Kršćanstvo i fundamentalizam
ponedjeljak , 29.05.2017.
»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo, samo da bi se mogli boriti protiv Crkve... Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja«, napisao je u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922).
Sve prodorniji antivjerski glasovi
Sve su češći i prodorniji antivjerski glasovi općenito, a posebice protiv kršćanstva, pa se tako u Europi, ali često i u hrvatskim medijima, religija sustavno i smišljeno, nadasve agresivno i prezirno, stigmatizira i izruguje. »Crkva je prodavaonica jeftine bižuterije«, poručile su pred izvjesno vrijeme jedne hrvatske novine, inače poslovično protucrkveno raspoložene, a jedne pak druge, u tom pogledu nešto umjerenije, opisuju religiju u jednom tekstu kao »medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava«...
Europa je danas temeljito prožeta s onim što je kanadski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao »isključivim humanizmom«; prožeta je skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentalnost ili na duhovne reference brišu iz javnog života. J. H. H. Weiler, inače ortodoksni Židov i profesor međunarodnog prava te direktor centra Sveučilišta »Jean Monnet« u New Yorku, vrlo je lijepo kazao da je u Europi prisutna snažna »kristofobija« i da je ona razlog zašto mnogi odbijaju priznati nešto što je više nego očito: kršćanske ideje i vrijednosti bile su među glavnim čimbenicima u procesu stvaranja današnje europske civilizacije i među temeljima ideje ljudskih prava i demokracije.
Radikalna kritika na paušalnim sudovima
Općenito uzevši, uočava se trijada antikršćanskih i anticrkvenih argumenata. Jedan je od najgrubljih napada usmjerenih prema kršćanstvu općenito, ali se pritom zapravo ponajprije cilja na katolištvo i papu, optužba da je ono samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Primjera za takva stajališta ima iznimno mnogo. Pa tako Sam Harris, jedan iz plejade tzv. borbenih »novih ateista«, u knjizi »Kraj vjere – religija, teror i budućnost razuma« tvrdi da je »netolerantnost svojstvena (prirođena) svakoj religiji«, odnosno, da je »sigurnost u budući život neuskladiva s tolerantnošću« (sic!). Harris iznosi mnoge neistine poput tvrdnje da »tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih«. I mnogi drugi autori, poput Harrisa, iznose radikalnu kritiku religije temeljenu na paušalnim sudovima, te na grubim pojednostavljenjima i na demagogiji.
Papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno«: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj Crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama.« A papa Benedikt XVI. je još kao kardinal u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« napisao: »Treba promicati duboko poštovanje pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje... U svijetu religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime.«
Konstrukcija: netolerantnost i dogmatizam
Uobičajeno je vjernike prikazivati kao netolerantne osobe, dogmate, samo zato što imaju čvrsta vjerska uvjerenja i što ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotstavljena mišljenja. Najbolje to oslikavaju nedavna zbivanju u Hrvatskoj: One koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, sekularizirani dio javnosti označava mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokušava li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka kao zajednice muškarca i žene, dobiva odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodjeljuju etikete poput »homofob«, a sve, zapravo, samo zato da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava.
»U našim sekularnim liberalnim demokracijama, ljudi koji izražavaju suštinsku vjersku odanost u podređenom su položaju: njihova se vjera 'tolerira' kao osobni izbor, ali u trenutku kad ga predstave javnosti kao nešto što je za njih od temeljne vrijednosti, bivaju optuženi da su fundamentalisti«, napisao je Slavoj Žižek u eseju »Protiv ljudskih prava«.
Konstrukcija: kršćanstvo vraća svijet unazad
Nadalje, sustavno se pokušava dokazati da kršćanstvo vraća svijet unazad, pa zato čovječanstvo treba prekinuti sve svoje veze s teološkim poveznicama i težiti nekoj novoj budućnosti. U mnogim se napisima i knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a religije općenito kao »pranje mozga«. »europa se mora definitivno riješiti religijske, tj. 'kršćanske pošasti', koja uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom«, piše francuski filozof Michel Onfray u knjizi »U obranu ateizma«, pa nastavlja: »Kršćanstvo je raslo na plodnom tlu kolektivne histerije: psihološki izraz za strahove i nestabilno emocionalno stanje masa. Ono sebe ukorjenjuje u varljivim načelima, te iznosi laži, izmišljotine i mitove, a zatim im dodjeljuje pečat vjerodostojnosti.« Tri su zadaće, kako kaže Onfray, za ateologiju: »dekonstrukcija monoteizama, demitologizacija judeokršćanske vjere i islama, te dekonstrukcija teokracije«. A »sljedeći je korak formuliranje nove etike i stvaranje uvjeta na zapadu za jedan istinski postkršćanski moral, moral u kojem tijelo nije kazna, zemlja prestaje biti dolina suza, život više nije tragedija, zadovoljstvo prestaje biti grijeh, žena prokletstvo, sposobnost razumijevanja znak oholosti, a fizičko zadovoljstvo putovnica za pakao«. »neprijeporno« je dakle, da će čovječanstvo biti slobodno, ako se uzmogne osloboditi otrovnog nasljeđa religijskog mita i praznovjerja.
Konstrukcija: religije su uzrok nasilju
Konačno, najmonstruoznije optužbe na račun kršćanstva ipak su one koje dobro ilustrira citat iz već spomenute Harrisove knjige, a prema kojima su religije bile, a napose kršćanstvo, uzrok ratovima i nasilju. Harris je sastavio monstruoznu optužbu: »Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam, koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije.« Štoviše, prema Harrisu, judeokršćanska tradicija je »čak proizvela Staljina«.
No, činjenica je da su ideologije poput fašizma i komunizma jasno odbacivale Boga kako bi mogle prezirati čovjeka, odnosno uklanjale Boga da bi pobožanstvenile čovjeka. Vrlo dobro to uočava Jacques Maritain u knjizi »Cjeloviti humanizam«: »Kad bi se nastavila ta raščlamba, bez dvojbe bi se vidjelo kako se nacionalsocijalizam istodobno zasniva na dva praktična ateizma. On prezire ljudsku osobu i ne smatra je Božjim stvorenjem, ali čovjek ima da služi apoteozi primitivne i demonske sastavnice, koja se razvija u njemu i njegovim posredstvom, a to znači u krvi i posredstvom predodređene krvi.«
Gilbert Chesterton je dao vrlo lijep odgovor na tvrdnje Harrisa i njemu sličnih: »Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.«
Snažan odgovor na optužbe o religiji kao poticatelju i uzročniku nasilja, koje se stalno regeneriraju, dao je u jednom svojem intervjuu književnik nobelovac Heinrich Böll koji, inače, za sebe kaže da je »kritički katolik«: »Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu da sam sebi predstavi stravični san jednoga poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom; onaj pak tko je žrtvovao ljude Baalu ispunio je samo obrede svoje vjere. Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest Crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim.« Ovdje se mogu spomenuti još i Majka Terezija, te tisuće i tisuće znanih i neznanih samozatajnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su nesebično, često pod opasnošću za svoj život, pomagali progonjenima, bolesnima i siromašnima.
Prevelika arogancija suvremenog ateizma
Iznimno je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, »metodološkog ateista«, koji nakon 40 godina traženja demokratske kulture nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio judeokršćanski pogled na svijet: »Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.« Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju »Razgovor o Bogu i svijetu« on ide i korak dalje: »Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije nastavljamo crpsti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.«
Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je »besmisleno blebetanje«, smatra Habermas. Pokazuje da je Jeruzalem – pod čim podrazumijeva judaizam i kršćanstvo – daleko više zaslužan nego Atena za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma. Sve u svemu, smatra Habermas, liberalni sekularizam moderne Europe misli da se je oslobodio religije, ali ju je u stvarnosti samo potisnuo i/ili zaboravio svoje vjerske korijene koji i dalje nastavljaju njegovati ideje o slobodi, savjesti, ljudskim pravima i demokraciji. Jürgen Habermas stavlja vjersku slobodu na središnju pozornicu: »Pluralizam i borba za vjersku toleranciju nisu samo bili čimbenicima nastanka demokratske države, već i nadalje, sve do danas, potiču njenu daljnju evoluciju.«
Sekularizam se pretvara u ideologiju
Papa Benedikt XVI. u svojim je mnogim razmišljanjima primjećivao da je u Europi prisutna patološka mržnja prema kršćanstvu. U govoru u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II, rekao je jedno zanimljivo zapažanje vezano uz stvaranje ustava Europske Unije: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se želi zaštititi osjećaje neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, već je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanog iz javnog života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti.«
Za vrijeme posjeta Njemačkoj papa Benedikt XVI. je rekao: »To je opasno stanje stvari za čovječanstvo jer vidimo da je razum toliko reduciran da ga pitanja religije i etike više ne zanimaju. Pokušaji da se stvori etika od pravila evolucije ili od psihologije ili od sociologije završavaju nedostatnošću. Sekularizam više nije čimbenik neutralnosti koji otvara prostor slobode za sve. Pretvara se u ideologiju koja se nameće kroz politiku. On ne priznaje javni prostor katoličkoj i kršćanskoj viziji, što kao rezultat dovodi do opasnosti da je gurne u čisto privatnu sferu. Moramo braniti religijsku slobodu protiv ideologije koja se ponaša kao da je jedini glas razuma, a koja je samo izričaj jednog 'određenog' racionalizma.«
Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje ustvari jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom »tolerancijom« kao svojom glavnom vrlinom. Proizlazi da samo svijet bez religije ima, možda, izglede za opstanak. Može se netko ne slagati da postoji Bog, ali ne može se zanijekati da je judeokršćanska tradicija donijela čovječanstvu etički napredak. Odbacivanje religije samo će dovesti do povećane ljudske patnje i zla. Mnogi autori iznose stajališta, a posebice je to naglašeno kod plejade prilično primitivnih »novih ateista, koja nisu neki novi humanizam, već su zapravo pandan vjerskom fundamentalizmu. Filozof Terry Eagleton, osoba koja nije baš osobito sklona religiji, u knjizi »Razum, vjera i revolucija« kaže da je »ateist kojega krasi nešto više od primitivnog (moglo bi se reći sotonskog) razumijevanja teologije rijedak poput Amerikanca kojega nisu oteli izvanzemaljci«.
Vjera čuva ljudsko dostojanstvo
Nažalost, mnogi su vjernici postali na neki način sekularni, doduše ne u neprijateljskom i antireligijskom smislu, već u smislu da im Bog više puno ne znači u ovom ograničenom svijetu. Mnogi, doduše, idu u crkvu, ali propuštaju u svakodnevnom životu pokazati svijest o svojoj odgovornosti prema Bogu. Praktično isključivanje Boga iz svakodnevnog života, više od bilo čega, potkopalo je kršćansku tradiciju i nasljeđe, koje povezuje različite aspekte ljudskog života. »Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena«, stoji u koncilskom dokumentu »Radost i nada«.
Crkva ima zadanu svetost, odnosno sveta je aktualnom svetošću unatoč svojim pogreškama. Katolički filozof emmanuel Mounier u knjizi »angažirana vjera« navodi: »Sve kad bi – uzmimo najgori slučaj – svi kršćani, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha, ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru kad se govori o duhovnom inventaru; kad se govori o klonulostima Crkve, o izdajama Crkve, dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takovoj, o njenom Tijelu i njenoj Duši.« Sveti Pavao je svoje prihvaćanje kršćanstva prikazao kao ulazak u zrelost: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko« (1 Kor, 13, 11). To je poziv da se kršćansku vjeru ne doživljava kao nezrelu već kao odrastanje u shvaćanju što je ljudsko društvo. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu jer sprečava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. Crkva, bez obzira na grijehe nekih svojih posvećenih članova, odgaja stalno i sustavno svoje vjernike, prosvjetljuje ih svjetlom što ga prima od svoga Gospodina i po prisutnosti svojih članova u narodu podiže, razvija i čuva pravi moralni osjećaj.
Oznake: vjera, ateizam, fundamentalizam, Crkva, darovana svetost, nasilje
komentiraj (0) * ispiši * #
Je li potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek?
ponedjeljak , 22.05.2017.U jednoj od jutarnjih propovijedi na misi u kapeli Svete Marte papa Franjo je govorio o načelu "činiti dobro" kao načelu, koje ujedinjuje cijelo čovječanstvo bez obzira na vjeru. Osvrčući se na događaj opisan u Evanđelju po Marku, u kojem Isusovi učenici žele isključiti osobu koja čini dobro, jer ne pripada njihovoj skupini, Papa podsjeća na Isusove riječi: "Ne priječite mu!" Sveti Otac je u glavnoj misli homilije, naglasio da bijesna netrpeljivost i isključivost dovode na kraju do nasilja. Papa objašnjava da se ne čini dobro kad se u tom pogledu isključuje ateiste ili vjernike drugih religija. Dobro mogu činiti „pa i oni koji nisu naši“, kaže Papa. Za očekivati je, dakle, da i oni mogu činiti dobro, te uvidjeti da je to mjesto gdje ih vjernici mogu susresti i započeti dijalog. Papa je, među ostalim, rekao i sljedeće: „Kristovom krvlju Gospodin je sve otkupio, sve, a ne samo katolike. Sve! Oče, i ateiste? I njih, sve. Ta nas krv čini Božjom djecom. Gospodin nas je stvorio na svoju sliku i ako on čini dobro, tada svi u srcu imamo tu zapovijed: Čini dobro, a nemoj činiti zlo. Svi. Činiti dobro je dužnost, to je osobna iskaznica koju je svima dao naš Otac, jer nas je stvorio na svoju sliku i priliku. A on uvijek čini dobro.“ Smatrati da ne smije, ili ne može, svatko činiti dobro svojevrsna je zatvorenost, „zid“, smatra papa Franjo.
Navedeno razmišljanje, te slična stajališta ponovljena i u nekim kasnijim Papinim intervjuima, bila su za „Velike Katolike“ u Hrvatskoj kršenje katoličkih dogmi, pa je Papa u nekim tiskovinama, te na nekim internetskim blog stranicama, optužen gotovo za herezu pelagijanstva, koja Isusovu ulogu vidi samo kao postavljanje dobrog primjera čovječanstvu nasuprot Adamovom lošem primjeru. Ukratko, prema toj herezi, proizlazi da čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe.
Za mnoge ateisti nisu ništa drugo nego nešto blisko samom "nečastivom". Prije svega iz mnogih reakcija je vidljivo da, oni, koji su spremno, i bez provjere što je stvarno govorio, optužili papu Franju, ne razlikuju Otkupljenje od Spasenja. Papa Franjo nije rekao da su ateisti i spašeni Isusovom otkupiteljskom žrvtom. Mnogi od njih, na žalost, odbijaju Isusov spasenjski čin. Ukazivanje na univerzalnost Kristova otkupiteljskog čina nije nikakav univerzalizam, jer se iz tvrdnje da je cijeli svijet otkupljen Kristovom žrtvom ne može zaključiti i da će netko biti automatski i spašen. Ako svatko učini svoj dio dobra i čini ga drugima, „tada se susrećemo čineći dobro“. „Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio", navodi „Katekizam katoličke crkve“. Takvo naučavanje Crkva obdržava već dvije tisuće godina, a što je vidljivo i iz Pavlovih poslanica (primjerice 2Kr 5:15) te iz Prve Petrove poslanice (1Pt 3:18).
„Katekizam“ jasno govori i o tome kako će Krist suditi živima i mrtvima: „Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Križem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5:22). Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Spasenje je rezultat prihvaćanja Kristovog otkupljenja i primjena toga na čovjekov život. Katolici znaju (?) da je Krist umro za ljudske grijehe, ali se taj dar mora bez suzdržavanja prihvatiti vjerujući u njega, te prihvaćajući Kristov prijedlog ljubavi nakon toga ostvarivati ga u svakodnevnom životu. Dakle, istina je da je Krist otkupio sve ljude, pa i ateiste, no, to ipak ne znači da su svi ateisti prihvatili taj dar ili da će biti spašeni.
A što zapravo Katolička crkva kaže, i kako se odnosi, prema ateistima i ateizmu? Pastoralna konstitucija o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) II. vatikanskog sabora kaže da „ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našeg vremena i zato je potrebno da bude razmotren s velikom pažnjom“. Sabor ne spominje poimence nijedan ateistički sustav i ne osuđuje nikoga. Konstitucija u tri točke (19 – 21) donosi niz razmatranja o ateizmu iz kojih je vrlo razvidno da se ateizam ne napada kao zlo niti da se izriče nekakva anatema. Koncil prepoznaje da je ateizam vrlo složen problem s više lica, te naglašava da se ne može ateiste označavati kao nemoralne nevjernike. „A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovog svijeta u kojemu zajedno žive“. Ateizam čak nije uvijek odbacivanje Božje opstojnosti, već može značiti odbacivanje vjere u Boga. Zbog toga se neki ateisti radije proglašavaju slobodnim misliteljima, racionalistima, humanistima ili agnosticima. II. vatikanski sabor navodi da ljudi postaju ateisti zbog različitih razloga uključujući tu, dakako, „također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije“. No, iza toga slijedi ključna rečenica: „Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja, ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauke, ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju“. A možda je, na žalost, prevladavajući i najsuptilniji oblik ateizma tzv. „praktični ateizam“. Praktični se ateist može izjašnjavati vjernikom, pa čak ići i na misu, ali djelovati i misliti kao da Bog ne postoji. U enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum) Ivan Pavao II. upozorava: „Praktični ateizam je stoga gorka i konkretna stvarnost.“
Kršćanin, vjernik, ima obvezu usmjeriti se na ateizam, ali u prvom redu na način koji kršćanstvo prikazuje riječima i djelima. „A sredstvo protiv ateizma može se očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njenih članova.“ Posebice je to aktualno u sučeljavanju s tzv. „novim ateistima“, koji se uvredama i neistinama borbeno postavljaju prema religiji, a posebice prema Crkvi.
Prilikom posjeta Brazilu 2007. godine papa Benedikt XVI. je u govoru pred 150 tisuća vjernika izjavio da se socijalni i politički problemi u društvu ne mogu rješavati bez Krista: „Gdje je Bog odsutan – Bog s ljudskim licem Isusa Krista – te se vrijednosti ne uspijevaju pokazati u svojoj punini i ne postiže se suglasnost glede njih.“ No, treba posebice naglasiti da papa pritom nije mislio da su oni, koji ne vjeruju, ili nisu kršćani, sami po sebi zli ljudi, te da i oni ne mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Želio je samo ukazati da sebičnost, briga za vlastiti dobitak te ravnodušnost za patnju drugih prevladavaju u društvu, koje je podijeljeno glede svojih temeljnih moralnih načela. Stoga je nedvosmisleno kazao: „Ne mislim da oni koji ne vjeruju ne mogu živjeti uzvišeno i s primjerenom moralnošću. Jedino želim reći da društvo u kojem je Bog odsutan (!) neće pronaći nužnu suglasnost glede moralnih vrijednosti ili snagu da se živi u skladu s modelom temeljenom na tim vrijednostima, pa čak i onda kad su one u sukobu s privatnim interesima“ (Aparecida, 13. svibnja).
Neshvatljivo kako su neki hrvatski mediji, poput, primjerice, Hrvatske televizije u dnevniku od 8. lipnja, prikazivali kao nešto senzacionalno i nešto novo, navodnu Papinu izjavu da nije potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek. Činjenica je da se mnogi komentatori, u svjetskim, ali i u hrvatskim medijima, trude pokazati da je papa Franjo "papa improvizacija", odnosno papa velikih iznenađenja. Od prvih dana njegovog papinstva pojavljuju se brojni komentari u kojima se „tumači“ što je Papa kazao, te što zapravo treba od njega očekivati. Papine se izjave promatraju kroz optiku pitanja: „Hoće li Crkva mijenjati politiku?“. Među brojnim pogrešnim, a često zapravo prema Crkvi neprijateljskim, raščlambama uočavaju se tendeciozni pokušaji da se papa Franjo suprotstavi (sučeli) s papom emeritusom Benediktom, odnosno da se lik novog pape prikaže kao značajna i uočljiva suprotnost papi emeritusu, pa i prema papi svetom Ivanu Pavlu II.
Ateist može biti dobar čovjek, iako ne vjeruje u Boga, no suprotno mnogim nepromišljenim, ali često i tendencioznim tvrdnjama, Papa Franjo nije rekao da ateisti ne moraju vjerovati u Boga da bi bili spašeni, a sigurno nije rekao ni da se čovjek može spasiti samo vlastitim naporima. To je podvala, koja je stvorena i širena putem internetskih stranica (facebooka) i blogova, a širili su je, na žalost, i neki „pravovjerni“ „Veliki Katolici“, koji se svojim istupima neodgovorno usuđuju kritizirati i napadati papu Franju glede mnogih pitanja o kojima je iznosio svoje stajalište (osuda kapitalizma, pitanje evolucije i starosti Zemlje, teorija Velikog praska, isl.).
Moralni zakon je bitan, i nema nikakve sumnje da papa Franjo, kao, kako kaže, "sin Crkve", vjeruje i ispovijeda sve što Katolička crkva vjeruje i ispovijeda glede istine o moralnom životu, životu koji vodi u sreću i blaženstvo. "Nauk Crkve je jasan" glede pitanja pobačaja, eutanazije, prirode braka i čednost, ali, Papa je uvjeren da će muškarci i žene vjerojatno daleko više prihvatiti sve te moralne istine - o neotuđivom pravu na život od začeća do prirodne smrti, o ljudskoj seksualnosti i slično – ako ponajprije prihvate Isusa Krista kao Gospodina. To je ono na što je Papa mislio kad govori o "proglasu u misionarskom stilu“. Sveti Otac želi doprijeti do posustalih katolika, te do onih koji su izvan Crkve i koji nikad nisu ni čuli za ozdravljajuće i oslobađajuće Kristove riječi.
Pred osam su se godina sastali biskupi Latinske Amerike i Kariba, i pod velikim utjecajem tadašnjeg nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorge Maria Bergoglia, donijeli rezoluciju u kojoj, među ostalim, piše: „Ako se katolička vjera svodi samo na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentiranje vjerničke prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istine vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanju doktrinarnih načela, na bezlično ili nervozno moraliziranje, tada ne pretvara živote krštenih da mogu izdržati kušnje vremena. ... Moramo svi ponovno početi s Kristom, priznajući, zajedno s papom Benediktom XVI., da biti kršćanin znači susret s događajem, Osobom, koja daje životu novi obzor i odlučujući smjer."
Oznake: ateizam, vjera, papa franjo
komentiraj (0) * ispiši * #
