Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija

Transdisciplinarni pristup u razmatranju odnosa znanost – teologija

Sažetak

Znanost se danas smatra jednim iscrpnim i dostatnim prikazom svijeta, istinito znanje vođeno kriterijem potpune istine, strogo objašnjenje podrijetla svemira i funkcioniranja cjelokupne stvarnosti. Ona snažno utječe na ljudski život, te na prirodne uvjete, jer su posljedice njenih istraživanja često neizvjesne, nesigurne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja znanost sama ne može, i ne smije, davati odgovore.
Postoje mnogi razlozi zbog kojih je nužan dijalog (razgovor) između teologije/religije i prirodnih znanosti. No, taj dijalog treba ponajprije biti razgovor ljudskog bića s ljudskim bićem o najvažnijim ljudskim interesima. Praktički jedini način u pristupu složenim pitanjima i problemima u razgovoru između teologije i znanosti je transdisciplinarni pristup.

Transdisciplinarnost može riješiti probleme koji ne mogu biti riješeni odvojenim pokušajima. Taj pristup može zajedno povezati različita razmišljanje, odnosno, ona koja polaze s različitih motrišta glede materijalnog svijeta ili religije. Transdisciplinarni pristup ima ulogu posrednika, koji na „okruglom stolu“ zahtjeva ono što ljudska bića povezuje na razini univerzalno ljudskog. To je novi, izazovni i zahtjevan pristup, koji od istražitelja traži napuštanje vlastitog područja i nastojanje da (na)uči o drugim područjima.
Transdisciplinarni pristup, kao „kritična racionalnost“ i novi način razmišljanja, te suprotstavljen klasičnom i redukcionističkom racionalizmu koji naglašava objektivnost, temelji se na kontroliranom sukobu uzrokovanom paradoksima. Transdisciplinarnost stvara novu kvalitetu, koja nije aritmetički zbroj pojedinih disciplina i omogućuje artikuliranje, odnosno svezu između dvaju, na prvi pogled, suprotstavljenih disciplinarnih razmišljanja.


UVODNO PROMIŠLJANJE

Razmatranje započinje jednim citatom: Čovjek, participirajući na svjetlu Božjeg uma, ispravno sudi da po svom razumu nadvisuje sve stvari. Neumornom upotrebom svog genija tokom stoljeća čovjek je, zacijelo, napredovao u empiričkim znanostima, u tehnici i umjetničkom stvaranju. A u naše vrijeme postigao je zamašne uspjehe, napose u istraživanju materijalnoga svijeta. Čovjek je ipak uvijek tražio i nalazio dublju istinu. Um se naime ne ograničuje na same fenomene nego je sposoban da s pravom sigurnosti dosegne i inteligibilnu stvarnost, premda je uslijed grijeha djelomično pomračen i oslabljen. Konačno, razumna se narav ljudske osobe usavršuje i treba da se usavrši mudrošću, koja blago privlači čovječji duh da traži i ljubi istinu i dobro, pa kad je čovjek njome prožet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima. Naše pak doba, više nego prošla stoljeća, treba takve mudrosti, kako bi sve što čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost svijeta ako ne bude mudrijih ljudi.
Živimo u društvu u kojem se dogodio jedan epohalni povijesni obrat: poznanstvenjenje cjelokupne kulture. Posljednjih nekoliko stoljeća naša civilizacija svjedokom je brzog i nemjerljivog razvitka znanosti polazeći od kvantne mehanike pa sve do teorije relativnosti i njezinih kozmoloških implikacija, kao i razvitka evolucijske teorije. Znanost se toliko razvijala i razvila da joj postaje sve veći problem priznati vlastite granice. Proizlazi da znanost i znanstvena istraživanja ne poznaju granice, te da izvan granica znanstvenog opažanja ništa ne postoji.
Na pragu 21. stoljeća znanost je zauzela poziciju neprikosnovenoga spoznajnog autoriteta, koji se očituje u njezinoj sposobnosti da sebi svojstvene načine postupanja i mišljenja proglasi normom racionalnosti i objektivnosti, a svoje zaključke predstavi kao spoznajno superiorne, nužne i univerzalno važeće. Znanost se nameće ne samo kao čimbenik koji opisuje činjenice, rezultate i metode, već i kao tumač smisla, motiva i cjelokupne stvarnosti. Za mnoge je znanost postala čarobna riječ, simbol napretka, civiliziranosti i slobodnog otvorenog društva. Riječju, znanost prožima sve dijelove ljudskog života, sve međuljudske odnose, kao i odnose spram drugih bića, pa i puku svakodnevnicu i način razmišljanja i rješavanja dnevnih problema.
Znanost više nije, dakle, marginalna društvena aktivnost obavljana od male skupine entuzijasta već je veliki socijalni, ekonomski i politički poduhvat lociran u bitnim ustanovama društva – korporacijama, vojsci, državnim institutima i sveučilištima. Ona danas odlučujuće utječe na ljudske živote i na stanje prirode, jer su posljedice njezinih istraživanja često neizvjesne i rizične i stoga pred čovječanstvo postavljaju niz osjetljivih pitanja na koja sama niti može niti smije davati odgovore.

Mnogi, koristeći znanost i naglašavajući napredak znanosti u ispunjavanju pukotina spoznaja o prirodi, dokazuju da je vjera u Boga zastarjelo praznovjerje. Borbeni ateist, Richard Dawkins, čija je knjiga „Iluzija o Bogu“ postala svjetska uspješnica i prodana u milijunskim primjercima, te koji dokazuje da vjerovanje u evoluciju zahtjeva ateizam, tvrdi: Vjera je veliko opravdanje, veliki izgovor za izbjegavanje promišljanja i procjenjivanja dokaza. Biti vjernikom znači vjerovati unatoč nedostatku dokaza, a možda upravo izbog nedostatka dokaza. ... vjerovanje koje se ne temelji na dokazu, osnovni je nedostatak religije.“

Čovjek intelektualno, moralno, politički i socijalno-institucionalno nije spreman prihvatiti znanstvena otkrića, moguće i aktualne njihove primjene te tehničke inovacije. Postavlja se temeljno pitanje: Postoji li, u ovo doba kozmologije, evolucije i ljudskog genoma, mogućnost potpunog prihvaćanja bilo znanosti, bilo duhovnosti.

ZNANOST KAO IDEOLOGIJA

U znanosti 21. stoljeća ne govori se više o Bogu već o različitostima pojava u prirodi, koje istražuje znanost. Današnji je znanstvenik često vjeran kantovskoj ideji da u ljudskoj spoznaji ima samo toliko znanosti koliko u njoj ima matematike. Stoga je današnja civilizacija scijentificirana i matematizirana. Istina nije više podudaranje s vječnim Logosom niti podudaranje razuma i stvarnosti kao od Boga stvorene, nego je istina tek podudaranje sudova unutar nekog sustava. Čovjek je stvorio jedan novi, umjetni svijet tehnizirane, ili neprirodne, prirode u kojoj je funkcionalna svrsishodnost dovela do stanja ugroženosti baš čovjeka, odnosno ugroženosti dostojanstva njegove osobnosti. Werner Heisenberg kaže: Svrsishodnost može voditi u kaos, ako i same svrhe nisu shvaćeni kao dijelovi … nekog višeg reda. Svrsishodnost je smrt čovječnosti! Te svrhe treba shvatiti, kaže Heisenberg, kao dijelove jedne veće sveze, koju se je nekad označavalo kao Božji poredak.
Današnji je čovjek previše podigao cijenu znanosti, a zanemario važnost duha i mudrosti. Zato nije nikakvo čudo što su nemir i tjeskoba postali dominirajuće raspoloženje današnjeg čovjeka. Ekspanzija znanosti (i tehnike!), i s time povezano potenciranje čovjekove moći, uz to što je uzrokovala duboke promjene u prirodi, postala je na neki način apel za promjenu čovjekove svijesti, njegovih temeljnih stajališta prema svijetu, budućnosti i vlastitoj odgovornosti. Čovjek mora opravdati svoje ponašanje u smislu integracije u jedan širi smisleni obzor.
Kao zaključak može se reći da je današnja kultura obilježena znanošću kao modelom suvremenog znanja. Tu činjenicu uviđa, primjerice, II. vatikanski sabor: Današnji nemir i promjene životnih prilika povezane su sa dubljim preobražajem, tako da u obrazovanju sve veću važnost zadobivaju matematičke i prirodoslovne i antropološke znanosti a na praktičnom području tehnika koja iz tih znanosti proistječe. Taj mentalitet pozitivnih znanosti oblikuje kulturu i način mišljenja drugačije nego u prošlosti.
Nije nikakvo čudo da se je u današnjoj civilizaciji nametnulo pitanje o znanosti kao ideologiji iako mnogi misle da živimo u vremenu nakon smrti ideologija . Dakako, ako se pod pojmom ideologije podrazumijevaju dogmatizam, nesnošljivost, lažna svijest i neupitnost, onda znanost ne može biti shvaćena kao ideologija. Štoviše, znanost je u tom pogledu antidogmatska, jer uvažava drukčije mišljenje, te ostavlja prostor za provjeru i opovrgavanje svojih hipoteza i teorija. Po tome se jasno razlikuje od raznih pseudoznanosti, koje ne dozvoljavaju kritiku i odbijaju sučeljavanja, a najbolji primjer za to je ponašanje astrologa. No, problem znanosti kao ideologije nastaje kad se tvrdi da znanost kao takva nema granica, te da može ponuditi rješenje svakog problema, pa tako i onog konačnog o smislu i svrsi svijeta i čovjeka. Tvrdnja da znanstvena spoznaja nema granica odvodi u scijentizam (znanstveni materijalizam) ili u način koji apsolutizira znanstvenu spoznaju. Mnogi oblici materijalizma izražavaju redukcionizam. Epistemički redukcionizam tvrdi da su zakoni i teorije svih znanosti svedljivi u načelu na zakone fizike i kemije. Metafizički redukcionizam tvrdi da sastavni dijelovi nekog sustava čine njegovu najtemeljniju stvarnost. Materijalist vjeruje da će svi fenomeni konačno biti objašnjeni u smislu djelovanja materijalnih komponenti, koje su jedini učinkoviti uzroci u svijetu.

Logični pozitivizam u razdoblju od dvadesetih do četdesetih godina prošlog stoljeća tvrdio je da znanstveni govor (diskurs) osigurava sva pravila za jedan svesmisleni jezik. Tvrdilo se je da su empiričke pretpostavke jedini smisleni iskazi provjerljivi osjetilnim podacima. Za etičke, metafizičke i religijske iskaze smatralo se je da nisu niti istiniti ni neistiniti, već pseudo iskazi bez značenja, izrazi emocija ili pretpostavke lišene spoznajnih važnosti. Cijela su područja ljudskog jezika i iskustva bila time eliminirana iz ozbiljnih rasprava, jer nisu bila podložna znanstvenom potvrđivanju, koje je, kako se je uporno dokazivalo, osiguravala samo znanost. Fizičar i katolički svećenik ukazao je, opravdano, da je znanstveno razmišljanje u 20. stoljeću dovelo do oblikovanja i razvitka nove epistemologije u kojoj razumni subjekt ima središnju ulogu. U spoznajnom procesu čovjek postaje integrirajući i integrativni dio.
Ilustrativne su riječi Carl Sagana: Svemir je sve ono što je ili je ikada bio ili će ikad biti , koji kaže da je svemir vječan, ili gledano na drugi način, da je njegov izvor jednostavno nespoznatljiv. Napadao je kršćanske ideje o Bogu na mnogim mjestima, tvrdeći da mistične i autoritativne tvrdnje ugrožavaju konačnost znanstvene metode, koja je, kako kaže, univerzalno primjenljiva. Priroda (koju je pisao s velikim početnim slovom) zamjenila je Boga kao objekt poštovanja. Sagan je izražavao veliko strahopoštovanje ljepoti, prostranstvu i usklađenosti svemira. Ukazujući na čuda svemira postao je svećenik nove vrste, koji ne otkriva samo misterije, već i govori kako treba živjeti.
U knjizi Slučaj i nužnost Jacques Monod daje pregledno izvješće o molekularnoj biologiji protkano obranom znanstvenog materijalizma i tvrdi da je biologija dokazala da u prirodi ne postoji svrha. Čovjek najzad zna da je sam u bezosjećajnoj svemirskoj neizmjernosti iz koje se je pojavio slučajem. Samo je slučaj izvor svih novosti, svih stvorenja u biosferi. Slučaj je slijep i apsolutan, jer su slučajne mutacije nepovezane s potrebom organizma; uzroci pojedinih varijacija potpuno su nezavisni od okolišnih sila prirodne selekcije. Monod je zauzeo nepomirljiv redukcionistički pristup: Sve može biti svedeno na jednostavna, očigledna mehanička međudjelovanja. Stanica je stroj. Životinja je stroj. Čovjek je stroj. A svijest je epifenomen, koji će na koncu biti objašnjen pomoću biokemije.
Ilustrativan je i primjer eksplicitne obrane znanstvenog materijalizma Edwarda O. Wilsona. Njegovo pisanje ulazi u trag genetskog i evolucionističkog podrijetla socijalnog ponašanja insekata, životinja i ljudi. Postavio je pitanje kako se je moglo pojaviti, i ustrajati, samožrtvujuće ponašanje kod insekata, primjerice kod mrava, ako je time ugrožena njihova reproduktivna sposobnost. Wilson pokazuje da takvo altruističko ponašanje povećava preživljavanje bliskih srodnika sa sličnim genima (primjerice u koloniji mrava); selektivni pritisci podstiču takvo samožrtvovanje. Vjeruje da se ljudsko ponašanje može svesti na biološko podrijetlo i postojeću genetsku strukturu, te time ujedno biti objašnjeno. Nije nerealno kazati da su sociologija i ostale sociološke znanostiI, kao i društvene znanosti, krajnje grane biologije koje treba uključiti u Modernu Sintezu. Svijest će biti objašnjena kao epifenomen živčane mašinerije mozga. Wilson smatra da su religijski postupci bili koristan mehanizam u ranoj povijesti čovječanstva, jer su tada doprinijeli koheziji skupine. No, moć religije će nestati za sva vremena, kad bude sve u potpunosti objašnjeno evolucijom: tada će religija biti zamijenjena filozofijom znanstvenog materijalizma.

Vidljivo je da su zapravo pojedini znanstveni koncepti protegnuti i ekstrapolirani izvan područja njihove znanstvene uporabe, odnosno da su „napuhani“ u opsežnu prirodnu filozofiju. Znanstveni koncepti i teorije iskorištene su, neopravdano, za iscrpno opisivanje stvarnosti, a pritom je zanemaren abstraktni i selektivni karakter znanosti. Filozof Alfred North Whitehead to naziva zabludom o zagubljenoj konkretnosti (griješka zamjenjivanja apstraktnog s konkretnim). To se može opisati i kao oblikovanje metafizike izvan metode. No, budući da znanstveni materijalizam polazi od znanstvenih ideja, ima značajan utjecaj u današnjem vremenu koje posebice respektira znanost. A moderna realistička ideologija prirodnih znanosti svoju kulminacija doživljava u uvjerenju da postoji tzv. teorija o svemu, koja bi trebala osigurati konačan odgovor na sva vječita religijska pitanja pokazujući tako da nema logičkog prostora ostavljenog za stvarnost izvan prirodnog svijeta.

Iako scijentizam kao uvjerenje zastupa, ustvari, relativno mali broj znanstvenika i filozofa, ipak zbog njihovih agresivnih nastupa u medijima i u javnosti, scijentizam, zajedno s redukcionizmom, često se čini kao jedna sveprožimajuća postavka, koja sve više prodire u javnu svijest zapadnog svijeta.
Očito je da je scijentizam, poput mnogih izama, zapravo ideologija utemeljena na pretpostavci da znanost osigurava sve moguće znanje, a da religija osigurava samo pseudo znanje, odnosno, pogrešne impresije o nepostojećim izmišljotinama.

EPISTEMOLOŠKE I ETIČKE GRANICE ZNANOSTI

Ono što pripada znanstvenom mišljenju, ne pripada nužno znanosti kao takvoj, jer spoznajne granice postoje, pa je stoga razborito umjesto znanosti kao ideologiji govoriti o ideologizaciji znanosti, u smislu ideološke zloporabe znanosti, tj. korištenja znanosti i znanstvene spoznaje u svrhe koje nemaju ni epistemološki ni metodološki status znanstvenosti. Ideologizacija znanosti se najčešće događa kad se previdi činjenica da znanost ostaje i nadalje jedan nesavršeni i nedovršeni totalitet znanja. Još uvijek važi izreka Emil De Bois Reymonda: Ignoramus et ignorabimus (ne znamo a nećemo ni znati), kojom taj fizičar označava granice naše spoznaje prirode. Time je de Bois jasno ukazao, doduše s agnostičkog stajališta, na granice i jednostranost prirodoslovnih istraživanja. Istina i sama stvarnost izmiče čovjeku, te se čini da je, kako kaže Günther Grass, pod lokalnom anestezijom, sposoban još samo opažati izobličene komadiće stvarnog. Čovjek je nesiguran posvuda gdje ga napušta egzaktna znanost, a tek po mjeri svog pouzdanja on opaža kako je usprkos svemu malen isječak stvarnosti u kojem mu ta znanost pruža sigurnost. Ne znamo i nećemo znati podrijetlo materije, odnosno materijalnog kozmosa, nećemo znati podrijetlo života na zemlji, zatim pojavu svijesti, podrijetlo i bit osjetilne spoznaje, podrijetlo samosvijesti i razuma. Ne znamo i nećemo znati odgovore na bitna pitanja koja pogađaju ljudsku egzistenciju. Znanost ne može premostiti pukotinu između ništa i nečega, ili čak između Boga i ničega drugoga i boga i nečeg drugog što nije Bog. Nije jasno da bilo koja grana ljudskog znanja može na odgovarajući način adresirati to temeljno pitanje . Ponekad mislimo da nešto znamo, kad vidimo u zoru visoke vrhove, ili kad čujemo određeneakorde ili melodije. No, čak ni tada ne znamo. Ne smijemo djelovati kao da smo znali ovo ili ono, čak i u elementarnom načinu, kad samo nagađamo.

U suvremenom dobu u kojem se evidentira enormna fragmentacija znanosti na nebrojeno mnoštvo znanstvenih područja i disciplina teško se oteti dojmu da znanost ubrzano korača prema ostvarenju totalnog horizonta znanja i spoznaje. U mnoštvu znanosti koje je opredmećuju, priroda je razjedinjena: subatomska razina, makromehanička razina, razine kemijskih, biologijskih i psihologijskih procesa. Stvarnost, kako je vide prirodne znanosti, sve se više raspada na pojednostavljene šeme. A stvarnost čovjeka se sve manje promatra kroz optiku cjeline, a sve više kroz optiku osiromašenih i pojednostavljenih šema.

Spoznajne pretenzije znanosti imaju svoje granice, a te granice nisu proizvoljne, nego su upisane u samu ljudsku narav, zatim u narav svijeta, upravo kao kontingentnoga i utoliko ne-nužnoga svijeta, i naposljetku u narav same ljudske spoznaje. Prema tome, polazište po kojemu znanost kao takva ima spoznajne granice ne počiva na proizvoljnom, nego na spoznajnom argumentu naravi spoznaje. To nipošto ne znači da se može unaprijed odlučivati o krajnjim granicama znanosti, u smislu jednog kraja znanosti, koji bi nagovijestio nemogućnost bilo kakve nove znanstvene spoznaje. Ideja granice spoznaje podrazumijeva razgraničenje između ograničene i neograničene spoznaje, a to onda nameće logičkim pitanje o razgraničenju između ljudske, tj. naravne ili ograničene spoznaje te neograničene ili Božanske spoznaje. Prema tome, granice znanstvene spoznaje izvode se iz spoznaje same naravi, bilo ljudske, svijeta ili spoznaje, čija inherentna neograničenost ne znači bez granica, nego znači neograničene mogućnosti spoznaje pa sve do spoznaje same neograničenosti, tj. Boga. Stoga je na mjestu sud da spoznaja znanosti kao takve može sačinjavati samo jedan ’nesavršeni’, a ne ujedno i ’savršeni’ totalitet, jer konačno spoznajno savršenstvo nije dano u ograničenome, nego samo u neograničenome, tj. u Bogu. Prema tome, cjelina znanstvenosti ili kumulativno prikupljene sve znanstvene spoznaje u jednu cjelinu opet ne sačinjavaju „čistu cjelinu“, nego samo „iskustvenu cjelinu“, tj. cjelinu koja je nastala kao rezultat različitih empirijskih – znanstvenih – opisa zbilje, a ne kao rezultat spoznaje „čiste cjeline“. No, iako znanost s punim pravom hita prema povećanju „cjeline“ znanstvene spoznaje, ipak se može konstatirati da ta „čista cjelina spoznaje“ današnjem shvaćanju znanosti ostaje neuhvatljiva, ali ne zbog toga što to netko proizvoljno hoće, nego zbog naravi spoznaje, naravi spoznajnog subjekta i naravi spoznajnog objekta. Tu činjenicu je važno istaknuti u kontekstu rasprave o scijentizmu, dotično o mogućnostima ideologizacije znanosti odnosno o ideološkim zloporabama znanosti, a da bi se time prisjetilo činjenice da scijentizam označava radikalno suprotstavljanje jednom metafizičkom obliku spoznaje, koji se zasniva teološki, tj. na vjeri usidrenoj u transcendenciji. Naravno, ne bi trebalo zaboraviti ni drugu stranu medalje, točnije fideizam, kao protureakciju na scijentizam, a koji također zaslužuje osudu i odbacivanje.
Znanstveni napredak nije, dakle, ograničen niti dostižnim savršenstvom niti apsolutnim teorijskim ograničenjima znanja, iako, međutim, postoje određena praktična ograničenja. Osim prethodno navedenog može se kazati da su ograničenja znanosti još i granice zablude (znanstveni um je onemogućen svojim vlastitim nedostacima), ekonomske granice (znanstveni napredak postaje ovisan o kapitalu) te moralne granice, koja se uvijek pojavljuju kad se znanstveni napredak okreće protiv samog čovjeka. U svakom slučaju, svaka mjera prema znanosti, koja postavlja ograničenja njenom razvitku, je praktična mjera i stoga je samo zadana mjera. A to, također, znači da je znanost uvijek u suštini nešto nedovršeno: nedovršena ograničenja i nedovršena bezgraničnost – zbiljska utopija znanosti.

Na kraju, očevidnost ideologizacije znanosti danas se najjasnije pokazuje na raznim poljima primijenjene znanosti, tj. tehnike i tehnologije. Naime, svođenje znanosti na tehniku ima dalekosežne posljedice, prvo, za razumijevanje znanosti općenito, drugo, za razumijevanje znanosti kao ljudske djelatnosti i, treće, za razumijevanje određenog društvenog sektora koji je nezamisliv bez primjene određenih znanstvenih spoznaja. Svođenje znanosti na tehniku neminovno vuče za sobom problem svojevrsne ideologizacije znanosti i to tehničkom racionalnošću koja priznaje isključivo učinkovitosti vrijednost kriterija za prosuđivanje na određenom području njezine primjene. Taj takozvani kriterijski monizam predstavlja novu vrstu ideologije, onu tehnicizma koja posredstvom apsolutiziranja jednog jedinog kriterija prosuđivanja – onog učinkovitosti, isključuje sve ostale kriterije i na taj način se nužno promeće u jednu formu ideološkog mišljenja i djelovanja. Takva opasnost nije prisutna samo u medicini, nego u svim sektorima društvenog života čiji opstanak je nezamisliv bez primijenjene znanosti. Problem znanosti i tehnike kao ideologije nije nov, ali ga je danas lakše detektirati u konkretnim društvenim pojavama posredstvom strukturne analize nekih tipično produktivnih i manipulativnih oblika djelovanja i ponašanja koji strogo slijede logiku funkcioniranja tehnike ili tehnologije. U tom je smislu indikativna Heideggerova misao: Najgore smo, međutim, izloženi tehnici, ako na nju gledamo kao na nešto neutralno; jer ta nas predodžba, kojoj se danas osobito rado priklanjaju, čini potpunoma slijepima za bit tehnike.

Znanstvene tvrdnje i ideje utječu na sociokulturne vrijednosti, usmjeravaju društvenu akciju, utječu na stajališta o društvenoj jednakosti, na shvaćanje ljudske i fizičke prirode, na kulturne ideale o osobnoj slobodi i odgovornosti. Prema tome koncepciju znanosti kao autonomne i vrijednosno neutralne potrage za istinom treba odbaciti. A, usto, treba uzeti u obzir da, tvrdeći epistemički privilegirani status znanstvene spoznaje, ta koncepcija oslobađa znanstvenike od odgovornosti za posljedice njihovih istraživanja i oduzima javnosti pravo donošenja bilo kakve ocjene o društvenoj vrijednost, poželjnosti isplativosti pojedinih znanstvenih projekata. Mnogi znanstvenici ne vjeruju da se u znanosti ne pojavljuju značajna etička pitanja jer je znanost objektivna. Tvrdnjom da moralnost i etika ne igraju nikakvu ulogu u znanosti jer ona razotkriva objektivne istine mnogi se znanstvenici opiru svakom nadzoru njihovog rada bez obzira na etičke posljedice. Ali, fizičar Max Born, nobelovac (1954) dobro je rekao da su prirodne znanosti uništile, možda za uvijek, etičke temelje civilizacije.

Znanost je danas postala previše moćna i važna, da bi se ocijene o društvenoj vrijednosti pojedinih njezinih projekata mgle prepustiti samo znanstvenoj eliti i njenim političkim i industrijskim saveznicima. Potreban je dijalog između znanstvenika i raznih predstavnika ne-ekspertne javnosti. Pritom je, dakako, nužno obostrano uvažavanje i razumijevanje. A kritika aktualne prakse znanosti nije razarajuća po znanost, već se odnosi samo na određene specifične primjene i uporabe njezinih dostignuća.

DIJALOG IZMEĐU RELIGIJE I ZNANOSTI KAO IMPERATIV VREMENA

Prevelika rascjepkanost ljudskog znanja, zatvorenost humanističkih znanosti za metafizik, teškoće u dijalogu između znanosti i teologije na štetu su ne samo razvoju znanja nego razvoju naroda, jer te pojave otežavajusagledati cjelovito čovjekovo dobro u njegovim različitm dimenzijama. Proširenje našega pojma razuma i služenja njime nužno je kako bismo uspjeli ispravno odvagnuti sve elemente sadržane u pitanju razvoja i u rješenju društveno-ekonomskih problema.

Dijalog između znanosti i prirodnih znanosti treba biti ponajprije razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima njega samoga . U kritičkom propitivanju teoloških i prirodoznanstvenih pitanja bitan je dijalog u smislu Platonove dijalektike. Da bi se dijalog mogao ostvariti, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju. Dakle u svemu tome je uključen jedan dijalektički moment, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike. Dijalog je to u kojem se stalno i uvijek nanovo aktualizirano razumijevanje teologije stvaranja i novi doprinosi znanosti usmjeravaju i prenose taj dijalog u još nepoznata područja.
No, danas se unutar postmodernih tendencija pojavljuju razni pokreti koji predstavljaju određenu epistemičku dosljednost i zadobivaju povjerenje u znanstvenoj zajednici vezano uz povezivanje znanosti i religije. A jedan od takvih pokreta je transdisciplinarni pristup. Može se kazati da je transdisciplinarnost praktično jedini način pristupanja sve složenijim pitanjima, problemima i društvenim kontekstima znanosti , a riječ je o kombinaciji disciplinarnog i nedisciplinarnog, neformalnog, nekodificiranog prešutnog znanja. Transdisciplinarnost se može shvatiti kao teoretski pokušaj, koji „nadmašuje discipline“ i tako reagira protiv hiperspecijalizacije, procesa koji je doveo do dramatičnog rasta fragmentacije znanja, a koji istodobno zadržava prednosti kreativnosti i individualne inicijative svojstvene određenom području (sa)znanja.

Transdisciplinarnost povećava vjerojatnost dijaloga i obostrano razumijevanje kao i razmjenu znanja i informacija. Taj pristup može okupiti sve koji misle različito, odnosno zastupaju različite svjetonazore i vjeronazore i može riješiti probleme, koji se ne mogu riješiti izoliranim naporima. To je ponajprije jedan integrirajući, iako ne i holistički pristup, koji rješava izolaciju na višoj metodološkoj ravnini, no, pritom ne pokušava konstruirati „jednoobrazno“ tumačenje ili čvrstu obrazlagajuću matricu. Drugim riječima, transdisciplinarnost prelazi granice između oblika znanja uzimajući u obzir raznovrsnost, složenost, neizjesnost i vrijednosti određenog pitanja. Takav pristup ima, dakle, posredničku ulogu, koja za „okruglim stolom“ od sugovornika traži ono što ljude povezuje na razini opće ljudskoga. Treba izgrađivati svijet kulture koja se nadahnjuje tradicijom, ali koja odgovorno misli i na budućnost budućih naraštaja. To je izgrađivanje jednog „bazena opće ljudskoga“ u kojem se susreću humanističke i prirodne znanosti. Dijalog ne znači neki kompromis ili smicalicu kojom se potkopava nečija idejna zgrada. Susret ljudi u „bazenu opće ljudskoga“, znači, ne samo prihvaćanje partnerova svijeta kao još uvijek ljudski mogućeg, nego i ugrađivanje kršćanske misli u aktualnost današnjega svijeta kao autentične ljudske mogućnosti, a ne kao nekog anakronizma. Transdisciplinarnost je ponajprije jedna integrirajuća zamisao utemeljena na slobodi razmišljanja među disciplinarnim granicama.
Riječ je, dakle, o istraživanju koje se u značajnom obimu kreće izvan disciplinarnih ograničenja i koje svoje probleme definira neovisno o disciplinama te ih zatim rješava idući izvan tih ograničenja. To je put do plodnog dijaloga između teologije i svijeta prirodnih znanosti. Za razliku od disciplinarnog načina razmišljanja, koji teži konsenzusu, transdisciplinarno se istraživanje, kako kaže Thierry Ramadier zasniva na kontroliranom sukobu što ga stvaraju paradoksi.

Transdisciplinarnost prepoznaje tri aksioma, koji usmjeruju njenu metodologiju:
1. Ontološki aksiom: U prirodi, i u ljudskom znanju o prirodi, postoje različite razine stvarnosti i, prema tome, različite razine opažanja.
2. Logički aksiom: Kretanje od jedne do druge razine stvarnosti može biti shvaćeno logikom koja je u sredini.
3. Aksiom složenosti: Ukupna struktura razina stvarnosti, ili opažanja, je složena struktura: svaka razina je ono što jest, jer sve razine postoje istodobno.
Dakle, transdisciplinarnost je na neki način “dijaloška majeutika”, koja je temeljno načelo ljudske umnosti. Naime, dijaloška majeutika postaje, kako kaže značajni hrvatski teolog i filozof Vjekoslav Bajsić (1924 – 1994), temeljni princip naše umnosti, jer se on proteže na sve one koji nastoje međusobno komunicirati postavljajući sebi za cilj pronalaženje i osvjetljenje istine . Dijaloška majeutika djeluje uvijek na obje strane. Bajsić smatra da nas razum u bitnim stvarima ne vara, osobito u stvarima koje podliježu općem interesu ljudi, kao što je, primjerice, smisao života, odnosno ono što je na neki način zajedničko svim ljudima.
Bajsićev pristup je zapravo transdisciplinarni pristup, iako ga on naziva interdisciplinarnim, jer ukazuje da prirodne ili humanističke znanosti ne mogu više ostati zatvorene u vlastite svjetove, već je potrebno progovoriti o međusobnoj upućenosti jednih na druge. Upravo ta međusobna upućenost omogućuje ozračje u kojem se stvaraju preduvjeti za preuzimanje odgovornosti kako u našoj sadašnjosti tako i u budućnosti. Prema Bajsićevu mišljenju, „dijalog“ u sebi bitno implicira i jedan „dijalektički moment“, koji u pozitivnom smislu mijenja sugovornike u smislu prihvaćanja jednog zajedničkog konsensusa (dogovora), koji se u etičkom smislu može nazvati principom „transsubjektivnosti“. Iz Bajsićevih tekstova može se jasno isčitati jedna „metodika dijaloga“ kojoj je svrha pristupiti onom Drugom i drukčijem. Da bi se dijalog mogao ostvarivati, potrebno je imati jednu širinu pogleda, koji je apriori protiv toga da se cijela stvarnost svede samo na materiju.
“Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemičko – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa.

Metoda dijaloške majeutike omogućuje Bajsiću pristup k bazenu opće ljudskoga, u kojem se zrcale ne samo postignuća humanističkih nego i ona prirodnih znanosti. Na tragu tih promišljanja je transdisciplinarni pristup.
Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima. Transdisciplinarni pristup stvara ozračje za jedno novo tumačenje stvarnosti i vodi mirnijem dijalogu između znanosti, epistemologije, povijesti znanosti, filozofije, etike i teologije. Razrada nove kulture je značajno i podsticajno opredjeljenje za svakoga: za vjernike, ne-vjernike, filozofe, teologe te znanstvene i kulturne djelatnike.
Veliki izazov i zahtjev trećeg tisućljeća neće postati utopija, ako će se protagonisti svih disciplina i kultura konstruktivno sučeljavati, te vjerno surađivati na uzajamnom i skladnom povezivanju. Spoznaji i kulturama koje traže svoj smisao i sudbinu u mnogim smjerovima, često ne nalazeći ih, kršćanska Objava, ojačana višetisućnim poređenjem i dijalogom s kulturama, društvima i znanjima svih vremena i mjestima, nudi nadu u svijetlu Mudrosti i snage Logosa.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE

Življena transdisciplinarnost može nas dovesti ne samo do promjene načina kako razmišljamo već i kako se ponašamo. . Rasprava o transdisciplinarnosti je još uvijek svježa i process transdisciplinarnog istraživanja je još u razvoju.

Velike novine vezane uz problematiku razvoja naroda danas u mnogim slučajevima nameću potrebu za novim rješenjima. Njih treba tražiti kako u poštovanju zakona na svim razinama tako i u svijetlu cjelovitog pogleda na čovjeka, koji odražavarazličite vidove ljudske osobe, a riječ je o pogledu pročišćenom ljubavlju. Tada će izaći na vidjelo određene konvergencije i konkretne mogućnosti rješenja, a da pritom ne bude potrebno odreći se nijedne temeljne sastavnice ljudskog života.

Zahtjevi” za transdisciplinarnošću ne poništavaju značaj posebnih znanosti i znanstvenih disciplina u saznavanju njihovog predmeta pojava, ali su značajni kao epistemološki – metodološki pokušaji kritičkog razmatranja njihovih spoznajnih dometa. Umjesto superspecijalizacije znanja i „feudalizacije“ disciplina, transdisciplinarnost nastoji spojiti „područja ljubomorno čuvana jednih od drugih tradicionalnom (modernom) organizacijom znanja“. Postavljenom zadatku ne mogu odgovoriti mnogi dosadašnji pravci filozofijskog pozitivizma, pragmatizma i empirizma sa svojim „neo-„ dodacima.

Završit ću razmatranje s dvije misli Vjekoslava Bajsića, koji je, usput govoreći, vrlo mnogo zadužio hrvatsku filozofsku i teološku misao i koji je, u svoje doba bio među rijetkima, koji su se upuštali u teološko razmatranje tzv. graničnih pitanja znanosti i religije. Možda je u svemu najteže što bi se tek morao pripraviti teren za takvu „dijalošku filozofiju“ koja – još jednom budi rečeno – nije ni kompromis ni sinkretizam, nego traženje „prirodnog“ sustava mišljenja u najboljem smislu riječi baš na temelju sokratske pretpostavke da je ljudski intelekt sposoban da spozna istinu i da se ona na naravnom planu samo tu može naći. ... Mislim da ne bi trebalo, uza svu važnost znanosti za čovjeka, naglašavati da znanost nipošto ne iscrpljuje sve realno. Ima vrlo važnih stvari za pojedinca koje po definiciji stoje izvan domašaja ili potpunog domašaja znanosti.

Napomena: Ovdje su izbačene iz tehničkih razloga footnote, koje su bile navedene u originalnom tekstu. Tekst je prikazan da čitatelj dobije uvid u problematiku odnosa znanost - vjera.

Oznake: znanost, teologija, vjera