Vezano uz religijski motivirani terorizam općenito, a posebice nakon nedavnog terorističkog čina izvršenog u Parizu u kojem je poginulo 130, a ranjeno preko 300 ljudi, te rušenja ruskog aviona nad Sinajem u kojem je poginulo 224 osoba, potrebno je podsjetiti se na znameniti višeslojni i briljantni govor, koji je papa Benedikt XVI. održao 12. rujna 2006. na Sveučilištu u Regensburgu (Bavarska) gdje je bio profesor i vicerektor u razdoblju 1969 - 1971. Nakon Papinog govora na temu „Vjera, razum i sveučilište: sjećanja i refleksije“ pojavila se je u svijetu žestoka i tendenciozna medijska razdraženost liberalnih i lijevičarskih sredina potaknuta s nekoliko Papinih riječi u vezi s Islamom istrgnutih iz konteksta cijelog predavanja i koja su zatim nekritički proglašena uvredljivima za Muslimane. Na žalost i u okviru Katoličke crkve pojavili su se vrlo kritički osvrti na Papino predavanje, pa se je tako, primjerice, čak i jedan dekan jedne visoke katoličke (!) teološke škole u BiH zgražao nad papinim predavanjem. No, zapravo svi ti kritičari, ili nisu pažljivo promotrili što je Papa rekao i koja je njegova poruka, ili su zlonamjerno iskrivljavali njegove riječi. Reakcije se nisu temeljile na onome što je zapravo Papa rekao, već na citatima uzetih izvan konteksta, a što je još gore, na citatima namjerno izvučenim iz konteksta.
Papa Benedikt XVI. nije u svojem izlaganju odstupio od onoga što je razvidno poručio Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Nostra Aetate“, čija se pedeseta obljetnica upravo obilježava: „Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado poziva, podložio Bogu.“ Papa nije dakle osudio Islam kao religiju, a ako je u njegovom govoru uopće bilo ikakve osude, onda se odnosi na one koji, u moderno doba, i dalje vjeruju u i koncept svetog rata da bi se obratili ili ubili „nevjernici“.
Bit Papinog izlaganja, tendenciozno prepričavanog, ne samo u sekulariziranim svjetskim već i u hrvatskim medijima, bilo je stajalište da je korištenje nasilja zloporabom religije čin protivan ljudskom razumu, odnosno da je svako djelovanje protivno razumu ujedno i čin protivan Božjoj naravi. U tom smislu Papa se je u svojem izlaganju poslužio riječima bizantskog cara Manuela II. (1391.–1425.): „Bogu se ne umiljava krvlju, a djelovanje protiv razuma je protivno Božjoj naravi. Vjera se rađa iz duše, a ne iz tijela. Tkogod nekoga vodi prema vjeri treba govoriti ispravno i razumno bez nasilja i prijetnji. Da bi uvjerio razumnu dušu nije potrebna jaka ruka ili bilo koje oružje ili nešto što na smrt ugrožava osobu.“ Iracionalno nasilje usmjereno na nevine ljude, žene i djecu „nespojivo je s Božjom naravi i prirodom ljudske duše“, poručio je tada papa Benedikt XVI. i ujedno upozorio da „napustiti razum znači otvoriti se nasilju i tako rastakati doličan zajednički život“, odnosno da „prezirati razum znači mrziti ljudska bića, jer smo racionalna stvorenja.“
U zdravom ozračju kršćanska je vjera uvijek bila otvorena za racionalnu kritiku, a razum prema onome što objavljena religija uči. Neprijeporno je, dakle, da je put istinskom miru označen jedino dijalogom između vjere i razuma i da to vrijedi za svaku religiju i svaku kulturu. Bog ne može protusloviti sam sebi glede svojih odluka i stoga se određene političke, ili neke moralno shvaćene akcije, ne mogu tretirati kao poslušnost Bogu, ako su neprijeporno neuskladive s čovječjim razumom, pa stoga ni s ispravnim shvaćanjem Boga. „Ako želimo djelovati kao svjetska zajednica, ljudi koji žive u miru pod jednim Bogom, morali bismo znati tko je Bog.“ Samo s ispravnim teološkim razumijevanjem Božje naravi mogu se izricati tvrdnje o tome što je Božja volja, te kako treba sudjelovati u svijetu s tom voljom. Papa Benedikt XVI. naučava da većina razdora u svijetu, pa i oni koji predstavljaju najveću opasnost ljudskoj egzistenciji, nije u svojoj biti isključivo političke, društvene, seksualne ili kulturne naravi, već su to, po svojem korijenu, teološki problemi. Da bi ih riješio, svijet ne treba lekciju o toleranciji, prihvaćanju ili multikulturalizmu; već treba teološku lekciju. Sve drugo je samozavaravanje koje neće donijeti mir. Papa se posebno osvrće na heretičko poimanje od kojeg polaze, primjerice, teroristi da, zbog svojih vlastitih razloga, Bog može željeti i prihvatiti nasilje nad nevinima, a samim time, biti zadovoljan nasiljem potaknutim u njegovo ime. Bog je ljubav, što je papa Benedikt XVI. vrlo lijepo razradio u svojoj prvoj enciklici „Deus caritas est“ objavljenoj devet mjeseci prije govora u Regensburgu, pa prema tome mržnja, prisila i nasilje nemaju s Bogom veze. Općenito gledajući Benedikt XVI. govori o Božjoj dosljednosti: Bog nikada ne može biti ništa drugo nego što je on sam. On ne može sebi protusloviti i ničim nije vezan osim vlastitom naravi. To je suština božanske jednostavnosti. Bog je je stalan: nepromjenjiv u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Svojim predavanjem papa Benedikt XVI. odbija stajališta poput onoga što je izrekao islamski teolog i filozof Ibn Hazm (994.-1064.), koji, kako kaže Papa, „ide tako daleko te izjavljuje kako se Bog ne mora držati ni vlastite riječi, te da ga ništa ne obvezuje na to da nam objavi istinu. Nadalje: „Ako Bog to želi, čovjek mora vršiti čak idolatriju.“ Zanimljivo je da se Papa osvrće i na stajalište Duns Scota (1266–1308), koga je papa Ivan Pavao II. 1993. godine proglasio svetim. On kaže da se i kod Duns Scota „očituju stajališta koja su sasvim blizu onima Ibn Hazna, i koja bi mogla dovesti do slike nekog samovoljnog Boga, koji nije vezan ni istinom niti dobrotom.“ Papa objašnjava da Duns Scot „smatra, da možemo znati samo Božji „voluntas ordinata“, odnosno „iznad toga postoji Božja sloboda pomoću koje bi on mogao učiniti i ostvariti i protivno od onoga što je učinio.“
Može, možda, izgledati čudno, jer Papa kao gorući problem ne naglašava prirodu vjere već prirodu razuma. Jasno naglašava da vjera bez razuma (fundamentalizam) vrlo često vodi u nasilje, ali da i razum bez vjere (racionalizam) također izaziva nasilje. Stoga, želi li svijet živjeti u miroljubivom ozračju, vjera i razum moraju biti u dijalogu i to shvaćeno s globalnog motrišta. Ne djelovati u skladu s razumom strano je katoličkoj vjeri. Za katolike je uvijek bilo neprihvatljivo širiti vjeru kroz nasilje, posebice zbog onog kako katoličanstvo shvaća Boga. To, dakako, ne znači da u povijesti nije bilo u tom smislu zloporabe kršćanstva, ali je Katolička crkva nedvosmisleno izrazila javno kajanje glede takvih izobličavanja Evanđelja u vlastitim redovima i razvila duboku teološku kritiku slučajeva vlastitih nerazumijevanja vjere.
Na žalost, danas mnogi ne razmišljaju o razumu kao izvoru nasilja niti o religiji kao izvoru istine, pa je poziv na povezivanje vjere i razuma često ostaje bez odziva. Bez jednog takvog dijaloga, smatra Papa, sekularistička kultura izolirat će se od religiozne kulture i nestat će nužnog međusobnog razumijevanja bitnog za ostvarivanje mira. Usto treba reći da je Papin govor zapravo bio više upravljen prema Zapadu nego Bliskom Istoku. Govor je to protiv marginalizacije vjere od modernog racionalizma, a o čemu je često govorio i papa Ivan Pavao II. Ako se zapadna kultura nastavi „zabavljati“ s postmodernim relativizmom u kojem postoje „tvoja istina“ i „moja istina“, ali ne i „istina“, Zapad će se teško obraniti od samog sebe, jer neće biti u stanju navesti razloge zašto je vrijedno braniti opredjeljenja za toleranciju, ljudska prava i vladavinu prava. A „u raščlambi suvremenog fenomena terorizma razmatranja trebaju polaziti ne samo od političkih i socijalnih uzroka“ (redovito im se pridaje najveća važnost!), već također i od njegovih dubokih kulturalnih, religijskih i ideoloških motivacija“, poručuje papa Benedikt XVI. u poruci povodom Svjetskog dana mira, 2006. Pojednostavljena su objašnjenja, koja uzroke terorizma traže samo u socijalnoj situaciji i tzv. getoizaciji izbjeglica i doseljenika iz Afrike i Azije zajednica u Europi.
I pri kraju, prigodno je prisjetiti se i riječi pape svetog Ivana XXIII. iz njegove enciklike „Pacem in terris“ (Mir u svijetu), čija je pedesetdruga obljetnica obilježena u travnju ove godine: „Nasilje nije nikada činilo drugo nego obaralo, a nikako podizalo; raspaljivalo strasti, a ne stišavalo ih; gomilalo mržnju i ruševine, a ne bratimilo zavađene; survalo je ljude i stranke u krutu nuždu da polagano, poslije bolnih iskustava, iznova grade na razvalinama što ih ostavi nesloga“. ... Bog naime, budući da je prva od svih istina i vrhovno dobro, jest duboki izvor iz kojega ljudsko društvo - pravilno sazdano, plodno i pristalo ljudskom dostojanstvu - može uistinu crpsti život. Na to se odnosi ona sv. Tome Akvinskog: »Da je ljudski razum ljudskoj volji mjerilo kojim se mjeri njezina dobrota, a dolazi od vječnoga zakona, a taj je Božji razum...“
U završnom razmatranju papa Benedikt XVI. u Regensburgu zaključuje: „Ne djelovati u skladu s razumom i s Logosom, protivi se Božjoj biti, rekao je svome perzijskom sugovorniku Manuel II. na temelju svoje kršćanske slike o Bogu. Svoje sugovornike u dijalogu s kulturama pozivamo u taj veliki Logos, u tu širinu uma. Uvijek nanovo pronalaziti tu širinu, to je veliki zadatak sveučilišta.“ Tome se mogu dodati riječi koje je u propovijedi na blagdan Svetog Petra i Pavla izrekao 29. lipnja 1942. blaženi Alojzije Stepinac: Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našeg vremena. Ne pravimo si nikakve iluzije ... Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našeg života.“ Aktualna zbivanja u svijetu razlog su da razmislimo o Stepinčevim riječima.
Post je objavljen 17.05.2017. u 16:53 sati.