Kršćanstvo i fundamentalizam

»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo, samo da bi se mogli boriti protiv Crkve... Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja«, napisao je u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922).

Sve prodorniji antivjerski glasovi

Sve su češći i prodorniji antivjerski glasovi općenito, a posebice protiv kršćanstva, pa se tako u Europi, ali često i u hrvatskim medijima, religija sustavno i smišljeno, nadasve agresivno i prezirno, stigmatizira i izruguje. »Crkva je prodavaonica jeftine bižuterije«, poručile su pred izvjesno vrijeme jedne hrvatske novine, inače poslovično protucrkveno raspoložene, a jedne pak druge, u tom pogledu nešto umjerenije, opisuju religiju u jednom tekstu kao »medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava«...
Europa je danas temeljito prožeta s onim što je kanadski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao »isključivim humanizmom«; prožeta je skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentalnost ili na duhovne reference brišu iz javnog života. J. H. H. Weiler, inače ortodoksni Židov i profesor međunarodnog prava te direktor centra Sveučilišta »Jean Monnet« u New Yorku, vrlo je lijepo kazao da je u Europi prisutna snažna »kristofobija« i da je ona razlog zašto mnogi odbijaju priznati nešto što je više nego očito: kršćanske ideje i vrijednosti bile su među glavnim čimbenicima u procesu stvaranja današnje europske civilizacije i među temeljima ideje ljudskih prava i demokracije.

Radikalna kritika na paušalnim sudovima

Općenito uzevši, uočava se trijada antikršćanskih i anticrkvenih argumenata. Jedan je od najgrubljih napada usmjerenih prema kršćanstvu općenito, ali se pritom zapravo ponajprije cilja na katolištvo i papu, optužba da je ono samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Primjera za takva stajališta ima iznimno mnogo. Pa tako Sam Harris, jedan iz plejade tzv. borbenih »novih ateista«, u knjizi »Kraj vjere – religija, teror i budućnost razuma« tvrdi da je »netolerantnost svojstvena (prirođena) svakoj religiji«, odnosno, da je »sigurnost u budući život neuskladiva s tolerantnošću« (sic!). Harris iznosi mnoge neistine poput tvrdnje da »tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih«. I mnogi drugi autori, poput Harrisa, iznose radikalnu kritiku religije temeljenu na paušalnim sudovima, te na grubim pojednostavljenjima i na demagogiji.

Papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno«: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj Crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama.« A papa Benedikt XVI. je još kao kardinal u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« napisao: »Treba promicati duboko poštovanje pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje... U svijetu religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime.«

Konstrukcija: netolerantnost i dogmatizam

Uobičajeno je vjernike prikazivati kao netolerantne osobe, dogmate, samo zato što imaju čvrsta vjerska uvjerenja i što ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotstavljena mišljenja. Najbolje to oslikavaju nedavna zbivanju u Hrvatskoj: One koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, sekularizirani dio javnosti označava mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokušava li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka kao zajednice muškarca i žene, dobiva odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodjeljuju etikete poput »homofob«, a sve, zapravo, samo zato da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava.

»U našim sekularnim liberalnim demokracijama, ljudi koji izražavaju suštinsku vjersku odanost u podređenom su položaju: njihova se vjera 'tolerira' kao osobni izbor, ali u trenutku kad ga predstave javnosti kao nešto što je za njih od temeljne vrijednosti, bivaju optuženi da su fundamentalisti«, napisao je Slavoj Žižek u eseju »Protiv ljudskih prava«.

Konstrukcija: kršćanstvo vraća svijet unazad

Nadalje, sustavno se pokušava dokazati da kršćanstvo vraća svijet unazad, pa zato čovječanstvo treba prekinuti sve svoje veze s teološkim poveznicama i težiti nekoj novoj budućnosti. U mnogim se napisima i knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a religije općenito kao »pranje mozga«. »europa se mora definitivno riješiti religijske, tj. 'kršćanske pošasti', koja uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom«, piše francuski filozof Michel Onfray u knjizi »U obranu ateizma«, pa nastavlja: »Kršćanstvo je raslo na plodnom tlu kolektivne histerije: psihološki izraz za strahove i nestabilno emocionalno stanje masa. Ono sebe ukorjenjuje u varljivim načelima, te iznosi laži, izmišljotine i mitove, a zatim im dodjeljuje pečat vjerodostojnosti.« Tri su zadaće, kako kaže Onfray, za ateologiju: »dekonstrukcija monoteizama, demitologizacija judeokršćanske vjere i islama, te dekonstrukcija teokracije«. A »sljedeći je korak formuliranje nove etike i stvaranje uvjeta na zapadu za jedan istinski postkršćanski moral, moral u kojem tijelo nije kazna, zemlja prestaje biti dolina suza, život više nije tragedija, zadovoljstvo prestaje biti grijeh, žena prokletstvo, sposobnost razumijevanja znak oholosti, a fizičko zadovoljstvo putovnica za pakao«. »neprijeporno« je dakle, da će čovječanstvo biti slobodno, ako se uzmogne osloboditi otrovnog nasljeđa religijskog mita i praznovjerja.

Konstrukcija: religije su uzrok nasilju

Konačno, najmonstruoznije optužbe na račun kršćanstva ipak su one koje dobro ilustrira citat iz već spomenute Harrisove knjige, a prema kojima su religije bile, a napose kršćanstvo, uzrok ratovima i nasilju. Harris je sastavio monstruoznu optužbu: »Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam, koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije.« Štoviše, prema Harrisu, judeokršćanska tradicija je »čak proizvela Staljina«.
No, činjenica je da su ideologije poput fašizma i komunizma jasno odbacivale Boga kako bi mogle prezirati čovjeka, odnosno uklanjale Boga da bi pobožanstvenile čovjeka. Vrlo dobro to uočava Jacques Maritain u knjizi »Cjeloviti humanizam«: »Kad bi se nastavila ta raščlamba, bez dvojbe bi se vidjelo kako se nacionalsocijalizam istodobno zasniva na dva praktična ateizma. On prezire ljudsku osobu i ne smatra je Božjim stvorenjem, ali čovjek ima da služi apoteozi primitivne i demonske sastavnice, koja se razvija u njemu i njegovim posredstvom, a to znači u krvi i posredstvom predodređene krvi.«

Gilbert Chesterton je dao vrlo lijep odgovor na tvrdnje Harrisa i njemu sličnih: »Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.«

Snažan odgovor na optužbe o religiji kao poticatelju i uzročniku nasilja, koje se stalno regeneriraju, dao je u jednom svojem intervjuu književnik nobelovac Heinrich Böll koji, inače, za sebe kaže da je »kritički katolik«: »Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu da sam sebi predstavi stravični san jednoga poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom; onaj pak tko je žrtvovao ljude Baalu ispunio je samo obrede svoje vjere. Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest Crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim.« Ovdje se mogu spomenuti još i Majka Terezija, te tisuće i tisuće znanih i neznanih samozatajnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su nesebično, često pod opasnošću za svoj život, pomagali progonjenima, bolesnima i siromašnima.

Prevelika arogancija suvremenog ateizma

Iznimno je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, »metodološkog ateista«, koji nakon 40 godina traženja demokratske kulture nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio judeokršćanski pogled na svijet: »Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.« Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju »Razgovor o Bogu i svijetu« on ide i korak dalje: »Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije nastavljamo crpsti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.«

Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je »besmisleno blebetanje«, smatra Habermas. Pokazuje da je Jeruzalem – pod čim podrazumijeva judaizam i kršćanstvo – daleko više zaslužan nego Atena za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma. Sve u svemu, smatra Habermas, liberalni sekularizam moderne Europe misli da se je oslobodio religije, ali ju je u stvarnosti samo potisnuo i/ili zaboravio svoje vjerske korijene koji i dalje nastavljaju njegovati ideje o slobodi, savjesti, ljudskim pravima i demokraciji. Jürgen Habermas stavlja vjersku slobodu na središnju pozornicu: »Pluralizam i borba za vjersku toleranciju nisu samo bili čimbenicima nastanka demokratske države, već i nadalje, sve do danas, potiču njenu daljnju evoluciju.«
Sekularizam se pretvara u ideologiju
Papa Benedikt XVI. u svojim je mnogim razmišljanjima primjećivao da je u Europi prisutna patološka mržnja prema kršćanstvu. U govoru u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II, rekao je jedno zanimljivo zapažanje vezano uz stvaranje ustava Europske Unije: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se želi zaštititi osjećaje neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, već je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanog iz javnog života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti.«
Za vrijeme posjeta Njemačkoj papa Benedikt XVI. je rekao: »To je opasno stanje stvari za čovječanstvo jer vidimo da je razum toliko reduciran da ga pitanja religije i etike više ne zanimaju. Pokušaji da se stvori etika od pravila evolucije ili od psihologije ili od sociologije završavaju nedostatnošću. Sekularizam više nije čimbenik neutralnosti koji otvara prostor slobode za sve. Pretvara se u ideologiju koja se nameće kroz politiku. On ne priznaje javni prostor katoličkoj i kršćanskoj viziji, što kao rezultat dovodi do opasnosti da je gurne u čisto privatnu sferu. Moramo braniti religijsku slobodu protiv ideologije koja se ponaša kao da je jedini glas razuma, a koja je samo izričaj jednog 'određenog' racionalizma.«

Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje ustvari jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom »tolerancijom« kao svojom glavnom vrlinom. Proizlazi da samo svijet bez religije ima, možda, izglede za opstanak. Može se netko ne slagati da postoji Bog, ali ne može se zanijekati da je judeokršćanska tradicija donijela čovječanstvu etički napredak. Odbacivanje religije samo će dovesti do povećane ljudske patnje i zla. Mnogi autori iznose stajališta, a posebice je to naglašeno kod plejade prilično primitivnih »novih ateista, koja nisu neki novi humanizam, već su zapravo pandan vjerskom fundamentalizmu. Filozof Terry Eagleton, osoba koja nije baš osobito sklona religiji, u knjizi »Razum, vjera i revolucija« kaže da je »ateist kojega krasi nešto više od primitivnog (moglo bi se reći sotonskog) razumijevanja teologije rijedak poput Amerikanca kojega nisu oteli izvanzemaljci«.

Vjera čuva ljudsko dostojanstvo

Nažalost, mnogi su vjernici postali na neki način sekularni, doduše ne u neprijateljskom i antireligijskom smislu, već u smislu da im Bog više puno ne znači u ovom ograničenom svijetu. Mnogi, doduše, idu u crkvu, ali propuštaju u svakodnevnom životu pokazati svijest o svojoj odgovornosti prema Bogu. Praktično isključivanje Boga iz svakodnevnog života, više od bilo čega, potkopalo je kršćansku tradiciju i nasljeđe, koje povezuje različite aspekte ljudskog života. »Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena«, stoji u koncilskom dokumentu »Radost i nada«.

Crkva ima zadanu svetost, odnosno sveta je aktualnom svetošću unatoč svojim pogreškama. Katolički filozof emmanuel Mounier u knjizi »angažirana vjera« navodi: »Sve kad bi – uzmimo najgori slučaj – svi kršćani, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha, ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru kad se govori o duhovnom inventaru; kad se govori o klonulostima Crkve, o izdajama Crkve, dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takovoj, o njenom Tijelu i njenoj Duši.« Sveti Pavao je svoje prihvaćanje kršćanstva prikazao kao ulazak u zrelost: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko« (1 Kor, 13, 11). To je poziv da se kršćansku vjeru ne doživljava kao nezrelu već kao odrastanje u shvaćanju što je ljudsko društvo. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu jer sprečava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. Crkva, bez obzira na grijehe nekih svojih posvećenih članova, odgaja stalno i sustavno svoje vjernike, prosvjetljuje ih svjetlom što ga prima od svoga Gospodina i po prisutnosti svojih članova u narodu podiže, razvija i čuva pravi moralni osjećaj.

Oznake: vjera, ateizam, fundamentalizam, Crkva, darovana svetost, nasilje