Energija, pravda i mir

Sveti Ivan Pavao II. je u enciklici „Centesimus annus“ (Stota godina) upozorio da Katoličkoj crkvi, po naravi njene etičko-religijske nadležnosti, „pripada, da kaže svoju riječ pred određenim ljudskim prilikama, individualnim i zajedničkim, nacionalnim i internacionalnim, za koje formulira istinski nauk, tj. korpus koji joj dopušta da analizira društvenu stvarnost, da izreče o njoj svoje mišljenje i da naznači smjer za pravilno rješenje pitanja koja iz nje proistječu.“ Crkva, počevši od razdoblja pape Pavla VI., pokazuje posebno zanimanje za pitanja cjelovitog ljudskog razvoja, pa je tako predmet njenog razmatranja i pitanje energije, koje je danas iznimni izazov za pravdu, sigurnost i mir u svijetu. Pitanje energije, odnosno sustava energetike, možda je jedno od najzanemarenijih globalnih pitanja današnjice, jer se energiju uzima zdravo za gotovo. A ona je iznimno bitan čimbenik za cjeloviti razvoj i ljudsko dostojanstvo.

Društveni nauk Crkve ne vidi društveni napredak kao istoznačnicu za tehničko-tehnološki razvitak, ili kao puku ekonomsku evoluciju karakteriziranu mogućnostima povećane potrošnje ili proizvodnih pokazatelja, već naglašava, kao što to, primjerice, navodi papa Ivan Pavao II. u enciklici „Sollicitudo rei socialis“ (Socijalna skrb) potrebu „bogatijeg i razrađenijeg shvaćanja razvoja“ temeljenog na potpuno izgrađenom humanizmu. Cjeloviti ljudski razvitak je temelj za poboljšanje poštivanja čovjekovog dostojanstva i stvaralaštva, „njegove sposobnosti da odgovori vlastitom pozivu i, stoga, Božjem pozivu“ (CA).

Pitanje energetike, s kojim se često bave pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo, spada u iznimno bitne znakove vremena, koje treba pretpostavljati, čitati i tumačiti u svijetlu evanđeoske mudrosti. „Energija je, u svojim mnogim oblicima, Božji dar cijelom čovječanstvu, pa stoga nije opravdano njeno nagomilavanje, ili isključivo korištenje od samo nekolicine. Ona je, kao plod Stvaranja, oruđe povjereno čovječanstvu za zajednički rast na temelju solidarnosti“, navodi se u izvrsnoj knjizi „Energija, pravda i mir: Razmišljanje o energiji u aktualnom kontekstu razvitka i zaštite okoliša“, koju je nedavno objavio Papinski savjet za pravdu i mir. Treba imati na umu da stvoreno ima svoju vlastitu izvrsnost i osebujno savršenstvo, ali ono u potpunosti ne nastaje iz ruku Stvoritelja. „Stvoreno je“, kako kaže Katekizam katoličke crkve, “kao nešto „na putu“ prema nekom končanom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići“. U tom bi smislu ljudska djelatnost i u slučaju razmatranja pitanja energetike trebala biti potaknuta „eshatološkom sviješću i vođena nizom teleoloških razmišljanja, koja se protežu daleko izvan puke tehničke i instrumentalne racionalnosti“ („Energija, pravda i mir“). Papa Franjo u enciklici „Lumen fidei“ (Svjetlo vjere) ukazuje da „znanstveni pogled tako prima blagodat vjere: ona, naime, poziva znanstvenika da ostane otvoren za stvarnost, u svemu njezinom neiscrpnom bogatstvu. Vjera budi kritičku svijest, jer sprječava istraživača da bude zadovoljan svojim formulama i pomaže mu shvatiti kako priroda uvijek nadilazi njegova poimanja. Pozivajući na divljenje dubokom misteriju stvorenoga svijeta, vjera proširuje horizonte razuma da bolje rasvijetli svijet, koji se otvara znanstvenom istraživanju“.

Energiju treba promatrati kao zajedničko dobro zajamčeno svima, a također je neprijeporno da je ona strateški čimbenik karakteriziran dimenzijom mogućih ratnih sukoba. „Nedostatan i nejednak pristup energiji treba smatrati preprekom cjelovitom razvoju naroda i pravednom društvu“, poručuje Papinska akademija za pravdu i mir. S tim u svezi može se povezati i pitanje ekumenizma, koji Crkva doživljava s povećanim intenzitetom, jer ekumenski dijalog „nije namijenjen samo ostvarivanju približavanja vjera, već također i stvaranju doprinosa za provedbu dobre prakse“ („Energija, pravda i mir“). Nepošteno, ili nepravedno, upravljanje energijom može ugroziti svjetski mir, te „cijeli ekosustav, a time i opstanak čovječanstva“, navodi papa Benedikt XVI. u apostolskoj pobudnici „Africae munus“, koja govori o Crkvi u Africi kao čimbeniku u službi pomirenja, pravde i mira. Još se je na Drugom vatikanskom saboru govorilo o „svjetskom općem dobru“ kao cilju međunarodne suradnje. Zbog sve veće uzajamne ovisnosti briga za „opće dobro ... sve više postaje općenita, te zbog toga obuhvaća pravo i dužnosti koje se odnose na čitavo čovječanstvo. Zato svaka skupina mora voditi brigu o potrebnim i zakonitim težnjama drugih skupina, dapače općem dobru ljudske obitelji.“
Energija je velik izazov današnjem vremenu, izazov pravdi i miru. Ponajprije, s jedne strane u svijetu postoji nejednaka raspodjela neobnovljivih (fosilnih) izvora energije (prirodni plin, nafta i ugljen), a s druge strane neujednačena potrošnja na nacionalnim razinama. Mnoge države, iako nemaju vlastitih izvora, stekle su povlašteni položaj u korištenju energenata zahvaljujući svojem političkom utjecaju i snažnom tehnološkom i ekonomskom razvitku. Složeni odnos između zemalja proizvođača i zemalja potrošača energetskih izvora označen je trenucima krize i otvorenih sukoba. Dodatno stanje narušava i energetska siromašnost u zemljama u razvoju, jer nedostatak energije može predstavljati crtu razdiobe između života i smrti u mnogim tim zemljama. Neravnotežu pogoršava dodatno i nejednakost u pristupu tehnologijama vezanim uz energetiku. Sve to podsjeća na riječi pape Pija XI. iz enciklike „Quadragesimo annus“ (Četrdeseta godina), koji kaže da ne može biti prihvatljiva „silna i tako nepravedna razlika u raspodjeli vremenitih dobara“, odnosno da se ona „ne podudara s naumom premudrog Stvoritelja“.
Zanimljivo je da je o ovoj problematici pred više od 25 godina razmišljao ugledni hrvatski katolički teolog Vjekoslav Bajsić (1924.-1994.). Među znakove trećeg tisućljeća Bajsić je ubrojio problem energije, njene potrošnje, te stanje njezinih izvora u budućnosti. Upozoravao je da bi zbog toga moglo doći do napetosti i nestabilnosti u svijetu. U Dubrovniku je, primjerice, na jednom skupu 1990. godine održao predavanje pod naslovom „Duhovni pogledi na strateške energetske izazove“. Iako Bajsić konstatira da su tržišno usmjerena društva materijalno i kulturno najrazvijenija, te s jakim osjećajem slobode, ipak upozorava: „Tržišno organizirano društvo nije štedljivo društvo. Njegova individualistička struktura, dominirajuće vrednovanje profita, te zakon ponude i potražnje, prodavanje i kupovanje svega što može biti prodano ili kupljeno, sigurno nije u korist očuvanja energetskih izvora za budućnost.“ Danas se sve više pokazuje da je Bajsićevo razmišljanje bilo itekako opravdano.

U posljednjih nekoliko godina pojavljivale su se različite krize potaknute energetskim pitanjima ili, problemima na neki način vezanim uz energetiku, posebice u području vađenja neobnovljivih energenata ili njihovog tranzita. Pred više od 20 godina sveti je Ivan Pavao II. u poruci za Svjetski dan mira (1990.) napisao: „U naše doba raste svijest da svjetski mir nije ugrožen samo zbog utrke u naoružanju, regionalnih sukoba i trajne nepravde među ljudima i narodima, nego i zbog nedostatka dužnog poštovanja prema prirodi, pljačkanja prirodnih resursa i napredujućeg opadanja kvalitete života.“ Iako, dakle, postoji sve veća svijest o navedenim pitanjima, stanje se nije mnogo promijenilo. Dapače, utrka za gomilanjem, odnosno, kako kaže papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ (Ljubav u istini) „kaparenje neobnovljivih izvora, koje je postalo praksa nekih država, poduzeća i skupina moći“, i dalje se odvija, te povremeno dovodi do ozbiljnih sukoba, koji se „često vode upravo na tlu spomenutih zemalja (misli se na zemlje bogate energetskim izvorima) i sa sobom nose poraznu bilancu smrti, uništenja i daljnjeg propadanja“. Papinski savjet za pravdu i mir u svojoj knjizi upozorava: „Uzimajući u obzir sadašnje kretanje na području energetike, sve se više izlažemo opasnosti da budemo uhvaćeni u nestabilnu situaciju s različitim rasadištima sukoba zbog nadzora nad energijom. Tu je situaciju sve teže nadzirati i može dovesti do strašnih posljedica“.
Potreban je novi obrazac u svezi s proizvodnjom, potrošnjom i distribucijom energije, koji bi trebao pružiti svima nove oblike ponašanja temeljenog na pravdi, odgovornosti, altruizmu, subsidijarnosti, te na koncepciji cjelovitog razvitka naroda s pogledom na zajedničko dobro. Energiju treba promatrati kao zajedničko dobro sa sveopćom namjenom. „Prvo vrelo svega što je dobro jest sam Božji čin kojim je stvorio zemlju i čovjeka te čovjeku predao zemlju da njome vlada svojim radom i uživa njegove plodove. Bog je dao zemlju svemu ljudskomu rodu da bi uzdržavala sve njegove članove ne isključujući ni privilegirajući nikoga. Tu je korijen opće namjene zemaljskih dobara. Zemlja je zbog svoje plodnosti i sposobnosti da zadovolji čovjekove potrebe prvi Božji dar za održavanje ljudskoga života“ („Caritas in veritate“). Neprijeporno je, kako to upozorava Drugi vatikanski sabor u dokumentu „Gaudium et spes“ (Radost i nada) „da bi stvorena dobra morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi. Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenljivim okolnostima, uvijek treba paziti na tu opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego također i drugima.“ Društveni nauk Crkve jasno prepoznaje, ali to se često zanemaruje, a i premalo o tome govori, da „u skladu s čovjekovom društvenom naravi, dobro svakoga nužno je u vezi s općim dobrom“ (Katekizam katoličke crkve). Uočio je to i Drugi vatikanski sabor: „Kako se međuovisnost ljudi svakim danom povećava i proširuje na čitav svijet, opće dobro, - to jest skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuje da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva“ („Gaudium et spes“).

Da bi se izbjegle mnoge opasne pojave u svijetu, a vidljivo je da su neke već prisutne (ratovi i terorizam), „nužna je i svjetska preraspodjela energetskih izvora kako bi im se i one zemlje koje su ih lišene, mogle približiti“. A o sudbini tih energetskih izvora „ne smije odlučivati ni pravo prvoga ni pravo jačega“. Siromašne zemlje ne mogu si priuštiti pristup neobnovljivim izvorima energije, ili istraživanju glede tzv. obnovljivih izvora energije, koji pomalo zamjenjuju neobnovljive izvore. Neprijeporno je da je još uvijek prisutno iskorištavanje zemalja Trećeg svijeta, koje se legitimira objašnjenjem da njihovi stanovnici još nisu usvojili načela moderne države. No, „neodgodiva je zadaća međunarodne zajednice iznaći institucionalne putove za reguliranje iskorištavanja neobnovljivih izvora, također uz sudjelovanje siromašnih zemalja i na način zajedničkog planiranja budućnosti“ (sve prethodno iz „Caritas in veritate“). U svjetlu energetskih izazova, koji uključuju cijeli svijet, te s ciljem promicanja globalnog zajedničkog dobra, ljudska bi obitelj trebala usvojiti odgovarajuće mjere. To, kako kaže papa Benedikt XVI., „obvezuje sve međunarodne vođe da rade složno i pokažu spremnost za djelovanje u dobroj vjeri“, te da uspostave „svjetski politički autoritet“, koji će se držati, među ostalim, „načela subsidijarnosti i solidarnosti“, te biti „usmjeren ostvarivanju zajedničkog dobra“. On upozorava da je „neusklađenost stvarne međuovisnosti ljudi i naroda s etičkom interakcijom savjesti i umova ... jedna od velikih opasnosti našeg doba“, te referirajući se posebno na pitanje energetike upozorava da „smo na tom polju suočeni s hitnom moralnom potrebom za obnovljivom solidarnošću“. A ta potrebna solidarnost je prema riječima svetog Ivana Pavla II. „nije, dakle, osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni“ („Sollicitudo rei socialis“).

Budućnost čovječanstva ovisi isključivo o osiguranju opstanka globalnih javnih dobara i o „učinkovitoj borbi protiv globalnih javnih zala“, kako to navodi kardinal Reinhard Marx u knjizi „Kapital – pledoaje za radnika“. Nema alternative globalizaciji pravednosti i globalizaciji solidarnosti. Predanost izgradnji energetske budućnosti nije samo tehničko pitanje, niti je to jednostavno stvar dogovora politike. Ona također zahtijeva, na mnogo načina, svojevrsno duhovno prepoznavanje nužnosti vjerskog odgovora i etičke preobrazbe. Potrebno je žurno obraćenje srca i uma glede novih vrijednosti: „Ljubav, često zatvorena na područje odnosa bliskosti, ili ograničena na samo subjektivne aspekte djelovanja za drugoga, mora se ponovno promisliti u njezinoj istinskoj valjanosti vrhovnog i općeg kriterija cjelokupne socijalne etike“ (Kompendij socijalnog nauka crkve). Nužna promjena energetskog obrasca treba osigurati da svatko bude opskrbljen s dovoljno energije potrebne za dostojan život. U pregovorima o energetici, u načinu djelovanja ustanova, u društvenoj odgovornosti kompanija nužno je potrebna „nova solidarnost, posebice u odnosima između država u razvoju i onih koje su visoko industrijalizirane“ (papa Ivan Pavao II. u poruci iz 1990.), kao i unutar pojedine zemlje. Rastuća svijest o globalnoj energetskoj potrošnji treba biti praćena „učinkovitom promjenom mentaliteta, kao i usvajanje novih životnih stilova u kojima će traženje istinitog, i lijepog, i dobrog, i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta biti element koji će vladati izborom potrošnje, štednje i investicija“ („Caritas in veritate“).

Živjeti energetsku etiku proizlazi iz sveopćeg poziva na svetost. Dokument Drugog vatikanskog sabora „Lumen gentium“ (Svjetlo naroda) kaže da su laici „pozvani na svetost“, tako da „traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu“. Oni moraju „spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenoga na slavu Božju“, kao i „prilike u svijetu, ako gdje na grijeh potiču“. U svijetu ima dovoljno energenata za sve, ali su još uvijek nepravedno raspoređeni. Sveti Ivana XXIII. poručuje: „Gospodarsko se blagostanje nekoga naroda ima mjeriti ne toliko po sveukupnoj količini dobara što ih posjeduje nego, radije, po njihovoj pravednoj raspodjeli, tako da se svi u državi mogu razvijati i usavršavati“ („Mater et magistra“).

Razmatranje se može zaključiti riječima svetog Ivana Pavla II. iz njegove druge po redu enciklike „Dives in misericordia“ (Bogat milosrđem): „Zacijelo, u tom pravcu nas vodi i Drugi vatikanski sabor kada, opetovano govoreći o potrebi da svijet učinimo čovječnijim, označuje poslanje Crkve u suvremenom svijetu kao ostvarenje te zadaće. Svijet ljudi može postajati uvijek sve čovječnijim jedino ako u mnogostruko područje međuljudskih i društvenih odnosa zajedno s pravednošću unesemo onu milosrdnu ljubav koja tvori mesijansku poruku Evanđelja.“

Oznake: energetika, Ivan Pavao II