Kršćanstvo i fundamentalizam
ponedjeljak , 29.05.2017.
»Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo, samo da bi se mogli boriti protiv Crkve... Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja«, napisao je u knjizi »Pravovjerje« Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922).
Sve prodorniji antivjerski glasovi
Sve su češći i prodorniji antivjerski glasovi općenito, a posebice protiv kršćanstva, pa se tako u Europi, ali često i u hrvatskim medijima, religija sustavno i smišljeno, nadasve agresivno i prezirno, stigmatizira i izruguje. »Crkva je prodavaonica jeftine bižuterije«, poručile su pred izvjesno vrijeme jedne hrvatske novine, inače poslovično protucrkveno raspoložene, a jedne pak druge, u tom pogledu nešto umjerenije, opisuju religiju u jednom tekstu kao »medij podjela i cement nepromjenjivosti sustava«...
Europa je danas temeljito prožeta s onim što je kanadski filozof Charles Taylor vrlo dobro nazvao »isključivim humanizmom«; prožeta je skupom ideja koje, u ime demokracije, ljudskih prava, (tobožnje) tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sva pozivanja na transcendentalnost ili na duhovne reference brišu iz javnog života. J. H. H. Weiler, inače ortodoksni Židov i profesor međunarodnog prava te direktor centra Sveučilišta »Jean Monnet« u New Yorku, vrlo je lijepo kazao da je u Europi prisutna snažna »kristofobija« i da je ona razlog zašto mnogi odbijaju priznati nešto što je više nego očito: kršćanske ideje i vrijednosti bile su među glavnim čimbenicima u procesu stvaranja današnje europske civilizacije i među temeljima ideje ljudskih prava i demokracije.
Radikalna kritika na paušalnim sudovima
Općenito uzevši, uočava se trijada antikršćanskih i anticrkvenih argumenata. Jedan je od najgrubljih napada usmjerenih prema kršćanstvu općenito, ali se pritom zapravo ponajprije cilja na katolištvo i papu, optužba da je ono samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Primjera za takva stajališta ima iznimno mnogo. Pa tako Sam Harris, jedan iz plejade tzv. borbenih »novih ateista«, u knjizi »Kraj vjere – religija, teror i budućnost razuma« tvrdi da je »netolerantnost svojstvena (prirođena) svakoj religiji«, odnosno, da je »sigurnost u budući život neuskladiva s tolerantnošću« (sic!). Harris iznosi mnoge neistine poput tvrdnje da »tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih«. I mnogi drugi autori, poput Harrisa, iznose radikalnu kritiku religije temeljenu na paušalnim sudovima, te na grubim pojednostavljenjima i na demagogiji.
Papa Ivan Pavao II. jasno je poručio u enciklici »Da svi budu jedno«: »Ne može se reći da izvan granica katoličke zajednice postoji eklezijalni (crkveni!) vakuum. Mnogi elementi velike vrijednosti (eximia), koji su u Katoličkoj Crkvi dio punoće sredstva spasenja i darova koji čine Crkvu, postoje također i u drugim kršćanskim zajednicama.« A papa Benedikt XVI. je još kao kardinal u knjizi »Crkva, Izrael i svjetske religije« napisao: »Treba promicati duboko poštovanje pred vjerom drugoga i spremnost traženja istine u onomu što je za nas strano, istine koja me se tiče i koja i mene može korigirati i odvesti dalje... U svijetu religija susrećemo ljude koji preko svoje religije uočavaju Boga i pokušavaju živjeti u odnosu s njime.«
Konstrukcija: netolerantnost i dogmatizam
Uobičajeno je vjernike prikazivati kao netolerantne osobe, dogmate, samo zato što imaju čvrsta vjerska uvjerenja i što ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotstavljena mišljenja. Najbolje to oslikavaju nedavna zbivanju u Hrvatskoj: One koji, primjerice, javno brane tradicionalni brak, sekularizirani dio javnosti označava mrziteljima, osobama punim predrasuda, homofobima, odnosno iracionalnim teokratima. Pokušava li netko, u skladu sa svojim životnim uvjerenjima, iznijeti svoje argumente glede braka kao zajednice muškarca i žene, dobiva odgovor da ti argumenti nisu racionalni, odnosno da takva motrišta može izricati samo osoba obuzeta nerazumnom mržnjom. Vrlo se spremno dodjeljuju etikete poput »homofob«, a sve, zapravo, samo zato da bi se blokirala i isključila bilo kakva rasprava.
»U našim sekularnim liberalnim demokracijama, ljudi koji izražavaju suštinsku vjersku odanost u podređenom su položaju: njihova se vjera 'tolerira' kao osobni izbor, ali u trenutku kad ga predstave javnosti kao nešto što je za njih od temeljne vrijednosti, bivaju optuženi da su fundamentalisti«, napisao je Slavoj Žižek u eseju »Protiv ljudskih prava«.
Konstrukcija: kršćanstvo vraća svijet unazad
Nadalje, sustavno se pokušava dokazati da kršćanstvo vraća svijet unazad, pa zato čovječanstvo treba prekinuti sve svoje veze s teološkim poveznicama i težiti nekoj novoj budućnosti. U mnogim se napisima i knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a religije općenito kao »pranje mozga«. »europa se mora definitivno riješiti religijske, tj. 'kršćanske pošasti', koja uništava čovjeka u njegovoj zemljanosti, tjelesnosti, u njegovoj potrebi za užicima, uspjehom i erosom«, piše francuski filozof Michel Onfray u knjizi »U obranu ateizma«, pa nastavlja: »Kršćanstvo je raslo na plodnom tlu kolektivne histerije: psihološki izraz za strahove i nestabilno emocionalno stanje masa. Ono sebe ukorjenjuje u varljivim načelima, te iznosi laži, izmišljotine i mitove, a zatim im dodjeljuje pečat vjerodostojnosti.« Tri su zadaće, kako kaže Onfray, za ateologiju: »dekonstrukcija monoteizama, demitologizacija judeokršćanske vjere i islama, te dekonstrukcija teokracije«. A »sljedeći je korak formuliranje nove etike i stvaranje uvjeta na zapadu za jedan istinski postkršćanski moral, moral u kojem tijelo nije kazna, zemlja prestaje biti dolina suza, život više nije tragedija, zadovoljstvo prestaje biti grijeh, žena prokletstvo, sposobnost razumijevanja znak oholosti, a fizičko zadovoljstvo putovnica za pakao«. »neprijeporno« je dakle, da će čovječanstvo biti slobodno, ako se uzmogne osloboditi otrovnog nasljeđa religijskog mita i praznovjerja.
Konstrukcija: religije su uzrok nasilju
Konačno, najmonstruoznije optužbe na račun kršćanstva ipak su one koje dobro ilustrira citat iz već spomenute Harrisove knjige, a prema kojima su religije bile, a napose kršćanstvo, uzrok ratovima i nasilju. Harris je sastavio monstruoznu optužbu: »Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam, koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije.« Štoviše, prema Harrisu, judeokršćanska tradicija je »čak proizvela Staljina«.
No, činjenica je da su ideologije poput fašizma i komunizma jasno odbacivale Boga kako bi mogle prezirati čovjeka, odnosno uklanjale Boga da bi pobožanstvenile čovjeka. Vrlo dobro to uočava Jacques Maritain u knjizi »Cjeloviti humanizam«: »Kad bi se nastavila ta raščlamba, bez dvojbe bi se vidjelo kako se nacionalsocijalizam istodobno zasniva na dva praktična ateizma. On prezire ljudsku osobu i ne smatra je Božjim stvorenjem, ali čovjek ima da služi apoteozi primitivne i demonske sastavnice, koja se razvija u njemu i njegovim posredstvom, a to znači u krvi i posredstvom predodređene krvi.«
Gilbert Chesterton je dao vrlo lijep odgovor na tvrdnje Harrisa i njemu sličnih: »Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.«
Snažan odgovor na optužbe o religiji kao poticatelju i uzročniku nasilja, koje se stalno regeneriraju, dao je u jednom svojem intervjuu književnik nobelovac Heinrich Böll koji, inače, za sebe kaže da je »kritički katolik«: »Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu da sam sebi predstavi stravični san jednoga poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom; onaj pak tko je žrtvovao ljude Baalu ispunio je samo obrede svoje vjere. Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest Crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim.« Ovdje se mogu spomenuti još i Majka Terezija, te tisuće i tisuće znanih i neznanih samozatajnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su nesebično, često pod opasnošću za svoj život, pomagali progonjenima, bolesnima i siromašnima.
Prevelika arogancija suvremenog ateizma
Iznimno je zanimljivo stajalište sekularnog filozofa Jürgena Habermasa, »metodološkog ateista«, koji nakon 40 godina traženja demokratske kulture nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio judeokršćanski pogled na svijet: »Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi.« Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi, i njegovih učenika, prihvaćene kao novi način života. U eseju »Razgovor o Bogu i svijetu« on ide i korak dalje: »Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije nastavljamo crpsti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor.«
Tvrditi da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je »besmisleno blebetanje«, smatra Habermas. Pokazuje da je Jeruzalem – pod čim podrazumijeva judaizam i kršćanstvo – daleko više zaslužan nego Atena za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog ateizma. Sve u svemu, smatra Habermas, liberalni sekularizam moderne Europe misli da se je oslobodio religije, ali ju je u stvarnosti samo potisnuo i/ili zaboravio svoje vjerske korijene koji i dalje nastavljaju njegovati ideje o slobodi, savjesti, ljudskim pravima i demokraciji. Jürgen Habermas stavlja vjersku slobodu na središnju pozornicu: »Pluralizam i borba za vjersku toleranciju nisu samo bili čimbenicima nastanka demokratske države, već i nadalje, sve do danas, potiču njenu daljnju evoluciju.«
Sekularizam se pretvara u ideologiju
Papa Benedikt XVI. u svojim je mnogim razmišljanjima primjećivao da je u Europi prisutna patološka mržnja prema kršćanstvu. U govoru u Subiacu, dan prije smrti pape Ivana Pavla II, rekao je jedno zanimljivo zapažanje vezano uz stvaranje ustava Europske Unije: »Odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se želi zaštititi osjećaje neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, već je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanog iz javnog života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti.«
Za vrijeme posjeta Njemačkoj papa Benedikt XVI. je rekao: »To je opasno stanje stvari za čovječanstvo jer vidimo da je razum toliko reduciran da ga pitanja religije i etike više ne zanimaju. Pokušaji da se stvori etika od pravila evolucije ili od psihologije ili od sociologije završavaju nedostatnošću. Sekularizam više nije čimbenik neutralnosti koji otvara prostor slobode za sve. Pretvara se u ideologiju koja se nameće kroz politiku. On ne priznaje javni prostor katoličkoj i kršćanskoj viziji, što kao rezultat dovodi do opasnosti da je gurne u čisto privatnu sferu. Moramo braniti religijsku slobodu protiv ideologije koja se ponaša kao da je jedini glas razuma, a koja je samo izričaj jednog 'određenog' racionalizma.«
Sekularni liberalizam nastoji s jedne strane brisati vjeru iz javnog života, a s druge strane postaje ustvari jedan zatvoreni metafizički pogled na svijet, odnosno surogat (nadomjestak) religiji hvaleći se pritom »tolerancijom« kao svojom glavnom vrlinom. Proizlazi da samo svijet bez religije ima, možda, izglede za opstanak. Može se netko ne slagati da postoji Bog, ali ne može se zanijekati da je judeokršćanska tradicija donijela čovječanstvu etički napredak. Odbacivanje religije samo će dovesti do povećane ljudske patnje i zla. Mnogi autori iznose stajališta, a posebice je to naglašeno kod plejade prilično primitivnih »novih ateista, koja nisu neki novi humanizam, već su zapravo pandan vjerskom fundamentalizmu. Filozof Terry Eagleton, osoba koja nije baš osobito sklona religiji, u knjizi »Razum, vjera i revolucija« kaže da je »ateist kojega krasi nešto više od primitivnog (moglo bi se reći sotonskog) razumijevanja teologije rijedak poput Amerikanca kojega nisu oteli izvanzemaljci«.
Vjera čuva ljudsko dostojanstvo
Nažalost, mnogi su vjernici postali na neki način sekularni, doduše ne u neprijateljskom i antireligijskom smislu, već u smislu da im Bog više puno ne znači u ovom ograničenom svijetu. Mnogi, doduše, idu u crkvu, ali propuštaju u svakodnevnom životu pokazati svijest o svojoj odgovornosti prema Bogu. Praktično isključivanje Boga iz svakodnevnog života, više od bilo čega, potkopalo je kršćansku tradiciju i nasljeđe, koje povezuje različite aspekte ljudskog života. »Taj nesklad kod mnogih između vjere koju ispovijedaju i svakidašnjeg života treba ubrojiti među najteže zablude našeg vremena«, stoji u koncilskom dokumentu »Radost i nada«.
Crkva ima zadanu svetost, odnosno sveta je aktualnom svetošću unatoč svojim pogreškama. Katolički filozof emmanuel Mounier u knjizi »angažirana vjera« navodi: »Sve kad bi – uzmimo najgori slučaj – svi kršćani, svi svećenici i sam papa u ovom trenutku bili u stanju smrtnoga grijeha, ostala bi na zemlji ne samo Božja duša nego i Božje tijelo. Naša vjernost ne ovisi o duhovnom inventaru kad se govori o duhovnom inventaru; kad se govori o klonulostima Crkve, o izdajama Crkve, dobro je da se podrazumijeva kako ni u kojem slučaju ne može biti riječ o Crkvi kao takovoj, o njenom Tijelu i njenoj Duši.« Sveti Pavao je svoje prihvaćanje kršćanstva prikazao kao ulazak u zrelost: »Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko« (1 Kor, 13, 11). To je poziv da se kršćansku vjeru ne doživljava kao nezrelu već kao odrastanje u shvaćanju što je ljudsko društvo. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu jer sprečava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. Crkva, bez obzira na grijehe nekih svojih posvećenih članova, odgaja stalno i sustavno svoje vjernike, prosvjetljuje ih svjetlom što ga prima od svoga Gospodina i po prisutnosti svojih članova u narodu podiže, razvija i čuva pravi moralni osjećaj.
Oznake: vjera, ateizam, fundamentalizam, Crkva, darovana svetost, nasilje
komentiraj (0) * ispiši * #
Je li potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek?
ponedjeljak , 22.05.2017.U jednoj od jutarnjih propovijedi na misi u kapeli Svete Marte papa Franjo je govorio o načelu "činiti dobro" kao načelu, koje ujedinjuje cijelo čovječanstvo bez obzira na vjeru. Osvrčući se na događaj opisan u Evanđelju po Marku, u kojem Isusovi učenici žele isključiti osobu koja čini dobro, jer ne pripada njihovoj skupini, Papa podsjeća na Isusove riječi: "Ne priječite mu!" Sveti Otac je u glavnoj misli homilije, naglasio da bijesna netrpeljivost i isključivost dovode na kraju do nasilja. Papa objašnjava da se ne čini dobro kad se u tom pogledu isključuje ateiste ili vjernike drugih religija. Dobro mogu činiti „pa i oni koji nisu naši“, kaže Papa. Za očekivati je, dakle, da i oni mogu činiti dobro, te uvidjeti da je to mjesto gdje ih vjernici mogu susresti i započeti dijalog. Papa je, među ostalim, rekao i sljedeće: „Kristovom krvlju Gospodin je sve otkupio, sve, a ne samo katolike. Sve! Oče, i ateiste? I njih, sve. Ta nas krv čini Božjom djecom. Gospodin nas je stvorio na svoju sliku i ako on čini dobro, tada svi u srcu imamo tu zapovijed: Čini dobro, a nemoj činiti zlo. Svi. Činiti dobro je dužnost, to je osobna iskaznica koju je svima dao naš Otac, jer nas je stvorio na svoju sliku i priliku. A on uvijek čini dobro.“ Smatrati da ne smije, ili ne može, svatko činiti dobro svojevrsna je zatvorenost, „zid“, smatra papa Franjo.
Navedeno razmišljanje, te slična stajališta ponovljena i u nekim kasnijim Papinim intervjuima, bila su za „Velike Katolike“ u Hrvatskoj kršenje katoličkih dogmi, pa je Papa u nekim tiskovinama, te na nekim internetskim blog stranicama, optužen gotovo za herezu pelagijanstva, koja Isusovu ulogu vidi samo kao postavljanje dobrog primjera čovječanstvu nasuprot Adamovom lošem primjeru. Ukratko, prema toj herezi, proizlazi da čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe.
Za mnoge ateisti nisu ništa drugo nego nešto blisko samom "nečastivom". Prije svega iz mnogih reakcija je vidljivo da, oni, koji su spremno, i bez provjere što je stvarno govorio, optužili papu Franju, ne razlikuju Otkupljenje od Spasenja. Papa Franjo nije rekao da su ateisti i spašeni Isusovom otkupiteljskom žrvtom. Mnogi od njih, na žalost, odbijaju Isusov spasenjski čin. Ukazivanje na univerzalnost Kristova otkupiteljskog čina nije nikakav univerzalizam, jer se iz tvrdnje da je cijeli svijet otkupljen Kristovom žrtvom ne može zaključiti i da će netko biti automatski i spašen. Ako svatko učini svoj dio dobra i čini ga drugima, „tada se susrećemo čineći dobro“. „Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio", navodi „Katekizam katoličke crkve“. Takvo naučavanje Crkva obdržava već dvije tisuće godina, a što je vidljivo i iz Pavlovih poslanica (primjerice 2Kr 5:15) te iz Prve Petrove poslanice (1Pt 3:18).
„Katekizam“ jasno govori i o tome kako će Krist suditi živima i mrtvima: „Krist je Gospodar vječnoga života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je "stekao" to pravo svojim Križem. Tako je Otac "sav sud predao Sinu" (Iv 5:22). Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima; odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost.“ Spasenje je rezultat prihvaćanja Kristovog otkupljenja i primjena toga na čovjekov život. Katolici znaju (?) da je Krist umro za ljudske grijehe, ali se taj dar mora bez suzdržavanja prihvatiti vjerujući u njega, te prihvaćajući Kristov prijedlog ljubavi nakon toga ostvarivati ga u svakodnevnom životu. Dakle, istina je da je Krist otkupio sve ljude, pa i ateiste, no, to ipak ne znači da su svi ateisti prihvatili taj dar ili da će biti spašeni.
A što zapravo Katolička crkva kaže, i kako se odnosi, prema ateistima i ateizmu? Pastoralna konstitucija o Crkvi u modernom svijetu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) II. vatikanskog sabora kaže da „ateizam treba ubrojiti među vrlo ozbiljne pojave našeg vremena i zato je potrebno da bude razmotren s velikom pažnjom“. Sabor ne spominje poimence nijedan ateistički sustav i ne osuđuje nikoga. Konstitucija u tri točke (19 – 21) donosi niz razmatranja o ateizmu iz kojih je vrlo razvidno da se ateizam ne napada kao zlo niti da se izriče nekakva anatema. Koncil prepoznaje da je ateizam vrlo složen problem s više lica, te naglašava da se ne može ateiste označavati kao nemoralne nevjernike. „A Crkva, premda potpuno zabacuje ateizam, ipak iskreno izjavljuje da svi ljudi, vjernici i nevjernici, moraju zajednički raditi za ispravnu izgradnju ovog svijeta u kojemu zajedno žive“. Ateizam čak nije uvijek odbacivanje Božje opstojnosti, već može značiti odbacivanje vjere u Boga. Zbog toga se neki ateisti radije proglašavaju slobodnim misliteljima, racionalistima, humanistima ili agnosticima. II. vatikanski sabor navodi da ljudi postaju ateisti zbog različitih razloga uključujući tu, dakako, „također kritičku reakciju protiv religija, i to u nekim krajevima posebno protiv kršćanske religije“. No, iza toga slijedi ključna rečenica: „Zato ne malu ulogu za postanak tog ateizma mogu imati vjernici, ukoliko treba reći da oni zanemarivanjem vjerskog odgoja, ili netočnim i pogrješnim izlaganjem nauke, ili također nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije zakrivaju nego otkrivaju“. A možda je, na žalost, prevladavajući i najsuptilniji oblik ateizma tzv. „praktični ateizam“. Praktični se ateist može izjašnjavati vjernikom, pa čak ići i na misu, ali djelovati i misliti kao da Bog ne postoji. U enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum) Ivan Pavao II. upozorava: „Praktični ateizam je stoga gorka i konkretna stvarnost.“
Kršćanin, vjernik, ima obvezu usmjeriti se na ateizam, ali u prvom redu na način koji kršćanstvo prikazuje riječima i djelima. „A sredstvo protiv ateizma može se očekivati od adekvatnog izlaganja nauke, ali jednako tako i od autentičnog života Crkve i njenih članova.“ Posebice je to aktualno u sučeljavanju s tzv. „novim ateistima“, koji se uvredama i neistinama borbeno postavljaju prema religiji, a posebice prema Crkvi.
Prilikom posjeta Brazilu 2007. godine papa Benedikt XVI. je u govoru pred 150 tisuća vjernika izjavio da se socijalni i politički problemi u društvu ne mogu rješavati bez Krista: „Gdje je Bog odsutan – Bog s ljudskim licem Isusa Krista – te se vrijednosti ne uspijevaju pokazati u svojoj punini i ne postiže se suglasnost glede njih.“ No, treba posebice naglasiti da papa pritom nije mislio da su oni, koji ne vjeruju, ili nisu kršćani, sami po sebi zli ljudi, te da i oni ne mogu pridonijeti stvaranju pravednijeg društva. Želio je samo ukazati da sebičnost, briga za vlastiti dobitak te ravnodušnost za patnju drugih prevladavaju u društvu, koje je podijeljeno glede svojih temeljnih moralnih načela. Stoga je nedvosmisleno kazao: „Ne mislim da oni koji ne vjeruju ne mogu živjeti uzvišeno i s primjerenom moralnošću. Jedino želim reći da društvo u kojem je Bog odsutan (!) neće pronaći nužnu suglasnost glede moralnih vrijednosti ili snagu da se živi u skladu s modelom temeljenom na tim vrijednostima, pa čak i onda kad su one u sukobu s privatnim interesima“ (Aparecida, 13. svibnja).
Neshvatljivo kako su neki hrvatski mediji, poput, primjerice, Hrvatske televizije u dnevniku od 8. lipnja, prikazivali kao nešto senzacionalno i nešto novo, navodnu Papinu izjavu da nije potrebno vjerovati u Boga da bi se bilo dobar čovjek. Činjenica je da se mnogi komentatori, u svjetskim, ali i u hrvatskim medijima, trude pokazati da je papa Franjo "papa improvizacija", odnosno papa velikih iznenađenja. Od prvih dana njegovog papinstva pojavljuju se brojni komentari u kojima se „tumači“ što je Papa kazao, te što zapravo treba od njega očekivati. Papine se izjave promatraju kroz optiku pitanja: „Hoće li Crkva mijenjati politiku?“. Među brojnim pogrešnim, a često zapravo prema Crkvi neprijateljskim, raščlambama uočavaju se tendeciozni pokušaji da se papa Franjo suprotstavi (sučeli) s papom emeritusom Benediktom, odnosno da se lik novog pape prikaže kao značajna i uočljiva suprotnost papi emeritusu, pa i prema papi svetom Ivanu Pavlu II.
Ateist može biti dobar čovjek, iako ne vjeruje u Boga, no suprotno mnogim nepromišljenim, ali često i tendencioznim tvrdnjama, Papa Franjo nije rekao da ateisti ne moraju vjerovati u Boga da bi bili spašeni, a sigurno nije rekao ni da se čovjek može spasiti samo vlastitim naporima. To je podvala, koja je stvorena i širena putem internetskih stranica (facebooka) i blogova, a širili su je, na žalost, i neki „pravovjerni“ „Veliki Katolici“, koji se svojim istupima neodgovorno usuđuju kritizirati i napadati papu Franju glede mnogih pitanja o kojima je iznosio svoje stajalište (osuda kapitalizma, pitanje evolucije i starosti Zemlje, teorija Velikog praska, isl.).
Moralni zakon je bitan, i nema nikakve sumnje da papa Franjo, kao, kako kaže, "sin Crkve", vjeruje i ispovijeda sve što Katolička crkva vjeruje i ispovijeda glede istine o moralnom životu, životu koji vodi u sreću i blaženstvo. "Nauk Crkve je jasan" glede pitanja pobačaja, eutanazije, prirode braka i čednost, ali, Papa je uvjeren da će muškarci i žene vjerojatno daleko više prihvatiti sve te moralne istine - o neotuđivom pravu na život od začeća do prirodne smrti, o ljudskoj seksualnosti i slično – ako ponajprije prihvate Isusa Krista kao Gospodina. To je ono na što je Papa mislio kad govori o "proglasu u misionarskom stilu“. Sveti Otac želi doprijeti do posustalih katolika, te do onih koji su izvan Crkve i koji nikad nisu ni čuli za ozdravljajuće i oslobađajuće Kristove riječi.
Pred osam su se godina sastali biskupi Latinske Amerike i Kariba, i pod velikim utjecajem tadašnjeg nadbiskupa Buenos Airesa kardinala Jorge Maria Bergoglia, donijeli rezoluciju u kojoj, među ostalim, piše: „Ako se katolička vjera svodi samo na puku prtljagu, na zbirku pravila i zabrana, na fragmentiranje vjerničke prakse, na selektivno i djelomično pridržavanje istine vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na ponavljanju doktrinarnih načela, na bezlično ili nervozno moraliziranje, tada ne pretvara živote krštenih da mogu izdržati kušnje vremena. ... Moramo svi ponovno početi s Kristom, priznajući, zajedno s papom Benediktom XVI., da biti kršćanin znači susret s događajem, Osobom, koja daje životu novi obzor i odlučujući smjer."
Oznake: ateizam, vjera, papa franjo
komentiraj (0) * ispiši * #
Izazov sekularizma
petak , 19.05.2017.Napomena: ovo sam objavio 2004. u časopisu MI, no, aktualno je i danas!
Često se čuju tvrdnje da u nekim aspektima svog djelovanja Katolička crkva krši Ustav Republike Hrvatske, te da u svojim istupima zapravo zanemaruje činjenicu da je Hrvatska sekularna država. Primjerice: razni pojedinci, ali i neke skupine, naglašavaju, kao što je to nedavno učinio i jedan novinar u tekstu u kojem se vrlo oštro okomio na Crkvu, da su „ugovori sa Svetom Stolicom umnogome povrijedili ustavno načelo odvojenosti religije od države.“ Još se češće pojavljuje u javnosti mišljenje da je Ustav temeljito povrijeđen uvođenjem vjeronauka u škole. No, pritom se zaboravlja koje izričaje Ustav stvarno donosi. A Ustav kaže (samo) sljedeće: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Članak 41.) i „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (Članak 40.). To su jedine relevantne odredbe za raščlambu „odvojenosti Crkve i države“ i na temelju tih odredbi može se zaključiti krši li Crkva Ustav. Iz prethodnih ustavnih odredbi ponajprije proizlazi da hrvatski Ustav stavlja teizam i ateizam na istu razinu prava glede javnosti.
Sintagma „odvojenost Crkve i države“ često se pogrješno tumači. Svaki dobronamjerni čitatelj će uočiti da odvajanje, o kojem govori članak 41. Ustava, ponajprije znači zaštitu vjerskih sloboda i neuplitanje države u vjerska pitanja. Međutim to odvajanje ne znači odmicanje religije (vjere) iz javnog života. Nije dakle u pitanju sloboda od religije već sloboda za religiju. Odvojenost vjerskih zajednica od države je izričaj o juridikstičkoj kompetenciji, koja ništa ne govori o odvajanju religije od kulture ili od društva. Ne govori se o odvajanju vjere od društva, jer to bi značilo diskriminaciju vjernika u odnosu, primjerice, na neki ateistički pristup. Ne mogu se, primjerice, iznositi u udžbenicima tvrdnje da Bog ne postoji kao nešto što je stečevina sekularne države. To je sekularističko stajalište (samo jedno mišljenje) a ne sekularno (dozvoljavanje više mišljenja). Niti jedan pogled na svijet nema monopol u području ideja u sklopu civilnih zakona. Sekularizam je zapravo također neka vrsta religije.
Najčešće se čuje: „Religiju, a time i vjeronauk, treba država maknuti iz škole, jer škole su sekularne.“ No, sekularno društvo ne znači društvo oslobođeno od religije, odnosno ne znači da samo nereligijsko ima pristup javnom području. Pogrješan je, a i protuustavan, svaki poziv na odvojenost Crkve od države na način kojim se kršćanska vizija ljudskog dostojanstva i života prepušta privatnome vjerovanju. Crkva, djelujući na čin savjesti pojedinaca ne krši vjersku slobodu koju joj daje Ustav.
Na mnogim mjestima, u svijetu i kod nas, postoji suptilna protukršćanska diktatura mišljenja. Ona, primjerice, kod nas dolazi u zadnje vrijeme do izražaja u tisku vezano uz rasprave o radu trgovina nedjeljom, u koje se, ispod svake kulturne razine, upliću razni uvredljivi i primitivni „argumenti“, poput onih da se Crkva zalaže za promjene radnog vremena trgovina kako bi više ljudi dolazilo nedjeljom u Crkvi i tako u „škrabicama“ ostavljalo više novaca.
Nositelji autentičnog kršćanskog vjerovanja diskreditiraju se u sredstvima javnog priopćavanja kao «hardlineri» ili fundamentalisti. Niz odlučujućih stvari pokušava se isključiti ili odbaciti kao fundamentalističke, pa čak i onda kad je riječ o istinskoj vjeri. Mnogi zagovaratelji sekularne države govore neprekidno o toleranciji, a u kritikama Crkve izlazi na vidjelo zapravo da je u pitanju netolerantnost tobože „tolerantnih“.
Ateizam se u mnogim krugovima pokušava prikazati kao nešto za što postoje racionalni argumenti. S druge strane ispada da je vjera u Boga utemeljena na raznim iracionalnim nezrelim potrebama, pa budući je ateizam izveden na temelju racionalnih procjena realnih činjenica on je viša razina ljudskog promišljanja. Dakle, normalno je da ateistički pristup ima prednost u sekularnom društvu! Mnoge akademski obrazovane osobe više nisu sposobne objasniti zašto se toliko bore protiv Crkve i kršćanstva. Jednostavno smatraju da je za sve racionalne ljude pitanje vjere davno riješeno.
Religiju bi po nekima trebalo dakle, na temelju odredbi Ustava, isključiti iz škola i iz udžbenika. Ne bi se smjelo spominjati čak ni Božje ime. To je «protuustavno»! Krši se odvojenost Crkve i države. Tako je, tvrde inače „tolerantni“, Predsjednik Tuđman u svojoj predsjedničkoj zakletvi „prekršio“ Ustav samoinicijativno dodajući u zakletvi: „Tako mi Bog pomogao!“ Koji članak Ustava? Dešava se apsurd: kršćani - vjernici plaćaju porez, koji se onda koristi u raznim obrazovnim programima, koji promiču sadržaje protivne kršćanskom shvaćanju društva, obitelji, života i slično. A to je zapravo kršenje Ustava! Apsurd je da se, ponekad, pokušava opravdavati sustav lažnih sekularnih vrijednosti, koje onda sve više ulaze u sve aspekte života, a da se za to obilno koriste proračunski novci prikupljeni i od vjernika. Kakav je to interes vjernika da se njihovim novcem stvaraju sadržaji neprihvatljivi za njihove vjerske poglede. Legitiman je stoga, i opravdan, svaki otpor vjernika krivo i nepošteno postavljenoj sekularizaciji. Sekularno društvo da, ali ne i sekularizam u smislu prethodno rečenog.
Oznake: vjera, Drava, odvojenost crkve i države
komentiraj (0) * ispiši * #
Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija
srijeda , 17.05.2017.
Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija
Sažetak
Znanost se danas smatra jednim iscrpnim i dostatnim prikazom svijeta, istinito znanje vođeno kriterijem potpune istine, strogo objašnjenje podrijetla svemira i funkcioniranja cjelokupne stvarnosti. Ona snažno utječe na ljudski život, te na prirodne uvjete, jer su posljedice njenih istraživanja često neizvjesne, nesigurne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja znanost sama ne može, i ne smije, davati odgovore.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih je nužan dijalog (razgovor) između teologije/religije i prirodnih znanosti. No, taj dijalog treba ponajprije biti razgovor ljudskog bića s ljudskim bićem o najvažnijim ljudskim interesima. Praktički jedini način u pristupu složenim pitanjima i problemima u razgovoru između teologije i znanosti je transdisciplinarni pristup.
Transdisciplinarnost može riješiti probleme koji ne mogu biti riješeni odvojenim pokušajima. Taj pristup može zajedno povezati različita razmišljanje, odnosno, ona koja polaze s različitih motrišta glede materijalnog svijeta ili religije. Transdisciplinarni pristup ima ulogu posrednika, koji na „okruglom stolu“ zahtjeva ono što ljudska bića povezuje na razini univerzalno ljudskog. To je novi, izazovni i zahtjevan pristup, koji od istražitelja traži napuštanje vlastitog područja i nastojanje da (na)uči o drugim područjima.
Transdisciplinarni pristup, kao „kritična racionalnost“ i novi način razmišljanja, te suprotstavljen klasičnom i redukcionističkom racionalizmu koji naglašava objektivnost, temelji se na kontroliranom sukobu uzrokovanom paradoksima. Transdisciplinarnost stvara novu kvalitetu, koja nije aritmetički zbroj pojedinih disciplina i omogućuje artikuliranje, odnosno svezu između dvaju, na prvi pogled, suprotstavljenih disciplinarnih razmišljanja.
UVODNO PROMIŠLJANJE
Razmatranje započinje jednim citatom: Čovjek, participirajući na svjetlu Božjeg uma, ispravno sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari. Neumornom upotrebom svog genija tokom stoljeća čovjek je, zacijelo, napredovao u empiričkim znanostima, u tehnici i umjetničkom stvaranju. A u naše vrijeme postigao je zamašne uspjehe, napose u istraživanju materijalnoga svijeta. Čovjek je ipak uvijek tražio i nalazio dublju istinu. Um se naime ne ograničuje na same fenomene nego je sposoban da s pravom sigurnosti dosegne i inteligibilnu stvarnost, premda je uslijed grijeha djelomično pomračen i oslabljen. Konačno, razumna se narav ljudske osobe usavršuje i treba da se usavrši mudrošću, koja blago privlači čovječji duh da traži i ljubi istinu i dobro, pa kad je čovjek njome prožet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima. Naše pak doba, više nego prošla stoljeća, treba takve mudrosti, kako bi sve što čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi.
Živimo u društvu u kojem se dogodio jedan epohalni povijesni obrat: poznanstvenjenje cjelokupne kulture. Posljednjih nekoliko stoljeća naša civilizacija svjedokom je brzog i nemjerljivog razvitka znanosti polazeći od kvantne mehanike pa sve do teorije relativnosti i njezinih kozmoloških implikacija, kao i razvitka evolucijske teorije. Znanost se toliko razvijala i razvila da joj postaje sve veći problem priznati vlastite granice. Proizlazi da znanost i znanstvena istraživanja ne poznaju granice, te da izvan granica znanstvenog opažanja ništa ne postoji.
Na pragu 21. stoljeća znanost je zauzela poziciju neprikosnovenoga spoznajnog autoriteta, koji se očituje u njezinoj sposobnosti da sebi svojstvene načine postupanja i mišljenja proglasi normom racionalnosti i objektivnosti, a svoje zaključke predstavi kao spoznajno superiorne, nužne i univerzalno važeće. Znanost se nameće ne samo kao čimbenik koji opisuje činjenice, rezultate i metode, već i kao tumač smisla, motiva i cjelokupne stvarnosti. Za mnoge je znanost postala čarobna riječ, simbol napretka, civiliziranosti i slobodnog otvorenog društva. Riječju, znanost prožima sve dijelove ljudskog života, sve međuljudske odnose, kao i odnose spram drugih bića, pa i puku svakodnevnicu i način razmišljanja i rješavanja dnevnih problema.
Znanost više nije, dakle, marginalna društvena aktivnost obavljana od male skupine entuzijasta već je veliki socijalni, ekonomski i politički poduhvat lociran u bitnim ustanovama društva – korporacijama, vojsci, državnim institutima i sveučilištima. Ona danas odlučujuće utječe na ljudske živote i na stanje prirode, jer su posljedice njezinih istraživanja često neizvjesne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja sama niti može niti smije davati odgovore.
Mnogi, koristeći znanost i naglašavajući napredak znanosti u ispunjavanju pukotina spoznaja o prirodi, dokazuju da je vjera u Boga zastarjelo praznovjerje. Borbeni ateist, Richard Dawkins, čija je knjiga „Iluzija o Bogu“ postala svjetska uspješnica i prodana u milijunskim primjercima, te koji dokazuje da vjerovanje u evoluciju zahtjeva ateizam, tvrdi: Vjera je veliko opravdanje, veliki izgovor za izbjegavanje promišljanja i procjenjivanja dokaza. Biti vjernikom znači vjerovati unatoč nedostatku dokaza, a možda upravo izbog nedostatka dokaza. ... vjerovanje koje se ne temelji na dokazu, osnovni je nedostatak religije.“
Čovjek intelektualno, moralno, politički i socijalno-institucionalno nije spreman prihvatiti znanstvena otkrića, moguće i aktualne njihove primjene te tehničke inovacije. Postavlja se temeljno pitanje: Postoji li, u ovo doba kozmologije, evolucije i ljudskog genoma, mogućnost potpunog prihvaćanja bilo znanosti, bilo duhovnosti.
ZNANOST KAO IDEOLOGIJA
U znanosti 21. stoljeća ne govori se više o Bogu već o različitostima pojava u prirodi, koje istražuje znanost. Današnji je znanstvenik često vjeran kantovskoj ideji da u ljudskoj spoznaji ima samo toliko znanosti koliko u njoj ima matematike. Stoga je današnja civilizacija scijentificirana i matematizirana. Istina nije više podudaranje s vječnim Logosom niti podudaranje razuma i stvarnosti kao od Boga stvorene, nego je istina tek podudaranje sudova unutar nekog sustava. Čovjek je stvorio jedan novi, umjetni svijet tehnizirane, ili neprirodne, prirode u kojoj je funkcionalna svrsishodnost dovela do stanja ugroženosti baš čovjeka, odnosno ugroženosti dostojanstva njegove osobnosti. Werner Heisenberg kaže: Svrsishodnost može voditi u kaos, ako i same svrhe nisu shvaćeni kao dijelovi … nekog višeg reda. Svrsishodnost je smrt čovječnosti! Te svrhe treba shvatiti, kaže Heisenberg, kao dijelove jedne veće sveze, koju se je nekad označavalo kao Božji poredak.
Današnji je čovjek previše podigao cijenu znanosti, a zanemario važnost duha i mudrosti. Zato nije nikakvo čudo što su nemir i tjeskoba postali dominirajuće raspoloženje današnjeg čovjeka. Ekspanzija znanosti (i tehnike!), i s time povezano potenciranje čovjekove moći, uz to što je uzrokovala duboke promjene u prirodi, postala je na neki način apel za promjenu čovjekove svijesti, njegovih temeljnih stajališta prema svijetu, budućnosti i vlastitoj odgovornosti. Čovjek mora opravdati svoje ponašanje u smislu integracije u jedan širi smisleni obzor.
Kao zaključak može se reći da je današnja kultura obilježena znanošću kao modelom suvremenog znanja. Tu činjenicu uviđa, primjerice, II. vatikanski sabor: Današnji nemir i promjene životnih prilika povezane su sa dubljim preobražajem, tako da u obrazovanju sve veću važnost zadobivaju matematičke i prirodoslovne i antropološke znanosti a na praktičnom području tehnika koja iz tih znanosti proistječe. Taj mentalitet pozitivnih znanosti oblikuje kulturu i način mišljenja drugačije nego u prošlosti.
Nije nikakvo čudo da se je u današnjoj civilizaciji nametnulo pitanje o znanosti kao ideologiji iako mnogi misle da živimo u vremenu nakon smrti ideologija . Dakako, ako se pod pojmom ideologije podrazumijevaju dogmatizam, nesnošljivost, lažna svijest i neupitnost, onda znanost ne može biti shvaćena kao ideologija. Štoviše, znanost je u tom pogledu antidogmatska, jer uvažava drukčije mišljenje, te ostavlja prostor za provjeru i opovrgavanje svojih hipoteza i teorija. Po tome se jasno razlikuje od raznih pseudoznanosti, koje ne dozvoljavaju kritiku i odbijaju sučeljavanja, a najbolji primjer za to je ponašanje astrologa. No, problem znanosti kao ideologije nastaje kad se tvrdi da znanost kao takva nema granica, te da može ponuditi rješenje svakog problema, pa tako i onog konačnog o smislu i svrsi svijeta i čovjeka. Tvrdnja da znanstvena spoznaja nema granica odvodi u scijentizam (znanstveni materijalizam) ili u način koji apsolutizira znanstvenu spoznaju. Mnogi oblici materijalizma izražavaju redukcionizam. Epistemički redukcionizam tvrdi da su zakoni i teorije svih znanosti svedljivi u načelu na zakone fizike i kemije. Metafizički redukcionizam tvrdi da sastavni dijelovi nekog sustava čine njegovu najtemeljniju stvarnost. Materijalist vjeruje da će svi fenomeni konačno biti objašnjeni u smislu djelovanja materijalnih komponenti, koje su jedini učinkoviti uzroci u svijetu.
Logični pozitivizam u razdoblju od dvadesetih do četdesetih godina prošlog stoljeća tvrdio je da znanstveni govor (diskurs) osigurava sva pravila za jedan svesmisleni jezik. Tvrdilo se je da su empiričke pretpostavke jedini smisleni iskazi provjerljivi osjetilnim podacima. Za etičke, metafizičke i religijske iskaze smatralo se je da nisu niti istiniti ni neistiniti, već pseudo iskazi bez značenja, izrazi emocija ili pretpostavke lišene spoznajnih važnosti. Cijela su područja ljudskog jezika i iskustva bila time eliminirana iz ozbiljnih rasprava, jer nisu bila podložna znanstvenom potvrđivanju, koje je, kako se je uporno dokazivalo, osiguravala samo znanost. Fizičar i katolički svećenik ukazao je, opravdano, da je znanstveno razmišljanje u 20. stoljeću dovelo do oblikovanja i razvitka nove epistemologije u kojoj razumni subjekt ima središnju ulogu. U spoznajnom procesu čovjek postaje integrirajući i integrativni dio.
Ilustrativne su riječi Carl Sagana: Svemir je sve ono što je ili je ikada bio ili će ikad biti , koji kaže da je svemir vječan, ili gledano na drugi način, da je njegov izvor jednostavno nespoznatljiv. Napadao je kršćanske ideje o Bogu na mnogim mjestima, tvrdeći da mistične i autoritativne tvrdnje ugrožavaju konačnost znanstvene metode, koja je, kako kaže, univerzalno primjenljiva. Priroda (koju je pisao s velikim početnim slovom) zamjenila je Boga kao objekt poštovanja. Sagan je izražavao veliko strahopoštovanje ljepoti, prostranstvu i usklađenosti svemira. Ukazujući na čuda svemira postao je svećenik nove vrste, koji ne otkriva samo misterije, već i govori kako treba živjeti.
U knjizi Slučaj i nužnost Jacques Monod daje pregledno izvješće o molekularnoj biologiji protkano obranom znanstvenog materijalizma i tvrdi da je biologija dokazala da u prirodi ne postoji svrha. Čovjek najzad zna da je sam u bezosjećajnoj svemirskoj neizmjernosti iz koje se je pojavio slučajem. Samo je slučaj izvor svih novosti, svih stvorenja u biosferi. Slučaj je slijep i apsolutan, jer su slučajne mutacije nepovezane s potrebom organizma; uzroci pojedinih varijacija potpuno su nezavisni od okolišnih sila prirodne selekcije. Monod je zauzeo nepomirljiv redukcionistički pristup: Sve može biti svedeno na jednostavna, očigledna mehanička međudjelovanja. Stanica je stroj. Životinja je stroj. Čovjek je stroj. A svijest je epifenomen, koji će na koncu biti objašnjen pomoću biokemije.
Ilustrativan je i primjer eksplicitne obrane znanstvenog materijalizma Edwarda O. Wilsona. Njegovo pisanje ulazi u trag genetskog i evolucionističkog podrijetla socijalnog ponašanja insekata, životinja i ljudi. Postavio je pitanje kako se je moglo pojaviti, i ustrajati, samožrtvujuće ponašanje kod insekata, primjerice kod mrava, ako je time ugrožena njihova reproduktivna sposobnost. Wilson pokazuje da takvo altruističko ponašanje povećava preživljavanje bliskih srodnika sa sličnim genima (primjerice u koloniji mrava); selektivni pritisci podstiču takvo samožrtvovanje. Vjeruje da se ljudsko ponašanje može svesti na biološko podrijetlo i postojeću genetsku strukturu, te time ujedno biti objašnjeno. Nije nerealno kazati da su sociologija i ostale sociološke znanostiI, kao i društvene znanosti, krajnje grane biologije koje treba uključiti u Modernu Sintezu. Svijest će biti objašnjena kao epifenomen živčane mašinerije mozga. Wilson smatra da su religijski postupci bili koristan mehanizam u ranoj povijesti čovječanstva, jer su tada doprinijeli koheziji skupine. No, moć religije će nestati za sva vremena, kad bude sve u potpunosti objašnjeno evolucijom: tada će religija biti zamijenjena filozofijom znanstvenog materijalizma.
Vidljivo je da su zapravo pojedini znanstveni koncepti protegnuti i ekstrapolirani izvan područja njihove znanstvene uporabe, odnosno da su „napuhani“ u opsežnu prirodnu filozofiju. Znanstveni koncepti i teorije iskorištene su, neopravdano, za iscrpno opisivanje stvarnosti, a pritom je zanemaren abstraktni i selektivni karakter znanosti. Filozof Alfred North Whitehead to naziva zabludom o zagubljenoj konkretnosti (griješka zamjenjivanja apstraktnog s konkretnim). To se može opisati i kao oblikovanje metafizike izvan metode. No, budući da znanstveni materijalizam polazi od znanstvenih ideja, ima značajan utjecaj u današnjem vremenu koje posebice respektira znanost. A moderna realistička ideologija prirodnih znanosti svoju kulminacija doživljava u uvjerenju da postoji tzv. teorija o svemu, koja bi trebala osigurati konačan odgovor na sva vječita religijska pitanja pokazujući tako da nema logičkog prostora ostavljenog za stvarnost izvan prirodnog svijeta.
Iako scijentizam kao uvjerenje zastupa, ustvari, relativno mali broj znanstvenika i filozofa, ipak zbog njihovih agresivnih nastupa u medijima i u javnosti, scijentizam, zajedno s redukcionizmom, često se čini kao jedna sveprožimajuća postavka, koja sve više prodire u javnu svijest zapadnog svijeta.
Očito je da je scijentizam, poput mnogih izama, zapravo ideologija utemeljena na pretpostavci da znanost osigurava sve moguće znanje, a da religija osigurava samo pseudo znanje, odnosno, pogrešne impresije o nepostojećim izmišljotinama.
EPISTEMOLOŠKE I ETIČKE GRANICE ZNANOSTI
Ono što pripada znanstvenom mišljenju, ne pripada nužno znanosti kao takvoj, jer spoznajne granice postoje, pa je stoga razborito umjesto znanosti kao ideologiji govoriti o ideologizaciji znanosti, u smislu ideološke zloporabe znanosti, tj. korištenja znanosti i znanstvene spoznaje u svrhe koje nemaju ni epistemološki ni metodološki status znanstvenosti. Ideologizacija znanosti se najčešće događa kad se previdi činjenica da znanost ostaje i nadalje jedan nesavršeni i nedovršeni totalitet znanja. Još uvijek važi izreka Emil De Bois Reymonda: Ignoramus et ignorabimus (ne znamo a nećemo ni znati), kojom taj fizičar označava granice naše spoznaje prirode. Time je de Bois jasno ukazao, doduše s agnostičkog stajališta, na granice i jednostranost prirodoslovnih istraživanja. Istina i sama stvarnost izmiče čovjeku, te se čini da je, kako kaže Günther Grass, pod lokalnom anestezijom, sposoban još samo opažati izobličene komadiće stvarnog. Čovjek je nesiguran posvuda gdje ga napušta egzaktna znanost, a tek po mjeri svog pouzdanja on opaža kako je usprkos svemu malen isječak stvarnosti u kojem mu ta znanost pruža sigurnost. Ne znamo i nećemo znati podrijetlo materije, odnosno materijalnog kozmosa, nećemo znati podrijetlo života na zemlji, zatim pojavu svijesti, podrijetlo i bit osjetilne spoznaje, podrijetlo samosvijesti i razuma. Ne znamo i nećemo znati odgovore na bitna pitanja koja pogađaju ljudsku egzistenciju. Znanost ne može premostiti pukotinu između ništa i nečega, ili čak između Boga i ničega drugoga i boga i nečeg drugog što nije Bog. Nije jasno da bilo koja grana ljudskog znanja može na odgovarajući način adresirati to temeljno pitanje . Ponekad mislimo da nešto znamo, kad vidimo u zoru visoke vrhove, ili kad čujemo određeneakorde ili melodije. No, čak ni tada ne znamo. Ne smijemo djelovati kao da smo znali ovo ili ono, čak i u elementarnom načinu, kad samo nagađamo.
U suvremenom dobu u kojem se evidentira enormna fragmentacija znanosti na nebrojeno mnoštvo znanstvenih područja i disciplina teško se oteti dojmu da znanost ubrzano korača prema ostvarenju totalnog horizonta znanja i spoznaje. U mnoštvu znanosti koje je opredmećuju, priroda je razjedinjena: subatomska razina, makromehanička razina, razine kemijskih, biologijskih i psihologijskih procesa. Stvarnost, kako je vide prirodne znanosti, sve se više raspada na pojednostavljene šeme. A stvarnost čovjeka se sve manje promatra kroz optiku cjeline, a sve više kroz optiku osiromašenih i pojednostavljenih šema.
Spoznajne pretenzije znanosti imaju svoje granice, a te granice nisu proizvoljne, nego su upisane u samu ljudsku narav, zatim u narav svijeta, upravo kao kontingentnoga i utoliko ne-nužnoga svijeta, i naposljetku u narav same ljudske spoznaje. Prema tome, polazište po kojemu znanost kao takva ima spoznajne granice ne počiva na proizvoljnom, nego na spoznajnom argumentu naravi spoznaje. To nipošto ne znači da se može unaprijed odlučivati o krajnjim granicama znanosti, u smislu jednog kraja znanosti, koji bi nagovijestio nemogućnost bilo kakve nove znanstvene spoznaje. Ideja granice spoznaje podrazumijeva razgraničenje između ograničene i neograničene spoznaje, a to onda nameće logičkim pitanje o razgraničenju između ljudske, tj. naravne ili ograničene spoznaje te neograničene ili Božanske spoznaje. Prema tome, granice znanstvene spoznaje izvode se iz spoznaje same naravi, bilo ljudske, svijeta ili spoznaje, čija inherentna neograničenost ne znači bez granica, nego znači neograničene mogućnosti spoznaje pa sve do spoznaje same neograničenosti, tj. Boga. Stoga je na mjestu sud da spoznaja znanosti kao takve može sačinjavati samo jedan ’nesavršeni’, a ne ujedno i ’savršeni’ totalitet, jer konačno spoznajno savršenstvo nije dano u ograničenome, nego samo u neograničenome, tj. u Bogu. Prema tome, cjelina znanstvenosti ili kumulativno prikupljene sve znanstvene spoznaje u jednu cjelinu opet ne sačinjavaju „čistu cjelinu“, nego samo „iskustvenu cjelinu“, tj. cjelinu koja je nastala kao rezultat različitih empirijskih – znanstvenih – opisa zbilje, a ne kao rezultat spoznaje „čiste cjeline“. No, iako znanost s punim pravom hita prema povećanju „cjeline“ znanstvene spoznaje, ipak se može konstatirati da ta „čista cjelina spoznaje“ današnjem shvaćanju znanosti ostaje neuhvatljiva, ali ne zbog toga što to netko proizvoljno hoće, nego zbog naravi spoznaje, naravi spoznajnog subjekta i naravi spoznajnog objekta. Tu činjenicu je važno istaknuti u kontekstu rasprave o scijentizmu, dotično o mogućnostima ideologizacije znanosti odnosno o ideološkim zloporabama znanosti, a da bi se time prisjetilo činjenice da scijentizam označava radikalno suprotstavljanje jednom metafizičkom obliku spoznaje, koji se zasniva teološki, tj. na vjeri usidrenoj u transcendenciji. Naravno, ne bi trebalo zaboraviti ni drugu stranu medalje, točnije fideizam, kao protureakciju na scijentizam, a koji također zaslužuje osudu i odbacivanje.
Znanstveni napredak nije, dakle, ograničen niti dostižnim savršenstvom niti apsolutnim teorijskim ograničenjima znanja, iako, međutim, postoje određena praktična ograničenja. Osim prethodno navedenog može se kazati da su ograničenja znanosti još i granice zablude (znanstveni um je onemogućen svojim vlastitim nedostacima), ekonomske granice (znanstveni napredak postaje ovisan o kapitalu) te moralne granice, koja se uvijek pojavljuju kad se znanstveni napredak okreće protiv samog čovjeka. U svakom slučaju, svaka mjera prema znanosti, koja postavlja ograničenja njenom razvitku, je praktična mjera i stoga je samo zadana mjera. A to, također, znači da je znanost uvijek u suštini nešto nedovršeno: nedovršena ograničenja i nedovršena bezgraničnost – zbiljska utopija znanosti.
Na kraju, očevidnost ideologizacije znanosti danas se najjasnije pokazuje na raznim poljima primijenjene znanosti, tj. tehnike i tehnologije. Naime, svođenje znanosti na tehniku ima dalekosežne posljedice, prvo, za razumijevanje znanosti općenito, drugo, za razumijevanje znanosti kao ljudske djelatnosti i, treće, za razumijevanje određenog društvenog sektora koji je nezamisliv bez primjene određenih znanstvenih spoznaja. Svođenje znanosti na tehniku neminovno vuče za sobom problem svojevrsne ideologizacije znanosti i to tehničkom racionalnošću koja priznaje isključivo učinkovitosti vrijednost kriterija za prosuđivanje na određenom području njezine primjene. Taj takozvani kriterijski monizam predstavlja novu vrstu ideologije, onu tehnicizma koja posredstvom apsolutiziranja jednog jedinog kriterija prosuđivanja – onog učinkovitosti, isključuje sve ostale kriterije i na taj način se nužno promeće u jednu formu ideološkog mišljenja i djelovanja. Takva opasnost nije prisutna samo u medicini, nego u svim sektorima društvenog života čiji opstanak je nezamisliv bez primijenjene znanosti. Problem znanosti i tehnike kao ideologije nije nov, ali ga je danas lakše detektirati u konkretnim društvenim pojavama posredstvom strukturne analize nekih tipično produktivnih i manipulativnih oblika djelovanja i ponašanja koji strogo slijede logiku funkcioniranja tehnike ili tehnologije. U tom je smislu indikativna Heideggerova misao: Najgore smo, međutim, izloženi tehnici, ako na nju gledamo kao na nešto neutralno; jer ta nas predodžba, kojoj se danas osobito rado priklanjaju, čini potpunoma slijepima za bit tehnike.
Znanstvene tvrdnje i ideje utječu na sociokulturne vrijednosti, usmjeravaju društvenu akciju, utječu na stajališta o društvenoj jednakosti, na shvaćanje ljudske i fizičke prirode, na kulturne ideale o osobnoj slobodi i odgovornosti. Prema tome koncepciju znanosti kao autonomne i vrijednosno neutralne potrage za istinom treba odbaciti. A, usto, treba uzeti u obzir da, tvrdeći epistemički privilegirani status znanstvene spoznaje, ta koncepcija oslobađa znanstvenike od odgovornosti za posljedice njihovih istraživanja i oduzima javnosti pravo donošenja bilo kakve ocjene o društvenoj vrijednost, poželjnosti isplativosti pojedinih znanstvenih projekata. Mnogi znanstvenici ne vjeruju da se u znanosti ne pojavljuju značajna etička pitanja jer je znanost objektivna. Tvrdnjom da moralnost i etika ne igraju nikakvu ulogu u znanosti jer ona razotkriva objektivne istine mnogi se znanstvenici opiru svakom nadzoru njihovog rada bez obzira na etičke posljedice. Ali, fizičar Max Born, nobelovac (1954) dobro je rekao da su prirodne znanosti uništile, možda za uvijek, etičke temelje civilizacije.
Znanost je danas postala previše moćna i važna, da bi se ocijene o društvenoj vrijednosti pojedinih njezinih projekata mgle prepustiti samo znanstvenoj eliti i njenim političkim i industrijskim saveznicima. Potreban je dijalog između znanstvenika i raznih predstavnika ne-ekspertne javnosti. Pritom je, dakako, nužno obostrano uvažavanje i razumijevanje. A kritika aktualne prakse znanosti nije razarajuća po znanost, već se odnosi samo na određene specifične primjene i uporabe njezinih dostignuća.
DIJALOG IZMEĐU RELIGIJE I ZNANOSTI KAO IMPERATIV VREMENA
Prevelika rascjepkanost ljudskog znanja, zatvorenost humanističkih znanosti za metafizik, teškoće u dijalogu između znanosti i teologije na štetu su ne samo razvoju znanja nego razvoju naroda, jer te pojave otežavajusagledati cjelovito čovjekovo dobro u njegovim različitm dimenzijama. Proširenje našega pojma razuma i služenja njime nužno je kako bismo uspjeli ispravno odvagnuti sve elemente sadržane u pitanju razvoja i u rješenju društveno-ekonomskih problema.
Dijalog između znanosti i prirodnih znanosti treba biti ponajprije razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima njega samoga . U kritičkom propitivanju teoloških i prirodoznanstvenih pitanja bitan je dijalog u smislu Platonove dijalektike. Da bi se dijalog mogao ostvariti, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju. Dakle u svemu tome je uključen jedan dijalektički moment, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike. Dijalog je to u kojem se stalno i uvijek nanovo aktualizirano razumijevanje teologije stvaranja i novi doprinosi znanosti usmjeravaju i prenose taj dijalog u još nepoznata područja.
No, danas se unutar postmodernih tendencija pojavljuju razni pokreti koji predstavljaju određenu epistemičku dosljednost i zadobivaju povjerenje u znanstvenoj zajednici vezano uz povezivanje znanosti i religije. A jedan od takvih pokreta je transdisciplinarni pristup. Može se kazati da je transdisciplinarnost praktično jedini način pristupanja sve složenijim pitanjima, problemima i društvenim kontekstima znanosti , a riječ je o kombinaciji disciplinarnog i nedisciplinarnog, neformalnog, nekodificiranog prešutnog znanja. Transdisciplinarnost se može shvatiti kao teoretski pokušaj, koji „nadmašuje discipline“ i tako reagira protiv hiperspecijalizacije, procesa koji je doveo do dramatičnog rasta fragmentacije znanja, a koji istodobno zadržava prednosti kreativnosti i individualne inicijative svojstvene određenom području (sa)znanja.
Transdisciplinarnost povećava vjerojatnost dijaloga i obostrano razumijevanje kao i razmjenu znanja i informacija. Taj pristup može okupiti sve koji misle različito, odnosno zastupaju različite svjetonazore i vjeronazore i može riješiti probleme, koji se ne mogu riješiti izoliranim naporima. To je ponajprije jedan integrirajući, iako ne i holistički pristup, koji rješava izolaciju na višoj metodološkoj ravnini, no, pritom ne pokušava konstruirati „jednoobrazno“ tumačenje ili čvrstu obrazlagajuću matricu. Drugim riječima, transdisciplinarnost prelazi granice između oblika znanja uzimajući u obzir raznovrsnost, složenost, neizjesnost i vrijednosti određenog pitanja. Takav pristup ima, dakle, posredničku ulogu, koja za „okruglim stolom“ od sugovornika traži ono što ljude povezuje na razini opće ljudskoga. Treba izgrađivati svijet kulture koja se nadahnjuje tradicijom, ali koja odgovorno misli i na budućnost budućih naraštaja. To je izgrađivanje jednog „bazena opće ljudskoga“ u kojem se susreću humanističke i prirodne znanosti. Dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu kojom se potkopava nečija idejna zgrada. Susret ljudi u „bazenu opće ljudskoga“, znači, ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućeg, nego i ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjega svijeta kao autentične ljudske mogućnosti, a ne kao nekog anakronizma. Transdisciplinarnost je ponajprije jedna integrirajuća zamisao utemeljena na slobodi razmišljanja među disciplinarnim granicama.
Riječ je, dakle, o istraživanju koje se u značajnom obimu kreće izvan disciplinarnih ograničenja i koje svoje probleme definira neovisno o disciplinama te ih zatim rješava idući izvan tih ograničenja. To je put do plodnog dijaloga između teologije i svijeta prirodnih znanosti. Za razliku od disciplinarnog načina razmišljanja, koji teži konsenzusu, transdisciplinarno se istraživanje, kako kaže Thierry Ramadier zasniva na kontroliranom sukobu što ga stvaraju paradoksi.
Transdisciplinarnost prepoznaje tri aksioma, koji usmjeruju njenu metodologiju:
1. Ontološki aksiom: U prirodi, i u ljudskom znanju o prirodi, postoje različite razine stvarnosti i, prema tome, različite razine opažanja.
2. Logički aksiom: Kretanje od jedne do druge razine stvarnosti može biti shvaćeno logikom koja je u sredini.
3. Aksiom složenosti: Ukupna struktura razina stvarnosti, ili opažanja, je složena struktura: svaka razina je ono što jest, jer sve razine postoje istodobno.
Dakle, transdisciplinarnost je na neki način “dijaloška majeutika”, koja je temeljno načelo ljudske umnosti. Naime, dijaloška majeutika postaje, kako kaže značajni hrvatski teolog i filozof Vjekoslav Bajsić (1924 – 1994), temeljni princip naše umnosti, jer se on proteže na sve one koji nastoje međusobno komunicirati postavljajući sebi za cilj pronalaženje i osvjetljenje istine . Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane. Bajsić smatra da nas razum u bitnim stvarima ne vara, osobito u stvarima koje podliježu općem interesu ljudi, kao što je, primjerice, smisao života, odnosno ono što je na neki način zajedničko svim ljudima.
Bajsićev pristup je zapravo transdisciplinarni pristup, iako ga on naziva interdisciplinarnim, jer ukazuje da prirodne ili humanističke znanosti ne mogu više ostati zatvorene u vlastite svjetove, već je potrebno progovoriti o međusobnoj upućenosti jednih na druge. Upravo ta međusobna upućenost omogućuje ozračje u kojem se stvaraju preduvjeti za preuzimanje odgovornosti kako u našoj sadašnjosti tako i u budućnosti. Prema Bajsićevu mišljenju, „dijalog“ u sebi bitno implicira i jedan „dijalektički moment“, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike u smislu prihvaćanja jednog zajedničkog konsensusa (dogovora), koji se u etičkom smislu može nazvati principom „transsubjektivnosti“. Iz Bajsićevih tekstova može se jasno isčitati jedna „metodika dijaloga“ kojoj je svrha pristupiti onom Drugom i drukčijem. Da bi se dijalog mogao ostvarivati, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju.
“Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemičko – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa.
Metoda dijaloške majeutike omogućuje Bajsiću pristup k bazenu opće ljudskoga, u kojem se zrcale ne samo postignuća humanističkih nego i ona prirodnih znanosti. Na tragu tih promišljanja je transdisciplinarni pristup.
Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima. Transdisciplinarni pristup stvara ozračje za jedno novo tumačenje stvarnosti i vodi mirnijem dijalogu između znanosti, epistemologije, povijesti znanosti, filozofije, etike i teologije. Razrada nove kulture je značajno i podsticajno opredjeljenje za svakoga: za vjernike, ne-vjernike, filozofe, teologe te znanstvene i kulturne djelatnike.
Veliki izazov i zahtjev trećeg tisućljeća neće postati utopija, ako će se protagonisti svih disciplina i kultura konstruktivno sučeljavati, te vjerno surađivati na uzajamnom i skladnom povezivanju. Spoznaji i kulturama koje traže svoj smisao i sudbinu u mnogim smjerovima, često ne nalazeći ih, kršćanska Objava, ojačana višetisućnim poređenjem i dijalogom s kulturama, društvima i znanjima svih vremena i mjestima, nudi nadu u svijetlu Mudrosti i snage Logosa.
ZAVRŠNO RAZMATRANJE
Življena transdisciplinarnost može nas dovesti ne samo do promjene načina kako razmišljamo već i kako se ponašamo. . Rasprava o transdisciplinarnosti je još uvijek svježa i process transdisciplinarnog istraživanja je još u razvoju.
Velike novine vezane uz problematiku razvoja naroda danas u mnogim slučajevima nameću potrebu za novim rješenjima. Njih treba tražiti kako u poštovanju zakona na svim razinama tako i u svijetlu cjelovitog pogleda na čovjeka, koji odražavarazličite vidove ljudske osobe, a riječ je o pogledu pročišćenom ljubavlju. Tada će izaći na vidjelo određene konvergencije i konkretne mogućnosti rješenja, a da pritom ne bude potrebno odreći se nijedne temeljne sastavnice ljudskog života.
Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemološki – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa. Umjesto superspecijalizacije znanja i „feudalizacije“ disciplina, transdisciplinarnost nastoji spojiti „područja ljubomorno čuvana jednih od drugih tradicionalnom (modernom) organizacijom znanja“. Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima.
Završit ću razmatranje s dvije misli Vjekoslava Bajsića, koji je, usput govoreći, vrlo mnogo zadužio hrvatsku filozofsku i teološku misao i koji je, u svoje doba bio među rijetkima, koji su se upuštali u teološko razmatranje tzv. graničnih pitanja znanosti i religije. Možda je u svemu najteže što bi se tek morao pripraviti teren za takvu „dijalošku filozofiju“ koja – još jednom budi rečeno – nije ni kompromis ni sinkretizam, nego traženje „prirodnog“ sustava mišljenja u najboljem smislu riječi baš na temelju sokratske pretpostavke da je ljudski intelekt sposoban da spozna istinu i da se ona na naravnom planu samo tu može naći. ... Mislim da ne bi trebalo, uza svu važnost znanosti za čovjeka, naglašavati da znanost nipošto ne iscrpljuje sve realno. Ima vrlo važnih stvari za pojedinca koje po definiciji stoje izvan domašaja ili potpunog domašaja znanosti.
Napomena: Ovdje su izbačene iz tehničkih razloga footnote, koje su bile navedene u originalnom tekstu. Tekst je prikazan da čitatelj dobije uvid u problematiku odnosa znanost - vjera.
komentiraj (0) * ispiši * #
