Podmetanja kardinalu Stepincu
nedjelja , 16.07.2017.
Blaženom Alojziju Stepincu u mnogim se prilikama zlonamjerno pripisuju monstruozne izjave koje nije izrekao. Najbolji je primjer nedavna prosvjedna nota Republike Srbije povodom ukidanja sramotne komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu, a u kojoj se, među ostalim, kao udarni argument iznosi teška neistina tvrdnjom da je na Uskrs 1941. godine kardinal Stepinac rekao da je „NDH stvorena Božijom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika (Pavelića) i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (Hitlera i Mussolinija)“. To je velika neistina, jer to, ili nešto tome slično, nikad nije izrekao kardinal Stepinac, a zapravo se tendenciozno koriste riječi uvodničara „Katoličkog lista“ (br. 21/1941), koji se krio pod imenom “Uskok“, iz njegovog teksta pod naslovom „S nadom u bolju budućnost“. Tu neistinu inače uporno šire i neki hrvatski internetski portali.
Inače nastavak Uskokove izjave pripisane kardinalu Stepincu, glasi: „Uređena je uprava i vojska. Promet se odvija bez većih teškoća. Život teče normalno. Gradi se i popravlja na sve strane. Iz ruke u ruku ide naš hrvatski novac – kuna. Ako ima i teškoća, nije nikakvo čudo, jer oko nas traje i dalje rat. Čuditi se treba, što one nisu i veće.“ Treba naglasiti da „Katolički list“ nakon broja 20 preuzimaju ustaški kadrovi, te da nije bio službeno glasilo Katoličke crkve u RH.
Za ilustraciju izmišljenih izjava pripisanih Stepincu može poslužiti i, primjerice, tekst Anthony J. Sciolinoa, inače posvećenog kao trajnog đakona Katoličke crkve, koji kasnije postaje pastor Crkve Preobraženja (!). „Potaknut“ navodno nedostojnim reakcijama Crkve u svezi s Holokaustom i nacizmom općenito, u knjizi „Dvije tisuće godina puta prema Holokaustu“, tvrdi da je Stepinac 1941. objavio pastoralno pismo u kojem je naložio (!) svećenstvu da svoje pobjedničke vojnike kako bi rastjerali naše nasilnike ... Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i odanost Anti Paveliću". Iako je velika laž, taj se citat ponavlja u brojnim protucrkvenim inozemnim tekstovima. Anthony Sciolino je bio i iznimno visoko pozicionirani ugledni sudac u SAD-u, pa mnogi neće ni posumnjati u njegove navode i dalje će ih nekritički i podrže novu ustašku državu. U istoj godini, Stepinac je, navodno, i izjavio (ne kaže se gdje!): "Bog, koji upravlja sudbinom naroda i upravlja srcima kraljeva, dao nam je Antu Pavelića i podao nam vođu prijateljskog i srodnog nam naroda naroda, Adolfa Hitlera, da bi on iskoristio bez provjere prenositi i preuzimati kao izvor za nove tekstove. I tako se šire laži o kardinalu Stepincu.
U noti Republike Srbije protestira se zbog poništenja sramotne komunističke presude kardinalu Stepincu. Ispada da je ta presuda bila ispravna i donesena u poštenom sudskom procesu. Zanimljivo je da Ivo Goldstein i Slavko Goldstein, autori knjige „Holokaust u Zagrebu“, koji inače iznose i određena kritička razmišljanja o kardinalu Stepincu, što se tiče komunističkog suđenja kardinalu Stepincu navode: „Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekovač progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.“ (str. 578).
Vrlo je zanimljiva, što se tiče komunističkog procesa, i izjava episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“
komentiraj (0) * ispiši * #
Podmetanja kardinalu Stepincu
ponedjeljak , 15.05.2017.Blaženom Alojziju Stepincu u mnogim se prilikama zlonamjerno pripisuju monstruozne izjave koje nije izrekao. Najbolji je primjer nedavna prosvjedna nota Republike Srbije povodom ukidanja sramotne komunističke presude kardinalu Alojziju Stepincu, a u kojoj se, među ostalim, kao udarni argument iznosi teška neistina tvrdnjom da je na Uskrs 1941. godine kardinal Stepinac rekao da je „NDH stvorena Božijom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika (Pavelića) i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika (Hitlera i Mussolinija)“. To je velika neistina, jer to, ili nešto tome slično, nikad nije izrekao kardinal Stepinac, a zapravo se tendenciozno koriste riječi uvodničara „Katoličkog lista“ (br. 21/1941), koji se krio pod imenom “Uskok“, iz njegovog teksta pod naslovom „S nadom u bolju budućnost“. Tu neistinu inače uporno šire i neki hrvatski internetski portali.
Inače nastavak Uskokove izjave pripisane kardinalu Stepincu, glasi: „Uređena je uprava i vojska. Promet se odvija bez većih teškoća. Život teče normalno. Gradi se i popravlja na sve strane. Iz ruke u ruku ide naš hrvatski novac – kuna. Ako ima i teškoća, nije nikakvo čudo, jer oko nas traje i dalje rat. Čuditi se treba, što one nisu i veće.“ Treba naglasiti da „Katolički list“ nakon broja 20 preuzimaju ustaški kadrovi, te da nije bio službeno glasilo Katoličke crkve u RH.
Za ilustraciju izmišljenih izjava pripisanih Stepincu može poslužiti i, primjerice, tekst Anthony J. Sciolinoa, inače posvećenog kao trajnog đakona Katoličke crkve, koji kasnije postaje pastor Crkve Preobraženja (!). „Potaknut“ navodno nedostojnim reakcijama Crkve u svezi s Holokaustom i nacizmom općenito, u knjizi „Dvije tisuće godina puta prema Holokaustu“, tvrdi da je Stepinac 1941. objavio pastoralno pismo u kojem je naložio (!) svećenstvu da svoje pobjedničke vojnike kako bi rastjerali naše nasilnike ... Slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i odanost Anti Paveliću". Iako je velika laž, taj se citat ponavlja u brojnim protucrkvenim inozemnim tekstovima. Anthony Sciolino je bio i iznimno visoko pozicionirani ugledni sudac u SAD-u, pa mnogi neće ni posumnjati u njegove navode i dalje će ih nekritički i podrže novu ustašku državu. U istoj godini, Stepinac je, navodno, i izjavio (ne kaže se gdje!): "Bog, koji upravlja sudbinom naroda i upravlja srcima kraljeva, dao nam je Antu Pavelića i podao nam vođu prijateljskog i srodnog nam naroda naroda, Adolfa Hitlera, da bi on iskoristio bez provjere prenositi i preuzimati kao izvor za nove tekstove. I tako se šire laži o kardinalu Stepincu.
U noti Republike Srbije protestira se zbog poništenja sramotne komunističke presude kardinalu Stepincu. Ispada da je ta presuda bila ispravna i donesena u poštenom sudskom procesu. Zanimljivo je da Ivo Goldstein i Slavko Goldstein, autori knjige „Holokaust u Zagrebu“, koji inače iznose i određena kritička razmišljanja o kardinalu Stepincu, što se tiče komunističkog suđenja kardinalu Stepincu navode: „Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni podstrekovač progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.“ (str. 578). Vrlo je zanimljiva, što se tiče komunističkog procesa, i izjava episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka: "Mislim da ćemo svi mi morati da dobrano odvagnemo svaku riječ, prošlu i buduću, u pogledu Stepinca. Ono oko čega ćemo se sigurno složiti to je da komunistički proces i komunistička optužba ne mogu da predstavljaju polazište za razgovor o Stepincu.“
Oznake: Stepinac
komentiraj (0) * ispiši * #
Blaženi Stepinac ponovno otrovan
Iz Pilselovog se teksta može zaključiti da je Vatikan, odnosno Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim olako nasjela na tvrdnje postulatora Juraja Batelje i „bulumente katoličkih propagandista“ i prihvatila priču o trovanju. On uopće ne daje osvrt na dokumente predočene Kongregaciji, odnosno ne upoznaje čitatelje s njima, a vrlo dobro zna kako se rigorozno sprovode postupci beatifikacije i kanonizacije, upravo zbog toga da bi se izbjegli kasnije razni Pilseli. Prešućuje da su 1993. godine Kemijski institut Sveučilišta La sapienza, te institut sudske medicine u Rimu u Stepinčevim kostima ustanovili neuobičajeno povećane količine toksičnih tvari poput kadmija, kroma, olova i arsena. Točne količine navedenih metala navedene su u analizi profesora Enrica Cardarellha sa spomenutog sveučilišta, koja je napravljena u siječnju 1996. godine. Količine kadmija, primjerice, tako je moguće, objašnjavaju stručnjaci, smatrati produktom zračenja. Element je to, kako kažu, koji se može povezati sa zračenjem upravo zato što može nastati raspadanjem čestica.
Pilsel u cijelu priču uvlači i uglednog znanstvenika prof. dr. Borisa Labara stavljajući, na profesorovo načelno objašnjenje o liječenju policitemije radioaktivnim fosforom, u naslov tobožnje Labarove riječi: „... u Stepinčevom tijelu nije moglo biti tragova radioaktivnih tvari, a izotop kojim ga se liječilo nije toksičan“. A prof. Labar je samo ukazao da se primjena izotopa ne može povezati s trovanjem bolesnika i nije uopće spominjao blaženog Alojzija Stepinca niti je ulazio u taj slučaj.
Ovo razmatranje nije pokušaj da se dokaže da je Stepinac ipak bio trovan i zračen, već samo da se ukaže na nedopustivo tendenciozno pisanje, koje je na razini pamfleta. Stoga je nevjerojatno da je glavni urednik „Nacionala“, znajući osjetljivost materije, propustio za objavu jedan tako površan tekst. Pilsel treba na mnogo dokumentarniji način dokazati svoje tvrdnje. No, vidljivo je da ga muči slučaj blaženog Alojzija Stepinca. Nakon što mu je u nekim ranijim tekstovima pripisao neke izjave, poput: „NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…”. Za to se nije nikad ispričao, sad očito tone još dublje.
Oznake: Stepinac
komentiraj (0) * ispiši * #
In memoriam: Blaženi Alojzije Stepinac (10. veljače 1960. – 10. veljače 2017.)
„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (1)
Nedugo nakon što su 20. siječnja 1942. nacisti pod predsjedavanjem visokog SS časnika Reinharda Heydricha, zamjenika zloglasnog Heinricha Himmlera, održali u predgrađu Berlina tzv. Wannsee konferenciju „o konačnom rješenju židovskog pitanja“, te donijeli monstruozan plan o fizičkoj eliminaciji oko jedanaest milijuna Židova iz cijele Europe, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942. odlučno, bez zadrške i hrabro u Zagrebačkoj katedrali poručuje: „Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa (!), a to je Božja rasa. ... Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na Sjevernom ili Južnom polu, ali bitno ostaju rasa. ... Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: „Oče naš ...“ Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove (!), jer ih se smatra inferiornom rasom. ... Nitko nema prava (!) da na svoju ruku ubija ili oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti“. Vrijedno je ovdje spomenuti i kardinalov govor od 14. ožujka 1943. povodom krunidbe pape Pija XII.: „Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava ... Mi smo prošli tjedan imali više puta prilike da gledamo te suze i da slušamo uzdahe i ozbiljnih muževa i vapaje bespomoćnih žena, kojima prijeti slična pogibelj samo zato, jer se njihovo obiteljsko svetište ne poklapa s teorijama rasizma.“ Još mnogo ranije, 1938. godine u propovijedi na samu Staru godinu, Stepinac odlučno i hrabro istupa protiv rasizma: "Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile (!), hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju klimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: 'Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!“ opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju (!) da su stvorene da drugima gospodare!" Govoreći studentima u ožujku te iste godine blaženi je Stepinac izravno i razvidno osudio rasne ideologije, koje su već itekako prevladavale u mnogim dijelovima Europe: “Na kraju, u trenutku smrti, sve rasne razlike nestaju. Dakle, čovjek neće biti opravdan u Božjoj presudi zbog pripadnosti ovoj ili onoj rasi, već poštenim životom i dobrim djelima. Dakle, ako ljubav prema naciji prelazi granice zdravog razuma, onda to više nije ljubav, već strast, a strast nije ni od koristi, niti traje .... Zato ljubav prema vlastitoj naciji nije u suprotnosti s ljubavlju prema cijelom čovječanstvu; one se međusobno nadopunjuju. Svi narodi su djeca Božja.“ A 3. listopada 1938. godine Stepinac dopunjuje svoje razmišljanje: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruži i izazivlja osvetu, nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanja i ljubav od strane drugih naroda". Ovdje je zanimljivo i Stepinčevo mišljenje o logorima izrečeno u ožujku 1940., dakle, prije uspostave NDH: „Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracioni logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune ljudi, sve su to nova imena za vrlo staru stvar.“ U propovijedi održanoj 31. svibnja 1942. Stepinac razjašnjava svoje stajalište glede dvije ideologije: komunizma i fašizma: „Bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio s ma koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema (!), koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja ni jedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti.“
Zanimljivo je da su u duhu Stepinčevih istupa, primjerice, istupili i nizozemski katolički biskupi i usprotivili se deportacijama Židova, pa je nakon toga uslijedio nacistički čin osvete u kojem je u Auschwitzu, među ostalima, 9. kolovoza 1942. stradala i Edith Stein, danas sveta Terezija Benedikta od Križa. U svojem su protestu nacističkim vlastima nizozemski biskupi, među ostalim, napisali i sljedeće: „Saznali smo s dubokom boli nove okolnosti, koje Židovima, muškaracima, ženama i djeci, nameću deportaciju u strane zemlje. ... Iznimne patnje, koje ove mjere uzrokuju za više od 10.000 ljudi su u apsolutnoj suprotnosti s božanskim zapovijedima pravde i ljubavi.“ Tom se protestu, međutim, nisu pridružili protestantski biskupi, koji su se u zadnji čas povukli iz izjave, pa Židovi, koji su prešli na luteransku i anglikansku vjeru, nisu stradali. Zanimljivo je da se vrlo rijetko kritički govori o odnosu protestantskih crkava prema nacizmu. William Temple (1881.–1944.) anglikanski nadbiskup Canterburya u razdoblju 1942.–1944., veliki borac protiv antisemitizma, smatra da je protestantska crkva u Njemačkoj podupirala Hitlera. Iznimno se rijetko govori o šutnji protestantskih velikodostojnika općenito, a istodobno postoji nevjerojatna poplava tendencioznih radova u kojima se sustavno, primjerice, zbog navodne šutnje i nepoduzimanja akcije u osudi nacizma i fašizma, napadaju papa Pijo XII. i kardinal Stepinac, te neki drugi katolički biskupi.
Kardinal je Stepinac izrekao jasno formuliranu sustavnu kritiku rasizma, odnosno nacizma, i malo je onih koji su, pa čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, dali tako jasna stajališta. Tu nije potreban nikakav dodatni komentar. Netočne su i tendenciozne tvrdnje, koje se javljaju i u stranim radovima, da je Stepinac, pa i onda kad je osuđivao ubijanja Srba i Židova, ipak i dalje ostavljao dojam da ustaški režim djeluje s blagoslovom Crkve. Što je Stepinac još nakon svega trebao kazati? Da je samo izrekao prethodno navedeno, bilo bi dovoljno, a nije samo na tome stao. Stepinčeve su propovijedi davale nadahnuće, a otpor je dolazio iz svih društvenih slojeva, od pripadnika redovne vojske i domobranstva, od Katoličke crkve te od običnih građana, od kojih su mnogi odlazili u hrvatske partizane. Treba imati na umu da je Stepinac mogao komunicirati s javnošću samo kroz propovijedi, jer mu mediji nisu bili dostupni, a neki tobože „katolički“ bili su pod patronatom režima. Blaženi Alojzije Stepinac postupao je prema Isusovom naputku: „Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“, a pritom doživio ono što je Isus navijestio: „Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati“ (Mt. 10:16-17). Ponašao se je hrabro i mudro, u vrlo suženom prostoru „između čekića i nakovnja“ idući po „rubu ponora“, a znajući da će tako moći, barem pokušati, spašavati ljudske živote. Kad se malo bolje sve sabere može se zaključiti da je blaženi Alojzije Stepinac zapravo „kriv“, jer je ostao živ. Trebao je, ispada, „vatrenim prosvjedom“ isprovocirati da ga ustaše ili nacisti ubiju, ili, da ga barem prisilno sklone iz javnosti i zatvore u neki samostan ili zatvor. Ili, je možda trebao otići u partizane? Rječju: budući da nije ubijen, od, inače uobičajeno nemilosrdnih i netolerantnih nacista i ustaša, zaključuje se, eto, da kardinal Stepinac nije bio na razini koja se od njega očekivala, odnosno da je popuštao vlastodršcima. Ako se je donekle (?), tvrde lažno neki Stepinčevi kritičari, i usprotivio ustašama, to se je zbilo tek krajem rata, kad je bilo očito da će tzv. NDH biti poražena i nestati. Stepinac je držao itekako oštre govore i pisao intervencije Paveliću i ministrima i u vrijeme kad baš i nije bilo tako očito da Sile Osovine gube rat.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je više nego jasan: „Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini ljudi zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika, pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca poganski je sistem ... . Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, ... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.“
„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (2)
(Alojzije Stepinac i židovsko pitanje)
„Isuse, uskrsli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji koja je snašla čitav svijet. Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo da budemo Tvoji“, zavapio je u propovijedi na Uskrs u zagrebačkoj prvostolnici 13. travnja 1941. (!) blaženi Alojzije Stepinac. U toj „strašnoj oluji“, kao rijetko tko u Europi, on je hrabro, mudro i pošteno plovio, te vodio svoju Crkvu susretajući se s mnogim pitanjima (ne)čovječnosti do kojih je dovela, kako je kazao, „otvrdnulost srca, koje je prezrelo glas milosti Božje, kad je kucala na vrata.“
A u tom pogledu najbolje svjedoči nadbiskupovo ponašanje u svezi sa židovskim pitanjem za vrijeme Drugog svjetskog rata. Neprijeporno je, da je praktički odmah zauzeo jasno stajalište govoreći protiv nečovječnog postupanja ustaškog režima sa Židovima (i Srbima), jer je još od samog ustoličenja kao Zagrebački nadbiskup posvetio svoj život boreći se protiv raznih „izama“ poput komunizma, fašizma, te posebice nacizma. Stepinčeve riječi i djela, prije, za vrijeme i nakon rata, također neprijeporno pokazuju da je bio dobar čovjek. No, iz raznih razloga, bez obzira na neosporive činjenice, mnogi to još uvijek ne žele priznati i prihvatiti.
Nadbiskup Stepinac je već 1936. godine sponzorirao i podupirao rad odbora za pomaganje židovskim izbjeglicama iz Njemačke i Austrije, koje su dolazile u Hrvatsku, a što je ozlojedilo njemačke vlasti, pa su oštro protestirale kod tadašnje kraljevske vlade u Beogradu. U prosincu 1938. pisao je svećenicima tražeći od njih da pomognu progonjenim Židovima, a bogatije je katolike podsjećao da je njihova "kršćanska dužnost" podržati židovske prognanike: „Zbog nasilnog (!) i nečovječnog (!) progona, veliki je broj ljudi, koji su morali napustiti svoju domovinu. Ostavši bez sredstava za normalan život, lutaju diljem svijeta. ... Svaki nas dan, kontaktira velik broj emigranata i od nas traži intervenciju za pomoć u novcu i dobrima. To je naša kršćanska dužnost da im pomognemo. ... Slobodan sam Vas, kao člana naše Crkve, moliti podršku za naš fond u korist emigranata. ... "
Stepinčevu zauzetost za Židove oslikava i izvješće Meir Touval-Weltmanna, člana komisije za pomoć europskim Židovima, koje je poslao apostolskom delegatu Svete stolice Angelu Roncalliu (budući papa Ivanu XXIII.!) sa zahvalom za sve što je Vatikan učinio za Židove. Tom je prilikom priložio i memorandum u kojem je posebice naglasio, da je nadbiskup Stepinac učinio sve što je bilo moguće s njegove strane da bi se pomoglo i ublažila nesretna sudbina Židova u Hrvatskoj.
Već je 22. svibnja 1941. godine Nadbiskup pisao ministru unutarnjih poslova, Andriji Artukoviću, u vezi s tumačenjem antisemitskog zakona: „... Ali oduzeti svaku mogućnost postojanja za pripadnike druge nacije ili rase, te ih označiti s pečatom srama, već je pitanje čovječnosti i morala. I moralni zakoni imaju primjenu ne samo u životima pojedinaca, već i za one koji vladaju državom. U ovo vrijeme opći moral ne žigoše kao na lošem glasu one kriminalce, koji su pušteni iz zatvora, a koji su osuđeni kao ubojice. ..... Zašto tretirati na taj način one, koji su pripadnici druge rase kao da je to njihova krivnja? ... Ja vas, gospodine ministre molim da date odgovarajuće naredbe, tako da se židovski zakoni i drugi slični njima (mjere protiv Srba) izvršavaju na takav način da se poštuje ljudsko dostojanstvo i osobnost svakog čovjeka.“ A kad su u listopadu 1941. ustaše srušile sinagogu u Zagrebu, Stepinac je bez oklijevanja oštrim riječima u propovijedi u Katedrali osudio taj vandalski čin: „Božja kuća, bilo koje (!) religije, je sveto mjesto. Svatko tko dirne takvo mjesto platit će svojim životom. Napad na Božju kuću bilo koje religije napad je na sve ostale religije“. Zanimljivo je da ovdje posljednje citiranu rečenicu otac i sin Goldstein izostavljaju u svojoj knjizi „Holokaust u Zagrebu“, ali ju ipak komentiraju na sebi svojstven način. Iako je potpuno razvidno da je snažnim izričajem Stepinac iskreno osudio ustaški zločin rušenja sinagoge, autori ipak izražavaju bojazan (!) da „u pozadini ovog istupa možda ima i nekih bojazni za položaj same Katoličke crkve, jer ako se dira „kuća Božja bilo koje vjere“ to je napad na svaku vjersku zajednicu.“ Ispada da je to, možda, ipak bio Stepinčev istup samo u skladu s onom narodnom poslovicom: „Ne laje pas radi sela ...“ To je tipični pristup mnogih „kritičkih“, tendencioznih i zlonamjernih raščlambi glede Stepinčevih izjava u kojima se nastoji relativizirati i umanjiti njegove jasne, izravne i snažne poruke. Mnogo je takvih primjera.
Ilustrativan je i primjer izjava Louisa Breiera, programskog direktora Američkog židovskog odbora koji je 13. listopada 1946. (!) izjavio: „Nadbiskup Stepinac se je držao dostojanstveno i bio je simbol slobode koju imamo u Americi, a za koju smo se nadali da će je i drugi ljudi imati na kraju rata. (...) Taj je veliki svećenik bio optužen da je surađivao s nacistima. Mi Židovi to poričemo!. Znamo iz njegove prošlosti, polazeći od 1934. godine, da je bio pravi prijatelj Židova u vremenima Hitlerovih progona i progona njegovih pomagača.“ Bio je to, nastavlja Breier „veliki čovjek Crkve ... koji je govorio otvoreno i bez straha protiv rasnih zakona. Poslije Njegove Svetosti Pija XII., bio je najveći branitelj Židova u progonjenoj Europi. (...) Javno je govorio protiv zloglasnog označavanja sa "žutom zvijezdom" za koju je tvrdio da je kršenje ljudskog dostojanstva.“
Franjevac dr. Tomislav Vujeva u svojoj disertaciji navodi da je kontroverzni teolog Hans Küng, koji inače neodgovorno i tendenciozno tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji“, u jednom razgovoru na pitanje kakvi su njegovi stavovi o zagrebačkom nadbiskupu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske odgovorio slijedeće: „O svemu možemo razgovarati, o snalaženju ili nesnalaženju u jednom mračnom vremenu, o dovoljnoj ili nedovoljnoj angažiranosti, o adekvatnim ili neadekvatnim osudama ustaškog režima, ali o jednom nema govora, a to je, da Stepinac nije učinio i nije poticao na zločine prema Srbima i Židovima“. A kad je u proljeće 1943. zloglasni Heinrich Himmler posjetio Zagreb nezadovoljan „sporim“ rješavanjem „židovskog pitanja“ u Hrvatskoj i najavio skoro privođenje preostalih hrvatskih Židova, Stepinac na to reagira i piše Paveliću: „Ako su ove mjere zaista nametnute intervencijom strane vlasti (!) u unutarnje poslove naše zemlje, tada neću oklijevati i podići glas protiv te vlasti. Katolička crkva se ne boji nikakve sekularne vlasti, ma koja to bila, kad treba štititi ljudska prava.“
U ovom razmatranju treba spomenuti i izraelskog povjesničara i diplomata Pinchasa Lapidea koji u svojoj pomno istraženoj i sveobuhvatnoj knjizi "Tri pape i Židovi“ navodi „da je Katolička crkva tijekom rata spasila više židovskih života nego bilo koje druge crkve, religijske ustanove i humanitarne organizacije sve zajedno.“ Ta se pohvala odnosi, neprijeporno, i na blaženog Alojzija Stepinca.
Moglo bi se mnogo toga dodati u prilog tvrdnje da je nadbiskup Stepinac hrabro pokušavao sve što je bilo u njegovoj moći, no, glede židovskog pitanja, odnosno hrabrog, ispravnog i humanog držanja blaženog Alojzija Stepinca, ipak dovoljno, najbolje i neoborivo, govore, radovi dr. Esther Gitman, Židovke i sveučilišne profesorice iz SAD, primjerice poput teksta „A question of judgement: dr. Alojzije Stepinac and Jews“ objavljenom u časopisu „Review of Croatian History“ (2/2006), zatim „Archbishop Alojzije Stepinac of Zagreb and the Rescue of Jews, 1941–45“ nedavno objavljenom u časopisu „The Catholic Historical Review!“ (3/2015), te posebice poput njene izvrsne knjige „Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941.-1945.“ prevedene i na hrvatski jezik. Autorica u svojim radovima, i u doktorskoj disertaciji, među ostalim, kaže: „Iako se je Nadbiskup Zagreba borio za vladavinu zakona i prava svih ljudi (!), koji su iskusili čeličnu pesnicu NDH režima, moj je rad usredotočen glede njegovog postupanja prema Židovima.“ Vezano uz svoja istraživanja dr. Gitman navodi i sljedeće: „Moje se istraživanje temelji na dokumentima, koji pokazuju opseg djelovanja nadbiskupa Stepinca; to uključuje primjere široke prepiske između njega i raznih državnih i privatnih subjekata, dijelove propovijedi održane u Katedrali u Zagrebu i drugim mjestima, te na nekoliko okružnica i članaka o njemu koji su objavljeni u domaćim i međunarodnim medijima. Moje istraživanje obuhvaća snimljene iskaze (!) prezentirane Nacionalnom povjerenstvu za verifikaciju zločina počinjenih nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata, novije intervjue od strane "Shoah Foundation" učinjene s preživjelima, te osobne intervjue, koje sam provela i snimila u Zagrebu, Sarajevu i u Izraelu.“ Dr. Esther Gitman pokazuje da je tijekom Drugog svjetskog rata blaženi Alojzije Stepinac poduzimao izravno i neizravno mnoge mjere za spašavanje nekoliko stotina pojedinaca povezanih s hrvatskom židovskom zajednicom, više od tisuću Židova u mješovitim brakovima, te za niz drugih osoba koje su bile u opasnosti od nacista. Nema smisla ovdje prepričavati sve što donosi dr. Gitman u svojem istraživanju, kojim je neprijeporno oborila sve optužbe na račun Stepinca kad je u pitanju stradavanje Židova za vrijeme NDH. Čitatelju je prepušteno da, glede židovskog pitanja u tzv. NDH pročita navedene tekstove i knjigu, te da ih usporedi s objektivnošću, tvrdnjama i radovima nekih hrvatskih i stranih povjesničara. Uvidjet će koliko tu ima prešućivanja, falsificiranja ili velikih izvrtanja i zlonamjernih tumačenja činjenica.
I danas je potrebno podsjetiti se na poruku nade i ohrabrenja, koju je blaženi Alojzije Stepinac izrekao na Uskrs 1942.: „Što god se dakle zbivalo oko nas, i kakve god nas pogibelji okružuju i prijete ili budu prijetile, nema razloga da strepimo ili da plačemo, nego imajući nepokolebivu vjeru u Njega, Spasitelja našega slijedimo glas svete Crkve: „Ovo je dan, koji učini gospod, radujmo se i veselimo u njemu!“ – Amen.“ To sveti Alojzije Stepinac poručuje i danas.
„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (3)
(Alojzije Stepinac i srpsko pitanje)
„Blaženoga se Stepinca želi upravo oslikati metodama ideologije zla nacizma, fašizma i komunizma, koje su vladale u vremenu u kojem je živio, a s kojima je imao toliko veze koliko je bio primoran djelovati u tom razdoblju svjetske i narodne povijesti“, rekao je u ovogodišnjoj propovijedi u Stepinčevoj katedrali kardinal Josip Bozanić. Blaženi Stepinac je „kriv“, jer nije štitio progonjene Srbe, već ih je, štoviše, silom „prekrštavao“, te sudjelovao i u uspostavi tzv. NDH.
U tekstu „Srpsko ćutanje o Stepincu“ objavljenom na internetskoj stranici „Politika Online“ (15.9.2015.) povjesničar dr. Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, arogantno, bez zadrške, tvrdi „da nema ni tragova (!)“ da je Stepinac javno protestirao zbog zločina prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi niti nad srpskim narodom i Židovima (!). Prešućuje tako, primjerice, činjenicu da je već 14. svibnja 1941., dakle nakon samo mjesec dana od uspostave NDH, nadbiskup Alojzije Stepinac poslao Paveliću prosvjedno pismo: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije (!) nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati (!) na blagoslov Neba, bez kojega moramo propasti.“ Nadalje, u pismu od 22. svibnja 1941. upućenom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću Nadbiskup upozorava da se pri donošenju pojedinih odredbi moraju poštovati norme čovječnosti i morala: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. A moralni zakoni vrijede ne samo za život pojedinca nego i za državnu upravu.“ U pismu upućenom Paveliću 20. studenoga 1941. inzistira da se „najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine i neka se najstrože kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistočnih (tj. pravoslavnih) crkava, kapela i otuđivanja njihova vlasništva“. U veljači 1942. Stepinac protestira kod Artukovića zbog rušenja pravoslavnih crkava, među ostalim one kod Senja. U pismu Artukoviću od 7. ožujka 1942. Stepinac moli da se spriječi „svako nepravedno postupanje protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti“. U vatikanskim arhivima postoji dokumentacija iz koje je vidljivo da je već do svibnja 1943. Vatikan imao spisak 34 odvojenih Stepinčevih intervencija protiv progona Srba (i Židova).
Spomenuti dr. Veljko Đurić Mišina tvrdi također da je „Stepinac bio jedan od inicijatora (!) prekrštavanja pravoslavnih Srba“, te da je iz njegova navodnog, inače nepotpisanog (!), pisma papi Piju XII., čija je autentičnost osporena, i zapravo je komunistički falsifikat korišten za vrijeme suđenja Stepincu, vidljivo kako je „do sredine 1943. godine bilo prekršteno oko 244.000 Srba.“ Stepinac je, međutim, snažno i javno osuđivao prisilna "obraćenja" pravoslavnih Srba, te progone koji su bili alternativa "obraćenjima". Znao je da ga Srbi optužuju za zvjerstva, koja su počinili ustaše i da ga smatraju odgovornim za nasilna pokrštavanja pravoslavnih Srba. A Crkva je još 1941. godine obznanila svoje stajalište u „Rezoluciji o pokrštavanju“: „U Katoličku crkvu mogu se primiti samo oni koji bez svake sile potpuno slobodnom voljom prelaze iz unutarnjeg uvjerenja o istinitosti katoličke vjere i koji su u cijelosti izvršili crkvene propise.“ U propovijedi iz srpnja 1942. Nadbiskup izjavljuje: „Bog nam je svjedok da smo bili protivni svakom prisilnom stupanju u Katoličku crkvu. Neka bude ovdje javno rečeno da je Crkva učinila sve što je u njenjoj moći da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi. Ako ih nažalost nismo uspjeli zaštiti, nije krivnja na Crkvi, nego na neodgovornim elementima, koji su se za počinjena zla protiv svih zakona i Božjih i ljudskih osvećivali i na nevinim ljudima". 15. svibnja 1941. objavljena je okružnica upućena svećenicima svih biskupija u Hrvatskoj, u kojoj jasno piše: „Pristup u Katoličku crkvu može se dopustiti samo onim osobama za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi.“ Nadbiskup Stepinac 17. prosinca 1941. pismeno obaviještava Pavelića o prosvjednoj noti Biskupske konferencije Hrvatske u svezi s progonom Srba i njihovog nasilnog privođenja u Katoličku crkvu i navodi: „Prema načelima katoličke nauke obraćenje mora biti plod ne vanjske sile, nego unutrašnjeg osvjedočenja o istinama koje naučava Katolička crkva.“ Da su se baš svi svećenici, uvijek i na svakom mjestu u NDH, u svemu pridržavali navedenih odredaba ne može se tvrditi, ali Stepinčeve su upute spasile živote mnogih Srba, koji su se poslije mogli vratiti svojoj Pravoslavnoj crkvi. Nevjerojatne su apsurdne tvrdnje srpskih povjesničara, da je Pavelić bio Stepinčev instrument (!) za prekrštavanje Srba, i da je stoga Stepinac najdgovorniji za te čine.
Neprijeporno je da Stepinac nije podržavao ustaški pristup prisilnog prekrštavanja. U direktivi hrvatskih katoličkih biskupa u vezi s prelaskom pravoslavaca na katoličanstvo doista se navodi, a što pokušavaju iskoristiti srpski povjesničari za napad na Stepinca, da "je nužno stvoriti među pravoslavnim stanovnicima psihološki temelj za prelazak". No, ideja te direktive bila je usmjerena protiv ustaškog programa prisilnog obraćenja pravoslavaca, pa stoga se u njoj nalazi i upozorenje da su "suprotni dogmi i kanonskim propisima postupci koje „misionari" za svoju misiju dobijaju od ustaških dužnosnika preko Vjerskog odjela Državne uprave za obnovu, ili od bilo kojeg drugog civilnog autoriteta". Budući da se je broj ubijenih Srba (i Židova) povećavao Stepinac „omekšava“ direktivu, te piše svećenicima povjerljivo pismo u kojem stoji: "Kad vam dolaze osobe židovske ili pravoslavne vjere, koje su u smrtnoj opasnosti, te žele prijeći na katolicizam primite ih kako bi spasili njihove živote. Ne zahtijevajte nikakvo posebno vjersko znanje, jer su pravoslavci kršćani kao i mi (!), a židovska vjera je ona iz koje je nastalo kršćanstvo. Uloga i zadaća kršćana je u prvom redu spašavanje ljudi. Kad za one, koji se preobraćaju, prođu ova tužna i divlja vremena, neki će ostati u našoj Crkvi iz uvjerenja, a ostali će se kad više ne bude opasnosti vratiti svojoj vjeri."
„Rase i narodi su Božje tvorevine“ (4)
(Alojzije Stepinac i srpsko pitanje)
Jedna od najtežih optužbi glede kardinala Stepinca, a koju uporno izriču srpski i neki inozemni povjesničari, te Srpska pravoslavna crkva, je da je za njega „novoproglašena velika hrvatska država bila Božja ruka na djelu, a time je bitno označen poželjan odnos s državom“. U poslanici od 27. travnja 1941. Stepinac , među ostalim, piše misleći na uspostavu hrvatske države: „Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed! I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo (!) današnjih sudbonosnih događaja; kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.“ No, pritom Stepinac jasno upozorava i dodaje: „Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim (!) i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima (!) ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju. Prema napadima na Stepinca zbog navedene izjave, koji također predstavljaju hermeneutičko silovanje jednog opširnijeg teksta, proizlazi da je Nadbiskup bio toliko pokvaren i ciničan, pa je za njega, iako je znao da će uslijediti ustaški zločini protiv Srba, Židova, Roma i drugih, ipak važnije bilo stvaranje države za koju je znao (!) da će biti zločinačka. Takvo razmišljanje iznosi i srpski patrijarh Irenej, kad paušalno iznosi neke tvrdnje i naglašava da je „kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju (!) atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“ Ponajprije to je, uz izrečene neistine, izolirano i tendenciozno iščitavanje Stepinčeve izjave, koje ne uzima u obzir sveukupnost Stepinčevog djelovanja i govora, te pokazuje da zapravo nema prostora za dijalog. Logika srpskih povjesničara i crkvenih dostojanstvenika svodi se, uglavno, na sljedeći silogizam: Svi, koji podržavaju nezavisnost Hrvatske su ustaše. Stepinac je podržavao nezavisnost Hrvatske kao samostalne države. Zaključak: Stepinac je ustaša. Nadalje: Ustaše su zločinci. Stoga je i Stepinac, budući je ustaša, zločinac.
No optužbe protiv Stepinca ne staju na prethodno navedenom. Tako, primjerice, srpski povjesničar dr. Miljan Koljanin tvrdi, kako to na portalu „Blic online“ pod naslovom „Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko Stepinca“ (30.11.2015.) navodi Slađana Vukašinović, da je Stepinac također i jedan od tvoraca (!) ustaške NDH. Zanimljivo je da je narodni heroj Jakov Blažević, tužitelj u sramotnom i montiranom komunističkom procesu protiv Alojzija Stepinca, u kasnijem razdoblju postojanja Jugoslavije, odnosno nakon Stepinčeve smrti, također prešao i na dokazivanje da je Stepinac tvorac NDH, iako to nije bilo uključeno i u njegovu „optužnicu“. Blaževića je očito kopkala savjest, pa da ju smiri, u predgovoru monstruozne knjige Viktora Novaka „Magnum krimen“ (Obnovljeno izdanje 1989.) i dalje se obrušava monstruoznim, izmišljenim i lažnim optužbama na Stepinca: „Stepinac je u svojoj poznatoj Poslanici, koja je krajem travnja 1941. godine brujala iz „krugovala" i javnih razglasa, zaklinjući (!!!) se Poglavniku, pozvao svećenstvo na uzvišeni rad na očuvanju i unapređenju NDH i objašnjavajući da je NDH „Ruka Božija na djelu" tražio da se moli (!!!) za najvećeg krvnika hrvatskog i srpskog naroda. U tom Predgovoru Blažević koristi i Krležu pa citira njegove riječi iz časopisa „Republika“ (br. 2/1947.), koje pokazuju koliko je Krleža, uz svo uvažavanje njegova djela, bio ipak i „mali čovjek“: "Divide et impera. Spram stranih i inostranih tuđinskih hipoteza i shema, koje su taj živi, ranjeni organizam („hrvatski") uvijek ponovo razrezivali oštrom britvom svojih interesa, mi smo sveukupnoj našoj inteligenciji govorili, da za hrvatski narod nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih naroda, a naročito spram srpskog i da u solidnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana (!!!). U prvom redu mi smo to govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: vjerujte, gospodo, što hoće te i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj (!) našega naroda.“ U spomenutoj propovijedi kardinal Bozanić je vrlo lijepo odgovorio na nebuloze o blaženom Stepincu kao (su)tvorcu NDH: „neki gotovo da žele dovesti stvari do apsurda kako bi se pomislilo da su se te ideologije razmahale zbog njega, a ne da je on nadljudskim naporima nastojao očuvati ljude od njihova zla.“
Zanimljivo je da se oni, koji napadaju Stepinca, uopće ne osvrću na mnogobrojne radove hrvatskih, a, što je još važnije, i stranih povjesničara, u kojima se dokazuje Stepinčeva nevinost. Ne pokušavaju kritički osporavati ta stajališta, već samo recikliraju nekoliko, navodno kompromitirajućih, Stepinčevih izjava. Sustavno prešućuju, ne komentiraju niti ne obaraju one radove, koji nisu „podrška“ njihovim iskonstruiranim tvrdnjama. Tako, primjerice, srpski mediji uopće ne spominju radove i knjige jedne Esther Gitman, koja snažno svjedoči u korist Alojzija Stepinca (o čemu je MI pisao!).
Potrebno je „na stol“ staviti sve Blaženikove propovijedi, okružnice, pisma i istupe, pa tek nakon toga donijeti konačne zaključke. Postulator blaženoga Alojzija Stepinca je u knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata“ objavio 691 dokumenat, koji govore na koje je sve načine nadbiskup Stepinac spašavao Židove, Srbe, Slovence, Hrvate nepoćudne vlasti, komuniste i druge stradalnike rata. U jednom je intervjuu pošteno pozvao sve one, koji napadaju blaženog Stepinca „da uzmu u ruke sav taj 691 dokument pa onda neka donose svoje sudove! Neprijeporno je da je „Blaženi Alojzije ustrajao, pazeći da se na njemu vidi Kristov lik“, poručuje kardinal Bozanić.
Oznake: Stepinac
komentiraj (1) * ispiši * #
