Čudna metafizika Stephena Hawkinga

„Zato što postoji zakon poput zakkon poput zakoput zakona o gravitaciji, svemir može, i hoće, sam sebe stvoriti iz ničega. Spontano stvaranje je razlog zašto postoji nešto umjesto ništa, odnosno razlog zašto postoji svemir i zašto mi postojimo. Nije potrebno prizivati Boga da zapali upaljač za pokretanje svemira.“ Tu tvrdnju izriče u svojoj najnovijoj knjizi „Velik plan“ („Grand Design“) glasovi astrofizičar Stephen Hawking (koautor je Leonard Mlodinow). Već sam naslov knjige ukazuje da autor smatra da je svemir kakvog poznajemo rezultat postojanja određenog plana. Međutim, nejasno je pretpostavlja li Hawking da gravitacija postoji uzročno prije mase ili je gravitacija također spontano nastaje. Pretpostavi li se da je gravitacijska uzročnost postojala prije nastajanja svemira, tada se postavlja pitanje njenog izvora, ili možda Hawking gravitaciji dodjeljuje ulogu prvog uzroka. Smatra li da je gravitacija nastala spontano, tada bi trebao navesti zbog čega se to tako dogodilo, a to bi onda bilo u kontradikciji s njegovom teorijom spontanog stvaranja svemira. Ako je pak „nešto“ stvorilo gravitaciju, tada se postavlja pitanje što je to nešto i može li se tu onda uvrstiti i Boga? A ako je gravitacija krajnji i prvi uzrok onda Hawking ustvari opisuje na nezgrapan način Boga, jer gravitaciji daje božanski karakter. Bilo kako bilo, Boga Hawking teorijom iznesenom u najnovijoj knjizi nije isključio. Hawking, treba reći istinu, objašnjava, doduše, što podrazumijeva pod izričajem iz ničega: To je prostor (?) ispunjen energijom vakuuma. Dakle, postoji vakuum koji nije prazan, već u kojem su moguća određena energetska događanja i stoga se ne može govoriti o stvaranju iz ničega.

Opisujući svoju teoriju tzv. (vibrirajućih) struna, u kojoj se pojavljuje 11-dimenzionalni prostor (tzv. „M-teorija“), Hawking govori zapravo o postojanju velikog broja svemira (višestrukih svemira), koji su nastali iz ničega i to stvaranje ne zahtjeva intervenciju nekog nadnaravnog bića ili Boga. M-teorija predviđa, dakle, da je naš svemir samo jedan od beskonačno mnogo svemira s posebnim fizikalnim zakonima. Naš je svemir, koji nema podrijetlo u vremenu, tvrdi Hawking, samo jedna beskrajno mala komponenta među, vjerojatno, beskonačno velikom višestrukom svemiru. Očito je da je prema toj Hawkingovoj kozmološkoj teoriji postojalo „nešto“ i prije Velikog praska: to su višestruki svijetovi bremeniti s mogućnošću nastanka svemira poput našeg, koji je imao, eto, sebi svojstvenu sposobnost samonastajanja. Taj višestruki svemir pojavljuje se prirodno (samo) na temelju postojanja fizikalnog zakona. No, u knjizi se ne govori o mehanizmu nastajanja višestrukih svijetova. Ipak Hawking bez oklijevanja izriče tvrdnju da je pitanje o postojanju i nastanku prirode, koje je tisućljećima zanimalo filozofe, sad pitanje koje riješava znanost, a da je filozofija sada mrtva.

Hawking, zapravo na jedan profinjeniji način, nego što to inače čine, primjerice, tzv. borbeni „novi ateisti“, nastoji eliminirati Boga iz igre, no, pritom pokazuje zapravo da ne shvaća što znači pojam „stvaranje“. Za razliku od borbenih ateista, poput Richarda Dawkinsa i društva, Hawking priznaje da znanost ne može dokazati Božje nepostojanje, ali da ga čini nepotrebnim. Tvrdnja, koja je potpuno filozofska, i sigurno nije znanstveno utemeljena, da je svemir sebi samodostatan, odnosno da nema potrebe govoriti o Stvoritelju, a da bi se objasnilo zašto nešto postoji a ne ništa, rezultat je temeljne Hawkingove konfuzije što spada u svezi s objašnjenjima na prirodne znanosti a što na filozofiju i teologiju. Zanimljivo je da je Richard Dawkins vrlo brzo pozdravio pojavu Hawkingove knjige, jer nakon što je darvinizam, kako to dokazuje uporno, već ranije neprijeporno odbacio Boga, sad to, eto, još dodatno to čini i Hawking svojom novom knjigom, pa sad zadaje Bogu završni udarac (coup de grace).
Svojedobno je Hawking postavio retoričko pitanje: „Tako dugo dok svemir ima početak moglo bi se pretpostavljati da ima i svog stvoritelja. Ali, ako je svemir stvarno potpuno samopodržan, te ako nema granice i ograničenja, tada ne bi imao ni početak niti kraj: jednostavno bi bio. Koje je onda tu mjesto za stvoritelja?“ Očito je da u takvom shvaćanju „biti stvoren“ podrazumijeva ujedno i vremenski početak svemira. Ako pak nema vremenskog početka nema ni Stvoritelja i to Hawking želi dokazivati. Međutim, Stvaranje, kao metafizička ideja, objašnjava da sve što jest, u bilo kojem obliku, pa i tobožnji višestruki svijetovi, ovisi o Bogu kao uzroku. A to je već davno objasnio sveti Toma Akvinski ukazujući na razliku između stvaranja i promjene (Creatio non est mutatio). Prirodne znanosti, uključujući i Hawkingovu kozmologiju, promatraju svijet promjena i to od vrlo malih do ekstremno velikih dimenzija (mikro i makro kozmosa). Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. Stvaranje je prema svetom Tomi Akvinskom korjeniti uzrok sveukupne stvarnosti. Ono je razlog postojanja svih stvari, a nije razlog njihovih promjena. Ono što stvaranjem nastaje nije prije bilo i ne nastaje iz prethodno postojećeg materijala. Prouzročiti da nešto postoji ne znači u tome stvoriti promjenu. „Ono što je stvoreno nije učinjeno kretanjem ili promjenom. Sve što je stvoreno kretanjem ili promjenom načinjeno je od nečega što je prethodno postojalo.“ Sveti Toma razlikuje postanak svemira u smislu stvaranja od njegovog (vremenskog) početka (Big Banga). Početak nastajanja svemira odnosi se na vremenski događaj i on se može podudarati s početkom vremena, kao što to, uostalom, i tumači suvremena kozmologija. Stvaranje, koje je Božji čin, znači dati postojanje (egzistenciju) materijalnom svemiru. Stvaranje je, doista, ni iz čega, to jest iz ništa bitka. No, to ne znači, ponajprije, poslije ništa. Ponovimo: Stvoriti znači učiniti nešto iz ničega, odnosno proizvesti nešto što prije nije bilo, i to ne upotrebljavajući pritom nikakvu, već egzistentnu tvar, građu ili kakav predmet. U stvorenoj stvari stvorene su i materija i njezina supstancijalna forma. No, prije stvaranja postoji misao ili ideja o stvari koju Bog kani stvoriti. Prije stvaranja stvari stvar je u Božjem umu. Pred Bogom stvoriteljem i njegovim idejama nema ništa. Dakle, kad Hawking kaže da mu nije potreban Bog za pokretanje svemira time pokazuje samo da ne razumije što znači pojam „stvaranje“. Besmislica je koristiti argumente temeljene na prirodnim znanostima za nijekanje stvaranja. Dakako, kozmologiju se ne može prizivati ni u svrhu dokazivanja Stvaranja.

Iako je čvrsto podržavao doktrinarnu proklamaciju IV. Lateranskog koncila iz 1215. godine o svemiru koji ima vremenski početak, sveti Toma nije vidio kontradikciju glede Božjeg stvaralačkog čina ni u pretpostavci vječnog svemira. Pokazao je da bi i u tom slučaju svemir ovisio o Bogu i bio stvoren. S tim u svezi kaže: „Glede postanka svijeta postoji jedna za vjeru bitna činjenica: saznanje da je svijet počeo Stvaranjem. Ali način i tijek na koji se je Stvaranje odvijalo tiče se vjere samo usput.“ S motrišta vjere može se dakle kazati da je Veliki prasak zapravo samo jedno stanje promjene, a ne i sam čin stvaranja. Zato prirodne znanosti i ne mogu dati konačan odgovor glede postojanja svih stvari. Hawking, kako je rečeno, odbacuje stajalište da u nastanku svemira postoji „povlaštena“ točka t=0 (početak vremena), koja je izvan područja fizikalnih zakona, „jer svemir nije uzrokovan ničim izvan njega samog“.

„Bog“, kojeg Stephen Hawking pokušava zanijekati nije Bog Stvoritelj Abrahamove vjere, koji je konačno objašnjenje zašto nešto uopće postoji. U skladu s foklorom francuskog fizičara Pierre Laplacea (1749-1827), koji je, kad ga je Napoleon upitao gdje se u njegovu teoriju uklapa Bog, odgovorio da „nema potrebu za takvom hipotezom“, situacija je i ovdje slična: možda Hawkingu i nije nužno potrebno nadnaravno biće ili prvi pokretač za pokretanje svemira. Ali kad dolazi do postojanja prirodnih zakona, koji objašnjavaju Veliki prasak ulazi u mutne vode. Reći da su zakoni fizike sami po sebi odgovor postanka svemira najveća je besmislica, a time im se daje božanski status. Pitanja poput: „Otkuda dolaze zakoni fizike? i Zašto ti zakoni?“ izazivaju kod nekih znanstenika nelagodu. Proizlazi da ti zakoni „plutaju“ slobodno. Mnogi će fizičari kazati da nije njihov zadatak odgovoriti na pitanja zašto ti slobodno plutajući zakoni uopće postoje ili zašto imaju oblik koji imaju? Oni nadilaze, transcendiraju, prostor i vrijeme, imaju jedno apstrakno postojanje i u određenom su smislu temeljniji nego svemir kojeg nastoje opisati.

Znanstveno je besmisleno pitati se „Što je bilo prije Velikog praska?“ ili „Što je uzrokovalo Veliki prasak?“ Prirodni zakoni, suprotno Hawkingovom nastojanju, ne mogu osigurati potpuno objašnjenje postanka svemira, ništa ne stvaraju, već samo oslikavaju Božju volju za uređenim svemirom!

Oznake: Big Bang, Veliki prasak, stvaranje, Hawking, Toma Akvinski