Papa Franjo nije promijenio nauk Crkve
četvrtak , 27.07.2017.
Rasprava u vezi s postsinodalnom apostolskom pobudnicom „Radost ljubavi“ („Amoris Laetitia“) pape Franje proširena je, i zaoštrena, istupom četiriju uglednih kardinala: Waltera Brandmüllera (88), umirovljenog predsjednika Papinskog odbora za povijesne znanosti, Raymonda Lea Burkea (69), bivšeg nadbiskupa Saint Louisa i donedavnog pročelnika Vrhovnog suda apostolske signature, Carla Caffarra (79), umirovljenog nadbiskupa Bologne, te Joachima Meisnera (84), umirovljenog nadbiskupa Kelna. Oni su pisanim putom Papi postavili u svezi s apostolskom pobudnicom pet pitanja, tražeći od njega odgovore, koji bi se po intonaciji pisma, smatraju mnogi, trebali svesti praktički na lakonske odgovore s „Da“ ili „Ne“. Budući da Papa (dosad) nije odgovorio, kardinali su se odlučili na javno objavljivanje svojeg pisma, a što su mnogi protumačili i kao javni pritisak na Papu. Nedavno imenovani američki kardinal Joseph Tobin (64), nadbiskup Newarka, izjavio je u londonskom časopisu „The Tablet“ da se „pobudnica „Amoris Laetitia“ ne može glede određene pastoralne situacije jednostavno svesti na odgovore Da ili Ne?", odnosno kardinal Tobin smatra da je istup četvorice kardinala „u najmanju ruku naivan". U intervjuu datom časopisu „National Catholic Register“ (17. studenoga 2016.) kardinal Burke je dodatno zaoštrio stanje rekavši da će, ako papa Franjo ne ponudi rješenje i ne formulira izravan odgovor, sljedeći korak biti provedba tzv. čina korekcije ozbiljne grješke, što je prema nekima izraz za optužbu pape za herezu.
Cijela se priča svodi zapravo na pitanje izriče li se u pobudnici „Radost ljubavi“ ikakva mogućnost da neke osobe, koje su zasnovale novi, civilni, brak, a nisu prethodno dobile crkveni oprost, ipak pristupe primanju Pričesti? Najviše „zabrinutosti“ kod četvorice kardinala izazvalo je Papino razmišljanje „da se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u „neredovitim“ situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi“, a možda još i više bilješka (fusnota) broj 351. u kojoj stoji: „U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata (misli se na osobe u tzv. objektivnoj situaciji grijeha). Zbog toga svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem. Želim isto tako istaknuti da euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe.“ Fusnota 351 kaže da je svaki pojedinac posebni slučaj. Priča svakog pojedinca ima svoje uzroke, a neki su uzroci složeniji od drugih. „Ulje na vatru“ dolilo je i sljedeće Papino stajalište: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi brak, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima, koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje.“
Papa je u intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu "La Croix" kazao: "U postinodalnoj pobudnici nastojao sam maksimalno poštivati Sinodu. Tu nećete naći kanonske propise o tome što se može ili ne može učiniti. .... To je spokojno i mirno razmišljanje o ljepoti ljubavi, kako odgajati djecu, da se pripreme za brak. ... Tu se naglašavaju odgovornosti koje bi u obliku smjernica trebale biti razrađene od Papinskog vijeća za laike." Razmišljanje pape Franje, općenito uzevši, temelji se na četiri postavke (postulata) izrečenih još u apostolskoj pobudnici „Radost evanđelja“ („Evangelii Gaudium“ – EG). To su: vrijeme je važnije od prostora (EG, 222-225), jedinstvo prevladava nad konfliktom (EG, 226-230), stvarnost je važnija od ideje (EG, 231-233), te cjelina nadilazi dio (EG, 234-237). Posebice je zanimljivo Papino stajalište da je vrijeme važnije od prostora. On kaže: „Ne dajmo da nam ukradu nadu, ne dopustimo da ju se oslabi olakim rješenjima i ponudama, koje nas koče na našem putu, koji „fragmentiraju“ vrijeme pretvarajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek veće od prostora.“ A budući „da je vrijeme važnije od prostora“, papa Franjo u „Radosti ljubavi“ potvrđuje „da ne treba sva doktrirarna, moralna ili pastoralna pitanja rješavati intervencijama učiteljstva. U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili posljedica koje iz toga proizlaze. Tako će biti sve dok nas Duh ne uputi u svu istinu ... .“
Nemoguće je, na jedan sažeti način, odgovoriti na sve kritičke primjedbe izrečene na račun pobudnice. U razmatranju apostolske pobudnice treba, ponajprije, krenuti od stajališta, koje je papa Franjo izrekao u jutarnjoj propovijedi 27. lipnja 2013. u kapeli Svete Marte. Tom je prilikom upozorio da ima mnogo ljudi „koji vjeruju da kršćanski život“ treba „uzeti tako ozbiljno“ da su počeli „čvrstoću i postojanost brkati s krutošću“. Papa je „krutim kršćanima“ nazvao one „koji drže kako kršćanin nužno mora biti u koroti“, odnosno „uvijek sve uzimati preozbiljno“ i ponašati se, često, kao pismoznanci i farizeji u Isusovo doba. U samoj pobudnici Papa upozorava: „Moramo biti u isti mah i ponizni i realisti, kako bismo uvidjeli da su pokatkad naš način predstavljanja kršćanskih uvjerenja i način koji postupamo s ljudima pomogli izazvati ono na što danas žalimo“ (AL, 36).
Najveće je prijepore u dijelu crkvene javnosti zapravo izazvalo osmo poglavlje pobudnice pod naslovom „Pratiti, razlučivati i integrirati slabosti“, a u kojem papa Franjo, opravdano, nastoji postići „razlučivanje takozvanih „neredovitih situacija“, podrazumijevajući pod time „rastavljene osobe koje su sklopile novi (građanski!) brakbrak“ (AL, 298). Ponajprije važno je uočiti, a to se često zanemaruje, „da ti bračni parovi nisu izopćeni u formalnom smislu“, kako je to jasno naglasio, primjerice, već ranije i papa Benedikt XVI. u knjizi „Sol zemlje“: „Oni su (i dalje!) članovi Crkve, koji zbog određene životne situacije ne mogu ići na pričest. ... Oni moraju osjetiti da ih Crkva unatoč tome prihvaća, da Crkva suosjeća s njima.“ I papa Franjo slično razmišlja: „Ne samo da se takvi ne smiju osjetiti izopćenima nego mogu živjeti i sazrijevati kao živi udovi Crkve ...“ (AL, 299). Bečki kardinal Christoph Schonborn, koji je, kako kaže, pobudnicu čitao s “posebnim veseljem, zahvalnošću i jakim emocijama”, navodi: “U crkvenom govoru o braku i obitelji često postoji sklonost, možda nesvjesno, da se govori o realnostima života na temelju dva odvojena kolosijeka. S jedne strane, postoje brakovi i obitelji koje su "redovite" (regularne), i koje odgovaraju propisima, te gdje je sve "fino i u redu", a tu su i "neredovite" (neregularne) situacije, koje predstavljaju problem. Već i sam izraz "neregularno" sugerira da se takva razlika može vrlo jasno uočiti. Stoga oni, koji se nalaze na strani „neregularnih“ obitelji, moraju živjeti s činjenicom da su na suprotnoj (!) strani.“ Tome treba dodati, kaže bečki kardinal, mješovite brakove iz kakvog i on sam potječe. „Govor Crkve može u tom pogledu prouzročiti štetu i dati osjećaj isključenosti.“
Na žalost vrlo često se zaboravlja da se „nikoga ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja“ (AL, 297). Pritom papa Franjo ne misli samo na rastavljene i ponovno vjenčane, „nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalazili“. Mnogima se kritičarima čini da pobudnica zagovara određenu labavost u smislu da u njoj što se tiče bračnog morala "sve prolazi". Međutim Papa je vrlo jasan: „Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprotstavljanje suvremenom senzibilitetu, da bismo bili moderni, ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred moralnim i ljudskim srozavanjem. Time bismo lišili svijet vrednota koje možemo i moramo pružiti. ... Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj ...“ (AL, 35). Usto dodaje: „Neki put smo predstavljali teološki ideal braka na previše apstraktan način, gotovo kao nekakvu umjetnu tvorevinu, udaljen od konkretnih situacija i praktičnih mogućnosti stvarnih obitelji“ (AL, 36).
Što zapravo Papa savjetuje glede sakramenata u svezi s „neregularnim slučajevima“. Ponajprije svjestan je „da ne postoje jednostavni recepti“ (AL, 298), te zaključuje da „razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica. Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta, te obeshrabrujemo puteve posvećenja koji daju slavu Bogu“ (AL, 305). U pobudnici Papa navodi riječi iz svoje enciklike „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja“): „Podsjećamo da mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti ugodniji Bogu od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nalazi veće teškoće“, pa zatim dodaje: „Konkretni pastoral služitelja i zajednica mora neizostavno obuhvaćati tu stvarnost“ (AL, 305). Na ponizni i jednostavan način papa Franjo u fusnoti br. 351 navodi da se u određenim slučajevima može koristiti „pomoć sakramenata“. Još jednom: „Euharistija nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe“. Papa Franjo je svjestan zabrinutosti svećenika pastoralaca: „Razumijem one koji više vole strožu pastoralnu skrb, koja ne ostavlja prostora bilo kakvoj pomutnji“ (AL, 308). Ovdje treba još jednom ponoviti Papine riječi: "Postavljamo toliko uvjeta milosrđa da ga lišavamo konkretnog smisla i stvarnog značenja. To je najgori način razvodnjavanja evanđelja.“
Zanimljivo je da su mnogi vjernici laici još za vrijeme trajanja Biskupske sinode o obitelji zabrinuti (!) pokušavali napraviti „pritisak“ (!) na papu Franju šaljući mu preko društvenih mreža peticije da ne dozvoli za „neregularne slučajeve“ pristup pričesti. I u Hrvatskoj se je potpisivala takva peticija. Ovdje se mogu na takve laike primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ Nije na vjerniku laiku da preko svojeg ponašanja izražava osudu nečijeg prestupa. A tamo gdje stvarno treba reagirati katolički laici u Hrvatskoj i dalje mudro šute. Šute o temama koje, primjerice, proizlaze iz Socijalnog nauka crkve. A dublje razmišljanje o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal“ (AL, 303).
Oznake: papa Franjo. Radost ljubavi, brak, euharistija
komentiraj (0) * ispiši * #
Podmetanja kardinalu Stepincu
nedjelja , 16.07.2017.
Blaženom Alojziju Stepincu u mnogim se prilikama zlonamjerno pripisuju monstruozne izjave koje nije izrekao. Najbolji je primjer nedavna prosvjedna nota Republike Srbije povodom ukidanja sramotne komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu, a u kojoj se, među ostalim, kao udarni argument iznosi teška neistina tvrdnjom da je na Uskrs 1941. godine kardinal Stepinac rekao da je „NDH stvorena Božijom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika (Pavelića) i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (Hitlera i Mussolinija)“. To je velika neistina, jer to, ili nešto tome slično, nikad nije izrekao kardinal Stepinac, a zapravo se tendenciozno koriste riječi uvodničara „Katoličkog lista“ (br. 21/1941), koji se krio pod imenom “Uskok“, iz njegovog teksta pod naslovom „S nadom u bolju budućnost“. Tu neistinu inače uporno šire i neki hrvatski internetski portali.
Inače nastavak Uskokove izjave pripisane kardinalu Stepincu, glasi: „Uređena je uprava i vojska. Promet se odvija bez većih teškoća. Život teče normalno. Gradi se i popravlja na sve strane. Iz ruke u ruku ide naš hrvatski novac – kuna. Ako ima i teškoća, nije nikakvo čudo, jer oko nas traje i dalje rat. Čuditi se treba, što one nisu i veće.“ Treba naglasiti da „Katolički list“ nakon broja 20 preuzimaju ustaški kadrovi, te da nije bio službeno glasilo Katoličke crkve u RH.
Za ilustraciju izmišljenih izjava pripisanih Stepincu može poslužiti i, primjerice, tekst Anthony J. Sciolinoa, inače posvećenog kao trajnog đakona Katoličke crkve, koji kasnije postaje pastor Crkve Preobraženja (!). „Potaknut“ navodno nedostojnim reakcijama Crkve u svezi s Holokaustom i nacizmom općenito, u knjizi „Dvije tisuće godina puta prema Holokaustu“, tvrdi da je Stepinac 1941. objavio pastoralno pismo u kojem je naložio (!) svećenstvu da svoje pobjedničke vojnike kako bi rastjerali naše nasilnike ... Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i odanost Anti Paveliću". Iako je velika laž, taj se citat ponavlja u brojnim protucrkvenim inozemnim tekstovima. Anthony Sciolino je bio i iznimno visoko pozicionirani ugledni sudac u SAD-u, pa mnogi neće ni posumnjati u njegove navode i dalje će ih nekritički i podrže novu ustašku državu. U istoj godini, Stepinac je, navodno, i izjavio (ne kaže se gdje!): "Bog, koji upravlja sudbinom naroda i upravlja srcima kraljeva, dao nam je Antu Pavelića i podao nam vođu prijateljskog i srodnog nam naroda naroda, Adolfa Hitlera, da bi on iskoristio bez provjere prenositi i preuzimati kao izvor za nove tekstove. I tako se šire laži o kardinalu Stepincu.
U noti Republike Srbije protestira se zbog poništenja sramotne komunističke presude kardinalu Stepincu. Ispada da je ta presuda bila ispravna i donesena u poštenom sudskom procesu. Zanimljivo je da Ivo Goldstein i Slavko Goldstein, autori knjige „Holokaust u Zagrebu“, koji inače iznose i određena kritička razmišljanja o kardinalu Stepincu, što se tiče komunističkog suđenja kardinalu Stepincu navode: „Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekovač progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.“ (str. 578).
Vrlo je zanimljiva, što se tiče komunističkog procesa, i izjava episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Zaboravljena vizija Roberta Schumana
subota , 08.07.2017.
Mnogi zaboravljaju, a vjerojatno i ne znaju, da začetak Europske unije ne leži u ekonomskim razlozima, već u nastojanju promicanja mira, jedinstva, vrijednosti i ljudskih prava, a sve to u kršćanskom duhu. Stoga bi kršćani danas trebali, barem pokušati, obnoviti tu, u mnogim pogledima, napuštenu viziju. „Pozvani smo da se sjetimo kršćanskih temelja Europe stvaranjem demokratskog modela upravljanja, koji putem pomirbe razvija "zajednicu naroda" u slobodi, jednakosti, solidarnosti i miru, te koji je duboko ukorijenjen u kršćanskim temeljnim vrijednostima“, napisao je 1958. Robert Schuman (1886.-1963.) tada francuski ministar vanjskih poslova, autor tzv. „Schumanove deklaracije“ iz svibnja 1950., kojom je odvažno predložio plan povezivanja Europe u zajednicu mira i solidarnosti, iz koje je kasnije izrasla današnja Europska unija. Jasno je upozoravao da "Europa neće biti izgrađena odjednom, ili prema jedinstvenom planu“, već „putem konkretnih dostignuća, koja najprije stvaraju de facto solidarnost.“ Schuman je bio svjestan da „ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje stoljetnog neprijateljstva između Francuske i Njemačke". Zajedno sa svojim katoličkim partnerima, njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom i talijanskim premijerom Alcideom de Gasparijem, uvidio je snažnu potrebu za stvaranjem "zajednice naroda" u ozračju moralne klime opraštanja, pokajanja i pomirbe. Svi oni vidjeli su Europu onako kako ju je kasnije opisao i papa Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Crkva u Europi“: „Više nego kao zemljopisno područje Europa se može okvalificirati kao pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao Kontinent zahvaljujući i ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom".
Papa Franjo nudi lijek Europi
Svatko tko imalo poznaje današnju Europsku uniju uočava da ona, iako i dalje privlači zemlje članice, te iako je zamijenjenila nasilje s dijalogom i potvrdila mir tijekom šezdesetak godina, zaostaje u pogledu Schumanog izvornog sna „zajednice naroda duboko ukorijenjene u kršćanskim temeljnim vrijednostima“. Postavlja se pitanje: „Što se to dogodilo sa Schumanovom vizijom Europe?“
Sadašnje stanje izvrsno je okarakterizirao papa Franjo u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom kad je naglasio da „unatoč sve većoj i snažnijoj Uniji, čini se, Europa daje dojam da je pomalo ostarila i izmorena, osjećajući se sve manje i manje akterom u svijetu, koji je često gleda s rezerviranošću, nepovjerenjem, pa čak, s vremena na vrijeme, i sa sumnjom.“ Uočava se porazan trend snažne sekularizacije, koja se ogleda u općem smjeru stvaranja politike EU-a. Biblijske vrijednosti su, mnogi smatraju, zastarjele, neprikladne, prevladane i nevažne. Borbeni i netolerantni sekularisti pretpostavljaju i dalje da je religija osuđena na polagano umiranje, odnosno da životari na marginama društva, jer Europljani bivaju sve više prosvijetljeni.
Papa Franjo daje dijagnozu i nudi lijek Europi. Ponajprije skreće pozornost da kršćanstvo "nije prijetnja sekularnosti država ili neovisnosti institucija Europske unije, već obogaćivanje. To je vidljivo iz ideala koji su oblikovali Europu od samog početka, kao što su mir, supsidijarnost i uzajamna solidarnost, te humanizam usmjeren na poštivanje dostojanstva ljudske osobe." Papa Franjo ide tako daleko te tvrdi da će "Europa, koja je sposobna cijeniti svoje vjerske korijene i zahvatiti svoju plodnost i potencijal, biti sve više imuna na mnoge oblike ekstremizma, koji se šire danas u svijetu, ne samo zbog velikog vakuuma ideala, kojega smo trenutno svjedoci na Zapadu“, jer "to je upravo čovjekov zaborav Boga, te njegov propust da mu dade slavu, a što potiče uspon nasilja.“
„Europska kriza civilizacijskog morala“
"Europski čovjek je sebe uvjerio da, kako bi bio moderan i slobodan, treba biti radikalno sekularan", napisao je u knjizi „The Cube and the Cathedral“ (Kocka i katedrala) ugledni američki publicist i katolički laik George Weigel. „To uvjerenje i njegove javne posljedice u korijenu su suvremene europske krize civilizacijskog morala", navodi Weigel.
Schuman je poručio da povezujući identitet nove Europe „ne može i ne smije ostati ekonomska i tehnička poduzetnost; potrebna je duša, svijest o svojim povijesnim sklonostima i o svojoj odgovornosti u sadašnjosti i budućnosti, te politička volja u službi istog ljudskog ideala“. Iako su „temeljne kršćanske vrijednosti" svojedobno oblikovale mnoge europske institucije, danas prevladavaju u Europi materijalističke vrijednosti, te potraga za trenutnim zadovoljenjima, senzualnim zadovoljstvima i trivijalnim postignućima. Lažna etika pohlepe u financijskom sektoru, te „kultura smrti“ izražena u samoubojstvima mladih, pobačajima, eutanaziji, niskoj stopi nataliteta, porastu stope ubojstava, neprijeporni su signali dubokog duhovnog siromaštva.
Nizozemski filozof Evert-Jan Ouweneel je zaključio da europski temeljni problemi proizlaze iz gubitaka korijena, te da kršćanska vjera može ponovno pokazati svoj vitalni doprinos europskom društvu kroz obnovu tih vrijednosti. „Nitko ne želi da se vrate stari dani kulturnog kršćanstva u Europi", zaključuje on, "ali nema razloga da budemo bojažljivi glede kršćanskih korijena europskih najcjenjenijih vrijednosti."
Europa još voli „humanistički duh“
Uočavajući stanje u Europskoj uniji papa Franjo je u govoru pred Europskim parlamentom ponudio „poruku nade i ohrabrenja svim građanima Europe“. A to je, rekao je Papa, „poruka nade koja se temelji na povjerenju da naši problemi mogu postati moćna snaga za jedinstvo u nastojanju da se prevladaju svi oni strahovi koje Europa, zajedno s cijelim svijetom, trenutno doživljava. To je poruka nade u Gospodina, koji pretvara zlo u dobro i smrt u život.“ Nadalje: „To je poruka ohrabrenja glede povratka čvrstom uvjerenju osnivača Europske unije, koji su zamislili budućnost temeljenu na sposobnosti zajedničkog djelovanja u premošćivanju podjela i promicanju mira i zajedništva među svim narodima ovog kontinenta. U srcu tog ambicioznog političkog projekta bilo je povjerenje u čovjeka, ne toliko kao građanina ili gospodarskog subjekta, već u čovjeka, u muškaraca i ženu, kao osobe obdarene transcendentnim dostojanstvom.“
U glasovitom govoru iz Regensburga održanom 12. rujna 2006. papa Benedikt XVI. je rekao da „dok je (s jedne strane) težnja suvremene Europe uspostavljanje "zajednice vrijednosti", čini se da se (s druge strane) sve više osporava da su one univerzalne i apsolutne. ... Ako Europska unija želi učinkovito jamčiti stanje prava i učinkovito podržavati univerzalne vrijednosti, mora jasno prepoznati neosporivo postojanje čvrste i trajne ljudske naravi, koja je zajednički izvor prava za sve pojedince." Slično govori i papa Franjo: „Europa koja više nije otvorena za transcendentalnu dimenziju života je Europa, koja se izlaže riziku da polako izgubi svoju dušu i svoj "humanistički duh", koji još uvijek voli i brani.“
Ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi
Vrlo je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, ateista i marksista u bitnim idejama, opisanog od nekih inače kao suverenog sudca glede toga što je istina a što nije, što je dobro ili loše, koji, nakon 40 godina traženja demokratske kulture, nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio židovsko-kršćanski pogled na svijet: „Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnoga vođenja života i emancipacije, individualnoga morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.“ Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju „Razgovor o Bogu i svijetu“ on ide i korak dalje: „Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije, nastavljamo crpiti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.“ Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je „besmisleno blebetanje“, kaže Habermas. Smatra da je Jeruzalem, pod čim podrazumijeva židovstvo i kršćanstvo, daleko više zaslužan od Atene za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva, te skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma.
Izokretanje integracijskih temelja
Zanimljivo je razmišljanje Marcela Pere, koji je, oslikavajući stanje u Europskoj uniji, dao vrlo prikladnu analogiju. Naime uspoređuje ju s tzv. „Kolumbovim jaje", jer su sadašnji političari u Bruxellesu zadivljeni prividnom sposobnošću EU da stoji na vlastitim nogama, a pritom ignoriraju, ili zaboravljaju, one snage, koje su je pokrenule, napravile i održale u postojanju. Pera smatra da je došlo do izokretanja integracijskih temelja vezanih uz vjersko zajedništvo vezano s konceptom jednakosti pred Bogom. Umjesto toga prihvaćeni su samo ciljevi ekonomske integracije i regulatorne perfekcije. Stoga je u pravu papa Franjo kad bez sustezanja poručuje europarlamentarcima da su „kao rezultat svega toga, velike ideje, koje su nekad nadahnjivale Europu, čini se, izgubile privlačnost, samo da bi bile zamijenjene s birokratskim tehnikalijama njezinih institucija.“
Dana 9. svibnja slavi se Dan Europe, čime se zapravo obilježava sjećanje na utemeljitelja europskog zajedništva Roberta Schumana. Mnogi, koji su pod utjecajem onoga što dolazi iz Bruxellesa, ne znaju ništa o tome tko je doista bio taj čovjek, osim što, možda, znaju da glavna zgrada Europske komisije nosi to ime. Schumanova je vjera igrala temeljnu ulogu u njegovoj koncepciji čovjeka. Bio je praktični katolik, čiji je cilj bio živjeti svoj poziv svetosti usred svijeta bez obzira na okolnosti. Njegova odanost Crkvi, papama i naučavanju Crkve prožimala je njegovo cijelo biće. Schumanova osobnost utjelovljuje njegovu koncepciju čovjeka, kao što je on sam bio čovjek skromnosti, iskrenosti, upornosti, poniznosti i izravnosti, sav prožet katoličkom vjerom povezanom s oštrom inteligencijom. Na žalost zaboravljen je, poput mnogih velikih europskih katoličkih intelektualaca, primjerice Jacquesa Maritaina, čijim se je idejama Schuman napajao. Njegovi poštovatelji pokrenuli su postupak za njegovo proglašenje blaženim, no, u slučajevima političara Crkva je ipak vrlo oprezna, pa proces sporije napreduje.
Glas koncila, 4. siječnja 2015.
Oznake: EU, Robert Schumann, europa, Europska zajednica
komentiraj (0) * ispiši * #


