Je li potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek?

U jednoj od jutarnjih propovijedi na misi u kapeli Svete Marte papa Franjo je govorio o načelu "činiti dobro" kao načelu, koje ujedinjuje cijelo čovječanstvo bez obzira na vjeru. Osvrčući se na događaj opisan u Evanđelju po Marku, u kojem Isusovi učenici žele isključiti osobu koja čini dobro, jer ne pripada njihovoj skupini, Papa podsjeća na Isusove riječi: "Ne priječite mu!" Sveti Otac je u glavnoj misli homilije, naglasio da bijesna netrpeljivost i isključivost dovode na kraju do nasilja. Papa objašnjava da se ne čini dobro kad se u tom pogledu isključuje ateiste ili vjernike drugih religija. Dobro mogu činiti „pa i oni koji nisu naši“, kaže Papa. Za očekivati je, dakle, da i oni mogu činiti dobro, te uvidjeti da je to mjesto gdje ih vjernici mogu susresti i započeti dijalog. Papa je, među ostalim, rekao i sljedeće: „Kristovom krvlju Gospodin je sve otkupio, sve, a ne samo katolike. Sve! Oče, i ateiste? I njih, sve. Ta nas krv čini Božjom djecom. Gospodin nas je stvorio na svoju sliku i ako on čini dobro, tada svi u srcu imamo tu zapovijed: Čini dobro, a nemoj činiti zlo. Svi. Činiti dobro je dužnost, to je osobna iskaznica koju je svima dao naš Otac, jer nas je stvorio na svoju sliku i priliku. A on uvijek čini dobro.“ Smatrati da ne smije, ili ne može, svatko činiti dobro svojevrsna je zatvorenost, „zid“, smatra papa Franjo.

Navedeno razmišljanje, te slična stajališta ponovljena i u nekim kasnijim Papinim intervjuima, bila su za „Velike Katolike“ u Hrvatskoj kršenje katoličkih dogmi, pa je Papa u nekim tiskovinama, te na nekim internetskim blog stranicama, optužen gotovo za herezu pelagijanstva, koja Isusovu ulogu vidi samo kao postavljanje dobrog primjera čovječanstvu nasuprot Adamovom lošem primjeru. Ukratko, prema toj herezi, proizlazi da čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe.

Za mnoge ateisti nisu ništa drugo nego nešto blisko samom "nečastivom". Prije svega iz mnogih reakcija je vidljivo da, oni, koji su spremno, i bez provjere što je stvarno govorio, optužili papu Franju, ne razlikuju Otkupljenje od Spasenja. Papa Franjo nije rekao da su ateisti i spašeni Isusovom otkupiteljskom žrvtom. Mnogi od njih, na žalost, odbijaju Isusov spasenjski čin. Ukazivanje na univerzalnost Kristova otkupiteljskog čina nije nikakav univerzalizam, jer se iz tvrdnje da je cijeli svijet otkupljen Kristovom žrtvom ne može zaključiti i da će netko biti automatski i spašen. Ako svatko učini svoj dio dobra i čini ga drugima, „tada se susrećemo čineći dobro“. „Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio", navodi „Katekizam katoličke crkve“. Takvo naučavanje Crkva obdržava već dvije tisuće godina, a što je vidljivo i iz Pavlovih poslanica (primjerice 2Kr 5:15) te iz Prve Petrove poslanice (1Pt 3:18).
„Katekizam“ jasno govori i o tome kako će Krist suditi živima i mrtvima: „Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Križem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5:22). Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Spasenje je rezultat prihvaćanja Kristovog otkupljenja i primjena toga na čovjekov život. Katolici znaju (?) da je Krist umro za ljudske grijehe, ali se taj dar mora bez suzdržavanja prihvatiti vjerujući u njega, te prihvaćajući Kristov prijedlog ljubavi nakon toga ostvarivati ga u svakodnevnom životu. Dakle, istina je da je Krist otkupio sve ljude, pa i ateiste, no, to ipak ne znači da su svi ateisti prihvatili taj dar ili da će biti spašeni.

A što zapravo Katolička crkva kaže, i kako se odnosi, prema ateistima i ateizmu? Pastoralna konstitucija o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) II. vatikanskog sabora kaže da „ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našeg vremena i zato je potrebno da bude razmotren s velikom pažnjom“. Sabor ne spominje poimence nijedan ateistički sustav i ne osuđuje nikoga. Konstitucija u tri točke (19 – 21) donosi niz razmatranja o ateizmu iz kojih je vrlo razvidno da se ateizam ne napada kao zlo niti da se izriče nekakva anatema. Koncil prepoznaje da je ateizam vrlo složen problem s više lica, te naglašava da se ne može ateiste označavati kao nemoralne nevjernike. „A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovog svijeta u kojemu zajedno žive“. Ateizam čak nije uvijek odbacivanje Božje opstojnosti, već može značiti odbacivanje vjere u Boga. Zbog toga se neki ateisti radije proglašavaju slobodnim misliteljima, racionalistima, humanistima ili agnosticima. II. vatikanski sabor navodi da ljudi postaju ateisti zbog različitih razloga uključujući tu, dakako, „također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije“. No, iza toga slijedi ključna rečenica: „Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja, ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauke, ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju“. A možda je, na žalost, prevladavajući i najsuptilniji oblik ateizma tzv. „praktični ateizam“. Praktični se ateist može izjašnjavati vjernikom, pa čak ići i na misu, ali djelovati i misliti kao da Bog ne postoji. U enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum) Ivan Pavao II. upozorava: „Praktični ateizam je stoga gorka i konkretna stvarnost.“

Kršćanin, vjernik, ima obvezu usmjeriti se na ateizam, ali u prvom redu na način koji kršćanstvo prikazuje riječima i djelima. „A sredstvo protiv ateizma može se očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njenih članova.“ Posebice je to aktualno u sučeljavanju s tzv. „novim ateistima“, koji se uvredama i neistinama borbeno postavljaju prema religiji, a posebice prema Crkvi.

Prilikom posjeta Brazilu 2007. godine papa Benedikt XVI. je u govoru pred 150 tisuća vjernika izjavio da se socijalni i politički problemi u društvu ne mogu rješavati bez Krista: „Gdje je Bog odsutan – Bog s ljudskim licem Isusa Krista – te se vrijednosti ne uspijevaju pokazati u svojoj punini i ne postiže se suglasnost glede njih.“ No, treba posebice naglasiti da papa pritom nije mislio da su oni, koji ne vjeruju, ili nisu kršćani, sami po sebi zli ljudi, te da i oni ne mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Želio je samo ukazati da sebičnost, briga za vlastiti dobitak te ravnodušnost za patnju drugih prevladavaju u društvu, koje je podijeljeno glede svojih temeljnih moralnih načela. Stoga je nedvosmisleno kazao: „Ne mislim da oni koji ne vjeruju ne mogu živjeti uzvišeno i s primjerenom moralnošću. Jedino želim reći da društvo u kojem je Bog odsutan (!) neće pronaći nužnu suglasnost glede moralnih vrijednosti ili snagu da se živi u skladu s modelom temeljenom na tim vrijednostima, pa čak i onda kad su one u sukobu s privatnim interesima“ (Aparecida, 13. svibnja).

Neshvatljivo kako su neki hrvatski mediji, poput, primjerice, Hrvatske televizije u dnevniku od 8. lipnja, prikazivali kao nešto senzacionalno i nešto novo, navodnu Papinu izjavu da nije potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek. Činjenica je da se mnogi komentatori, u svjetskim, ali i u hrvatskim medijima, trude pokazati da je papa Franjo "papa improvizacija", odnosno papa velikih iznenađenja. Od prvih dana njegovog papinstva pojavljuju se brojni komentari u kojima se „tumači“ što je Papa kazao, te što zapravo treba od njega očekivati. Papine se izjave promatraju kroz optiku pitanja: „Hoće li Crkva mijenjati politiku?“. Među brojnim pogrešnim, a često zapravo prema Crkvi neprijateljskim, raščlambama uočavaju se tendeciozni pokušaji da se papa Franjo suprotstavi (sučeli) s papom emeritusom Benediktom, odnosno da se lik novog pape prikaže kao značajna i uočljiva suprotnost papi emeritusu, pa i prema papi svetom Ivanu Pavlu II.

Ateist može biti dobar čovjek, iako ne vjeruje u Boga, no suprotno mnogim nepromišljenim, ali često i tendencioznim tvrdnjama, Papa Franjo nije rekao da ateisti ne moraju vjerovati u Boga da bi bili spašeni, a sigurno nije rekao ni da se čovjek može spasiti samo vlastitim naporima. To je podvala, koja je stvorena i širena putem internetskih stranica (facebooka) i blogova, a širili su je, na žalost, i neki „pravovjerni“ „Veliki Katolici“, koji se svojim istupima neodgovorno usuđuju kritizirati i napadati papu Franju glede mnogih pitanja o kojima je iznosio svoje stajalište (osuda kapitalizma, pitanje evolucije i starosti Zemlje, teorija Velikog praska, isl.).

Moralni zakon je bitan, i nema nikakve sumnje da papa Franjo, kao, kako kaže, "sin Crkve", vjeruje i ispovijeda sve što Katolička crkva vjeruje i ispovijeda glede istine o moralnom životu, životu koji vodi u sreću i blaženstvo. "Nauk Crkve je jasan" glede pitanja pobačaja, eutanazije, prirode braka i čednost, ali, Papa je uvjeren da će muškarci i žene vjerojatno daleko više prihvatiti sve te moralne istine - o neotuđivom pravu na život od začeća do prirodne smrti, o ljudskoj seksualnosti i slično – ako ponajprije prihvate Isusa Krista kao Gospodina. To je ono na što je Papa mislio kad govori o "proglasu u misionarskom stilu“. Sveti Otac želi doprijeti do posustalih katolika, te do onih koji su izvan Crkve i koji nikad nisu ni čuli za ozdravljajuće i oslobađajuće Kristove riječi.

Pred osam su se godina sastali biskupi Latinske Amerike i Kariba, i pod velikim utjecajem tadašnjeg nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorge Maria Bergoglia, donijeli rezoluciju u kojoj, među ostalim, piše: „Ako se katolička vjera svodi samo na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentiranje vjerničke prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istine vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanju doktrinarnih načela, na bezlično ili nervozno moraliziranje, tada ne pretvara živote krštenih da mogu izdržati kušnje vremena. ... Moramo svi ponovno početi s Kristom, priznajući, zajedno s papom Benediktom XVI., da biti kršćanin znači susret s događajem, Osobom, koja daje životu novi obzor i odlučujući smjer."

Oznake: ateizam, vjera, papa franjo