja na sve strane. Iz ruke u ruku ide naš hrvatski novac – kuna. Ako ima i teškoća, nije nikakvo čudo, jer oko nas traje i dalje rat. Čuditi se treba, što one nisu i veće.“ Treba naglasiti da „Katolički list“ nakon broja 20 preuzimaju ustaški kadrovi, te da nije bio službeno glasilo Katoličke crkve u RH.
Za ilustraciju izmišljenih izjava pripisanih Stepincu može poslužiti i, primjerice, tekst Anthony J. Sciolinoa, inače posvećenog kao trajnog đakona Katoličke crkve, koji kasnije postaje pastor Crkve Preobraženja (!). „Potaknut“ navodno nedostojnim reakcijama Crkve u svezi s Holokaustom i nacizmom općenito, u knjizi „Dvije tisuće godina puta prema Holokaustu“, tvrdi da je Stepinac 1941. objavio pastoralno pismo u kojem je naložio (!) svećenstvu da svoje pobjedničke vojnike kako bi rastjerali naše nasilnike ... Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i odanost Anti Paveliću". Iako je velika laž, taj se citat ponavlja u brojnim protucrkvenim inozemnim tekstovima. Anthony Sciolino je bio i iznimno visoko pozicionirani ugledni sudac u SAD-u, pa mnogi neće ni posumnjati u njegove navode i dalje će ih nekritički i podrže novu ustašku državu. U istoj godini, Stepinac je, navodno, i izjavio (ne kaže se gdje!): "Bog, koji upravlja sudbinom naroda i upravlja srcima kraljeva, dao nam je Antu Pavelića i podao nam vođu prijateljskog i srodnog nam naroda naroda, Adolfa Hitlera, da bi on iskoristio bez provjere prenositi i preuzimati kao izvor za nove tekstove. I tako se šire laži o kardinalu Stepincu.
U noti Republike Srbije protestira se zbog poništenja sramotne komunističke presude kardinalu Stepincu. Ispada da je ta presuda bila ispravna i donesena u poštenom sudskom procesu. Zanimljivo je da Ivo Goldstein i Slavko Goldstein, autori knjige „Holokaust u Zagrebu“, koji inače iznose i određena kritička razmišljanja o kardinalu Stepincu, što se tiče komunističkog suđenja kardinalu Stepincu navode: „Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekovač progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.“ (str. 578).
Vrlo je zanimljiva, što se tiče komunističkog procesa, i izjava episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Zaboravljena vizija Roberta Schumana
subota , 08.07.2017.
Mnogi zaboravljaju, a vjerojatno i ne znaju, da začetak Europske unije ne leži u ekonomskim razlozima, već u nastojanju promicanja mira, jedinstva, vrijednosti i ljudskih prava, a sve to u kršćanskom duhu. Stoga bi kršćani danas trebali, barem pokušati, obnoviti tu, u mnogim pogledima, napuštenu viziju. „Pozvani smo da se sjetimo kršćanskih temelja Europe stvaranjem demokratskog modela upravljanja, koji putem pomirbe razvija "zajednicu naroda" u slobodi, jednakosti, solidarnosti i miru, te koji je duboko ukorijenjen u kršćanskim temeljnim vrijednostima“, napisao je 1958. Robert Schuman (1886.-1963.) tada francuski ministar vanjskih poslova, autor tzv. „Schumanove deklaracije“ iz svibnja 1950., kojom je odvažno predložio plan povezivanja Europe u zajednicu mira i solidarnosti, iz koje je kasnije izrasla današnja Europska unija. Jasno je upozoravao da "Europa neće biti izgrađena odjednom, ili prema jedinstvenom planu“, već „putem konkretnih dostignuća, koja najprije stvaraju de facto solidarnost.“ Schuman je bio svjestan da „ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje stoljetnog neprijateljstva između Francuske i Njemačke". Zajedno sa svojim katoličkim partnerima, njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom i talijanskim premijerom Alcideom de Gasparijem, uvidio je snažnu potrebu za stvaranjem "zajednice naroda" u ozračju moralne klime opraštanja, pokajanja i pomirbe. Svi oni vidjeli su Europu onako kako ju je kasnije opisao i papa Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Crkva u Europi“: „Više nego kao zemljopisno područje Europa se može okvalificirati kao pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao Kontinent zahvaljujući i ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom".
Papa Franjo nudi lijek Europi
Svatko tko imalo poznaje današnju Europsku uniju uočava da ona, iako i dalje privlači zemlje članice, te iako je zamijenjenila nasilje s dijalogom i potvrdila mir tijekom šezdesetak godina, zaostaje u pogledu Schumanog izvornog sna „zajednice naroda duboko ukorijenjene u kršćanskim temeljnim vrijednostima“. Postavlja se pitanje: „Što se to dogodilo sa Schumanovom vizijom Europe?“
Sadašnje stanje izvrsno je okarakterizirao papa Franjo u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom kad je naglasio da „unatoč sve većoj i snažnijoj Uniji, čini se, Europa daje dojam da je pomalo ostarila i izmorena, osjećajući se sve manje i manje akterom u svijetu, koji je često gleda s rezerviranošću, nepovjerenjem, pa čak, s vremena na vrijeme, i sa sumnjom.“ Uočava se porazan trend snažne sekularizacije, koja se ogleda u općem smjeru stvaranja politike EU-a. Biblijske vrijednosti su, mnogi smatraju, zastarjele, neprikladne, prevladane i nevažne. Borbeni i netolerantni sekularisti pretpostavljaju i dalje da je religija osuđena na polagano umiranje, odnosno da životari na marginama društva, jer Europljani bivaju sve više prosvijetljeni.
Papa Franjo daje dijagnozu i nudi lijek Europi. Ponajprije skreće pozornost da kršćanstvo "nije prijetnja sekularnosti država ili neovisnosti institucija Europske unije, već obogaćivanje. To je vidljivo iz ideala koji su oblikovali Europu od samog početka, kao što su mir, supsidijarnost i uzajamna solidarnost, te humanizam usmjeren na poštivanje dostojanstva ljudske osobe." Papa Franjo ide tako daleko te tvrdi da će "Europa, koja je sposobna cijeniti svoje vjerske korijene i zahvatiti svoju plodnost i potencijal, biti sve više imuna na mnoge oblike ekstremizma, koji se šire danas u svijetu, ne samo zbog velikog vakuuma ideala, kojega smo trenutno svjedoci na Zapadu“, jer "to je upravo čovjekov zaborav Boga, te njegov propust da mu dade slavu, a što potiče uspon nasilja.“
„Europska kriza civilizacijskog morala“
"Europski čovjek je sebe uvjerio da, kako bi bio moderan i slobodan, treba biti radikalno sekularan", napisao je u knjizi „The Cube and the Cathedral“ (Kocka i katedrala) ugledni američki publicist i katolički laik George Weigel. „To uvjerenje i njegove javne posljedice u korijenu su suvremene europske krize civilizacijskog morala", navodi Weigel.
Schuman je poručio da povezujući identitet nove Europe „ne može i ne smije ostati ekonomska i tehnička poduzetnost; potrebna je duša, svijest o svojim povijesnim sklonostima i o svojoj odgovornosti u sadašnjosti i budućnosti, te politička volja u službi istog ljudskog ideala“. Iako su „temeljne kršćanske vrijednosti" svojedobno oblikovale mnoge europske institucije, danas prevladavaju u Europi materijalističke vrijednosti, te potraga za trenutnim zadovoljenjima, senzualnim zadovoljstvima i trivijalnim postignućima. Lažna etika pohlepe u financijskom sektoru, te „kultura smrti“ izražena u samoubojstvima mladih, pobačajima, eutanaziji, niskoj stopi nataliteta, porastu stope ubojstava, neprijeporni su signali dubokog duhovnog siromaštva.
Nizozemski filozof Evert-Jan Ouweneel je zaključio da europski temeljni problemi proizlaze iz gubitaka korijena, te da kršćanska vjera može ponovno pokazati svoj vitalni doprinos europskom društvu kroz obnovu tih vrijednosti. „Nitko ne želi da se vrate stari dani kulturnog kršćanstva u Europi", zaključuje on, "ali nema razloga da budemo bojažljivi glede kršćanskih korijena europskih najcjenjenijih vrijednosti."
Europa još voli „humanistički duh“
Uočavajući stanje u Europskoj uniji papa Franjo je u govoru pred Europskim parlamentom ponudio „poruku nade i ohrabrenja svim građanima Europe“. A to je, rekao je Papa, „poruka nade koja se temelji na povjerenju da naši problemi mogu postati moćna snaga za jedinstvo u nastojanju da se prevladaju svi oni strahovi koje Europa, zajedno s cijelim svijetom, trenutno doživljava. To je poruka nade u Gospodina, koji pretvara zlo u dobro i smrt u život.“ Nadalje: „To je poruka ohrabrenja glede povratka čvrstom uvjerenju osnivača Europske unije, koji su zamislili budućnost temeljenu na sposobnosti zajedničkog djelovanja u premošćivanju podjela i promicanju mira i zajedništva među svim narodima ovog kontinenta. U srcu tog ambicioznog političkog projekta bilo je povjerenje u čovjeka, ne toliko kao građanina ili gospodarskog subjekta, već u čovjeka, u muškaraca i ženu, kao osobe obdarene transcendentnim dostojanstvom.“
U glasovitom govoru iz Regensburga održanom 12. rujna 2006. papa Benedikt XVI. je rekao da „dok je (s jedne strane) težnja suvremene Europe uspostavljanje "zajednice vrijednosti", čini se da se (s druge strane) sve više osporava da su one univerzalne i apsolutne. ... Ako Europska unija želi učinkovito jamčiti stanje prava i učinkovito podržavati univerzalne vrijednosti, mora jasno prepoznati neosporivo postojanje čvrste i trajne ljudske naravi, koja je zajednički izvor prava za sve pojedince." Slično govori i papa Franjo: „Europa koja više nije otvorena za transcendentalnu dimenziju života je Europa, koja se izlaže riziku da polako izgubi svoju dušu i svoj "humanistički duh", koji još uvijek voli i brani.“
Ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi
Vrlo je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, ateista i marksista u bitnim idejama, opisanog od nekih inače kao suverenog sudca glede toga što je istina a što nije, što je dobro ili loše, koji, nakon 40 godina traženja demokratske kulture, nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio židovsko-kršćanski pogled na svijet: „Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnoga vođenja života i emancipacije, individualnoga morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.“ Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju „Razgovor o Bogu i svijetu“ on ide i korak dalje: „Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije, nastavljamo crpiti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.“ Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je „besmisleno blebetanje“, kaže Habermas. Smatra da je Jeruzalem, pod čim podrazumijeva židovstvo i kršćanstvo, daleko više zaslužan od Atene za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva, te skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma.
Izokretanje integracijskih temelja
Zanimljivo je razmišljanje Marcela Pere, koji je, oslikavajući stanje u Europskoj uniji, dao vrlo prikladnu analogiju. Naime uspoređuje ju s tzv. „Kolumbovim jaje", jer su sadašnji političari u Bruxellesu zadivljeni prividnom sposobnošću EU da stoji na vlastitim nogama, a pritom ignoriraju, ili zaboravljaju, one snage, koje su je pokrenule, napravile i održale u postojanju. Pera smatra da je došlo do izokretanja integracijskih temelja vezanih uz vjersko zajedništvo vezano s konceptom jednakosti pred Bogom. Umjesto toga prihvaćeni su samo ciljevi ekonomske integracije i regulatorne perfekcije. Stoga je u pravu papa Franjo kad bez sustezanja poručuje europarlamentarcima da su „kao rezultat svega toga, velike ideje, koje su nekad nadahnjivale Europu, čini se, izgubile privlačnost, samo da bi bile zamijenjene s birokratskim tehnikalijama njezinih institucija.“
Dana 9. svibnja slavi se Dan Europe, čime se zapravo obilježava sjećanje na utemeljitelja europskog zajedništva Roberta Schumana. Mnogi, koji su pod utjecajem onoga što dolazi iz Bruxellesa, ne znaju ništa o tome tko je doista bio taj čovjek, osim što, možda, znaju da glavna zgrada Europske komisije nosi to ime. Schumanova je vjera igrala temeljnu ulogu u njegovoj koncepciji čovjeka. Bio je praktični katolik, čiji je cilj bio živjeti svoj poziv svetosti usred svijeta bez obzira na okolnosti. Njegova odanost Crkvi, papama i naučavanju Crkve prožimala je njegovo cijelo biće. Schumanova osobnost utjelovljuje njegovu koncepciju čovjeka, kao što je on sam bio čovjek skromnosti, iskrenosti, upornosti, poniznosti i izravnosti, sav prožet katoličkom vjerom povezanom s oštrom inteligencijom. Na žalost zaboravljen je, poput mnogih velikih europskih katoličkih intelektualaca, primjerice Jacquesa Maritaina, čijim se je idejama Schuman napajao. Njegovi poštovatelji pokrenuli su postupak za njegovo proglašenje blaženim, no, u slučajevima političara Crkva je ipak vrlo oprezna, pa proces sporije napreduje.
Glas koncila, 4. siječnja 2015.
Oznake: EU, Robert Schumann, europa, Europska zajednica
komentiraj (0) * ispiši * #
Čudna metafizika Stephena Hawkinga
subota , 17.06.2017.
„Zato što postoji zakon poput zakkon poput zakoput zakona o gravitaciji, svemir može, i hoće, sam sebe stvoriti iz ničega. Spontano stvaranje je razlog zašto postoji nešto umjesto ništa, odnosno razlog zašto postoji svemir i zašto mi postojimo. Nije potrebno prizivati Boga da zapali upaljač za pokretanje svemira.“ Tu tvrdnju izriče u svojoj najnovijoj knjizi „Velik plan“ („Grand Design“) glasovi astrofizičar Stephen Hawking (koautor je Leonard Mlodinow). Već sam naslov knjige ukazuje da autor smatra da je svemir kakvog poznajemo rezultat postojanja određenog plana. Međutim, nejasno je pretpostavlja li Hawking da gravitacija postoji uzročno prije mase ili je gravitacija također spontano nastaje. Pretpostavi li se da je gravitacijska uzročnost postojala prije nastajanja svemira, tada se postavlja pitanje njenog izvora, ili možda Hawking gravitaciji dodjeljuje ulogu prvog uzroka. Smatra li da je gravitacija nastala spontano, tada bi trebao navesti zbog čega se to tako dogodilo, a to bi onda bilo u kontradikciji s njegovom teorijom spontanog stvaranja svemira. Ako je pak „nešto“ stvorilo gravitaciju, tada se postavlja pitanje što je to nešto i može li se tu onda uvrstiti i Boga? A ako je gravitacija krajnji i prvi uzrok onda Hawking ustvari opisuje na nezgrapan način Boga, jer gravitaciji daje božanski karakter. Bilo kako bilo, Boga Hawking teorijom iznesenom u najnovijoj knjizi nije isključio. Hawking, treba reći istinu, objašnjava, doduše, što podrazumijeva pod izričajem iz ničega: To je prostor (?) ispunjen energijom vakuuma. Dakle, postoji vakuum koji nije prazan, već u kojem su moguća određena energetska događanja i stoga se ne može govoriti o stvaranju iz ničega.
Opisujući svoju teoriju tzv. (vibrirajućih) struna, u kojoj se pojavljuje 11-dimenzionalni prostor (tzv. „M-teorija“), Hawking govori zapravo o postojanju velikog broja svemira (višestrukih svemira), koji su nastali iz ničega i to stvaranje ne zahtjeva intervenciju nekog nadnaravnog bića ili Boga. M-teorija predviđa, dakle, da je naš svemir samo jedan od beskonačno mnogo svemira s posebnim fizikalnim zakonima. Naš je svemir, koji nema podrijetlo u vremenu, tvrdi Hawking, samo jedna beskrajno mala komponenta među, vjerojatno, beskonačno velikom višestrukom svemiru. Očito je da je prema toj Hawkingovoj kozmološkoj teoriji postojalo „nešto“ i prije Velikog praska: to su višestruki svijetovi bremeniti s mogućnošću nastanka svemira poput našeg, koji je imao, eto, sebi svojstvenu sposobnost samonastajanja. Taj višestruki svemir pojavljuje se prirodno (samo) na temelju postojanja fizikalnog zakona. No, u knjizi se ne govori o mehanizmu nastajanja višestrukih svijetova. Ipak Hawking bez oklijevanja izriče tvrdnju da je pitanje o postojanju i nastanku prirode, koje je tisućljećima zanimalo filozofe, sad pitanje koje riješava znanost, a da je filozofija sada mrtva.
Hawking, zapravo na jedan profinjeniji način, nego što to inače čine, primjerice, tzv. borbeni „novi ateisti“, nastoji eliminirati Boga iz igre, no, pritom pokazuje zapravo da ne shvaća što znači pojam „stvaranje“. Za razliku od borbenih ateista, poput Richarda Dawkinsa i društva, Hawking priznaje da znanost ne može dokazati Božje nepostojanje, ali da ga čini nepotrebnim. Tvrdnja, koja je potpuno filozofska, i sigurno nije znanstveno utemeljena, da je svemir sebi samodostatan, odnosno da nema potrebe govoriti o Stvoritelju, a da bi se objasnilo zašto nešto postoji a ne ništa, rezultat je temeljne Hawkingove konfuzije što spada u svezi s objašnjenjima na prirodne znanosti a što na filozofiju i teologiju. Zanimljivo je da je Richard Dawkins vrlo brzo pozdravio pojavu Hawkingove knjige, jer nakon što je darvinizam, kako to dokazuje uporno, već ranije neprijeporno odbacio Boga, sad to, eto, još dodatno to čini i Hawking svojom novom knjigom, pa sad zadaje Bogu završni udarac (coup de grace).
Svojedobno je Hawking postavio retoričko pitanje: „Tako dugo dok svemir ima početak moglo bi se pretpostavljati da ima i svog stvoritelja. Ali, ako je svemir stvarno potpuno samopodržan, te ako nema granice i ograničenja, tada ne bi imao ni početak niti kraj: jednostavno bi bio. Koje je onda tu mjesto za stvoritelja?“ Očito je da u takvom shvaćanju „biti stvoren“ podrazumijeva ujedno i vremenski početak svemira. Ako pak nema vremenskog početka nema ni Stvoritelja i to Hawking želi dokazivati. Međutim, Stvaranje, kao metafizička ideja, objašnjava da sve što jest, u bilo kojem obliku, pa i tobožnji višestruki svijetovi, ovisi o Bogu kao uzroku. A to je već davno objasnio sveti Toma Akvinski ukazujući na razliku između stvaranja i promjene (Creatio non est mutatio). Prirodne znanosti, uključujući i Hawkingovu kozmologiju, promatraju svijet promjena i to od vrlo malih do ekstremno velikih dimenzija (mikro i makro kozmosa). Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. Stvaranje je prema svetom Tomi Akvinskom korjeniti uzrok sveukupne stvarnosti. Ono je razlog postojanja svih stvari, a nije razlog njihovih promjena. Ono što stvaranjem nastaje nije prije bilo i ne nastaje iz prethodno postojećeg materijala. Prouzročiti da nešto postoji ne znači u tome stvoriti promjenu. „Ono što je stvoreno nije učinjeno kretanjem ili promjenom. Sve što je stvoreno kretanjem ili promjenom načinjeno je od nečega što je prethodno postojalo.“ Sveti Toma razlikuje postanak svemira u smislu stvaranja od njegovog (vremenskog) početka (Big Banga). Početak nastajanja svemira odnosi se na vremenski događaj i on se može podudarati s početkom vremena, kao što to, uostalom, i tumači suvremena kozmologija. Stvaranje, koje je Božji čin, znači dati postojanje (egzistenciju) materijalnom svemiru. Stvaranje je, doista, ni iz čega, to jest iz ništa bitka. No, to ne znači, ponajprije, poslije ništa. Ponovimo: Stvoriti znači učiniti nešto iz ničega, odnosno proizvesti nešto što prije nije bilo, i to ne upotrebljavajući pritom nikakvu, već egzistentnu tvar, građu ili kakav predmet. U stvorenoj stvari stvorene su i materija i njezina supstancijalna forma. No, prije stvaranja postoji misao ili ideja o stvari koju Bog kani stvoriti. Prije stvaranja stvari stvar je u Božjem umu. Pred Bogom stvoriteljem i njegovim idejama nema ništa. Dakle, kad Hawking kaže da mu nije potreban Bog za pokretanje svemira time pokazuje samo da ne razumije što znači pojam „stvaranje“. Besmislica je koristiti argumente temeljene na prirodnim znanostima za nijekanje stvaranja. Dakako, kozmologiju se ne može prizivati ni u svrhu dokazivanja Stvaranja.
Iako je čvrsto podržavao doktrinarnu proklamaciju IV. Lateranskog koncila iz 1215. godine o svemiru koji ima vremenski početak, sveti Toma nije vidio kontradikciju glede Božjeg stvaralačkog čina ni u pretpostavci vječnog svemira. Pokazao je da bi i u tom slučaju svemir ovisio o Bogu i bio stvoren. S tim u svezi kaže: „Glede postanka svijeta postoji jedna za vjeru bitna činjenica: saznanje da je svijet počeo Stvaranjem. Ali način i tijek na koji se je Stvaranje odvijalo tiče se vjere samo usput.“ S motrišta vjere može se dakle kazati da je Veliki prasak zapravo samo jedno stanje promjene, a ne i sam čin stvaranja. Zato prirodne znanosti i ne mogu dati konačan odgovor glede postojanja svih stvari. Hawking, kako je rečeno, odbacuje stajalište da u nastanku svemira postoji „povlaštena“ točka t=0 (početak vremena), koja je izvan područja fizikalnih zakona, „jer svemir nije uzrokovan ničim izvan njega samog“.
„Bog“, kojeg Stephen Hawking pokušava zanijekati nije Bog Stvoritelj Abrahamove vjere, koji je konačno objašnjenje zašto nešto uopće postoji. U skladu s foklorom francuskog fizičara Pierre Laplacea (1749-1827), koji je, kad ga je Napoleon upitao gdje se u njegovu teoriju uklapa Bog, odgovorio da „nema potrebu za takvom hipotezom“, situacija je i ovdje slična: možda Hawkingu i nije nužno potrebno nadnaravno biće ili prvi pokretač za pokretanje svemira. Ali kad dolazi do postojanja prirodnih zakona, koji objašnjavaju Veliki prasak ulazi u mutne vode. Reći da su zakoni fizike sami po sebi odgovor postanka svemira najveća je besmislica, a time im se daje božanski status. Pitanja poput: „Otkuda dolaze zakoni fizike? i Zašto ti zakoni?“ izazivaju kod nekih znanstenika nelagodu. Proizlazi da ti zakoni „plutaju“ slobodno. Mnogi će fizičari kazati da nije njihov zadatak odgovoriti na pitanja zašto ti slobodno plutajući zakoni uopće postoje ili zašto imaju oblik koji imaju? Oni nadilaze, transcendiraju, prostor i vrijeme, imaju jedno apstrakno postojanje i u određenom su smislu temeljniji nego svemir kojeg nastoje opisati.
Znanstveno je besmisleno pitati se „Što je bilo prije Velikog praska?“ ili „Što je uzrokovalo Veliki prasak?“ Prirodni zakoni, suprotno Hawkingovom nastojanju, ne mogu osigurati potpuno objašnjenje postanka svemira, ništa ne stvaraju, već samo oslikavaju Božju volju za uređenim svemirom!
Oznake: Big Bang, Veliki prasak, stvaranje, Hawking, Toma Akvinski
komentiraj (0) * ispiši * #
Demokršćanstvo i socijalni nauk crkve
ponedjeljak , 12.06.2017.
Demokršćanstvo shvaćeno na pravi način nije utopija, potrebno je i Hrvatskoj i Europi i nije pokušaj klerikalizacije i kristijanizacije društva, odnosno iskorištavanje vjere u političke svrhe. Kršćanstvo ne favorizira neki politički režim na račun drugoga, kao da je to pitanje božanski objavljenog zakona ili uvjet za izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji, pa je besmislica govoriti o kršćanskoj politici, kao što je besmislica nakon Drugog vatikanskog sabora govoriti o katoličkim državama, jer takva država sigurno nije ideal današnje Crkve, No, demokršćanska je politika potrebna kao konkretno oživotvorenje onoga što se naziva socijalni nauk Crkve (SNC). Njegove ideje mogu se konkretizirati i oživotvoriti u potpunosti u realnom životu, ako ga kao program istinski i učinkovito prigrli neka politička stranka, koja pritom ne mora imati u svom nazivu atribut demokršćanska.
U Hrvatskoj nema pravog demokršćanstva
Stranka koja se smatra istinski demokršćanskom zagovarat će primjenu društvenog nauka Crkve, u kojem su radno pravo i briga za siromašne na prvom mjestu. Treba, međutim, naglasiti da to nije pitanje koje treba opterećivati Crkvu, jer Crkva nema svoje stranke i stoga ne mora preferirati demokršćanstvo u odnosu na druge stranke i ideologije, ako je riječ o ispravnom zastupanju dostojanstva čovjeka: „Crkva ne odbacuje nijedan od oblika vlasti ako su po sebi sposobni promicati dobro građana“ (papa Pio XII. u radioporuci 24. prosinca 1944.). No, to bi pitanje trebalo itekako opterećivati vjernike laike, ali i sve ljude dobre volje, jer se bez sustezanja može kazati da je socijalni nauk Crkve sadržajno prihvatljiv i za vjernike i za one koji to nisu, jer taj pristup nikoga ne isključuje. Francuski političar Georges Bidault ustvrdio je da demokršćanstvo znači "vladati u centru, a voditi, politiku ljevice po metodama desnice ".
Nažalost danas u Hrvatskoj nema demokršćanstva u potpunom smislu riječi, a nema ga (više) dovoljno ni u Europi odnosno u Europskoj uniji. Dobru ocjenu hrvatskog demokršćanstva, a još i danas aktualnu, te koja se može primijeniti i na situaciju u Europi, dao je je pred petnaestak godina ugledni katolički intelektualac Radovan Grgec u vrijednoj knjizi „Odsjevi kršćanske kulture“: „Iako danas u Hrvatskoj postoji nekoliko stranaka, koje sebe smatraju demokršćanskima, niti jedna zapravo nije dosad jasno nastupala s pravim i dosljednim demokršćanskim idejama i sve su, zapravo, manje-više demokršćanske samo po nazivu. Demokršćanske opcije nema bez kritike „realnih“ socijalizama i kapitalizma, bez brige za ljudska prava, ali i za marginalizirane, „neuspješne“ i hendikepirane. Valja imati na pameti da se u program mogu unijeti lijepe deklaracije i deklamacije, ali da je još važnije ispovjediti svoje uvjerenje djelom“. Primjerice, niti jedna od hrvatskih stranaka, koje su se pozivale ili se pozivaju na svoj »demokršćanski« profil nije razvidno naglašavala i potvrdila iznimnu važnost sindikata za očuvanje dostojanstva radnika. Rad je shvaćen samo kao roba, koja ima objektivnu vrijednost i nije se previše razmišljalo o njegovoj subjektivnoj strani i o radniku kao osobi. Nije dakle ostvaren na zadovoljavajući način pravilan i pošteni odnos rad-kapital u smislu motrišta pape Ivana Pavla II.: „Čovjek je subjekt a ne objekt u radnom procesu“. Nije stvoren jedan kvalitetan zakon o radu i odgovarajuće učinkovito radno sudstvo, a površno je i samo deklarativno riješeno pitanje informiranja i djelatnijeg sudioništva radnika u poduzećima itd. A sve je to, uz malo dobre volje, bilo lako rješivo!
Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo
Hrvatski kapitalizam“ nije postao, na žalost, sinonim dovoljno boljega društva i u duhovnom i u materijalnom smislu, jer društvo nije izgrađeno zadovoljavajuće u najvažnijoj svojoj komponenti, budući da je zaboravljen „mali čovjek“. Gospodarsko djelovanje i materijalni napredak Hrvatske nisu stavljeni u službu čovjeka i društva. Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo, koje se ne smije vezati uz današnji pristup europskih (propalih) demokršćanskih stranaka, koje su nekad ponajprije bile protuteža komunističkim strankama.
Danas su, na žalost, i u Europi demokršćanske političke stranke, iako su mnoge imale slavnu i djelatnu prošlost, to sve više samo po nazivu. Demokršćanstvo, tako vitalno u 20. stoljeću, čini se da je danas prilično izblijedilo. Tijekom vremena europske kršćanske demokršćanske stranke postale su znatno manje kršćanske, a više kao centrističke ili desno liberalne stranke. Napuštene su ideje jednog Alcide de Gasperija, Konrada Adenauera i Roberta Schumana, koji su na neki način bili i začetnici ideje o EU. Oni su svoju kršćansku vjeru iskusili na autentičan način i iz nje izvlačili inspiracije za djelovanje u smislu stvaranja zajedničkog (općeg) dobra. Željeli su dati dušu Europi, a sad je došlo vrijeme kad je nužna borba protiv rastućih antikršćanskih stajališta europskih birokrata i potrebe ukazivanja na duh, ideale i nadanja trojice velikana. Mnoge od postojećih EU stranaka nemaju (više) svoje istinsko utemeljenje u kršćanstvu, što se, primjerice pokazuje u njihovom podržavanju istraživanja na matičnim embrionalnim stanicama ili u blagonaklonom gledanju na pitanje pobačaja i eutanazije s jedne strane, te u podržavanju neoliberalizma i neprimijenjivanju načela subsidijarnosti s druge strane.
Poteškoća „liberalnog kršćanstva“
Može se postaviti pitenje: „Gdje su bili demokršćani kad se je donosio novi ustav Europske Unije“? U dokumentu od sedamdeset tisuća riječi nije bilo mjesta za jednu riječ – kršćanstvo. „Demokršćani“ su napustili srednji put između (socijalističkog) apsolutizma države u kojoj je društveni život reguliran autoritativno i neoliberalnog individualizma u kojem je kretanje društva prepušteno pojedincima. Dozvolili su da profit postane glavno mjerilo. Nakon godina ekonomskog rasta i blagostanja i revolucionarnih promjena sredstava komunikacije, danas je Europa suočena s globalnom financijskom krizom. Dok vlade EU-a pokušavaju spasiti gospodarstva prebacivanjem velikih iznosa novca u fondove za spašavanje od bankrota, pada proizvodnja, raste nezaposlenost, smanjuju se plaće i vladine subvencije, a uočljivo raste siromaštvo. Od pedesetih godina prošlog stoljeća europski demokršćani reduciraju svoju kršćansku vjeru, malo pomalo, na isprazni humanizam razine raznih nevladinih organizacija koje financira EU. Poteškoća „liberalnog kršćanstva“ (ili onog što je od njega ostalo) je u tome što ono nije više zainteresirano za afirmaciju kršćanskih vrijednosti, koje nadilazi sentimentalne i, od kršćanskog sadržaja, ispražnjene plitke fraze o toleranciji i jednakosti. Agresivni lobi za liberalne vrijednosti iz nekih zapadnih zemalja daje dojam da ekonomsko povezivanje ujedno također znači automatsko odustajanje od nekih (uglavnom kršćanskih) tradicijskih vrijednosti. Zanemarene su trajne duhovne vrednote, a uspjeh je vezan isključivo na materijalno. Ljudsko dostojanstvo bi trebalo biti temelj demokršćanske doktrine, no, na žalost, ono ostaje danas samo deklarativno zastupano i navodi se deklarativno u odgovarajućim političkim dokumentima stranaka. Stoga kao zaključak svega navedenog vrijede riječi iz apostolske pobudnice „Porta fidei“ (Vrata vjere), koju je povodom Godine vjere, koja započinje 11. listopada, napisao papa Benedikt XVI.: „Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaj vjere i na vrijednosti i koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.““
Što bi, dakle, trebalo biti zapravo demokršćanstvo danas u Hrvatskoj i u Europi? Činjenica je da je i u Hrvatskoj i u EU-u tržišno gospodarstvo (kapitalizam), koje bi istinski uključivalo kako treba i socijalnu sastavnicu, još uvijek tek na neki način eksperiment. Nova ljudska alternativa društvenog uređenja je suradnja i suodgovornost svih ljudi da bi se na taj način premostilo konfliktne sukobe u društvu, kojih će biti u svijetu sve više.
Jedna od bitnih odrednica SNC je načelo subsidijarnosti, koje naglašava da funkcije koje mogu biti obavljane na nižim razinama ili u manjim jedinicama društva ne trebaju preuzimati više razine. Klasičnu definiciju tog načela dao je papa Pio XI.: „Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice“ (enciklika „Quadragesimo anno“). Subsidijarnost je definirala i Kongregacija za nauk vjere u svojem dokumentu „Libertatis conscientia“: „... niti država, niti ikoje društvo se ne smiju postaviti na mjesto inicijative i odgovornosti osobe ili udruženja koja su između njih, na onom stupnju na kojem mogu djelovati niti smiju uništiti prostor u potpunosti potreban njihovoj slobodi, zbog toga se društveni nauk protivi svakom obliku kolektivizma“. U enciklici „Ljubav u istini“ papa Benedikt XVI. upozorava da „načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno“, odnosno da „solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitoga“. To načelo vrijedi jednako za ekonomiju, društvo i politiku, a usko je povezano s konceptom ljudskog dostojanstva.
Kompromis između integracije i supsidijarnosti
Pitanje subsidijarnosti predstavljalo je središnju važnost kod trojice spomenutih začetnika EU-a, pa se je to pitanje našlo i u službenim dokumentima EU-a. Načelo supsidijarnosti se implicitno može uočiti u Rimskom ugovoru o uspostavljanju ekonomske zajednice potpisanom 1957., ali se izravno tek spominje 1993. u Ugovoru iz Maastricha: „Zajednica djeluje unutar granica ovlasti i ciljeva koji su joj dodijeljeni ovim Ugovorom. Na područjima koja ne potpadaju pod njenu isključivu nadležnost, Zajednica djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti, ali samo u mjeri koja je potrebna i samo ako države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve tog djelovanja, već ih zajednica, u pogledu dosega ili učinka predložene aktivnosti, može bolje ostvariti.“ S druge strane, u Predgovoru Ugovora o Europskoj uniji navodi se da su potpisnice „odlučne nastaviti proces stvaranja što tješnije unije između naroda Europe u kojoj se odluke se odluke donose što je više moguće u skladu s načelom supsidijarnosti“. Taj smušeni izričaj je očit kompromis između onih koji teže za što većom integracijom i onih koji naglašavaju važnost supsidijarnosti. Ispada da je potrebna što veća centralizacija da bi se postigla supsidijarnost. Osim toga treba naglasiti da je tzv. Lisabonski sporazum iz 2007., iako na vrlo mnogo mjesta govori o supsidijarnosti, dao veću važnost Europskom parlamentu umanjujući istodobno neizravno načelo supsidijarnosti.
Supsidijarnost je ključno pitanje za demokršćanske stranke, ali je pod stalnim pritiskom. Ako EU želi živjeti u skladu s vizijom svojih osnivača, tada demokršćanstvo mora ponovno uspostaviti načelo supsidijarnosti. No, zbog velike krize koja pogađa euro-zonu sve su češća razmišljanja o daljnjem smanjivanju primjene načela supsidijarnosti. Poruka je da naglasak treba biti na daljnjoj ekonomskoj integraciji. Prema mišljenju njemačke predsjednice vlade Angela Merkel, predsjednice demokršćanske stranke, rješenje je da članice „korak po korak“ prenesu veća ovlaštenja na EU: „Ne trebamo samo novčanu uniju, već i fiskalnu uniju, te jaču zajedničku proračunsku politiku. A iznad svega trebamo političku uniju.“ Proizlazi da je potreban novi ugovor EU-a da bi mogla nametnuti proračunska disciplina. Čini se da se sad nastoji zamijeniti izvršni federalizam kako ga postavlja Lisabonski ugovor s nekom međuvladinom dominacijom Europskog vijeća, koje je u suprotnosti s Ugovorom, dakle s režimom, koji će dozvoliti, bez ikakvog demokratskog ozakonjenja, utjecaj tržišnih zahtjeva na nacionalne proračune. S tim u svezi sociolog Jürgen Habermas tvrdi: “Čelnici vlada žele mijenjati europski projekt u njegovu suprotnost: prva demokratski legalizirana nadnacionalna zajednica pretvorit će se u učinkovit dogovor, koji će rezultirati netransparentnom postdemokratskom dominacijom”. Nažalost, niti hrvatsko društvo nije organizirano u smislu načela supsidijarnosti.
Moralna obveza i dužnost prema zajednici
Financijska kriza koja potresa EU ukazuje na ono što SNC jasno naglašava: Kad god gospodarski ili financijski sustav ulazi u krizu, ili se postupno rastače, uzroci tome nisu samo gospodarske ili financijske prirode, već leže i u globalnom moralnom sustavu. Financijska kriza je jasno pokazala, kako je upozoravao papa Ivan Pavao II., „da svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga guše“. Nadbiskup Münchena, kardinal Reinhard Marx, predsjednik Komisije za socijalna pitanja Biskupske konferencije Europske zajednice je nedavno izjavio: „Socijalni nauk Crkve je davno spoznao ideju potrebe globalnog upravljanja da bi se uspostavila pravednost, razvidnost i odgovornost na svjetskim financijskim tržištima. Došlo je vrijeme da se primijeni taj socijalni nauk. Važno je da naše vlade i sve EU ustanove počnu brinuti o socijalnim posljedicama, koje će mnogi ni krivi ni dužni zbog financijske krize snositi. Došli smo do trenutka kad europski socijalni model treba spriječiti da se financijska kriza ne pretvori u političku i socijalnu.“
Europa je danas čvrsto oblikovana onime što je, danas možda najveći svjetski filozof, Kanađanin Charles Taylor nazvao "isključivim humanizmom:" skupom ideja i zadanih političkih pozicija, koje, u ime demokracije, ljudskih prava, tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sve transcendentne religiozne ili duhovne postavke moraju držati izvan europskog javnog života, a posedice izvan života Europske Unije. A to je posebice došlo do izražaja, kako je već rečeno, među ostalim, i kod izrade Europskog ustava. Francis Fukuyama uočio je taj paradoks u srcu modernog društva: „Ako demokratske i kapitalističke institucije žele ispravno djelovati, tada moraju koegzistirati s određenim predmodernim kulturnim navikama, koje osiguravaju njihovo ispravno djelovanje. Zakon, ugovor i ekonomska racionalnost daju nužan ali ne i dovoljan temelj za stabilnost i napredak postindustrijskih društava. Oni moraju biti uzajamno nadopunjeni moralnom obvezom, dužnošću prema zajednici te povjerenjem, koji se više temelje na navikama nego na racionalnim računima. To nije anakronizam (zastarjelost) modernog društva već nuždan uvjet bez kojeg nema uspjeha.“
„SNC je praksa kršćanskog života“
Nažalost mnogi katolici nisu upoznati s temeljnim sadržajem SNC-a. Štoviše, mnogi ne shvaćaju i ne osjećaju da je SNC bitni i tvorbeni dio katoličke vjere, a što je u više prilika naglašavao papa Ivan Pavao II. U apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća” blaženi Papa ukazao je na suodgovornost mnogih kršćana zbog postojanja socijalne nepravde u svijetu i pita se: “… koliki među njima temeljito poznaju i dosljedno prakticiraju upute društvenog nauka Crkve?” Takav se prigovor može uputiti i mnogim vjernicima u Hrvatskoj. „Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. ... vjera, upravo zato jer je slobodan čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje“, poručuje papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu „Vrata vjere“. Vjernici bi dakle trebali shvatiti da je „SNC praksa kršćanskog života“, kako kaže II. vatikanski sabor u dokumentu „Lumen Gentium“. Trebali bi steći sposobnost da u svjetlu vjere, a na temelju SNC-a utječu na društvene procese u Hrvatskoj. SNC nije utopija, odnosno nije puka teorija, iako nije praktičan model politike. No, njegova načela i skup uputa mogu biti temelj uspješne politike i čvrst temelj za suvislo sudjelovanje katolika u društvenom životu.
„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice … „ (Iz pastoralne pobudnice „Ekonomska pravda za sve“ Američke biskupske konferencije)
Glas koncila, 26. kolovoza i 2. rujna 2012.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kršćanstvo i fundamentalizam
ponedjeljak , 29.05.2017.
»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo, samo da bi se mogli boriti protiv Crkve... Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja«, napisao je u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922).
Sve prodorniji antivjerski glasovi
Sve su češći i prodorniji antivjerski glasovi općenito, a posebice protiv kršćanstva, pa se tako u Europi, ali često i u hrvatskim medijima, religija sustavno i smišljeno, nadasve agresivno i prezirno, stigmatizira i izruguje. »Crkva je prodavaonica jeftine bižuterije«, poručile su pred izvjesno vrijeme jedne hrvatske novine, inače poslovično protucrkveno raspoložene, a jedne pak druge, u tom pogledu nešto umjerenije, opisuju religiju u jednom tekstu kao »medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava«...
Europa je danas temeljito prožeta s onim što je kanadski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao »isključivim humanizmom«; prožeta je skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentalnost ili na duhovne reference brišu iz javnog života. J. H. H. Weiler, inače ortodoksni Židov i profesor međunarodnog prava te direktor centra Sveučilišta »Jean Monnet« u New Yorku, vrlo je lijepo kazao da je u Europi prisutna snažna »kristofobija« i da je ona razlog zašto mnogi odbijaju priznati nešto što je više nego očito: kršćanske ideje i vrijednosti bile su među glavnim čimbenicima u procesu stvaranja današnje europske civilizacije i među temeljima ideje ljudskih prava i demokracije.
Radikalna kritika na paušalnim sudovima
Općenito uzevši, uočava se trijada antikršćanskih i anticrkvenih argumenata. Jedan je od najgrubljih napada usmjerenih prema kršćanstvu općenito, ali se pritom zapravo ponajprije cilja na katolištvo i papu, optužba da je ono samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Primjera za takva stajališta ima iznimno mnogo. Pa tako Sam Harris, jedan iz plejade tzv. borbenih »novih ateista«, u knjizi »Kraj vjere – religija, teror i budućnost razuma« tvrdi da je »netolerantnost svojstvena (prirođena) svakoj religiji«, odnosno, da je »sigurnost u budući život neuskladiva s tolerantnošću« (sic!). Harris iznosi mnoge neistine poput tvrdnje da »tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih«. I mnogi drugi autori, poput Harrisa, iznose radikalnu kritiku religije temeljenu na paušalnim sudovima, te na grubim pojednostavljenjima i na demagogiji.
Papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno«: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj Crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama.« A papa Benedikt XVI. je još kao kardinal u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« napisao: »Treba promicati duboko poštovanje pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje... U svijetu religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime.«
Konstrukcija: netolerantnost i dogmatizam
Uobičajeno je vjernike prikazivati kao netolerantne osobe, dogmate, samo zato što imaju čvrsta vjerska uvjerenja i što ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotstavljena mišljenja. Najbolje to oslikavaju nedavna zbivanju u Hrvatskoj: One koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, sekularizirani dio javnosti označava mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokušava li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka kao zajednice muškarca i žene, dobiva odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodjeljuju etikete poput »homofob«, a sve, zapravo, samo zato da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava.
»U našim sekularnim liberalnim demokracijama, ljudi koji izražavaju suštinsku vjersku odanost u podređenom su položaju: njihova se vjera 'tolerira' kao osobni izbor, ali u trenutku kad ga predstave javnosti kao nešto što je za njih od temeljne vrijednosti, bivaju optuženi da su fundamentalisti«, napisao je Slavoj Žižek u eseju »Protiv ljudskih prava«.
Konstrukcija: kršćanstvo vraća svijet unazad
Nadalje, sustavno se pokušava dokazati da kršćanstvo vraća svijet unazad, pa zato čovječanstvo treba prekinuti sve svoje veze s teološkim poveznicama i težiti nekoj novoj budućnosti. U mnogim se napisima i knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a religije općenito kao »pranje mozga«. »europa se mora definitivno riješiti religijske, tj. 'kršćanske pošasti', koja uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom«, piše francuski filozof Michel Onfray u knjizi »U obranu ateizma«, pa nastavlja: »Kršćanstvo je raslo na plodnom tlu kolektivne histerije: psihološki izraz za strahove i nestabilno emocionalno stanje masa. Ono sebe ukorjenjuje u varljivim načelima, te iznosi laži, izmišljotine i mitove, a zatim im dodjeljuje pečat vjerodostojnosti.« Tri su zadaće, kako kaže Onfray, za ateologiju: »dekonstrukcija monoteizama, demitologizacija judeokršćanske vjere i islama, te dekonstrukcija teokracije«. A »sljedeći je korak formuliranje nove etike i stvaranje uvjeta na zapadu za jedan istinski postkršćanski moral, moral u kojem tijelo nije kazna, zemlja prestaje biti dolina suza, život više nije tragedija, zadovoljstvo prestaje biti grijeh, žena prokletstvo, sposobnost razumijevanja znak oholosti, a fizičko zadovoljstvo putovnica za pakao«. »neprijeporno« je dakle, da će čovječanstvo biti slobodno, ako se uzmogne osloboditi otrovnog nasljeđa religijskog mita i praznovjerja.
Konstrukcija: religije su uzrok nasilju
Konačno, najmonstruoznije optužbe na račun kršćanstva ipak su one koje dobro ilustrira citat iz već spomenute Harrisove knjige, a prema kojima su religije bile, a napose kršćanstvo, uzrok ratovima i nasilju. Harris je sastavio monstruoznu optužbu: »Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam, koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije.« Štoviše, prema Harrisu, judeokršćanska tradicija je »čak proizvela Staljina«.
No, činjenica je da su ideologije poput fašizma i komunizma jasno odbacivale Boga kako bi mogle prezirati čovjeka, odnosno uklanjale Boga da bi pobožanstvenile čovjeka. Vrlo dobro to uočava Jacques Maritain u knjizi »Cjeloviti humanizam«: »Kad bi se nastavila ta raščlamba, bez dvojbe bi se vidjelo kako se nacionalsocijalizam istodobno zasniva na dva praktična ateizma. On prezire ljudsku osobu i ne smatra je Božjim stvorenjem, ali čovjek ima da služi apoteozi primitivne i demonske sastavnice, koja se razvija u njemu i njegovim posredstvom, a to znači u krvi i posredstvom predodređene krvi.«
Gilbert Chesterton je dao vrlo lijep odgovor na tvrdnje Harrisa i njemu sličnih: »Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.«
Snažan odgovor na optužbe o religiji kao poticatelju i uzročniku nasilja, koje se stalno regeneriraju, dao je u jednom svojem intervjuu književnik nobelovac Heinrich Böll koji, inače, za sebe kaže da je »kritički katolik«: »Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu da sam sebi predstavi stravični san jednoga poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom; onaj pak tko je žrtvovao ljude Baalu ispunio je samo obrede svoje vjere. Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest Crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim.« Ovdje se mogu spomenuti još i Majka Terezija, te tisuće i tisuće znanih i neznanih samozatajnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su nesebično, često pod opasnošću za svoj život, pomagali progonjenima, bolesnima i siromašnima.
Prevelika arogancija suvremenog ateizma
Iznimno je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, »metodološkog ateista«, koji nakon 40 godina traženja demokratske kulture nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio judeokršćanski pogled na svijet: »Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.« Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju »Razgovor o Bogu i svijetu« on ide i korak dalje: »Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije nastavljamo crpsti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.«
Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je »besmisleno blebetanje«, smatra Habermas. Pokazuje da je Jeruzalem – pod čim podrazumijeva judaizam i kršćanstvo – daleko više zaslužan nego Atena za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma. Sve u svemu, smatra Habermas, liberalni sekularizam moderne Europe misli da se je oslobodio religije, ali ju je u stvarnosti samo potisnuo i/ili zaboravio svoje vjerske korijene koji i dalje nastavljaju njegovati ideje o slobodi, savjesti, ljudskim pravima i demokraciji. Jürgen Habermas stavlja vjersku slobodu na središnju pozornicu: »Pluralizam i borba za vjersku toleranciju nisu samo bili čimbenicima nastanka demokratske države, već i nadalje, sve do danas, potiču njenu daljnju evoluciju.«
Sekularizam se pretvara u ideologiju
Papa Benedikt XVI. u svojim je mnogim razmišljanjima primjećivao da je u Europi prisutna patološka mržnja prema kršćanstvu. U govoru u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II, rekao je jedno zanimljivo zapažanje vezano uz stvaranje ustava Europske Unije: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se želi zaštititi osjećaje neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, već je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanog iz javnog života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti.«
Za vrijeme posjeta Njemačkoj papa Benedikt XVI. je rekao: »To je opasno stanje stvari za čovječanstvo jer vidimo da je razum toliko reduciran da ga pitanja religije i etike više ne zanimaju. Pokušaji da se stvori etika od pravila evolucije ili od psihologije ili od sociologije završavaju nedostatnošću. Sekularizam više nije čimbenik neutralnosti koji otvara prostor slobode za sve. Pretvara se u ideologiju koja se nameće kroz politiku. On ne priznaje javni prostor katoličkoj i kršćanskoj viziji, što kao rezultat dovodi do opasnosti da je gurne u čisto privatnu sferu. Moramo braniti religijsku slobodu protiv ideologije koja se ponaša kao da je jedini glas razuma, a koja je samo izričaj jednog 'određenog' racionalizma.«
Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje ustvari jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom »tolerancijom« kao svojom glavnom vrlinom. Proizlazi da samo svijet bez religije ima, možda, izglede za opstanak. Može se netko ne slagati da postoji Bog, ali ne može se zanijekati da je judeokršćanska tradicija donijela čovječanstvu etički napredak. Odbacivanje religije samo će dovesti do povećane ljudske patnje i zla. Mnogi autori iznose stajališta, a posebice je to naglašeno kod plejade prilično primitivnih »novih ateista, koja nisu neki novi humanizam, već su zapravo pandan vjerskom fundamentalizmu. Filozof Terry Eagleton, osoba koja nije baš osobito sklona religiji, u knjizi »Razum, vjera i revolucija« kaže da je »ateist kojega krasi nešto više od primitivnog (moglo bi se reći sotonskog) razumijevanja teologije rijedak poput Amerikanca kojega nisu oteli izvanzemaljci«.
Vjera čuva ljudsko dostojanstvo
Nažalost, mnogi su vjernici postali na neki način sekularni, doduše ne u neprijateljskom i antireligijskom smislu, već u smislu da im Bog više puno ne znači u ovom ograničenom svijetu. Mnogi, doduše, idu u crkvu, ali propuštaju u svakodnevnom životu pokazati svijest o svojoj odgovornosti prema Bogu. Praktično isključivanje Boga iz svakodnevnog života, više od bilo čega, potkopalo je kršćansku tradiciju i nasljeđe, koje povezuje različite aspekte ljudskog života. »Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena«, stoji u koncilskom dokumentu »Radost i nada«.
Crkva ima zadanu svetost, odnosno sveta je aktualnom svetošću unatoč svojim pogreškama. Katolički filozof emmanuel Mounier u knjizi »angažirana vjera« navodi: »Sve kad bi – uzmimo najgori slučaj – svi kršćani, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha, ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru kad se govori o duhovnom inventaru; kad se govori o klonulostima Crkve, o izdajama Crkve, dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takovoj, o njenom Tijelu i njenoj Duši.« Sveti Pavao je svoje prihvaćanje kršćanstva prikazao kao ulazak u zrelost: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko« (1 Kor, 13, 11). To je poziv da se kršćansku vjeru ne doživljava kao nezrelu već kao odrastanje u shvaćanju što je ljudsko društvo. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu jer sprečava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. Crkva, bez obzira na grijehe nekih svojih posvećenih članova, odgaja stalno i sustavno svoje vjernike, prosvjetljuje ih svjetlom što ga prima od svoga Gospodina i po prisutnosti svojih članova u narodu podiže, razvija i čuva pravi moralni osjećaj.
Oznake: vjera, ateizam, fundamentalizam, Crkva, darovana svetost, nasilje
komentiraj (0) * ispiši * #
HOD ZA ŽIVOT
srijeda , 24.05.2017.
Hod za život je pokret više od spašavanja života djeteta, iako je to već vrlo velika stvar koja ga dovoljno opravdava, je i nešto više u ime života. Pokret također govori o majci pružajući joj emocionalnu, duhovnu i materijalnu potporu, koja joj je potrebna da napravi sretan i istinski ljudski izbor. Kad žena u kriznoj trudnoći osjeti da nema izbora, ali stvarno želi odabrati život, kome se ona obraća? Kad žena prođe kroz bolno iskustvo pobačaja i ne može se riješiti onih osjećaja krivnje i tjeskobe i želi olakšanje iscjeljivanja, kome se ona obraća? Sigurno se ne obraća onima koji tvrde da brane pravo žene i zagovaraju takozvanu slobodu "izbora", koji vrlo često zapravo nije nikakav slobodni izbor. Ona se tada obraća onima, koji se zalažu za život, jer će joj otvoreno raskriliti ruke, ljubiti je kao osobu kakva jest, te pružiti joj podršku koju treba.
Jedna od zagovornica prava (?) žene na izbor izrazila je bojazan da će, novi zakon o pobačaju vjerojatno propisati i obvezatno savjetovanje žene, koja se odlučuje na pobačaj. Prigovor je da bi se ženi takvim savjetovanjem mogao samo „nabiti“ osjećaj grijeha i opteretiti savjest, ako se ipak, nakon svega, odluči za pobačaj. Rječju: ako ne prođe tu „torturu“ savjest će joj ostati čista i neopterećena! Čini se da se zagovornice prava žena zapravo boje da bi se neka žena mogla predomisliti i odustati od svoje namjere! Po svemu sudeći toga se boje! Jer nema nikakve logike biti protiv razgovora sa ženom ne bi li se vidjelo koja ju je nevolja natjerala da se odlučuje za pobačaj! Prije svega, u mnogim se slučajevima, žene odlučuju na pobačaj iz osjećaja beznadežnosti. U čemi je problem, ako im se pokuša pomoći i vratiti im nadu za život?
Novinari često postavljaju, pomalo demagoško, pitanje glede, ipak moguće, opravdanosti pobačaja nakon što žena začne kao posljedice silovanja. Postavlja se, međutim, pitanje: Koliko se takvih slučajeva uopće događa u Hrvatskoj?
komentiraj (0) * ispiši * #
Je li potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek?
ponedjeljak , 22.05.2017.U jednoj od jutarnjih propovijedi na misi u kapeli Svete Marte papa Franjo je govorio o načelu "činiti dobro" kao načelu, koje ujedinjuje cijelo čovječanstvo bez obzira na vjeru. Osvrčući se na događaj opisan u Evanđelju po Marku, u kojem Isusovi učenici žele isključiti osobu koja čini dobro, jer ne pripada njihovoj skupini, Papa podsjeća na Isusove riječi: "Ne priječite mu!" Sveti Otac je u glavnoj misli homilije, naglasio da bijesna netrpeljivost i isključivost dovode na kraju do nasilja. Papa objašnjava da se ne čini dobro kad se u tom pogledu isključuje ateiste ili vjernike drugih religija. Dobro mogu činiti „pa i oni koji nisu naši“, kaže Papa. Za očekivati je, dakle, da i oni mogu činiti dobro, te uvidjeti da je to mjesto gdje ih vjernici mogu susresti i započeti dijalog. Papa je, među ostalim, rekao i sljedeće: „Kristovom krvlju Gospodin je sve otkupio, sve, a ne samo katolike. Sve! Oče, i ateiste? I njih, sve. Ta nas krv čini Božjom djecom. Gospodin nas je stvorio na svoju sliku i ako on čini dobro, tada svi u srcu imamo tu zapovijed: Čini dobro, a nemoj činiti zlo. Svi. Činiti dobro je dužnost, to je osobna iskaznica koju je svima dao naš Otac, jer nas je stvorio na svoju sliku i priliku. A on uvijek čini dobro.“ Smatrati da ne smije, ili ne može, svatko činiti dobro svojevrsna je zatvorenost, „zid“, smatra papa Franjo.
Navedeno razmišljanje, te slična stajališta ponovljena i u nekim kasnijim Papinim intervjuima, bila su za „Velike Katolike“ u Hrvatskoj kršenje katoličkih dogmi, pa je Papa u nekim tiskovinama, te na nekim internetskim blog stranicama, optužen gotovo za herezu pelagijanstva, koja Isusovu ulogu vidi samo kao postavljanje dobrog primjera čovječanstvu nasuprot Adamovom lošem primjeru. Ukratko, prema toj herezi, proizlazi da čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe.
Za mnoge ateisti nisu ništa drugo nego nešto blisko samom "nečastivom". Prije svega iz mnogih reakcija je vidljivo da, oni, koji su spremno, i bez provjere što je stvarno govorio, optužili papu Franju, ne razlikuju Otkupljenje od Spasenja. Papa Franjo nije rekao da su ateisti i spašeni Isusovom otkupiteljskom žrvtom. Mnogi od njih, na žalost, odbijaju Isusov spasenjski čin. Ukazivanje na univerzalnost Kristova otkupiteljskog čina nije nikakav univerzalizam, jer se iz tvrdnje da je cijeli svijet otkupljen Kristovom žrtvom ne može zaključiti i da će netko biti automatski i spašen. Ako svatko učini svoj dio dobra i čini ga drugima, „tada se susrećemo čineći dobro“. „Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio", navodi „Katekizam katoličke crkve“. Takvo naučavanje Crkva obdržava već dvije tisuće godina, a što je vidljivo i iz Pavlovih poslanica (primjerice 2Kr 5:15) te iz Prve Petrove poslanice (1Pt 3:18).
„Katekizam“ jasno govori i o tome kako će Krist suditi živima i mrtvima: „Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Križem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5:22). Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Spasenje je rezultat prihvaćanja Kristovog otkupljenja i primjena toga na čovjekov život. Katolici znaju (?) da je Krist umro za ljudske grijehe, ali se taj dar mora bez suzdržavanja prihvatiti vjerujući u njega, te prihvaćajući Kristov prijedlog ljubavi nakon toga ostvarivati ga u svakodnevnom životu. Dakle, istina je da je Krist otkupio sve ljude, pa i ateiste, no, to ipak ne znači da su svi ateisti prihvatili taj dar ili da će biti spašeni.
A što zapravo Katolička crkva kaže, i kako se odnosi, prema ateistima i ateizmu? Pastoralna konstitucija o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) II. vatikanskog sabora kaže da „ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našeg vremena i zato je potrebno da bude razmotren s velikom pažnjom“. Sabor ne spominje poimence nijedan ateistički sustav i ne osuđuje nikoga. Konstitucija u tri točke (19 – 21) donosi niz razmatranja o ateizmu iz kojih je vrlo razvidno da se ateizam ne napada kao zlo niti da se izriče nekakva anatema. Koncil prepoznaje da je ateizam vrlo složen problem s više lica, te naglašava da se ne može ateiste označavati kao nemoralne nevjernike. „A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovog svijeta u kojemu zajedno žive“. Ateizam čak nije uvijek odbacivanje Božje opstojnosti, već može značiti odbacivanje vjere u Boga. Zbog toga se neki ateisti radije proglašavaju slobodnim misliteljima, racionalistima, humanistima ili agnosticima. II. vatikanski sabor navodi da ljudi postaju ateisti zbog različitih razloga uključujući tu, dakako, „također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije“. No, iza toga slijedi ključna rečenica: „Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja, ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauke, ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju“. A možda je, na žalost, prevladavajući i najsuptilniji oblik ateizma tzv. „praktični ateizam“. Praktični se ateist može izjašnjavati vjernikom, pa čak ići i na misu, ali djelovati i misliti kao da Bog ne postoji. U enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum) Ivan Pavao II. upozorava: „Praktični ateizam je stoga gorka i konkretna stvarnost.“
Kršćanin, vjernik, ima obvezu usmjeriti se na ateizam, ali u prvom redu na način koji kršćanstvo prikazuje riječima i djelima. „A sredstvo protiv ateizma može se očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njenih članova.“ Posebice je to aktualno u sučeljavanju s tzv. „novim ateistima“, koji se uvredama i neistinama borbeno postavljaju prema religiji, a posebice prema Crkvi.
Prilikom posjeta Brazilu 2007. godine papa Benedikt XVI. je u govoru pred 150 tisuća vjernika izjavio da se socijalni i politički problemi u društvu ne mogu rješavati bez Krista: „Gdje je Bog odsutan – Bog s ljudskim licem Isusa Krista – te se vrijednosti ne uspijevaju pokazati u svojoj punini i ne postiže se suglasnost glede njih.“ No, treba posebice naglasiti da papa pritom nije mislio da su oni, koji ne vjeruju, ili nisu kršćani, sami po sebi zli ljudi, te da i oni ne mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Želio je samo ukazati da sebičnost, briga za vlastiti dobitak te ravnodušnost za patnju drugih prevladavaju u društvu, koje je podijeljeno glede svojih temeljnih moralnih načela. Stoga je nedvosmisleno kazao: „Ne mislim da oni koji ne vjeruju ne mogu živjeti uzvišeno i s primjerenom moralnošću. Jedino želim reći da društvo u kojem je Bog odsutan (!) neće pronaći nužnu suglasnost glede moralnih vrijednosti ili snagu da se živi u skladu s modelom temeljenom na tim vrijednostima, pa čak i onda kad su one u sukobu s privatnim interesima“ (Aparecida, 13. svibnja).
Neshvatljivo kako su neki hrvatski mediji, poput, primjerice, Hrvatske televizije u dnevniku od 8. lipnja, prikazivali kao nešto senzacionalno i nešto novo, navodnu Papinu izjavu da nije potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek. Činjenica je da se mnogi komentatori, u svjetskim, ali i u hrvatskim medijima, trude pokazati da je papa Franjo "papa improvizacija", odnosno papa velikih iznenađenja. Od prvih dana njegovog papinstva pojavljuju se brojni komentari u kojima se „tumači“ što je Papa kazao, te što zapravo treba od njega očekivati. Papine se izjave promatraju kroz optiku pitanja: „Hoće li Crkva mijenjati politiku?“. Među brojnim pogrešnim, a često zapravo prema Crkvi neprijateljskim, raščlambama uočavaju se tendeciozni pokušaji da se papa Franjo suprotstavi (sučeli) s papom emeritusom Benediktom, odnosno da se lik novog pape prikaže kao značajna i uočljiva suprotnost papi emeritusu, pa i prema papi svetom Ivanu Pavlu II.
Ateist može biti dobar čovjek, iako ne vjeruje u Boga, no suprotno mnogim nepromišljenim, ali često i tendencioznim tvrdnjama, Papa Franjo nije rekao da ateisti ne moraju vjerovati u Boga da bi bili spašeni, a sigurno nije rekao ni da se čovjek može spasiti samo vlastitim naporima. To je podvala, koja je stvorena i širena putem internetskih stranica (facebooka) i blogova, a širili su je, na žalost, i neki „pravovjerni“ „Veliki Katolici“, koji se svojim istupima neodgovorno usuđuju kritizirati i napadati papu Franju glede mnogih pitanja o kojima je iznosio svoje stajalište (osuda kapitalizma, pitanje evolucije i starosti Zemlje, teorija Velikog praska, isl.).
Moralni zakon je bitan, i nema nikakve sumnje da papa Franjo, kao, kako kaže, "sin Crkve", vjeruje i ispovijeda sve što Katolička crkva vjeruje i ispovijeda glede istine o moralnom životu, životu koji vodi u sreću i blaženstvo. "Nauk Crkve je jasan" glede pitanja pobačaja, eutanazije, prirode braka i čednost, ali, Papa je uvjeren da će muškarci i žene vjerojatno daleko više prihvatiti sve te moralne istine - o neotuđivom pravu na život od začeća do prirodne smrti, o ljudskoj seksualnosti i slično – ako ponajprije prihvate Isusa Krista kao Gospodina. To je ono na što je Papa mislio kad govori o "proglasu u misionarskom stilu“. Sveti Otac želi doprijeti do posustalih katolika, te do onih koji su izvan Crkve i koji nikad nisu ni čuli za ozdravljajuće i oslobađajuće Kristove riječi.
Pred osam su se godina sastali biskupi Latinske Amerike i Kariba, i pod velikim utjecajem tadašnjeg nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorge Maria Bergoglia, donijeli rezoluciju u kojoj, među ostalim, piše: „Ako se katolička vjera svodi samo na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentiranje vjerničke prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istine vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanju doktrinarnih načela, na bezlično ili nervozno moraliziranje, tada ne pretvara živote krštenih da mogu izdržati kušnje vremena. ... Moramo svi ponovno početi s Kristom, priznajući, zajedno s papom Benediktom XVI., da biti kršćanin znači susret s događajem, Osobom, koja daje životu novi obzor i odlučujući smjer."
Oznake: ateizam, vjera, papa franjo
komentiraj (0) * ispiši * #
Izazov sekularizma
petak , 19.05.2017.Napomena: ovo sam objavio 2004. u časopisu MI, no, aktualno je i danas!
Često se čuju tvrdnje da u nekim aspektima svog djelovanja Katolička crkva krši Ustav Republike Hrvatske, te da u svojim istupima zapravo zanemaruje činjenicu da je Hrvatska sekularna država. Primjerice: razni pojedinci, ali i neke skupine, naglašavaju, kao što je to nedavno učinio i jedan novinar u tekstu u kojem se vrlo oštro okomio na Crkvu, da su „ugovori sa Svetom Stolicom umnogome povrijedili ustavno načelo odvojenosti religije od države.“ Još se češće pojavljuje u javnosti mišljenje da je Ustav temeljito povrijeđen uvođenjem vjeronauka u škole. No, pritom se zaboravlja koje izričaje Ustav stvarno donosi. A Ustav kaže (samo) sljedeće: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Članak 41.) i „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (Članak 40.). To su jedine relevantne odredbe za raščlambu „odvojenosti Crkve i države“ i na temelju tih odredbi može se zaključiti krši li Crkva Ustav. Iz prethodnih ustavnih odredbi ponajprije proizlazi da hrvatski Ustav stavlja teizam i ateizam na istu razinu prava glede javnosti.
Sintagma „odvojenost Crkve i države“ često se pogrješno tumači. Svaki dobronamjerni čitatelj će uočiti da odvajanje, o kojem govori članak 41. Ustava, ponajprije znači zaštitu vjerskih sloboda i neuplitanje države u vjerska pitanja. Međutim to odvajanje ne znači odmicanje religije (vjere) iz javnog života. Nije dakle u pitanju sloboda od religije već sloboda za religiju. Odvojenost vjerskih zajednica od države je izričaj o juridikstičkoj kompetenciji, koja ništa ne govori o odvajanju religije od kulture ili od društva. Ne govori se o odvajanju vjere od društva, jer to bi značilo diskriminaciju vjernika u odnosu, primjerice, na neki ateistički pristup. Ne mogu se, primjerice, iznositi u udžbenicima tvrdnje da Bog ne postoji kao nešto što je stečevina sekularne države. To je sekularističko stajalište (samo jedno mišljenje) a ne sekularno (dozvoljavanje više mišljenja). Niti jedan pogled na svijet nema monopol u području ideja u sklopu civilnih zakona. Sekularizam je zapravo također neka vrsta religije.
Najčešće se čuje: „Religiju, a time i vjeronauk, treba država maknuti iz škole, jer škole su sekularne.“ No, sekularno društvo ne znači društvo oslobođeno od religije, odnosno ne znači da samo nereligijsko ima pristup javnom području. Pogrješan je, a i protuustavan, svaki poziv na odvojenost Crkve od države na način kojim se kršćanska vizija ljudskog dostojanstva i života prepušta privatnome vjerovanju. Crkva, djelujući na čin savjesti pojedinaca ne krši vjersku slobodu koju joj daje Ustav.
Na mnogim mjestima, u svijetu i kod nas, postoji suptilna protukršćanska diktatura mišljenja. Ona, primjerice, kod nas dolazi u zadnje vrijeme do izražaja u tisku vezano uz rasprave o radu trgovina nedjeljom, u koje se, ispod svake kulturne razine, upliću razni uvredljivi i primitivni „argumenti“, poput onih da se Crkva zalaže za promjene radnog vremena trgovina kako bi više ljudi dolazilo nedjeljom u Crkvi i tako u „škrabicama“ ostavljalo više novaca.
Nositelji autentičnog kršćanskog vjerovanja diskreditiraju se u sredstvima javnog priopćavanja kao «hardlineri» ili fundamentalisti. Niz odlučujućih stvari pokušava se isključiti ili odbaciti kao fundamentalističke, pa čak i onda kad je riječ o istinskoj vjeri. Mnogi zagovaratelji sekularne države govore neprekidno o toleranciji, a u kritikama Crkve izlazi na vidjelo zapravo da je u pitanju netolerantnost tobože „tolerantnih“.
Ateizam se u mnogim krugovima pokušava prikazati kao nešto za što postoje racionalni argumenti. S druge strane ispada da je vjera u Boga utemeljena na raznim iracionalnim nezrelim potrebama, pa budući je ateizam izveden na temelju racionalnih procjena realnih činjenica on je viša razina ljudskog promišljanja. Dakle, normalno je da ateistički pristup ima prednost u sekularnom društvu! Mnoge akademski obrazovane osobe više nisu sposobne objasniti zašto se toliko bore protiv Crkve i kršćanstva. Jednostavno smatraju da je za sve racionalne ljude pitanje vjere davno riješeno.
Religiju bi po nekima trebalo dakle, na temelju odredbi Ustava, isključiti iz škola i iz udžbenika. Ne bi se smjelo spominjati čak ni Božje ime. To je «protuustavno»! Krši se odvojenost Crkve i države. Tako je, tvrde inače „tolerantni“, Predsjednik Tuđman u svojoj predsjedničkoj zakletvi „prekršio“ Ustav samoinicijativno dodajući u zakletvi: „Tako mi Bog pomogao!“ Koji članak Ustava? Dešava se apsurd: kršćani - vjernici plaćaju porez, koji se onda koristi u raznim obrazovnim programima, koji promiču sadržaje protivne kršćanskom shvaćanju društva, obitelji, života i slično. A to je zapravo kršenje Ustava! Apsurd je da se, ponekad, pokušava opravdavati sustav lažnih sekularnih vrijednosti, koje onda sve više ulaze u sve aspekte života, a da se za to obilno koriste proračunski novci prikupljeni i od vjernika. Kakav je to interes vjernika da se njihovim novcem stvaraju sadržaji neprihvatljivi za njihove vjerske poglede. Legitiman je stoga, i opravdan, svaki otpor vjernika krivo i nepošteno postavljenoj sekularizaciji. Sekularno društvo da, ali ne i sekularizam u smislu prethodno rečenog.
Oznake: vjera, Drava, odvojenost crkve i države
komentiraj (0) * ispiši * #
