Blaženi Stepinac ponovno otrovan

ponedjeljak , 15.05.2017.

U tekstu pod naslovom „Alojzije Stepinac nije bio otrovan i zračen, Crkva u Hrvatskoj manipulira i obmanjuje: umro je od policitemije, raka krvi“ („Nacional“, 8. studenoga 2016.) novinar Drago Pilsel iznosi „dokaze“ da blaženi Alojzije Stepinac nije bio trovan ili zračen u režiji komunističkih vlasti, te da u tom smislu „Juraj Batelja i cijela bulumenta katoličkih propagandista, koji tvrde da je Stepinac ubijen, teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet“. No, svaki dobronamjerni čitatelj, pozorno čitajući Pilselov tekst, bez obzira na svjetonazor, uvidjet će da je u pitanju pamflet, koji zapravo ništa ne dokazuje odnosno ništa ne pobija. Već u samom naslovu teksta je jedna nelogičnost: tvrdnja da Stepinac nije trovan i zračen, jer je umro, eto, prirodnom smrću zbog policitemije, tj. zbog raka krvi (polycithaema verae rubae). Nitko ne osporava da je konačni uzrok smrti blaženog Stepinca ta bolest, o čemu, uostalom, govori i Promemorija koju je za druga Stevu Krajačića sastavio vrlo časni i ugledni liječnik, Stepinčev prijatelj, prof. dr. Darko Riessner. Ta Promemorija, inače preuzeta iz Manolićevih (!!!) memoara, a koju Pilsel proglašava „ključnim dokumentom“, niti potvrđuje niti osporava mogućnost trovanja, odnosno mogućnost nasilno (umjetno) izazvane „prirodne smrti“. Dr. Riessner je, zbog opasnosti embolije, koja je prijetila smrću zbog tromboze (ugrušavanja) krvi, dvaputa operirao Kardinala u Krašiću, 1952. i 1958. godine. On ne govori ništa o genezi same bolesti niti se osvrće na stanje pacijenta u razdoblju prije 1952. godine. Njegova Promemorija uopće ne pokazuje, kako tvrdi Pilsel, da postoji i „druga strana medalje“ u odnosu na ono što tvrdi Crkva. Stepinac nije iz zatvora izašao zdrav, kako to pokušava dokazati Pilsel na temelju Manolića i sličnih svjedoka. Zanimljivo je da je početkom 1953. godine ugledni drug Miha Marinko izjavio: „Još najdulje do proljeća i onda će nestati!“ Usput govoreći, ugledni profesor John Lawrence iz Berkleya ukazuje na postojanje brojnih nejasnoća oko Kardinalove smrti, odnosno na momente koji nisu značajke tzv. Vasquezove bolesti (misli se na policitemiju). Skreće pozornost da u svojoj dugogodišnjoj praksi nije sreo pacijenta, koji je bolovao od „polycitemiae rubae verae“, a da je umro od „embolio arteriae pulmonalis“. Na slično ukazuje i profesor John Ruzich iz Chicaga. Obojica su, naime, posjetili Kardinala u Krašiću, ali nisu od komunističkih vlasti dobili sve nalaze koje su tražili, niti su im omogućene dodatne pretrage.

Iz Pilselovog se teksta može zaključiti da je Vatikan, odnosno Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim olako nasjela na tvrdnje postulatora Juraja Batelje i „bulumente katoličkih propagandista“ i prihvatila priču o trovanju. On uopće ne daje osvrt na dokumente predočene Kongregaciji, odnosno ne upoznaje čitatelje s njima, a vrlo dobro zna kako se rigorozno sprovode postupci beatifikacije i kanonizacije, upravo zbog toga da bi se izbjegli kasnije razni Pilseli. Prešućuje da su 1993. godine Kemijski institut Sveučilišta La sapienza, te institut sudske medicine u Rimu u Stepinčevim kostima ustanovili neuobičajeno povećane količine toksičnih tvari poput kadmija, kroma, olova i arsena. Točne količine navedenih metala navedene su u analizi profesora Enrica Cardarellha sa spomenutog sveučilišta, koja je napravljena u siječnju 1996. godine. Količine kadmija, primjerice, tako je moguće, objašnjavaju stručnjaci, smatrati produktom zračenja. Element je to, kako kažu, koji se može povezati sa zračenjem upravo zato što može nastati raspadanjem čestica.

Pilsel u cijelu priču uvlači i uglednog znanstvenika prof. dr. Borisa Labara stavljajući, na profesorovo načelno objašnjenje o liječenju policitemije radioaktivnim fosforom, u naslov tobožnje Labarove riječi: „... u Stepinčevom tijelu nije moglo biti tragova radioaktivnih tvari, a izotop kojim ga se liječilo nije toksičan“. A prof. Labar je samo ukazao da se primjena izotopa ne može povezati s trovanjem bolesnika i nije uopće spominjao blaženog Alojzija Stepinca niti je ulazio u taj slučaj.

Ovo razmatranje nije pokušaj da se dokaže da je Stepinac ipak bio trovan i zračen, već samo da se ukaže na nedopustivo tendenciozno pisanje, koje je na razini pamfleta. Stoga je nevjerojatno da je glavni urednik „Nacionala“, znajući osjetljivost materije, propustio za objavu jedan tako površan tekst. Pilsel treba na mnogo dokumentarniji način dokazati svoje tvrdnje. No, vidljivo je da ga muči slučaj blaženog Alojzija Stepinca. Nakon što mu je u nekim ranijim tekstovima pripisao neke izjave, poput: „NDH stvorena je Božjom milošću, mudrim i požrtvovnim radom Poglavnika i ustaškog pokreta te voljom naših saveznika. Od osnutka Države (…) prošlo je kratko vrijeme (…) učinjena su djela, koja zadivljuju…”. Za to se nije nikad ispričao, sad očito tone još dublje.

Oznake: Stepinac