Papa Franjo nije promijenio nauk Crkve

Rasprava u vezi s postsinodalnom apostolskom pobudnicom „Radost ljubavi“ („Amoris Laetitia“) pape Franje proširena je, i zaoštrena, istupom četiriju uglednih kardinala: Waltera Brandmüllera (88), umirovljenog predsjednika Papinskog odbora za povijesne znanosti, Raymonda Lea Burkea (69), bivšeg nadbiskupa Saint Louisa i donedavnog pročelnika Vrhovnog suda apostolske signature, Carla Caffarra (79), umirovljenog nadbiskupa Bologne, te Joachima Meisnera (84), umirovljenog nadbiskupa Kelna. Oni su pisanim putom Papi postavili u svezi s apostolskom pobudnicom pet pitanja, tražeći od njega odgovore, koji bi se po intonaciji pisma, smatraju mnogi, trebali svesti praktički na lakonske odgovore s „Da“ ili „Ne“. Budući da Papa (dosad) nije odgovorio, kardinali su se odlučili na javno objavljivanje svojeg pisma, a što su mnogi protumačili i kao javni pritisak na Papu. Nedavno imenovani američki kardinal Joseph Tobin (64), nadbiskup Newarka, izjavio je u londonskom časopisu „The Tablet“ da se „pobudnica „Amoris Laetitia“ ne može glede određene pastoralne situacije jednostavno svesti na odgovore Da ili Ne?", odnosno kardinal Tobin smatra da je istup četvorice kardinala „u najmanju ruku naivan". U intervjuu datom časopisu „National Catholic Register“ (17. studenoga 2016.) kardinal Burke je dodatno zaoštrio stanje rekavši da će, ako papa Franjo ne ponudi rješenje i ne formulira izravan odgovor, sljedeći korak biti provedba tzv. čina korekcije ozbiljne grješke, što je prema nekima izraz za optužbu pape za herezu.

Cijela se priča svodi zapravo na pitanje izriče li se u pobudnici „Radost ljubavi“ ikakva mogućnost da neke osobe, koje su zasnovale novi, civilni, brak, a nisu prethodno dobile crkveni oprost, ipak pristupe primanju Pričesti? Najviše „zabrinutosti“ kod četvorice kardinala izazvalo je Papino razmišljanje „da se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u „neredovitim“ situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi“, a možda još i više bilješka (fusnota) broj 351. u kojoj stoji: „U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata (misli se na osobe u tzv. objektivnoj situaciji grijeha). Zbog toga svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem. Želim isto tako istaknuti da euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe.“ Fusnota 351 kaže da je svaki pojedinac posebni slučaj. Priča svakog pojedinca ima svoje uzroke, a neki su uzroci složeniji od drugih. „Ulje na vatru“ dolilo je i sljedeće Papino stajalište: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi brak, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima, koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje.“

Papa je u intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu "La Croix" kazao: "U postinodalnoj pobudnici nastojao sam maksimalno poštivati Sinodu. Tu nećete naći kanonske propise o tome što se može ili ne može učiniti. .... To je spokojno i mirno razmišljanje o ljepoti ljubavi, kako odgajati djecu, da se pripreme za brak. ... Tu se naglašavaju odgovornosti koje bi u obliku smjernica trebale biti razrađene od Papinskog vijeća za laike." Razmišljanje pape Franje, općenito uzevši, temelji se na četiri postavke (postulata) izrečenih još u apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ („Evangelii Gaudium“ – EG). To su: vrijeme je važnije od prostora (EG, 222-225), jedinstvo prevladava nad konfliktom (EG, 226-230), stvarnost je važnija od ideje (EG, 231-233), te cjelina nadilazi dio (EG, 234-237). Posebice je zanimljivo Papino stajalište da je vrijeme važnije od prostora. On kaže: „Ne dajmo da nam ukradu nadu, ne dopustimo da ju se oslabi olakim rješenjima i ponudama, koje nas koče na našem putu, koji „fragmentiraju“ vrijeme pretvarajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek veće od prostora.“ A budući „da je vrijeme važnije od prostora“, papa Franjo u „Radosti ljubavi“ potvrđuje „da ne treba sva doktrirarna, moralna ili pastoralna pitanja rješavati intervencijama učiteljstva. U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili posljedica koje iz toga proizlaze. Tako će biti sve dok nas Duh ne uputi u svu istinu ... .“

Nemoguće je, na jedan sažeti način, odgovoriti na sve kritičke primjedbe izrečene na račun pobudnice. U razmatranju apostolske pobudnice treba, ponajprije, krenuti od stajališta, koje je papa Franjo izrekao u jutarnjoj propovijedi 27. lipnja 2013. u kapeli Svete Marte. Tom je prilikom upozorio da ima mnogo ljudi „koji vjeruju da kršćanski život“ treba „uzeti tako ozbiljno“ da su počeli „čvrstoću i postojanost brkati s krutošću“. Papa je „krutim kršćanima“ nazvao one „koji drže kako kršćanin nužno mora biti u koroti“, odnosno „uvijek sve uzimati preozbiljno“ i ponašati se, često, kao pismoznanci i farizeji u Isusovo doba. U samoj pobudnici Papa upozorava: „Moramo biti u isti mah i ponizni i realisti, kako bismo uvidjeli da su pokatkad naš način predstavljanja kršćanskih uvjerenja i način koji postupamo s ljudima pomogli izazvati ono na što danas žalimo“ (AL, 36).

Najveće je prijepore u dijelu crkvene javnosti zapravo izazvalo osmo poglavlje pobudnice pod naslovom „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“, a u kojem papa Franjo, opravdano, nastoji postići „razlučivanje takozvanih „neredovitih situacija“, podrazumijevajući pod time „rastavljene osobe koje su sklopile novi (građanski!) brakbrak“ (AL, 298). Ponajprije važno je uočiti, a to se često zanemaruje, „da ti bračni parovi nisu izopćeni u formalnom smislu“, kako je to jasno naglasio, primjerice, već ranije i papa Benedikt XVI. u knjizi „Sol zemlje“: „Oni su (i dalje!) članovi Crkve, koji zbog određene životne situacije ne mogu ići na pričest. ... Oni moraju osjetiti da ih Crkva unatoč tome prihvaća, da Crkva suosjeća s njima.“ I papa Franjo slično razmišlja: „Ne samo da se takvi ne smiju osjetiti izopćenima nego mogu živjeti i sazrijevati kao živi udovi Crkve ...“ (AL, 299). Bečki kardinal Christoph Schonborn, koji je, kako kaže, pobudnicu čitao s “posebnim veseljem, zahvalnošću i jakim emocijama”, navodi: “U crkvenom govoru o braku i obitelji često postoji sklonost, možda nesvjesno, da se govori o realnostima života na temelju dva odvojena kolosijeka. S jedne strane, postoje brakovi i obitelji koje su "redovite" (regularne), i koje odgovaraju propisima, te gdje je sve "fino i u redu", a tu su i "neredovite" (neregularne) situacije, koje predstavljaju problem. Već i sam izraz "neregularno" sugerira da se takva razlika može vrlo jasno uočiti. Stoga oni, koji se nalaze na strani „neregularnih“ obitelji, moraju živjeti s činjenicom da su na suprotnoj (!) strani.“ Tome treba dodati, kaže bečki kardinal, mješovite brakove iz kakvog i on sam potječe. „Govor Crkve može u tom pogledu prouzročiti štetu i dati osjećaj isključenosti.“

Na žalost vrlo često se zaboravlja da se „nikoga ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja“ (AL, 297). Pritom papa Franjo ne misli samo na rastavljene i ponovno vjenčane, „nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalazili“. Mnogima se kritičarima čini da pobudnica zagovara određenu labavost u smislu da u njoj što se tiče bračnog morala "sve prolazi". Međutim Papa je vrlo jasan: „Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprotstavljanje suvremenom senzibilitetu, da bismo bili moderni, ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred moralnim i ljudskim srozavanjem. Time bismo lišili svijet vrednota koje možemo i moramo pružiti. ... Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj ...“ (AL, 35). Usto dodaje: „Neki put smo predstavljali teološki ideal braka na previše apstraktan način, gotovo kao nekakvu umjetnu tvorevinu, udaljen od konkretnih situacija i praktičnih mogućnosti stvarnih obitelji“ (AL, 36).

Što zapravo Papa savjetuje glede sakramenata u svezi s „neregularnim slučajevima“. Ponajprije svjestan je „da ne postoje jednostavni recepti“ (AL, 298), te zaključuje da „razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica. Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta, te obeshrabrujemo puteve posvećenja koji daju slavu Bogu“ (AL, 305). U pobudnici Papa navodi riječi iz svoje enciklike „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja“): „Podsjećamo da mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti ugodniji Bogu od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nalazi veće teškoće“, pa zatim dodaje: „Konkretni pastoral služitelja i zajednica mora neizostavno obuhvaćati tu stvarnost“ (AL, 305). Na ponizni i jednostavan način papa Franjo u fusnoti br. 351 navodi da se u određenim slučajevima može koristiti „pomoć sakramenata“. Još jednom: „Euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe“. Papa Franjo je svjestan zabrinutosti svećenika pastoralaca: „Razumijem one koji više vole strožu pastoralnu skrb, koja ne ostavlja prostora bilo kakvoj pomutnji“ (AL, 308). Ovdje treba još jednom ponoviti Papine riječi: "Postavljamo toliko uvjeta milosrđa da ga lišavamo konkretnog smisla i stvarnog značenja. To je najgori način razvodnjavanja evanđelja.“

Zanimljivo je da su mnogi vjernici laici još za vrijeme trajanja Biskupske sinode o obitelji zabrinuti (!) pokušavali napraviti „pritisak“ (!) na papu Franju šaljući mu preko društvenih mreža peticije da ne dozvoli za „neregularne slučajeve“ pristup pričesti. I u Hrvatskoj se je potpisivala takva peticija. Ovdje se mogu na takve laike primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ Nije na vjerniku laiku da preko svojeg ponašanja izražava osudu nečijeg prestupa. A tamo gdje stvarno treba reagirati katolički laici u Hrvatskoj i dalje mudro šute. Šute o temama koje, primjerice, proizlaze iz Socijalnog nauka crkve. A dublje razmišljanje o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal“ (AL, 303).

Oznake: papa Franjo. Radost ljubavi, brak, euharistija