Demokršćanstvo shvaćeno na pravi način nije utopija, potrebno je i Hrvatskoj i Europi i nije pokušaj klerikalizacije i kristijanizacije društva, odnosno iskorištavanje vjere u političke svrhe. Kršćanstvo ne favorizira neki politički režim na račun drugoga, kao da je to pitanje božanski objavljenog zakona ili uvjet za izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji, pa je besmislica govoriti o kršćanskoj politici, kao što je besmislica nakon Drugog vatikanskog sabora govoriti o katoličkim državama, jer takva država sigurno nije ideal današnje Crkve, No, demokršćanska je politika potrebna kao konkretno oživotvorenje onoga što se naziva socijalni nauk Crkve (SNC). Njegove ideje mogu se konkretizirati i oživotvoriti u potpunosti u realnom životu, ako ga kao program istinski i učinkovito prigrli neka politička stranka, koja pritom ne mora imati u svom nazivu atribut demokršćanska.
U Hrvatskoj nema pravog demokršćanstva
Stranka koja se smatra istinski demokršćanskom zagovarat će primjenu društvenog nauka Crkve, u kojem su radno pravo i briga za siromašne na prvom mjestu. Treba, međutim, naglasiti da to nije pitanje koje treba opterećivati Crkvu, jer Crkva nema svoje stranke i stoga ne mora preferirati demokršćanstvo u odnosu na druge stranke i ideologije, ako je riječ o ispravnom zastupanju dostojanstva čovjeka: „Crkva ne odbacuje nijedan od oblika vlasti ako su po sebi sposobni promicati dobro građana“ (papa Pio XII. u radioporuci 24. prosinca 1944.). No, to bi pitanje trebalo itekako opterećivati vjernike laike, ali i sve ljude dobre volje, jer se bez sustezanja može kazati da je socijalni nauk Crkve sadržajno prihvatljiv i za vjernike i za one koji to nisu, jer taj pristup nikoga ne isključuje. Francuski političar Georges Bidault ustvrdio je da demokršćanstvo znači "vladati u centru, a voditi, politiku ljevice po metodama desnice ".
Nažalost danas u Hrvatskoj nema demokršćanstva u potpunom smislu riječi, a nema ga (više) dovoljno ni u Europi odnosno u Europskoj uniji. Dobru ocjenu hrvatskog demokršćanstva, a još i danas aktualnu, te koja se može primijeniti i na situaciju u Europi, dao je je pred petnaestak godina ugledni katolički intelektualac Radovan Grgec u vrijednoj knjizi „Odsjevi kršćanske kulture“: „Iako danas u Hrvatskoj postoji nekoliko stranaka, koje sebe smatraju demokršćanskima, niti jedna zapravo nije dosad jasno nastupala s pravim i dosljednim demokršćanskim idejama i sve su, zapravo, manje-više demokršćanske samo po nazivu. Demokršćanske opcije nema bez kritike „realnih“ socijalizama i kapitalizma, bez brige za ljudska prava, ali i za marginalizirane, „neuspješne“ i hendikepirane. Valja imati na pameti da se u program mogu unijeti lijepe deklaracije i deklamacije, ali da je još važnije ispovjediti svoje uvjerenje djelom“. Primjerice, niti jedna od hrvatskih stranaka, koje su se pozivale ili se pozivaju na svoj »demokršćanski« profil nije razvidno naglašavala i potvrdila iznimnu važnost sindikata za očuvanje dostojanstva radnika. Rad je shvaćen samo kao roba, koja ima objektivnu vrijednost i nije se previše razmišljalo o njegovoj subjektivnoj strani i o radniku kao osobi. Nije dakle ostvaren na zadovoljavajući način pravilan i pošteni odnos rad-kapital u smislu motrišta pape Ivana Pavla II.: „Čovjek je subjekt a ne objekt u radnom procesu“. Nije stvoren jedan kvalitetan zakon o radu i odgovarajuće učinkovito radno sudstvo, a površno je i samo deklarativno riješeno pitanje informiranja i djelatnijeg sudioništva radnika u poduzećima itd. A sve je to, uz malo dobre volje, bilo lako rješivo!
Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo
Hrvatski kapitalizam“ nije postao, na žalost, sinonim dovoljno boljega društva i u duhovnom i u materijalnom smislu, jer društvo nije izgrađeno zadovoljavajuće u najvažnijoj svojoj komponenti, budući da je zaboravljen „mali čovjek“. Gospodarsko djelovanje i materijalni napredak Hrvatske nisu stavljeni u službu čovjeka i društva. Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo, koje se ne smije vezati uz današnji pristup europskih (propalih) demokršćanskih stranaka, koje su nekad ponajprije bile protuteža komunističkim strankama.
Danas su, na žalost, i u Europi demokršćanske političke stranke, iako su mnoge imale slavnu i djelatnu prošlost, to sve više samo po nazivu. Demokršćanstvo, tako vitalno u 20. stoljeću, čini se da je danas prilično izblijedilo. Tijekom vremena europske kršćanske demokršćanske stranke postale su znatno manje kršćanske, a više kao centrističke ili desno liberalne stranke. Napuštene su ideje jednog Alcide de Gasperija, Konrada Adenauera i Roberta Schumana, koji su na neki način bili i začetnici ideje o EU. Oni su svoju kršćansku vjeru iskusili na autentičan način i iz nje izvlačili inspiracije za djelovanje u smislu stvaranja zajedničkog (općeg) dobra. Željeli su dati dušu Europi, a sad je došlo vrijeme kad je nužna borba protiv rastućih antikršćanskih stajališta europskih birokrata i potrebe ukazivanja na duh, ideale i nadanja trojice velikana. Mnoge od postojećih EU stranaka nemaju (više) svoje istinsko utemeljenje u kršćanstvu, što se, primjerice pokazuje u njihovom podržavanju istraživanja na matičnim embrionalnim stanicama ili u blagonaklonom gledanju na pitanje pobačaja i eutanazije s jedne strane, te u podržavanju neoliberalizma i neprimijenjivanju načela subsidijarnosti s druge strane.
Poteškoća „liberalnog kršćanstva“
Može se postaviti pitenje: „Gdje su bili demokršćani kad se je donosio novi ustav Europske Unije“? U dokumentu od sedamdeset tisuća riječi nije bilo mjesta za jednu riječ – kršćanstvo. „Demokršćani“ su napustili srednji put između (socijalističkog) apsolutizma države u kojoj je društveni život reguliran autoritativno i neoliberalnog individualizma u kojem je kretanje društva prepušteno pojedincima. Dozvolili su da profit postane glavno mjerilo. Nakon godina ekonomskog rasta i blagostanja i revolucionarnih promjena sredstava komunikacije, danas je Europa suočena s globalnom financijskom krizom. Dok vlade EU-a pokušavaju spasiti gospodarstva prebacivanjem velikih iznosa novca u fondove za spašavanje od bankrota, pada proizvodnja, raste nezaposlenost, smanjuju se plaće i vladine subvencije, a uočljivo raste siromaštvo. Od pedesetih godina prošlog stoljeća europski demokršćani reduciraju svoju kršćansku vjeru, malo pomalo, na isprazni humanizam razine raznih nevladinih organizacija koje financira EU. Poteškoća „liberalnog kršćanstva“ (ili onog što je od njega ostalo) je u tome što ono nije više zainteresirano za afirmaciju kršćanskih vrijednosti, koje nadilazi sentimentalne i, od kršćanskog sadržaja, ispražnjene plitke fraze o toleranciji i jednakosti. Agresivni lobi za liberalne vrijednosti iz nekih zapadnih zemalja daje dojam da ekonomsko povezivanje ujedno također znači automatsko odustajanje od nekih (uglavnom kršćanskih) tradicijskih vrijednosti. Zanemarene su trajne duhovne vrednote, a uspjeh je vezan isključivo na materijalno. Ljudsko dostojanstvo bi trebalo biti temelj demokršćanske doktrine, no, na žalost, ono ostaje danas samo deklarativno zastupano i navodi se deklarativno u odgovarajućim političkim dokumentima stranaka. Stoga kao zaključak svega navedenog vrijede riječi iz apostolske pobudnice „Porta fidei“ (Vrata vjere), koju je povodom Godine vjere, koja započinje 11. listopada, napisao papa Benedikt XVI.: „Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaj vjere i na vrijednosti i koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.““
Što bi, dakle, trebalo biti zapravo demokršćanstvo danas u Hrvatskoj i u Europi? Činjenica je da je i u Hrvatskoj i u EU-u tržišno gospodarstvo (kapitalizam), koje bi istinski uključivalo kako treba i socijalnu sastavnicu, još uvijek tek na neki način eksperiment. Nova ljudska alternativa društvenog uređenja je suradnja i suodgovornost svih ljudi da bi se na taj način premostilo konfliktne sukobe u društvu, kojih će biti u svijetu sve više.
Jedna od bitnih odrednica SNC je načelo subsidijarnosti, koje naglašava da funkcije koje mogu biti obavljane na nižim razinama ili u manjim jedinicama društva ne trebaju preuzimati više razine. Klasičnu definiciju tog načela dao je papa Pio XI.: „Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice“ (enciklika „Quadragesimo anno“). Subsidijarnost je definirala i Kongregacija za nauk vjere u svojem dokumentu „Libertatis conscientia“: „... niti država, niti ikoje društvo se ne smiju postaviti na mjesto inicijative i odgovornosti osobe ili udruženja koja su između njih, na onom stupnju na kojem mogu djelovati niti smiju uništiti prostor u potpunosti potreban njihovoj slobodi, zbog toga se društveni nauk protivi svakom obliku kolektivizma“. U enciklici „Ljubav u istini“ papa Benedikt XVI. upozorava da „načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno“, odnosno da „solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitoga“. To načelo vrijedi jednako za ekonomiju, društvo i politiku, a usko je povezano s konceptom ljudskog dostojanstva.
Kompromis između integracije i supsidijarnosti
Pitanje subsidijarnosti predstavljalo je središnju važnost kod trojice spomenutih začetnika EU-a, pa se je to pitanje našlo i u službenim dokumentima EU-a. Načelo supsidijarnosti se implicitno može uočiti u Rimskom ugovoru o uspostavljanju ekonomske zajednice potpisanom 1957., ali se izravno tek spominje 1993. u Ugovoru iz Maastricha: „Zajednica djeluje unutar granica ovlasti i ciljeva koji su joj dodijeljeni ovim Ugovorom. Na područjima koja ne potpadaju pod njenu isključivu nadležnost, Zajednica djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti, ali samo u mjeri koja je potrebna i samo ako države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve tog djelovanja, već ih zajednica, u pogledu dosega ili učinka predložene aktivnosti, može bolje ostvariti.“ S druge strane, u Predgovoru Ugovora o Europskoj uniji navodi se da su potpisnice „odlučne nastaviti proces stvaranja što tješnije unije između naroda Europe u kojoj se odluke se odluke donose što je više moguće u skladu s načelom supsidijarnosti“. Taj smušeni izričaj je očit kompromis između onih koji teže za što većom integracijom i onih koji naglašavaju važnost supsidijarnosti. Ispada da je potrebna što veća centralizacija da bi se postigla supsidijarnost. Osim toga treba naglasiti da je tzv. Lisabonski sporazum iz 2007., iako na vrlo mnogo mjesta govori o supsidijarnosti, dao veću važnost Europskom parlamentu umanjujući istodobno neizravno načelo supsidijarnosti.
Supsidijarnost je ključno pitanje za demokršćanske stranke, ali je pod stalnim pritiskom. Ako EU želi živjeti u skladu s vizijom svojih osnivača, tada demokršćanstvo mora ponovno uspostaviti načelo supsidijarnosti. No, zbog velike krize koja pogađa euro-zonu sve su češća razmišljanja o daljnjem smanjivanju primjene načela supsidijarnosti. Poruka je da naglasak treba biti na daljnjoj ekonomskoj integraciji. Prema mišljenju njemačke predsjednice vlade Angela Merkel, predsjednice demokršćanske stranke, rješenje je da članice „korak po korak“ prenesu veća ovlaštenja na EU: „Ne trebamo samo novčanu uniju, već i fiskalnu uniju, te jaču zajedničku proračunsku politiku. A iznad svega trebamo političku uniju.“ Proizlazi da je potreban novi ugovor EU-a da bi mogla nametnuti proračunska disciplina. Čini se da se sad nastoji zamijeniti izvršni federalizam kako ga postavlja Lisabonski ugovor s nekom međuvladinom dominacijom Europskog vijeća, koje je u suprotnosti s Ugovorom, dakle s režimom, koji će dozvoliti, bez ikakvog demokratskog ozakonjenja, utjecaj tržišnih zahtjeva na nacionalne proračune. S tim u svezi sociolog Jürgen Habermas tvrdi: “Čelnici vlada žele mijenjati europski projekt u njegovu suprotnost: prva demokratski legalizirana nadnacionalna zajednica pretvorit će se u učinkovit dogovor, koji će rezultirati netransparentnom postdemokratskom dominacijom”. Nažalost, niti hrvatsko društvo nije organizirano u smislu načela supsidijarnosti.
Moralna obveza i dužnost prema zajednici
Financijska kriza koja potresa EU ukazuje na ono što SNC jasno naglašava: Kad god gospodarski ili financijski sustav ulazi u krizu, ili se postupno rastače, uzroci tome nisu samo gospodarske ili financijske prirode, već leže i u globalnom moralnom sustavu. Financijska kriza je jasno pokazala, kako je upozoravao papa Ivan Pavao II., „da svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga guše“. Nadbiskup Münchena, kardinal Reinhard Marx, predsjednik Komisije za socijalna pitanja Biskupske konferencije Europske zajednice je nedavno izjavio: „Socijalni nauk Crkve je davno spoznao ideju potrebe globalnog upravljanja da bi se uspostavila pravednost, razvidnost i odgovornost na svjetskim financijskim tržištima. Došlo je vrijeme da se primijeni taj socijalni nauk. Važno je da naše vlade i sve EU ustanove počnu brinuti o socijalnim posljedicama, koje će mnogi ni krivi ni dužni zbog financijske krize snositi. Došli smo do trenutka kad europski socijalni model treba spriječiti da se financijska kriza ne pretvori u političku i socijalnu.“
Europa je danas čvrsto oblikovana onime što je, danas možda najveći svjetski filozof, Kanađanin Charles Taylor nazvao "isključivim humanizmom:" skupom ideja i zadanih političkih pozicija, koje, u ime demokracije, ljudskih prava, tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sve transcendentne religiozne ili duhovne postavke moraju držati izvan europskog javnog života, a posedice izvan života Europske Unije. A to je posebice došlo do izražaja, kako je već rečeno, među ostalim, i kod izrade Europskog ustava. Francis Fukuyama uočio je taj paradoks u srcu modernog društva: „Ako demokratske i kapitalističke institucije žele ispravno djelovati, tada moraju koegzistirati s određenim predmodernim kulturnim navikama, koje osiguravaju njihovo ispravno djelovanje. Zakon, ugovor i ekonomska racionalnost daju nužan ali ne i dovoljan temelj za stabilnost i napredak postindustrijskih društava. Oni moraju biti uzajamno nadopunjeni moralnom obvezom, dužnošću prema zajednici te povjerenjem, koji se više temelje na navikama nego na racionalnim računima. To nije anakronizam (zastarjelost) modernog društva već nuždan uvjet bez kojeg nema uspjeha.“
„SNC je praksa kršćanskog života“
Nažalost mnogi katolici nisu upoznati s temeljnim sadržajem SNC-a. Štoviše, mnogi ne shvaćaju i ne osjećaju da je SNC bitni i tvorbeni dio katoličke vjere, a što je u više prilika naglašavao papa Ivan Pavao II. U apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća” blaženi Papa ukazao je na suodgovornost mnogih kršćana zbog postojanja socijalne nepravde u svijetu i pita se: “… koliki među njima temeljito poznaju i dosljedno prakticiraju upute društvenog nauka Crkve?” Takav se prigovor može uputiti i mnogim vjernicima u Hrvatskoj. „Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. ... vjera, upravo zato jer je slobodan čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje“, poručuje papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu „Vrata vjere“. Vjernici bi dakle trebali shvatiti da je „SNC praksa kršćanskog života“, kako kaže II. vatikanski sabor u dokumentu „Lumen Gentium“. Trebali bi steći sposobnost da u svjetlu vjere, a na temelju SNC-a utječu na društvene procese u Hrvatskoj. SNC nije utopija, odnosno nije puka teorija, iako nije praktičan model politike. No, njegova načela i skup uputa mogu biti temelj uspješne politike i čvrst temelj za suvislo sudjelovanje katolika u društvenom životu.
„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice … „ (Iz pastoralne pobudnice „Ekonomska pravda za sve“ Američke biskupske konferencije)
Glas koncila, 26. kolovoza i 2. rujna 2012.
Post je objavljen 12.06.2017. u 16:24 sati.