Čudna metafizika Stephena Hawkinga

„Zato što postoji zakon poput zakkon poput zakoput zakona o gravitaciji, svemir može, i hoće, sam sebe stvoriti iz ničega. Spontano stvaranje je razlog zašto postoji nešto umjesto ništa, odnosno razlog zašto postoji svemir i zašto mi postojimo. Nije potrebno prizivati Boga da zapali upaljač za pokretanje svemira.“ Tu tvrdnju izriče u svojoj najnovijoj knjizi „Velik plan“ („Grand Design“) glasovi astrofizičar Stephen Hawking (koautor je Leonard Mlodinow). Već sam naslov knjige ukazuje da autor smatra da je svemir kakvog poznajemo rezultat postojanja određenog plana. Međutim, nejasno je pretpostavlja li Hawking da gravitacija postoji uzročno prije mase ili je gravitacija također spontano nastaje. Pretpostavi li se da je gravitacijska uzročnost postojala prije nastajanja svemira, tada se postavlja pitanje njenog izvora, ili možda Hawking gravitaciji dodjeljuje ulogu prvog uzroka. Smatra li da je gravitacija nastala spontano, tada bi trebao navesti zbog čega se to tako dogodilo, a to bi onda bilo u kontradikciji s njegovom teorijom spontanog stvaranja svemira. Ako je pak „nešto“ stvorilo gravitaciju, tada se postavlja pitanje što je to nešto i može li se tu onda uvrstiti i Boga? A ako je gravitacija krajnji i prvi uzrok onda Hawking ustvari opisuje na nezgrapan način Boga, jer gravitaciji daje božanski karakter. Bilo kako bilo, Boga Hawking teorijom iznesenom u najnovijoj knjizi nije isključio. Hawking, treba reći istinu, objašnjava, doduše, što podrazumijeva pod izričajem iz ničega: To je prostor (?) ispunjen energijom vakuuma. Dakle, postoji vakuum koji nije prazan, već u kojem su moguća određena energetska događanja i stoga se ne može govoriti o stvaranju iz ničega.

Opisujući svoju teoriju tzv. (vibrirajućih) struna, u kojoj se pojavljuje 11-dimenzionalni prostor (tzv. „M-teorija“), Hawking govori zapravo o postojanju velikog broja svemira (višestrukih svemira), koji su nastali iz ničega i to stvaranje ne zahtjeva intervenciju nekog nadnaravnog bića ili Boga. M-teorija predviđa, dakle, da je naš svemir samo jedan od beskonačno mnogo svemira s posebnim fizikalnim zakonima. Naš je svemir, koji nema podrijetlo u vremenu, tvrdi Hawking, samo jedna beskrajno mala komponenta među, vjerojatno, beskonačno velikom višestrukom svemiru. Očito je da je prema toj Hawkingovoj kozmološkoj teoriji postojalo „nešto“ i prije Velikog praska: to su višestruki svijetovi bremeniti s mogućnošću nastanka svemira poput našeg, koji je imao, eto, sebi svojstvenu sposobnost samonastajanja. Taj višestruki svemir pojavljuje se prirodno (samo) na temelju postojanja fizikalnog zakona. No, u knjizi se ne govori o mehanizmu nastajanja višestrukih svijetova. Ipak Hawking bez oklijevanja izriče tvrdnju da je pitanje o postojanju i nastanku prirode, koje je tisućljećima zanimalo filozofe, sad pitanje koje riješava znanost, a da je filozofija sada mrtva.

Hawking, zapravo na jedan profinjeniji način, nego što to inače čine, primjerice, tzv. borbeni „novi ateisti“, nastoji eliminirati Boga iz igre, no, pritom pokazuje zapravo da ne shvaća što znači pojam „stvaranje“. Za razliku od borbenih ateista, poput Richarda Dawkinsa i društva, Hawking priznaje da znanost ne može dokazati Božje nepostojanje, ali da ga čini nepotrebnim. Tvrdnja, koja je potpuno filozofska, i sigurno nije znanstveno utemeljena, da je svemir sebi samodostatan, odnosno da nema potrebe govoriti o Stvoritelju, a da bi se objasnilo zašto nešto postoji a ne ništa, rezultat je temeljne Hawkingove konfuzije što spada u svezi s objašnjenjima na prirodne znanosti a što na filozofiju i teologiju. Zanimljivo je da je Richard Dawkins vrlo brzo pozdravio pojavu Hawkingove knjige, jer nakon što je darvinizam, kako to dokazuje uporno, već ranije neprijeporno odbacio Boga, sad to, eto, još dodatno to čini i Hawking svojom novom knjigom, pa sad zadaje Bogu završni udarac (coup de grace).
Svojedobno je Hawking postavio retoričko pitanje: „Tako dugo dok svemir ima početak moglo bi se pretpostavljati da ima i svog stvoritelja. Ali, ako je svemir stvarno potpuno samopodržan, te ako nema granice i ograničenja, tada ne bi imao ni početak niti kraj: jednostavno bi bio. Koje je onda tu mjesto za stvoritelja?“ Očito je da u takvom shvaćanju „biti stvoren“ podrazumijeva ujedno i vremenski početak svemira. Ako pak nema vremenskog početka nema ni Stvoritelja i to Hawking želi dokazivati. Međutim, Stvaranje, kao metafizička ideja, objašnjava da sve što jest, u bilo kojem obliku, pa i tobožnji višestruki svijetovi, ovisi o Bogu kao uzroku. A to je već davno objasnio sveti Toma Akvinski ukazujući na razliku između stvaranja i promjene (Creatio non est mutatio). Prirodne znanosti, uključujući i Hawkingovu kozmologiju, promatraju svijet promjena i to od vrlo malih do ekstremno velikih dimenzija (mikro i makro kozmosa). Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. Stvaranje je prema svetom Tomi Akvinskom korjeniti uzrok sveukupne stvarnosti. Ono je razlog postojanja svih stvari, a nije razlog njihovih promjena. Ono što stvaranjem nastaje nije prije bilo i ne nastaje iz prethodno postojećeg materijala. Prouzročiti da nešto postoji ne znači u tome stvoriti promjenu. „Ono što je stvoreno nije učinjeno kretanjem ili promjenom. Sve što je stvoreno kretanjem ili promjenom načinjeno je od nečega što je prethodno postojalo.“ Sveti Toma razlikuje postanak svemira u smislu stvaranja od njegovog (vremenskog) početka (Big Banga). Početak nastajanja svemira odnosi se na vremenski događaj i on se može podudarati s početkom vremena, kao što to, uostalom, i tumači suvremena kozmologija. Stvaranje, koje je Božji čin, znači dati postojanje (egzistenciju) materijalnom svemiru. Stvaranje je, doista, ni iz čega, to jest iz ništa bitka. No, to ne znači, ponajprije, poslije ništa. Ponovimo: Stvoriti znači učiniti nešto iz ničega, odnosno proizvesti nešto što prije nije bilo, i to ne upotrebljavajući pritom nikakvu, već egzistentnu tvar, građu ili kakav predmet. U stvorenoj stvari stvorene su i materija i njezina supstancijalna forma. No, prije stvaranja postoji misao ili ideja o stvari koju Bog kani stvoriti. Prije stvaranja stvari stvar je u Božjem umu. Pred Bogom stvoriteljem i njegovim idejama nema ništa. Dakle, kad Hawking kaže da mu nije potreban Bog za pokretanje svemira time pokazuje samo da ne razumije što znači pojam „stvaranje“. Besmislica je koristiti argumente temeljene na prirodnim znanostima za nijekanje stvaranja. Dakako, kozmologiju se ne može prizivati ni u svrhu dokazivanja Stvaranja.

Iako je čvrsto podržavao doktrinarnu proklamaciju IV. Lateranskog koncila iz 1215. godine o svemiru koji ima vremenski početak, sveti Toma nije vidio kontradikciju glede Božjeg stvaralačkog čina ni u pretpostavci vječnog svemira. Pokazao je da bi i u tom slučaju svemir ovisio o Bogu i bio stvoren. S tim u svezi kaže: „Glede postanka svijeta postoji jedna za vjeru bitna činjenica: saznanje da je svijet počeo Stvaranjem. Ali način i tijek na koji se je Stvaranje odvijalo tiče se vjere samo usput.“ S motrišta vjere može se dakle kazati da je Veliki prasak zapravo samo jedno stanje promjene, a ne i sam čin stvaranja. Zato prirodne znanosti i ne mogu dati konačan odgovor glede postojanja svih stvari. Hawking, kako je rečeno, odbacuje stajalište da u nastanku svemira postoji „povlaštena“ točka t=0 (početak vremena), koja je izvan područja fizikalnih zakona, „jer svemir nije uzrokovan ničim izvan njega samog“.

„Bog“, kojeg Stephen Hawking pokušava zanijekati nije Bog Stvoritelj Abrahamove vjere, koji je konačno objašnjenje zašto nešto uopće postoji. U skladu s foklorom francuskog fizičara Pierre Laplacea (1749-1827), koji je, kad ga je Napoleon upitao gdje se u njegovu teoriju uklapa Bog, odgovorio da „nema potrebu za takvom hipotezom“, situacija je i ovdje slična: možda Hawkingu i nije nužno potrebno nadnaravno biće ili prvi pokretač za pokretanje svemira. Ali kad dolazi do postojanja prirodnih zakona, koji objašnjavaju Veliki prasak ulazi u mutne vode. Reći da su zakoni fizike sami po sebi odgovor postanka svemira najveća je besmislica, a time im se daje božanski status. Pitanja poput: „Otkuda dolaze zakoni fizike? i Zašto ti zakoni?“ izazivaju kod nekih znanstenika nelagodu. Proizlazi da ti zakoni „plutaju“ slobodno. Mnogi će fizičari kazati da nije njihov zadatak odgovoriti na pitanja zašto ti slobodno plutajući zakoni uopće postoje ili zašto imaju oblik koji imaju? Oni nadilaze, transcendiraju, prostor i vrijeme, imaju jedno apstrakno postojanje i u određenom su smislu temeljniji nego svemir kojeg nastoje opisati.

Znanstveno je besmisleno pitati se „Što je bilo prije Velikog praska?“ ili „Što je uzrokovalo Veliki prasak?“ Prirodni zakoni, suprotno Hawkingovom nastojanju, ne mogu osigurati potpuno objašnjenje postanka svemira, ništa ne stvaraju, već samo oslikavaju Božju volju za uređenim svemirom!

Oznake: Big Bang, Veliki prasak, stvaranje, Hawking, Toma Akvinski

Demokršćanstvo i socijalni nauk crkve

Demokršćanstvo shvaćeno na pravi način nije utopija, potrebno je i Hrvatskoj i Europi i nije pokušaj klerikalizacije i kristijanizacije društva, odnosno iskorištavanje vjere u političke svrhe. Kršćanstvo ne favorizira neki politički režim na račun drugoga, kao da je to pitanje božanski objavljenog zakona ili uvjet za izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji, pa je besmislica govoriti o kršćanskoj politici, kao što je besmislica nakon Drugog vatikanskog sabora govoriti o katoličkim državama, jer takva država sigurno nije ideal današnje Crkve, No, demokršćanska je politika potrebna kao konkretno oživotvorenje onoga što se naziva socijalni nauk Crkve (SNC). Njegove ideje mogu se konkretizirati i oživotvoriti u potpunosti u realnom životu, ako ga kao program istinski i učinkovito prigrli neka politička stranka, koja pritom ne mora imati u svom nazivu atribut demokršćanska.

U Hrvatskoj nema pravog demokršćanstva

Stranka koja se smatra istinski demokršćanskom zagovarat će primjenu društvenog nauka Crkve, u kojem su radno pravo i briga za siromašne na prvom mjestu. Treba, međutim, naglasiti da to nije pitanje koje treba opterećivati Crkvu, jer Crkva nema svoje stranke i stoga ne mora preferirati demokršćanstvo u odnosu na druge stranke i ideologije, ako je riječ o ispravnom zastupanju dostojanstva čovjeka: „Crkva ne odbacuje nijedan od oblika vlasti ako su po sebi sposobni promicati dobro građana“ (papa Pio XII. u radioporuci 24. prosinca 1944.). No, to bi pitanje trebalo itekako opterećivati vjernike laike, ali i sve ljude dobre volje, jer se bez sustezanja može kazati da je socijalni nauk Crkve sadržajno prihvatljiv i za vjernike i za one koji to nisu, jer taj pristup nikoga ne isključuje. Francuski političar Georges Bidault ustvrdio je da demokršćanstvo znači "vladati u centru, a voditi, politiku ljevice po metodama desnice ".

Nažalost danas u Hrvatskoj nema demokršćanstva u potpunom smislu riječi, a nema ga (više) dovoljno ni u Europi odnosno u Europskoj uniji. Dobru ocjenu hrvatskog demokršćanstva, a još i danas aktualnu, te koja se može primijeniti i na situaciju u Europi, dao je je pred petnaestak godina ugledni katolički intelektualac Radovan Grgec u vrijednoj knjizi „Odsjevi kršćanske kulture“: „Iako danas u Hrvatskoj postoji nekoliko stranaka, koje sebe smatraju demokršćanskima, niti jedna zapravo nije dosad jasno nastupala s pravim i dosljednim demokršćanskim idejama i sve su, zapravo, manje-više demokršćanske samo po nazivu. Demokršćanske opcije nema bez kritike „realnih“ socijalizama i kapitalizma, bez brige za ljudska prava, ali i za marginalizirane, „neuspješne“ i hendikepirane. Valja imati na pameti da se u program mogu unijeti lijepe deklaracije i deklamacije, ali da je još važnije ispovjediti svoje uvjerenje djelom“. Primjerice, niti jedna od hrvatskih stranaka, koje su se pozivale ili se pozivaju na svoj »demokršćanski« profil nije razvidno naglašavala i potvrdila iznimnu važnost sindikata za očuvanje dostojanstva radnika. Rad je shvaćen samo kao roba, koja ima objektivnu vrijednost i nije se previše razmišljalo o njegovoj subjektivnoj strani i o radniku kao osobi. Nije dakle ostvaren na zadovoljavajući način pravilan i pošteni odnos rad-kapital u smislu motrišta pape Ivana Pavla II.: „Čovjek je subjekt a ne objekt u radnom procesu“. Nije stvoren jedan kvalitetan zakon o radu i odgovarajuće učinkovito radno sudstvo, a površno je i samo deklarativno riješeno pitanje informiranja i djelatnijeg sudioništva radnika u poduzećima itd. A sve je to, uz malo dobre volje, bilo lako rješivo!

Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo

Hrvatski kapitalizam“ nije postao, na žalost, sinonim dovoljno boljega društva i u duhovnom i u materijalnom smislu, jer društvo nije izgrađeno zadovoljavajuće u najvažnijoj svojoj komponenti, budući da je zaboravljen „mali čovjek“. Gospodarsko djelovanje i materijalni napredak Hrvatske nisu stavljeni u službu čovjeka i društva. Hrvatskoj je potrebno istinsko demokršćanstvo, koje se ne smije vezati uz današnji pristup europskih (propalih) demokršćanskih stranaka, koje su nekad ponajprije bile protuteža komunističkim strankama.
Danas su, na žalost, i u Europi demokršćanske političke stranke, iako su mnoge imale slavnu i djelatnu prošlost, to sve više samo po nazivu. Demokršćanstvo, tako vitalno u 20. stoljeću, čini se da je danas prilično izblijedilo. Tijekom vremena europske kršćanske demokršćanske stranke postale su znatno manje kršćanske, a više kao centrističke ili desno liberalne stranke. Napuštene su ideje jednog Alcide de Gasperija, Konrada Adenauera i Roberta Schumana, koji su na neki način bili i začetnici ideje o EU. Oni su svoju kršćansku vjeru iskusili na autentičan način i iz nje izvlačili inspiracije za djelovanje u smislu stvaranja zajedničkog (općeg) dobra. Željeli su dati dušu Europi, a sad je došlo vrijeme kad je nužna borba protiv rastućih antikršćanskih stajališta europskih birokrata i potrebe ukazivanja na duh, ideale i nadanja trojice velikana. Mnoge od postojećih EU stranaka nemaju (više) svoje istinsko utemeljenje u kršćanstvu, što se, primjerice pokazuje u njihovom podržavanju istraživanja na matičnim embrionalnim stanicama ili u blagonaklonom gledanju na pitanje pobačaja i eutanazije s jedne strane, te u podržavanju neoliberalizma i neprimijenjivanju načela subsidijarnosti s druge strane.

Poteškoća „liberalnog kršćanstva“

Može se postaviti pitenje: „Gdje su bili demokršćani kad se je donosio novi ustav Europske Unije“? U dokumentu od sedamdeset tisuća riječi nije bilo mjesta za jednu riječ – kršćanstvo. „Demokršćani“ su napustili srednji put između (socijalističkog) apsolutizma države u kojoj je društveni život reguliran autoritativno i neoliberalnog individualizma u kojem je kretanje društva prepušteno pojedincima. Dozvolili su da profit postane glavno mjerilo. Nakon godina ekonomskog rasta i blagostanja i revolucionarnih promjena sredstava komunikacije, danas je Europa suočena s globalnom financijskom krizom. Dok vlade EU-a pokušavaju spasiti gospodarstva prebacivanjem velikih iznosa novca u fondove za spašavanje od bankrota, pada proizvodnja, raste nezaposlenost, smanjuju se plaće i vladine subvencije, a uočljivo raste siromaštvo. Od pedesetih godina prošlog stoljeća europski demokršćani reduciraju svoju kršćansku vjeru, malo pomalo, na isprazni humanizam razine raznih nevladinih organizacija koje financira EU. Poteškoća „liberalnog kršćanstva“ (ili onog što je od njega ostalo) je u tome što ono nije više zainteresirano za afirmaciju kršćanskih vrijednosti, koje nadilazi sentimentalne i, od kršćanskog sadržaja, ispražnjene plitke fraze o toleranciji i jednakosti. Agresivni lobi za liberalne vrijednosti iz nekih zapadnih zemalja daje dojam da ekonomsko povezivanje ujedno također znači automatsko odustajanje od nekih (uglavnom kršćanskih) tradicijskih vrijednosti. Zanemarene su trajne duhovne vrednote, a uspjeh je vezan isključivo na materijalno. Ljudsko dostojanstvo bi trebalo biti temelj demokršćanske doktrine, no, na žalost, ono ostaje danas samo deklarativno zastupano i navodi se deklarativno u odgovarajućim političkim dokumentima stranaka. Stoga kao zaključak svega navedenog vrijede riječi iz apostolske pobudnice „Porta fidei“ (Vrata vjere), koju je povodom Godine vjere, koja započinje 11. listopada, napisao papa Benedikt XVI.: „Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćena u svojem podsjećanju na sadržaj vjere i na vrijednosti i koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, zbog duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.““

Što bi, dakle, trebalo biti zapravo demokršćanstvo danas u Hrvatskoj i u Europi? Činjenica je da je i u Hrvatskoj i u EU-u tržišno gospodarstvo (kapitalizam), koje bi istinski uključivalo kako treba i socijalnu sastavnicu, još uvijek tek na neki način eksperiment. Nova ljudska alternativa društvenog uređenja je suradnja i suodgovornost svih ljudi da bi se na taj način premostilo konfliktne sukobe u društvu, kojih će biti u svijetu sve više.
Jedna od bitnih odrednica SNC je načelo subsidijarnosti, koje naglašava da funkcije koje mogu biti obavljane na nižim razinama ili u manjim jedinicama društva ne trebaju preuzimati više razine. Klasičnu definiciju tog načela dao je papa Pio XI.: „Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak opasno davati većemu i višemu društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice“ (enciklika „Quadragesimo anno“). Subsidijarnost je definirala i Kongregacija za nauk vjere u svojem dokumentu „Libertatis conscientia“: „... niti država, niti ikoje društvo se ne smiju postaviti na mjesto inicijative i odgovornosti osobe ili udruženja koja su između njih, na onom stupnju na kojem mogu djelovati niti smiju uništiti prostor u potpunosti potreban njihovoj slobodi, zbog toga se društveni nauk protivi svakom obliku kolektivizma“. U enciklici „Ljubav u istini“ papa Benedikt XVI. upozorava da „načelo supsidijarnosti treba ostati čvrsto povezano s načelom solidarnosti i obratno“, odnosno da „solidarnost bez supsidijarnosti upada u sustav pomoći koji ponizuje potrebitoga“. To načelo vrijedi jednako za ekonomiju, društvo i politiku, a usko je povezano s konceptom ljudskog dostojanstva.

Kompromis između integracije i supsidijarnosti

Pitanje subsidijarnosti predstavljalo je središnju važnost kod trojice spomenutih začetnika EU-a, pa se je to pitanje našlo i u službenim dokumentima EU-a. Načelo supsidijarnosti se implicitno može uočiti u Rimskom ugovoru o uspostavljanju ekonomske zajednice potpisanom 1957., ali se izravno tek spominje 1993. u Ugovoru iz Maastricha: „Zajednica djeluje unutar granica ovlasti i ciljeva koji su joj dodijeljeni ovim Ugovorom. Na područjima koja ne potpadaju pod njenu isključivu nadležnost, Zajednica djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti, ali samo u mjeri koja je potrebna i samo ako države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve tog djelovanja, već ih zajednica, u pogledu dosega ili učinka predložene aktivnosti, može bolje ostvariti.“ S druge strane, u Predgovoru Ugovora o Europskoj uniji navodi se da su potpisnice „odlučne nastaviti proces stvaranja što tješnije unije između naroda Europe u kojoj se odluke se odluke donose što je više moguće u skladu s načelom supsidijarnosti“. Taj smušeni izričaj je očit kompromis između onih koji teže za što većom integracijom i onih koji naglašavaju važnost supsidijarnosti. Ispada da je potrebna što veća centralizacija da bi se postigla supsidijarnost. Osim toga treba naglasiti da je tzv. Lisabonski sporazum iz 2007., iako na vrlo mnogo mjesta govori o supsidijarnosti, dao veću važnost Europskom parlamentu umanjujući istodobno neizravno načelo supsidijarnosti.
Supsidijarnost je ključno pitanje za demokršćanske stranke, ali je pod stalnim pritiskom. Ako EU želi živjeti u skladu s vizijom svojih osnivača, tada demokršćanstvo mora ponovno uspostaviti načelo supsidijarnosti. No, zbog velike krize koja pogađa euro-zonu sve su češća razmišljanja o daljnjem smanjivanju primjene načela supsidijarnosti. Poruka je da naglasak treba biti na daljnjoj ekonomskoj integraciji. Prema mišljenju njemačke predsjednice vlade Angela Merkel, predsjednice demokršćanske stranke, rješenje je da članice „korak po korak“ prenesu veća ovlaštenja na EU: „Ne trebamo samo novčanu uniju, već i fiskalnu uniju, te jaču zajedničku proračunsku politiku. A iznad svega trebamo političku uniju.“ Proizlazi da je potreban novi ugovor EU-a da bi mogla nametnuti proračunska disciplina. Čini se da se sad nastoji zamijeniti izvršni federalizam kako ga postavlja Lisabonski ugovor s nekom međuvladinom dominacijom Europskog vijeća, koje je u suprotnosti s Ugovorom, dakle s režimom, koji će dozvoliti, bez ikakvog demokratskog ozakonjenja, utjecaj tržišnih zahtjeva na nacionalne proračune. S tim u svezi sociolog Jürgen Habermas tvrdi: “Čelnici vlada žele mijenjati europski projekt u njegovu suprotnost: prva demokratski legalizirana nadnacionalna zajednica pretvorit će se u učinkovit dogovor, koji će rezultirati netransparentnom postdemokratskom dominacijom”. Nažalost, niti hrvatsko društvo nije organizirano u smislu načela supsidijarnosti.

Moralna obveza i dužnost prema zajednici

Financijska kriza koja potresa EU ukazuje na ono što SNC jasno naglašava: Kad god gospodarski ili financijski sustav ulazi u krizu, ili se postupno rastače, uzroci tome nisu samo gospodarske ili financijske prirode, već leže i u globalnom moralnom sustavu. Financijska kriza je jasno pokazala, kako je upozoravao papa Ivan Pavao II., „da svi mogući izvori i potencijali što su stavljeni čovjeku na raspolaganje, ako nisu moralno usmjereni i upravljeni dobrobiti ljudskog roda, lako se okreću protiv samog čovjeka te ga guše“. Nadbiskup Münchena, kardinal Reinhard Marx, predsjednik Komisije za socijalna pitanja Biskupske konferencije Europske zajednice je nedavno izjavio: „Socijalni nauk Crkve je davno spoznao ideju potrebe globalnog upravljanja da bi se uspostavila pravednost, razvidnost i odgovornost na svjetskim financijskim tržištima. Došlo je vrijeme da se primijeni taj socijalni nauk. Važno je da naše vlade i sve EU ustanove počnu brinuti o socijalnim posljedicama, koje će mnogi ni krivi ni dužni zbog financijske krize snositi. Došli smo do trenutka kad europski socijalni model treba spriječiti da se financijska kriza ne pretvori u političku i socijalnu.“

Europa je danas čvrsto oblikovana onime što je, danas možda najveći svjetski filozof, Kanađanin Charles Taylor nazvao "isključivim humanizmom:" skupom ideja i zadanih političkih pozicija, koje, u ime demokracije, ljudskih prava, tolerancije i uljudnosti, zahtijevaju da se sve transcendentne religiozne ili duhovne postavke moraju držati izvan europskog javnog života, a posedice izvan života Europske Unije. A to je posebice došlo do izražaja, kako je već rečeno, među ostalim, i kod izrade Europskog ustava. Francis Fukuyama uočio je taj paradoks u srcu modernog društva: „Ako demokratske i kapitalističke institucije žele ispravno djelovati, tada moraju koegzistirati s određenim predmodernim kulturnim navikama, koje osiguravaju njihovo ispravno djelovanje. Zakon, ugovor i ekonomska racionalnost daju nužan ali ne i dovoljan temelj za stabilnost i napredak postindustrijskih društava. Oni moraju biti uzajamno nadopunjeni moralnom obvezom, dužnošću prema zajednici te povjerenjem, koji se više temelje na navikama nego na racionalnim računima. To nije anakronizam (zastarjelost) modernog društva već nuždan uvjet bez kojeg nema uspjeha.“

„SNC je praksa kršćanskog života“

Nažalost mnogi katolici nisu upoznati s temeljnim sadržajem SNC-a. Štoviše, mnogi ne shvaćaju i ne osjećaju da je SNC bitni i tvorbeni dio katoličke vjere, a što je u više prilika naglašavao papa Ivan Pavao II. U apostolskom pismu “Nadolaskom trećeg tisućljeća” blaženi Papa ukazao je na suodgovornost mnogih kršćana zbog postojanja socijalne nepravde u svijetu i pita se: “… koliki među njima temeljito poznaju i dosljedno prakticiraju upute društvenog nauka Crkve?” Takav se prigovor može uputiti i mnogim vjernicima u Hrvatskoj. „Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. ... vjera, upravo zato jer je slobodan čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje“, poručuje papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu „Vrata vjere“. Vjernici bi dakle trebali shvatiti da je „SNC praksa kršćanskog života“, kako kaže II. vatikanski sabor u dokumentu „Lumen Gentium“. Trebali bi steći sposobnost da u svjetlu vjere, a na temelju SNC-a utječu na društvene procese u Hrvatskoj. SNC nije utopija, odnosno nije puka teorija, iako nije praktičan model politike. No, njegova načela i skup uputa mogu biti temelj uspješne politike i čvrst temelj za suvislo sudjelovanje katolika u društvenom životu.
„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice … „ (Iz pastoralne pobudnice „Ekonomska pravda za sve“ Američke biskupske konferencije)

Glas koncila, 26. kolovoza i 2. rujna 2012.