Mnogi zaboravljaju, a vjerojatno i ne znaju, da začetak Europske unije ne leži u ekonomskim razlozima, već u nastojanju promicanja mira, jedinstva, vrijednosti i ljudskih prava, a sve to u kršćanskom duhu. Stoga bi kršćani danas trebali, barem pokušati, obnoviti tu, u mnogim pogledima, napuštenu viziju. „Pozvani smo da se sjetimo kršćanskih temelja Europe stvaranjem demokratskog modela upravljanja, koji putem pomirbe razvija "zajednicu naroda" u slobodi, jednakosti, solidarnosti i miru, te koji je duboko ukorijenjen u kršćanskim temeljnim vrijednostima“, napisao je 1958. Robert Schuman (1886.-1963.) tada francuski ministar vanjskih poslova, autor tzv. „Schumanove deklaracije“ iz svibnja 1950., kojom je odvažno predložio plan povezivanja Europe u zajednicu mira i solidarnosti, iz koje je kasnije izrasla današnja Europska unija. Jasno je upozoravao da "Europa neće biti izgrađena odjednom, ili prema jedinstvenom planu“, već „putem konkretnih dostignuća, koja najprije stvaraju de facto solidarnost.“ Schuman je bio svjestan da „ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje stoljetnog neprijateljstva između Francuske i Njemačke". Zajedno sa svojim katoličkim partnerima, njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom i talijanskim premijerom Alcideom de Gasparijem, uvidio je snažnu potrebu za stvaranjem "zajednice naroda" u ozračju moralne klime opraštanja, pokajanja i pomirbe. Svi oni vidjeli su Europu onako kako ju je kasnije opisao i papa Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Crkva u Europi“: „Više nego kao zemljopisno područje Europa se može okvalificirati kao pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao Kontinent zahvaljujući i ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom".
Papa Franjo nudi lijek Europi
Svatko tko imalo poznaje današnju Europsku uniju uočava da ona, iako i dalje privlači zemlje članice, te iako je zamijenjenila nasilje s dijalogom i potvrdila mir tijekom šezdesetak godina, zaostaje u pogledu Schumanog izvornog sna „zajednice naroda duboko ukorijenjene u kršćanskim temeljnim vrijednostima“. Postavlja se pitanje: „Što se to dogodilo sa Schumanovom vizijom Europe?“
Sadašnje stanje izvrsno je okarakterizirao papa Franjo u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom kad je naglasio da „unatoč sve većoj i snažnijoj Uniji, čini se, Europa daje dojam da je pomalo ostarila i izmorena, osjećajući se sve manje i manje akterom u svijetu, koji je često gleda s rezerviranošću, nepovjerenjem, pa čak, s vremena na vrijeme, i sa sumnjom.“ Uočava se porazan trend snažne sekularizacije, koja se ogleda u općem smjeru stvaranja politike EU-a. Biblijske vrijednosti su, mnogi smatraju, zastarjele, neprikladne, prevladane i nevažne. Borbeni i netolerantni sekularisti pretpostavljaju i dalje da je religija osuđena na polagano umiranje, odnosno da životari na marginama društva, jer Europljani bivaju sve više prosvijetljeni.
Papa Franjo daje dijagnozu i nudi lijek Europi. Ponajprije skreće pozornost da kršćanstvo "nije prijetnja sekularnosti država ili neovisnosti institucija Europske unije, već obogaćivanje. To je vidljivo iz ideala koji su oblikovali Europu od samog početka, kao što su mir, supsidijarnost i uzajamna solidarnost, te humanizam usmjeren na poštivanje dostojanstva ljudske osobe." Papa Franjo ide tako daleko te tvrdi da će "Europa, koja je sposobna cijeniti svoje vjerske korijene i zahvatiti svoju plodnost i potencijal, biti sve više imuna na mnoge oblike ekstremizma, koji se šire danas u svijetu, ne samo zbog velikog vakuuma ideala, kojega smo trenutno svjedoci na Zapadu“, jer "to je upravo čovjekov zaborav Boga, te njegov propust da mu dade slavu, a što potiče uspon nasilja.“
„Europska kriza civilizacijskog morala“
"Europski čovjek je sebe uvjerio da, kako bi bio moderan i slobodan, treba biti radikalno sekularan", napisao je u knjizi „The Cube and the Cathedral“ (Kocka i katedrala) ugledni američki publicist i katolički laik George Weigel. „To uvjerenje i njegove javne posljedice u korijenu su suvremene europske krize civilizacijskog morala", navodi Weigel.
Schuman je poručio da povezujući identitet nove Europe „ne može i ne smije ostati ekonomska i tehnička poduzetnost; potrebna je duša, svijest o svojim povijesnim sklonostima i o svojoj odgovornosti u sadašnjosti i budućnosti, te politička volja u službi istog ljudskog ideala“. Iako su „temeljne kršćanske vrijednosti" svojedobno oblikovale mnoge europske institucije, danas prevladavaju u Europi materijalističke vrijednosti, te potraga za trenutnim zadovoljenjima, senzualnim zadovoljstvima i trivijalnim postignućima. Lažna etika pohlepe u financijskom sektoru, te „kultura smrti“ izražena u samoubojstvima mladih, pobačajima, eutanaziji, niskoj stopi nataliteta, porastu stope ubojstava, neprijeporni su signali dubokog duhovnog siromaštva.
Nizozemski filozof Evert-Jan Ouweneel je zaključio da europski temeljni problemi proizlaze iz gubitaka korijena, te da kršćanska vjera može ponovno pokazati svoj vitalni doprinos europskom društvu kroz obnovu tih vrijednosti. „Nitko ne želi da se vrate stari dani kulturnog kršćanstva u Europi", zaključuje on, "ali nema razloga da budemo bojažljivi glede kršćanskih korijena europskih najcjenjenijih vrijednosti."
Europa još voli „humanistički duh“
Uočavajući stanje u Europskoj uniji papa Franjo je u govoru pred Europskim parlamentom ponudio „poruku nade i ohrabrenja svim građanima Europe“. A to je, rekao je Papa, „poruka nade koja se temelji na povjerenju da naši problemi mogu postati moćna snaga za jedinstvo u nastojanju da se prevladaju svi oni strahovi koje Europa, zajedno s cijelim svijetom, trenutno doživljava. To je poruka nade u Gospodina, koji pretvara zlo u dobro i smrt u život.“ Nadalje: „To je poruka ohrabrenja glede povratka čvrstom uvjerenju osnivača Europske unije, koji su zamislili budućnost temeljenu na sposobnosti zajedničkog djelovanja u premošćivanju podjela i promicanju mira i zajedništva među svim narodima ovog kontinenta. U srcu tog ambicioznog političkog projekta bilo je povjerenje u čovjeka, ne toliko kao građanina ili gospodarskog subjekta, već u čovjeka, u muškaraca i ženu, kao osobe obdarene transcendentnim dostojanstvom.“
U glasovitom govoru iz Regensburga održanom 12. rujna 2006. papa Benedikt XVI. je rekao da „dok je (s jedne strane) težnja suvremene Europe uspostavljanje "zajednice vrijednosti", čini se da se (s druge strane) sve više osporava da su one univerzalne i apsolutne. ... Ako Europska unija želi učinkovito jamčiti stanje prava i učinkovito podržavati univerzalne vrijednosti, mora jasno prepoznati neosporivo postojanje čvrste i trajne ljudske naravi, koja je zajednički izvor prava za sve pojedince." Slično govori i papa Franjo: „Europa koja više nije otvorena za transcendentalnu dimenziju života je Europa, koja se izlaže riziku da polako izgubi svoju dušu i svoj "humanistički duh", koji još uvijek voli i brani.“
Ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi
Vrlo je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, ateista i marksista u bitnim idejama, opisanog od nekih inače kao suverenog sudca glede toga što je istina a što nije, što je dobro ili loše, koji, nakon 40 godina traženja demokratske kulture, nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio židovsko-kršćanski pogled na svijet: „Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnoga vođenja života i emancipacije, individualnoga morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.“ Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju „Razgovor o Bogu i svijetu“ on ide i korak dalje: „Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije, nastavljamo crpiti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.“ Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je „besmisleno blebetanje“, kaže Habermas. Smatra da je Jeruzalem, pod čim podrazumijeva židovstvo i kršćanstvo, daleko više zaslužan od Atene za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva, te skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma.
Izokretanje integracijskih temelja
Zanimljivo je razmišljanje Marcela Pere, koji je, oslikavajući stanje u Europskoj uniji, dao vrlo prikladnu analogiju. Naime uspoređuje ju s tzv. „Kolumbovim jaje", jer su sadašnji političari u Bruxellesu zadivljeni prividnom sposobnošću EU da stoji na vlastitim nogama, a pritom ignoriraju, ili zaboravljaju, one snage, koje su je pokrenule, napravile i održale u postojanju. Pera smatra da je došlo do izokretanja integracijskih temelja vezanih uz vjersko zajedništvo vezano s konceptom jednakosti pred Bogom. Umjesto toga prihvaćeni su samo ciljevi ekonomske integracije i regulatorne perfekcije. Stoga je u pravu papa Franjo kad bez sustezanja poručuje europarlamentarcima da su „kao rezultat svega toga, velike ideje, koje su nekad nadahnjivale Europu, čini se, izgubile privlačnost, samo da bi bile zamijenjene s birokratskim tehnikalijama njezinih institucija.“
Dana 9. svibnja slavi se Dan Europe, čime se zapravo obilježava sjećanje na utemeljitelja europskog zajedništva Roberta Schumana. Mnogi, koji su pod utjecajem onoga što dolazi iz Bruxellesa, ne znaju ništa o tome tko je doista bio taj čovjek, osim što, možda, znaju da glavna zgrada Europske komisije nosi to ime. Schumanova je vjera igrala temeljnu ulogu u njegovoj koncepciji čovjeka. Bio je praktični katolik, čiji je cilj bio živjeti svoj poziv svetosti usred svijeta bez obzira na okolnosti. Njegova odanost Crkvi, papama i naučavanju Crkve prožimala je njegovo cijelo biće. Schumanova osobnost utjelovljuje njegovu koncepciju čovjeka, kao što je on sam bio čovjek skromnosti, iskrenosti, upornosti, poniznosti i izravnosti, sav prožet katoličkom vjerom povezanom s oštrom inteligencijom. Na žalost zaboravljen je, poput mnogih velikih europskih katoličkih intelektualaca, primjerice Jacquesa Maritaina, čijim se je idejama Schuman napajao. Njegovi poštovatelji pokrenuli su postupak za njegovo proglašenje blaženim, no, u slučajevima političara Crkva je ipak vrlo oprezna, pa proces sporije napreduje.
Glas koncila, 4. siječnja 2015.
Post je objavljen 08.07.2017. u 18:01 sati.