Napomena: ovo sam objavio 2004. u časopisu MI, no, aktualno je i danas!
Često se čuju tvrdnje da u nekim aspektima svog djelovanja Katolička crkva krši Ustav Republike Hrvatske, te da u svojim istupima zapravo zanemaruje činjenicu da je Hrvatska sekularna država. Primjerice: razni pojedinci, ali i neke skupine, naglašavaju, kao što je to nedavno učinio i jedan novinar u tekstu u kojem se vrlo oštro okomio na Crkvu, da su „ugovori sa Svetom Stolicom umnogome povrijedili ustavno načelo odvojenosti religije od države.“ Još se češće pojavljuje u javnosti mišljenje da je Ustav temeljito povrijeđen uvođenjem vjeronauka u škole. No, pritom se zaboravlja koje izričaje Ustav stvarno donosi. A Ustav kaže (samo) sljedeće: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Članak 41.) i „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (Članak 40.). To su jedine relevantne odredbe za raščlambu „odvojenosti Crkve i države“ i na temelju tih odredbi može se zaključiti krši li Crkva Ustav. Iz prethodnih ustavnih odredbi ponajprije proizlazi da hrvatski Ustav stavlja teizam i ateizam na istu razinu prava glede javnosti.
Sintagma „odvojenost Crkve i države“ često se pogrješno tumači. Svaki dobronamjerni čitatelj će uočiti da odvajanje, o kojem govori članak 41. Ustava, ponajprije znači zaštitu vjerskih sloboda i neuplitanje države u vjerska pitanja. Međutim to odvajanje ne znači odmicanje religije (vjere) iz javnog života. Nije dakle u pitanju sloboda od religije već sloboda za religiju. Odvojenost vjerskih zajednica od države je izričaj o juridikstičkoj kompetenciji, koja ništa ne govori o odvajanju religije od kulture ili od društva. Ne govori se o odvajanju vjere od društva, jer to bi značilo diskriminaciju vjernika u odnosu, primjerice, na neki ateistički pristup. Ne mogu se, primjerice, iznositi u udžbenicima tvrdnje da Bog ne postoji kao nešto što je stečevina sekularne države. To je sekularističko stajalište (samo jedno mišljenje) a ne sekularno (dozvoljavanje više mišljenja). Niti jedan pogled na svijet nema monopol u području ideja u sklopu civilnih zakona. Sekularizam je zapravo također neka vrsta religije.
Najčešće se čuje: „Religiju, a time i vjeronauk, treba država maknuti iz škole, jer škole su sekularne.“ No, sekularno društvo ne znači društvo oslobođeno od religije, odnosno ne znači da samo nereligijsko ima pristup javnom području. Pogrješan je, a i protuustavan, svaki poziv na odvojenost Crkve od države na način kojim se kršćanska vizija ljudskog dostojanstva i života prepušta privatnome vjerovanju. Crkva, djelujući na čin savjesti pojedinaca ne krši vjersku slobodu koju joj daje Ustav.
Na mnogim mjestima, u svijetu i kod nas, postoji suptilna protukršćanska diktatura mišljenja. Ona, primjerice, kod nas dolazi u zadnje vrijeme do izražaja u tisku vezano uz rasprave o radu trgovina nedjeljom, u koje se, ispod svake kulturne razine, upliću razni uvredljivi i primitivni „argumenti“, poput onih da se Crkva zalaže za promjene radnog vremena trgovina kako bi više ljudi dolazilo nedjeljom u Crkvi i tako u „škrabicama“ ostavljalo više novaca.
Nositelji autentičnog kršćanskog vjerovanja diskreditiraju se u sredstvima javnog priopćavanja kao «hardlineri» ili fundamentalisti. Niz odlučujućih stvari pokušava se isključiti ili odbaciti kao fundamentalističke, pa čak i onda kad je riječ o istinskoj vjeri. Mnogi zagovaratelji sekularne države govore neprekidno o toleranciji, a u kritikama Crkve izlazi na vidjelo zapravo da je u pitanju netolerantnost tobože „tolerantnih“.
Ateizam se u mnogim krugovima pokušava prikazati kao nešto za što postoje racionalni argumenti. S druge strane ispada da je vjera u Boga utemeljena na raznim iracionalnim nezrelim potrebama, pa budući je ateizam izveden na temelju racionalnih procjena realnih činjenica on je viša razina ljudskog promišljanja. Dakle, normalno je da ateistički pristup ima prednost u sekularnom društvu! Mnoge akademski obrazovane osobe više nisu sposobne objasniti zašto se toliko bore protiv Crkve i kršćanstva. Jednostavno smatraju da je za sve racionalne ljude pitanje vjere davno riješeno.
Religiju bi po nekima trebalo dakle, na temelju odredbi Ustava, isključiti iz škola i iz udžbenika. Ne bi se smjelo spominjati čak ni Božje ime. To je «protuustavno»! Krši se odvojenost Crkve i države. Tako je, tvrde inače „tolerantni“, Predsjednik Tuđman u svojoj predsjedničkoj zakletvi „prekršio“ Ustav samoinicijativno dodajući u zakletvi: „Tako mi Bog pomogao!“ Koji članak Ustava? Dešava se apsurd: kršćani - vjernici plaćaju porez, koji se onda koristi u raznim obrazovnim programima, koji promiču sadržaje protivne kršćanskom shvaćanju društva, obitelji, života i slično. A to je zapravo kršenje Ustava! Apsurd je da se, ponekad, pokušava opravdavati sustav lažnih sekularnih vrijednosti, koje onda sve više ulaze u sve aspekte života, a da se za to obilno koriste proračunski novci prikupljeni i od vjernika. Kakav je to interes vjernika da se njihovim novcem stvaraju sadržaji neprihvatljivi za njihove vjerske poglede. Legitiman je stoga, i opravdan, svaki otpor vjernika krivo i nepošteno postavljenoj sekularizaciji. Sekularno društvo da, ali ne i sekularizam u smislu prethodno rečenog.
Post je objavljen 19.05.2017. u 13:46 sati.