Svojedobno je u jednom francuskom časopisu objavljena karikatura u kojoj je prikazano nekoliko teologa koji, svaki na vrhu svoga malog brda, napeto i pozorno gledaju prema obzorju ne bi li spazili Krista. Istodobno, dolje u dolini, djeca su ga već pronašla, koji, uzevši ih za ruku, s njima hoda pred očima teologa, ali ga nitko od njih ne prepoznaje. Ta karikatura izvrsno oslikava tzv. „super katolike“, odnosno, kako kaže papa Franjo „intelektualce kazuistike, koji ostaju samo na kazuistici: dotle se smije, odavde se ne smije, a bez pameti da pronađu, da tumače Boga“. Vidljivo je to iz njihovih žestokih kritika upućenih Papi zbog postsinodalne pobudnice „Amoris laetitia“ (Radost ljubavi), odnosno, općenito, iz kritika u svezi s njegovim pontifikatom u cjelini. Ti napadi idu čak tako daleko da Papu proglašavaju heretikom. „Pročitavši tekst, moramo se baviti ispravljanjem vaše Svetosti zbog propagiranja hereza (!), koje su proizašle iz apostolske pobudnice „Amoris laetitia“, te drugim riječima, djelima i propustima vaše Svetosti", poručuje rogobatno Papi američki kardinal Burke uz podršku nekoliko drugih kardinala. U posljednje je vrijeme došlo do mnogih protivljenja Papi, i to ne samo od (konzervativnih) kardinala, već i od nekih biskupa, teologa, raznih komentatora te vjernika laika. Svi se oni razilaze s papom Franjom i njegovim naglaskom na Božje suosjećanje i milosrđe. Čak mu se prigovara da previše naglašava Božje milosrđe, a da zapostavlja govoriti o Božjoj ljubavi (!). A svim tim kritičarima jedno je zajedničko: ne raspravljaju, već samo osuđuju!
Očito je da mnogi visoko školovani, i visoko pozicionirani, teolozi imaju problema da razumiju Papu. Kritiziraju ga, često na nedoličan način, jer misle, da on ne djeluje u skladu s tradicijom Crkve, točnije, jer je, navodno, u raskoraku sa svojim velikim prethodnikom papom Ivanom Pavlom II. „Intelektualci kazuistike“ zbunjeni su činjenicom, da u Papinom naučavanju ne mogu potkrijepili vlastite teorije, pa ne želeći odstupiti od svog uskog intelektualnog okvira, ne pokušavaju pritom pomnije (po)slušati iznenađujuću svježinu poruka pape Franje. Ne shvaćaju da je Evanđelje drevno, ali uvijek i novo. Njima je važnije spasenje ideja (salus idearum), a ne spasenje duša (salus animarum). Ljudi u antipapinom taboru pokazuju sklonost prema vrlo uskom razumijevanju primjene Kanonskog zakona, prema ropskoj i krutoj predanosti liturgijskom rubricizmu i zastarjelom eurocentričnom pogledu na svijet, koji je ukorijenjen u klasičnim grčko-rimskim filozofskim sustavima. Postoje, na žalost, i skupine „vjernika“, relativno male, koji Papu čak i preziru. Svi ti papini kritičari, iako u manjini, vrlo su glasni, te dobro organizirani i postojani. Rječju: Kapitaliziranjem društvenih medija, odnosno korištenjem mogućnosti, koje im pruža kibernetički prostor, prikazuju se odgovornim dušobrižnicima i predstavnicima cjelokupnog katoličkog stanovništva. Na taj su način, na žalost, zavarali mnoge dobronamjerne i neupućene vjernike stvarajući dojam da je Crkva zapravo podjednako podijeljena u dvije skupine: na onu koja papu Franju voli i onu koji ga ne podnosi. Massimo Faggioli, profesor na Villanova sveučilištu (SAD) opisao je te osobe, koje se ljutito suprotstavljaju Papi i njegovim nastojanjima glede obnove Crkve, kao "katoličku internetsku (kibernetičku) policiju".
Pojedine „najkontroveznije“ (?) dijelove pobudnice „Amoris laetitia“ treba, kako kaže ugledni katolički intelektualac i filozof, inače veliki i prisni prijatelj s papom Ivanom Pavlom II. Rocco Butiglione, „čitati očima djeteta“. A jedan takav prijeporni dio je, primjerice, onaj u kojem Papa navodi: „Rastavljene osobe koje su sklopile novi brak, mogu se nalaziti u vrlo različitim okolnostima (!), koje ne treba svrstavati u strogo zadane okvire ili pretjerano krute klasifikacije, ne ostavljajući prostora za odgovarajuće osobno i pastoralno razlučivanje.“ Postavlja se pitanje: Što je zapravo tu prijeporno? Još je 1981. godine papa Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici „Familiaris consortio“ (Obiteljska zajednica) napisao sljedeće: „Postoji zapravo razlika među onima, koji su iskreno pokušali spasiti svoj prvi brak i nepravedno su napušteni, u odnosu na one, koji su svojim vlastitim teškim krivnjama uništili kanonski valjan brak. ... Crkva ispovijeda svoju vjernost Kristu i Njegovoj istini. Istodobno pokazuje majčinsku zabrinutost za svoju djecu, osobito za one, koje su, bez ikakve krivnje, napustili legitimni partneri.“ No, papa Ivan Pavao II. nije želio ići korak dalje na temelju tog svog stajališta. Uočio je da postoji razlika među pojedinim slučajevima glede rastave braka, ali tu je stao. Toga je bio svjestan i papa Benedikt XVI. još kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, ali je zaključio, uz svo razumijevanje takvih situacija, da je bolje ipak u to se ne upuštati. A sadašnji Papa sada to čini i ide korak dalje „u smjeru koji je obilježio Wojtyla", kako kaže Rocco Buttiligione.
Točno je da papa Franjo u pobudnici kaže da bi u određenim vrlo specifičnim uvjetima i okolnostima, neke rastavljene i ponovno oženjene osobe možda mogle primati Euharistiju. Put koji Papa predlaže rastavljenim i ponovno oženjenima, je upravo onakav kako Crkva predlaže svim grješnicima: treba ići na ispovijed, a svećenik, nakon što razmotri sve okolnosti, odlučit će hoće li dati oproštenje i priznati blagovanje Euharistije. Novi zavjet je jasan kad govori kako treba tretirati rastavu braka i jasno se odnosi na, danas klasične i učestale uzroke rastave braka: nevjernost jednog od partnera (otpuštanje bračnog partnera), neslaganje karaktera, neodgovornost, nebriga, isl. Ali, ipak ne govori i o osobama, koje su iskreno pokušavale sve da svoj brak spase, ali je to, iz vrlo objektivnih razloga, u jednom trenutku, postalo nemoguće, jer bi nastavak bračne zajednice bio čisti mazohizam. Nisu tako rijetki slučajevi u kojima supruga jednostavno bez riječi ode, ostavi muža, inače vjernika, a on godinama ne zna za nju, odnosno gdje i s kim je. Ili muž nasilnik izvrši nasilje nad ženom, vjernicom, koja se itekako trudi pošto poto spasiti brak i pokušava učiniti sve što je moguće, a na kraju završi pretučena nekoliko mjeseci u bolnici. Mnogi su bogobojazni muževi, odnosno supruge, trpeći pokušavali spasiti svoj brak i što se toga tiče pred Bogom su opravdani. Takve osobe, vjerojatno, od Crkve dobivaju bez problema tzv. oprost „od stola i postelje“. Ali tu se postavlja pitanje: Što im je činiti nakon raspada braka kao mladim ljudima? Je li rješenje život u celibatu do kraja života?
Prije svega treba kazati da je u „Amoris laetitia“ Papa uobličio stajališta natpolovične većine biskupa na Sinodi (istini za volju ne i dvotrećinske većine!). U intervjuu datom 17. svibnja 2016. francuskom časopisu "La Croix" kazao je sljedeće: "U postinodalnoj pobudnici nastojao sam maksimalno poštivati Sinodu. Tu nećete naći kanonske propise o tome što se može ili ne može učiniti. .... To je spokojno i mirno razmišljanje o ljepoti ljubavi, kako odgajati djecu, da se pripreme za brak. ... Tu se naglašavaju odgovornosti koje bi u obliku smjernica trebale biti razrađene od Papinskog vijeća za laike." To „super katolici“ prešućuju ili ne shvaćaju.
Sveti Ivan Pavao u apostolskoj pobudnici „Familiaris Consortio“ (Obiteljska zajednica) kategorički kaže da rastavljeni i ponovno oženjeni ne mogu primati Euharistiju, dok papa Franjo ide korak dalje, te kaže da je to ipak moguće, ali samo u vrlo specifičnim slučajevima. Ta dva motrišta stoga ne moraju biti u kontradikciji. Treba naglasiti da su rastavljeni i ponovno oženjeni bili, do ne tako davno, automatski ekskomunicirani i isključeni iz života Crkve. Kodeks kanonskog prava iz 1917., inače zamijenjen novim dokumentom 1983. godine, stanje je rastavljenosti i ponovnog stupanja u brak proglasio „zločinom bigamije“ (!): „Bigamija, to jest, sklapanje novog braka, tzv. građanskog braka, ako su osobe prve bračne veze žive, je ipso facto zločin, a ako se usto glede toga prezre upozorenje Ordinarija i dalje ustraje u ovom nezakonitom suživotu, tada su te osobe izopćene iz Crkve (!). Međutim, izopćenje je odjednom nestalo 1983. pojavom novog Kanonskog zakonika, ali još i dvije godine ranije pobudnicom „Familiaris Consortio“ (1981.!), pa su, sukladno glasovitom članku 84., tada rastavljeni i ponovno oženjeni srdačno pozvani sudjelovati u životu Crkve: „Crkva, koja je bila uspostavljena da dovede do spasenja sve ljude, a posebno krštene, ne može prepustiti samima sebi one koji su prethodno bili vezani sakramentalnim brakom i koji su pokušali drugi brak. Crkva će dakle učiniti neumorne napore da im stavi na raspolaganje svoje sredstvo spasenja. ... Zajedno sa Sinodom pozivam pozorno pastore i cijelu zajednicu vjernika da pomažu razvedenima skrbničkom brigom kako bi bili sigurni da se ne smatraju odvojenima od Crkve, jer kao krštenici mogu, a doista i moraju, sudjelovati u njenom životu. Potrebno ih je poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da pridonose djelima milosrđa i zajedničkim nastojanjima u korist pravde, da dovedu svoju djecu do kršćanske vjere, da obrađuju duh i praksu pokore i tako milošću Božjom iz dana u dan. Neka Crkva moli za njih, potiče ih i pokazuje im se kao milosrdna majka, i tako ih podržati u vjeri i nadi.“ Bila je to velika promjena u stajalištu Crkve. Proglašava li sveti papa Ivan Pavao te osobe bludnicima? A to čine i dalje mnogi koji ne prihvaćaju stajalište pape Franje. Bila je to iznimna hrabrost pape Ivana Pavla II., jer je hrabro napravio prekid sa starom tradicijom, koja je govorila o isključenju (ekskomunikaciji). I papa Ivan Pavao II. bio je tada zbog toga kritiziran od „super katolika“, kako ih naziva slovenski redovnik otac Rupnik, ali to nije imalo tako veliki publicitet, jer nije postojao internet ni komunikacija putem mobitela.
Svi, koji napadaju papu Franju, trebali bi si postaviti sljedeća pitanja: Postoji li proturječnost između papa, koje su svojim odredbama izopčavale iz Crkve rastavljene i ponovno oženjene osobe, i svetog Ivana Pavla, koji je postupak izopćenja ukinuo? Nije li tu jedan papa zapravo poništio odluke svojih prethodnika, a što se predbacuje papi Franji da sad čini? A to, kako kažu „super katolici“, nije dopustivo, jer se protivi tradiciji.
Portal „Bitno.net“ je donio zanimljivo razmišljanje slovenskog redovnika Rupnika, koji vrlo jasno raščlanjuje problematiku napada na Papu: „Mislim da je i Papi logično da se određeni dio tome odupire. S druge strane, važnu ulogu imaju društveni mediji, oporbene sile su za širenje negativnosti spretno iskoristile i društvene mreže. Čudi da se većina tih ljudi smatra tradicionalistima, žele se pokazati kao „super katolici”, a ujedno se osjećaju pozvanima kritizirati Papu i čak ga proglašuju krivovjercem. Čudno je da baš takvi katolici biraju postmoderne subjektivističke oblike u kojima je ja (!) mjerilo svega. Čudim se takvoj neovisnosti i samodostatnosti da mogu iz svojeg kutka (!) gledišta ocjenjivati, suditi i čak „izopćiti” Papu. Papa je zakoračio u smjeru, koji nam je Krist dao u Evanđelju: mi smo sol i kvasac. Pokazuje nam da moramo van iz kalupa u kojima smo se našli i zaživjeti kao manjina u svijetu.“
A među mnogim napadima na Papu, možda je najtipičniji i najilustrativniji primjer otvorenog pisma (!), koje je kapucin Thomas Weinandy, donedavni izvršni direktor Tajništva za doktrinu američke biskupske konferencije, uputio Papi, te u kojem ga je, ni više ni manje, optužio da pravi smutnju među vjernicima, a sebe postavio u ulogu „velikog inkvizitora“. Pismo započinje tvrdnjom da je pontifikat pape Franje „kronična konfuzija“: „Prečesto je svjetlost vjere zamagljena dvosmislenošću vaših riječi i djela, što potiče među vjernicima rastuću nelagodu", poručuje Weinandy. Čak što više kaže on da se Papa „ponekad namjerno čini nejasnim“. Zanimljivo: u državi u kojoj je 1965. godine nedjeljnu misu pohađalo 55 % katolika, a u 2000. tek 22 %, odnosno u kojoj je 1965. kršteno 1,3 milijuna, a u 2000., uz porast stanovništva, svega 670 tisuća djece, Weinandy se usuđuje optužiti Papu da uništava vjeru. A tko, ili što, je vjeru uništavalo u vremenima prije pape Franje? Glede toga, ponajprije mu je „trn u oku“ pobudnica „Amoris laetitia“ pri čemu ignorira činjenicu da je ona zapravo sažetak dviju sjednica biskupske sinode. Nadalje, tvrdi Weinandy, da papa Franjo "ponižava važnost crkvene doktrine". Neprijeporno je, da Papa daje prioritet načinu kako se živi vjeru, ili kako bi teolozi rekli, daje veću važnost pravopisu nego ortodoksnosti.
Weinandy, poput mnogih, miješa vjeru s teologijom ili kako se treba objašnjavati vjeru. Mnogi su u Crkvi, kao odgovor na Reformaciju, izjednačili vjeru sa svime u katekizmu. Naprotiv, teologija je uvijek nesavršeni pokušaj objašnjavanja vjere, koja je misterij. Teologija je jednostavno pokušaj objašnjavanja vjere koristeći najbolje mišljenje određenog doba. Tako je Augustin upotrijebio neoplatonizam, a Toma Akvinski aristotelizam i imao zbog toga velike probleme. Weinandy i njegovi inkvizicijski kolege ne razumiju da nije posao teologa samo citiranje Augustina i Tome Akvinskog, nego da nasljeđujući ih objasne vjeru sadašnjoj generaciji pomoću najboljeg razmišljanja svojeg doba. Weinandy prigovora papi Franji da njeguje razjedinjenost u Crkvi „poticanjem sinodalnosti što omogućuje i potiče različite doktrinarne i moralne, mogućnosti u Crkvi i može samo dovesti do veće teološke i pastoralne zbunjenosti.” Na obilježavanju 5. obljetnice Biskupske sinode Papa je rekao: „Sinodalnost kao tvorbena dimenzija Crkve, daje nam najprikladniji interpretativni okvir za razumijevanje hijerarhijske službe, ako razumijemo, kao što je to rekao sv Ivan Zlatousti, „da su Crkva i Sinoda istoznačnica (!)“, jer Crkva nije ništa drugo nego zajednički hod Božjeg stada na putevima povijesti da bi se susrelo Krista Gospodina. ... Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša, svjesna da je slušanje više od čuti. To je uzajamno slušanje u kojem svatko ima nešto za naučiti.“ Weinandy očito vjeruje da su pogrješni svi pogledi, koji se razlikuju od njegove teologije, pa čak tvrdi da „takva sinodalnost nije mudra jer u praksi, radi protiv kolegijalnog jedinstva među biskupima.”
Kanadski kardinal Marc Ouellet, prefekt Kongregacije za biskupe, je kazao da "svako alarmirajuće tumačenje", koje govori da je pobudnica „Amoris laetitia“ "prekid tradicije" ili izriče „tumačenje da pobudnica omogućuje pristup sakramentima razvedenima i ponovno vjenčanima, ne odgovara tekstu i namjerama Pape.“ „Moramo ponovno isčitavati „Amoris laetitia“ u duhu pastoralnog obraćenja” i „s prijemčivošću glede papinog naučavanja”, kako bi se pomoglo kulturi koja je „daleko od vjere” da iskusi „radost Evanđelja koja proizlazi iz vjere”.
Zanimljivo je da kardinali, te ostali kritički raspoloženi svećenici i biskupi, koji su jako zabrinuti za stanje u Crkvi, nisu u svojem ponašanju slijedili uputstva iz dokumenta „Donum veritatis“ (Dar istine), koji je još 1990. godine objavila Kongregacija za nauk vjere u doba pape Ivana Pavla II., te prefekta Kongregacije kardinala Josepha Ratzingera. „Donum veritatis“ je objavljen da bi se naglasila potreba da katolički teolozi održe zajedništvo s Učiteljstvom Crkve. U tom se dokumentu priznaje da teolozi mogu, dakako, imati problema s određenim naučavanjima Učiteljstva, pa stoga, ako su oni trajni, "dužnost je teologa da s problemima upozna učiteljske vlasti, bilo da oni proizlaze iz samog nauka, iz razloga kojim je obrazložen ili iz načina na koji je iznesen.“ Ali će tada ”to učiniti u duhu Evanđelja s dubokom željom da se razriješe poteškoće.“
„Donum veritatis“ opominje teologe da poštuju ne samo „načelo jedinstva istine“, već i „zajedništvo ljubavi“. Međutim, uočava se da su kritičari pobudnice „Amoris laetitia“ više nego razvidni u nastojanju da izreknu najgora moguća tumačenja glede izjava i djelovanja pape Franje. A „Donum veritatis“ upozorava: „Teolog neće iznositi svoje drukčije mišljenje ili postavke kao da se radi o neprijepornim zaključcima." Posebno je važna činjenica da „Donum veritatis“ upozorava da se teolozi ne smiju obraćati masovnim medijima: „Iz tih razloga oni će se odreći preuranjenih javnih izjava.“ A upravo je to obraćanje medijima neprihvatljiv čin na razini političara, koji tako žele zaraditi neke poene. Umjesto toga, trebali bi se obraćati nadležnom tijelu, „jer pokušaj stvaranja pritiska javnog mišljenja ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini". Usto, postoji opasnost stvaranja „usporednog učiteljstva“ teologa, što može „uzrokovati veliku duhovnu štetu suprotstavljanjem prema Učiteljstvu. Kada, naime, neslaganje uspije proširiti svoj utjecaj do te mjere da nadahnjuje javno mnijenje i teži da postane pravilo djelovanja, to samo može nanijeti teške štete Božjem narodu i dovesti do prezira prave vlasti." To se, na žalost, događa.
Doista, „Donum veritatis“ donosi upozorenje onima koji promiču "ispitivanje javnog mnijenja da bi utvrdili pravu stvar za razmišljanje ili činjenje.“ Upozorenje je jasno: „Pozivati se na mišljenje većine s obzirom na ono što treba misliti i činiti, raditi protiv učiteljstva, utječući se pritiscima javnog mnijenja, navoditi kao glavno mjerilo svojevrsno „slaganje“ teologa, držati da je teolog proročki glasnogovornik određene „baze“ ili samostalne zajednice koja bi kao takva bila jedini izvor istine, sve to pokazuje veliki gubitak osjećaja za istinu i osjećaja za Crkvu.“ Mnogi komentatori tvrde da imaju pravo govoriti protiv pobudnice „Amoris laetitia“, jer im Papa nije dao dovoljno jasno objašnjenje. Takvo stajalište, međutim, također nije u skladu s „Donum veritatis“, koji kaže da se neslaganje s Učiteljstvom "ne može opravdati ako bi se ono temeljilo jedino na činjenici da vrijednost određenog naučavanja nije očita ili pak na mišljenju da je suprotni stav vjerojatniji. Isto tako, nije dostatna prosudba subjektivne savjesti teologa, jer ona nije samostalna i isključiva instanca za prosuđivanje istine određenog nauka.“ Kritičari često tvrde da oni samo izražavaju svoje poteškoće u pomirivanju nekih izjava pape Franje s prethodnim crkvenim Učiteljstvom. „Teolog će se zbog truditi da shvati ovaj nauk u njegovom sadržaju, njegovim razlozima i motivima. To znači intenzivno i strpljivo preispitivanje primjedbama upućenih mu od strane kolega."
Ono što je posebice uočljivo kod svih tih „super katolika“ je njihova odlučnost da istaknu što više negativnih epizoda u djelovanju pape Franje. U blogovima i na Facebooku uočljiva je stalna potraga za nekavim, tobože, pretjeranim slučajevima, koje stalno Papa izaziva. Stječe se dojam da oni uopće nemaju oči za pozitivne Papine čine, postupke i iskaze, a njih je, dakako, vrlo mnogo. Tako su nedavno „super katolici“ u svijetu, ali vrlo promptno i u Hrvatskoj, izvukli iz „naftalina“ događaj iz lipnja 2017., dakle sedam mjeseci stari događaj, u kojem je papa Franjo za vrijeme posjeta nizozemskog kraljevskog para Vatikanu dao izvjesnoj Lilianne Ploumen, tadašnjoj nizozemskoj ministrici razvitka, orden Reda svetog Grgura Velikog, iako je ona gorljiva pobornica prava na pobačaj. Događaj je odjednom dobio veliki publicitet, pa su zabrinuti „super katolici“ pokrenuli čak i peticiju (!) u kojoj se zbog toga traži Papina smjena. Vatikan se je, dakako, jasno ogradio od stavova Lilianne Ploumen, ističući da je sporno odlikovanje bila diplomatska rutina uobičajena za delegaciju prilikom posjeta šefa države. Odlikovanje je, kako je rekao glasnogovornik Državnog tajništva, "u skladu s diplomatskom praksom razmjene odlikovanja između izaslanstva tijekom službenih posjeta šefova država ili vlada u Vatikanu".
Na „super katolike“ mogu se primijeniti riječi katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina iz njegove knjige „Cjeloviti humanizam“: „Kao da smo sukrivci u prijestupu nekog čovjeka, ako ga ne promatramo grešnim, te preko kakva društvenog znaka ne očitujemo čistoću svoje savjesti.“ A dublje razmišljanje o Papinim činima, gestama i govorima, te o poruci pobudnice „Radost ljubavi“ može početi od možda najvažnije misli: „Ali ta ista savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenome moralnom sigurnosti da je upravo to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti nečijih ograničenosti, premda to još nije potpuno opredmećen ideal.“
„Treba se čuvati onih koji, i danas, Isusove riječi tumače glavom, a ne srcem: ideologa koji ono što Gospodin kazuje pokušavaju tumačiti prema vladajućoj ideologiji i na koncu iskrivljuju evanđelje“, rekao je u jednoj jutarnjoj propovijedi na misi u domu „Svete Marte“ papa Franjo, a u jednoj drugoj propovijedi na istom mjestu i ovo: „Molimo danas Gospodina da naš govor bude jednostavan, govor djeteta, govor Božjeg djeteta, dakle govor istine s ljubavlju.“
Post je objavljen 03.03.2018. u 11:08 sati.