vidrin s.

subota, 28.02.2009.

MOĆNA I PRECIJENJENA

Tagore je rekao da je Ljubav rijetka ko repata kometa. I da u telefonskom imeniku nema moćnika koji bi nas nazvao. Dodajem, Ljubav je ipak jedna jako moćna, ali i precijenjena stvarca. I tonu prerazličitih osjećaja mora, jadna, pokriti. Lako je zamijeniti je sa onom najobičnijom strašću, s povećim adrenalinom u krvi, najbezazlenijom požudom. S naklonošću, gotovo prijateljskom simpatijom. Može je se zabunom zamijeniti i sa onom groznom usamljenošću, potrebom ili običnom ljubavlju prema sebi. To se zapravo najčešće i događa. Kemijska neravnoteža u mozgu, malo neiživljenih osjećaja pripadanja i..hop!..već smo ulovljeni u mrežu svojih i tuđih očekivanja. Ljubav je precijenjena, svakako. Opravdanje je za preljub.Može li biti vječna i bezuvjetna? Nekako je postala mjera svih stvari i samo ona može našem životu dati smisao. All you need is love, raparapara..I to ne bilo koja i bilo kakva. Samo uzvraćena, dakako. Prvo pitanje nekog starog znanca: i, kako ljubav? A ne ono, kak si, di si, imaš li kućnog ljubimca, jesi jela sarmu, idemo na cugu..? Pritom vjerojatno nije stvarno očekivao kako ću mu reći da volim točno onoliko ljudi koliko imam prstiju na jednom ruci, i to ih volim usprkos svemu, a ne nužno zato jer su prema meni dobri, uviđavni i puni podrške, bar ne uvijek. A od njih par, ljubim samo jedno malo Gunđalo koje ima nos sličan mojemu, a i to samo onda kad mu se prikradem i ukradem mu komadić obraza za pusu. I tako, ako ne ljubiš, ne voliš, bar ne uzvraćeno, biće na dvije noge, onda se zapravo i ne vidi koji smisao ima tvoje bijedno postojanje na ovom svijetu..Teror ljubavlju, kao i ljepotom, u potpunosti obilježava vrijeme u kojem živimo. I to me ljuti!!A i Ljubav kao i Ljepota najkrhkiji su i najrelativniji osjećaji koji postoje! Ne, nisam ja sad tu nešto pametna.Naravno da sam se navukla. Film nije film ako nema bar jednu dramu, ljubavnu da se razumijemo, u pozadini cijele priče. Dramu, utoliko što se radi o nekoj ljubavi za koju se valja boriti, na koju treba čekati i za kojom treba isplakati bar hektolitricu suza, da bi bila istinska, moćna i vrijedna. Knjiga nije knjiga, ako ne očekujemo da će se netko tu ipak skompati...Frendicu pitaš ima li što novoga, ne misleći pritom da li je možda prestala pušiti ili skinula koju kilicu, nego javlja li joj se taj i taj. Pa ako joj se ne javlja, ako je sama, ako nikog ne voli i ne ljubi..kako je onda još živa?!! Ako vas je ikada boljelo, to nije bila ljubav. Boljela su vas vaša očekivanja. Jučer sam jedva prestala plakati. Sade Adu: By your side. Ljubavna pjesma? Poslušajte ponovno. Riječi. Meni se čini da je i njoj odlutao voljeni pas. Sam je, na hladnoći i ne može ući unutra. Kako je mogao i pomisliti da će ga ostaviti sada, kad je on loše i na koljenima..Privit će ga nježno sebi i odnijeti kući..Da, baš tako kaže..sigurno ne pjeva o voljenom čovjeku..Ljubav je krhka stvarca. I rijetka ko repata kometa. A kad i nema moćnika u telefonskom imeniku koji bi vas nazvao, uvijek se možete vratiti onoj jedinoj, iskrenoj, utemeljenoj i bezuvjetnoj ljubavi. Prema samima sebi. I ostanite tu. Na svojoj strani. Kako ljubav? Nikad bolje!

petak, 27.02.2009.

ZATURENO ZRNO

Ostavi me nasamo
da se izgubim, da me nema.
U bolu se ja neprestano rađam.
Mene i moje zemlje nikad neće nestati.
To što ima oranica mnogo i pisama,
pitanje je samo klime.
Često sam zrno malo i nepotrebno
koje klija i na tlu od kamena.
Sudbina vremena zarasla je u moj korijen.
Doći će trenutak, godina možda,
kada ću i ja slaviti žetvu.
Sve ono što je kroz moj život prošlo,
sada pjeva moju himnu.

( Radovan Pavlovski )

subota, 21.02.2009.

KAD OVISNIK O LJUBAVI PUŠTA ZMAJA

Kad se čovjeku dogodi neko oslobođenje od nečega, pjesnici to znaju uspoređivati s puštanjem zmaja kroz prozor ili s naglim pljuskom...Neki pak s novim početkom i restartiranjem..Kako god to silno olakšanje nazvali, prije njega bili smo u nekoj tamnici u koju smo se često dobrovoljno zatvorili, potpuno sami zatočili, bez svjetla, bez zvukova i tu smo zadovoljavali samo one primarne potrebe. Vegetirali smo poput biljke usred zime. Stalno smo opsesivno razmišljali samo o jednome.
Živjeli smo u jednoj maloj školjci u kojoj nam je bilo tijesno, u kojoj smo bili sami, u kojoj nikoga nismo mogli voljeti, razumijeti ili trebati. Tamo smo voljeli samo svoje uspomene.
Bilo da se radi o okončavanju nekog mukotrpnog projekta, nad kojim smo prolili puno znoja i strepili hoćemo li ga uspješno i u roku privesti kraju, pa smo ostajali u uredu dugo i predugo, sve podređujući poslu ... Ili se radilo o bilo kojoj obavezi koja nam je stajala nad glavom poput sjene giljotine, ili smo se riješili neke gadne navike, opsesije nečim ili nekim, ili smo naprosto nekoga prestali zazivati u snovima, maštati da će nam se netko vratiti...U svim tim slučajevima, kad prođe ono najgore, kad stanu ubitačne maštarije, osjećamo se kao da nam je „ kamen pao sa srca“ i počnemo konačno doživljavati boje, pa u dućanu odaberemo predivne crvene cipelice koje liče na novu ljubav..umjesto crnih ili smeđih.. Napokon nam se vrati i čulo mirisa, mmm.. upravo su mi zamirišale ljubice....Kao da smo dugo izbivali ili kao nakon neke duge i teške bolesti koja nas je držala prikovanim za krevet, konačno znamo koje je godišnje doba, primjećujemo zainteresirane poglede i pitamo se gdje su dosad bili.. Gle, nove knjige na policama knjižara, o Bože koja slatka beba, a još mi se i smije.... jeftini i lijepi remeni u Guliveru...divna pjesma na radiju...svi su ljudi tako ljubazni....Da, to je povratak u život, buđenje, rađanje..Al zar smo trebali biti tako dugo u mraku?! Znam, i lukovica cvijeta mora provesti dio života u mraku, da bi dala život, ali život je prekratak za preduga razdoblja tzv. sitnog života, ili života na kapaljku! Žrtvovali smo prelijepe trenutke koji su samo neprimijećeno prolazili pored nas, dok smo bili kao pod hipnozom.. Nije li opsesivnost bilo koje vrste zapravo poluživot? Još ajde kad ste opsjednuti poslom koji vam je izvrsno plaćen, pa živite bar nekoliko dana životom dostojnim čovjeka...Al što je, kad ste opsjednuti s nečim što je davno prošlo, jer se ne možete tek tako pomiriti s činjenicom da nešto tako lijepo može samo tako proći i ne vratiti vam se nikada..pa se čak mučite pitanjima: jesam li uživala koliko treba..jesam li mogla to nekako zadržati..jesam li sama skrivila prekid...mogu li dalje..Neko razumno vrijeme potrebno je da bi se čovjek u potpunosti oporavio..To je žalovanje, normalan proces nakon svih rastanaka...Pa svugdje vidite samo njegove oči, sve vam se žene odjednom smiju poput nje, prazne su vam ruke nakon što ih je on bez prestanka milovao, na onom vas je parkiralištu strastveno poljubio...Ulovite se kako joj na Cvjetnom placu kupujete proljetni buketić, a onda se zapanjeno sjetite da više niste zajedno...Sve je to normalno ako traje jedno određeno vrijeme, al ako vas onemogućava u normalnom životu, ako vam isuviše dugo sjećanje na nekoga zaleđuje osmijeh, zatomljuje sreću, okiva vam srce ledom..Ako vam tuga zbog nekoga utječe i na pad imuniteta, pa ste neprestano bolesni, jer se jednostavno ne možete naviknuti na stvari koje završe, poput Prousta, nemojte se predugo prepuštati tuzi! Ako nešto završi bez da se pretvori u nešto ljepše, u nešto novo, u neki viši oblik, ako samo prestane..bolje je da je tako..za vas je bolje!
Bavite se teškim fizičkim radom!Ne slušajte tužne pjesme, ne gledajte ljubavne drame, prestanite se mučiti! Život je vani tako lijep i mirisan i čeka na vas. Sjetite se što rade teški narkomani na liječenju od ovisnosti: šačica ljudi koji su u sličnom problemu, potpora, smijeh, pjesma, razumijevanje, razgovori, analize, plač, borba, osvještavanje problema, gnjev i srdžba, a onda mirenje..Uopće neće biti lako. Vraćat će vam se njegove oči, ali ih nećete tako očajnički trebati. A ako se vam se koji put i vrati ta potreba da maštate o nekome, sjetite se što nam Tagore kaže: „Gostima koji moraju ići, izbriši sve tragove njihovih stopa...“ Puštam svoga zmaja i zatvaram prozor. Vani pada ljubičasti sumrak, kupila sam crvene cipele koje liče na novu ljubav. Znam da me on više ne treba i ne voli. Da je naš san davno prošao. Da i bezvremenu ljubav treba njegovati poput običnog travnjaka i da je sada prekasno.... Gle, ona beba mi se nasmiješila...Moj mali zmaj već je visoko na nebu..Možda ga ugledate ako dan bude vedar i vjetar povoljan.

subota, 14.02.2009.

i ovo sam ja......:))))) valjda Santea zna:)))

myspace layouts

DRUKČIJA VRSTA LJUBAVI

Bila sam danas s mojim dječakom po gradu. I to je poseban izlazak, posebna vrsta Ljubavi, na Valentinovo. Skockala se ja, skockal se i on. Paperje od brčića nije dirao..nek malo rastu, kaže šeretski. Ima 15. Sav je važan. U busu na pristojnoj udaljenosti od mene. Neka, kužim ga. Najgore mi je znalo biti kad mi je mama u tim godinama pružala ruku na izlasku iz tramvaja...za propast u zemlju od srama:))) U busu neke tri curice. Gledaju ga i smijulje se, a on okreće očima. Gledam kakti kroz prozor, a zapravo škiljim ispod trepavica i smijuckam se u sebi. Curkama se sviđa...ajme kad je lijep:)))
Mislili smo ići u kino, al planira ići navečer van, mora se još bolje srediti:)) Otfuram ja njega lijepo u jedan krasan restoran. Zaželjeli se mi ćevapa, al i fine atmosfere, pa da spojimo u jedno. Romantična muzikica svira, za stolovima nisu falimtebože sami parovi, a on i ja sjedamo za krasno uređen stol. Dolazi konobar i donosi nam menu. Čitamo, pogledavamo se, pa opet čitamo..zbunjeni smo: neeeeema ćeeeeeevapaaaaaaaaa:((( Neeemaa!Prilazi nam striček konobar, a on i ja u isti glas: Zar nemate...ćevapeeee???
Konobar se obraća meni: Gospođo, zar ćevape na Valentinovo?
Hm khm...nakašljem se malo i svrnem pogled na popis jela...A ražnjiće imate?
Imamo gospođo.
Pa zarrrrr ražnjiće na Valentinovo????
Bila sam danas jako jako ponosna na svoga dječaka. Za zadnjih deset kuna kupio mi je kod neke prozeble staričice na Dolcu buketić kukurijeka...učinio je dvostruko dobro djelo:)))
I nije se sramio skoro nimalo....što s mamom provodi dio Valentinovog...



Željela sam mu pokazati primjerom...Ruže...pokloni...srčeka...sve one isprazne riječi....sve to odmah pada u vodu, ako svaki dan nisi, prema onom koga voliš, topao i ne poklanjaš mu od srca, dio svoga vremena...dio svoga svemira...
Posebna je to vrsta ljubavi...Moj Dječak i ja...dva vihora...svađalice i inatljivci...nadmudrujemo se i igramo...najviše možemo jedno drugo razveseliti, najviše možemo jedno drugo rastužiti...a zapravo se nježno volimo...
Na pothodniku hodam ispred njega, a on zastaje i kupuje malo crveno srce..ništa ne pitam....sretna sam jer -voli:)))

14.02.2009. u 20:14 • 2 Komentara • Print • #

petak, 13.02.2009.

SRCE OD MALINA (Danu)

Drago moje,
tvoji su obrazi kao i tvoja duša,
stvoreni za poljupce
(koje sada naravno odbijaš, da ne bi netko vidio)
kada se smiješ sve zvijezde padalice
požele se skloniti u tvoje zjenice,
stabla te usmjeravaju granama...
kada se ljutiš
svi oni divlji i hladni potoci poteku....
Maleno moje,
sjećaš li se kad smo zajedno tražili
ono čudovište ispod tvog kreveta
i rugali se skupa jer smo ga otjerali...
sad ga tražiš sam jer mi ne smiješ reći
da se bojiš..
(...udaljuješ se jer postaješ mali hrabri muškarac...)
Zlato moje,
želim sačuvati tvoje srce
za Ljubav koja čekat će te na svakom koraku
za želje koje moraju biti velike i neumjerene
za snove koje nikada ne smiješ prerasti
za potrebe slabijih od tebe
za srce od malina
Dušo moja,
srce od malina svaki se dan izrađuje i daje
toplina je ono što pomaže
cvijetu cvasti
trešnji dozoriti
livadi rasti
bježi od svega što ne voli tvoj smijeh,
kad zapjevaš cijeli svemir mora stati,
sva čudovišta ovog svijeta uginuti od tvoje vedrine...
Drago moje,
tvoji su obrazi kao i tvoja duša
ko stvoreni za poljupce
srce od malina svaki se dan izrađuje i daje
toplina je ono što pomaže
cvijetu cvasti
trešnji dozoriti
livadi rasti
pa kako ne bi nama....






" Uopće nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru il domaće zadaće. Najveća nevolja na svijetu je, sine moj, imati neuredan um!" (M. Antić)

13.02.2009. u 19:04 • 4 Komentara • Print • #

srijeda, 11.02.2009.

FRANCUSKA TORTA I MRVICE

Eh da, di smo ono stali...Leptiri i komunikacija..hm...Utišala sam one blesave leptire u svom trbuhu i pokušavam uživati u običnom ljudskom razgovoru, izmijenjivanju misli, malo nježnosti, privremenog pripadanja, slučajnog širenja zjenica i u požudi. Mrvice? Ne, puno je to nakon mnogo vremena. I meni sasvim dovoljno. Trenutno. Više si ni ne možemo pružiti. Zavaravam li ja to samu sebe? Mogu li ja uopće sada i pružiti nešto više? Dati srce? Treba li meni više? Rastužuje li me činjenica da ćeš otići u svoj dalek svijet, i to bez imalo žaljenja? Jesam li došla k sebi? Još smo obični stranci. Strancu se najlakše povjeriti. Strancu je najlakše biti iskren. Ne taktiziram. Prepuštam se. Trenutku. Najprije smo bili gluhi i slijepi. Pisali smo si riječi usred tame i usamljenosti. Noćima. Mjesec dana.Tražili skriveni smisao i gušili se u nesporazumima.Onda smo uveli ton, zvuk, osjetiii glasove, vibru i zračenje. Toplo šaputanje. Slušalica ispod poplona. I to nije niti moglo biti dovoljno. Znatiželja je ubila mačku. Svi dodiri naši toliko su prepoznatljivi, kao da se znamo bar sto dvadeset godina, kao da smo oduvijek na istom zemljopisnom meridijanu. Kao da godinama već pecamo u istoj vali, ljubimo se u istoj marini. Ti uporno objašnjavaš kako savršenstvo ne postoji, ja tebi kako ne odustajem od potrage. I znam već unaprijed što ćeš reći i o sebi i o nama. Ti pomno paziš da ja ne počnem ufuravati neke filmove. One ženske filmove. O pripadanju. Naš je odnos poput vage koja nikako da se pomakne, nikako da kod nekog nešto prevagne. Nikad ne tražim više nego što mogu dobiti.Tvoja zadrška radi meni zadršku. Moje polovično izaziva tvoje. Al pustim li zanos da me preplavi, pustim li na slobodu sebe i svoju ljubavnu pijavicu, onda ću teško natrag. Nisam srce našla u vagonu. Ne mogu mu to raditi svake dvije godine.
Kao rijeka, maštom nadopunjujem zaborave. Naviknuta na čistu nježnost, uspavljujem te. Prema mrvicama ne mogu se niti ponašati drukčije, nego prebaciti se na svoj prelijep bok i okrenuti ti leđa.Kao u mom snu, u kojem hodam samo u najlonkama i svima objašnjavam da je to moje potpuno pravo...Možda će ovaj proljetni vjetar ispuhati iz moje glave blesave misli o pripadanju. Jer mogu pripadati svakome i nikome. U svaku se tvoju boru smijačicu uvući, potruditi se bez truda, jer znam sve unaprijed. Mogu te bez imalo truda ljubiti. Nećeš osjetiti razliku kad odlaziš tako lako. Nema mjesta žaljenju. Ne kužiš da što god rekao, dao ili učinio, za mene to su tek mrvice nekad davno pojedenog kruha..toplog i mekog...Kad u noći zagrmi jako, a ja u nepoznatom gradu u nepoznatoj sobi, tek nagađam kako ću sutra pronaći put do doma..ili kad sva sretna zvonim na tvoja vrata, a ti mi se javljaš izdaleka jer već si otišao davno...nije bilo obećanja...samo možda...Mogu reći samoj sebi: prelako, prejednostavno, ostala sam ipak miljama daleko, al ni tamo me više ništa ne boli. Postala sam ipak previše svoja, previše samoj sebi dovoljna. I najpotrebnija. Hodam ulicom sva pokisla. Jedem čokoladu koju sam ti kupila.I ponavljam poput mantre: ja sam francuska torta, ja sam francuska torta, ja sam francuska torta....Usprkos svemu, nisam srce našla u vagonu. Ne mogu mu to raditi svake dvije godine. Pa otvaram kišobran i hodam ususret kiši i vjetru. Mogu pripadati svakome i nikome...ja sam francuska torta....i to su za mene tek mrvice nekad davno pojedenog, toplog i mekog kruha.

http://img223.imageshack.us/my.php?image=98959zl9.gif

11.02.2009. u 22:12 • 5 Komentara • Print • #

četvrtak, 05.02.2009.

SVOJEGLAVI LEPTIRI

Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ga izmislila. Stavljam ruku na trbuh. Meko smirujem i uspavljujem leptire koji se bude na dnu moje čahure. Nemoguće je zaštititi se od toga. Zato koračam nogu pred nogu, lijeno uživam u ovom ranoproljetnom blagom suncu i svjetlosti čudnoj koja me obuzela. Osjećam kako mi se zlati kosa. Osjećam vjetrić koji se poigrava rubom moje haljine. Nazvat ću to običnim prosipanjem topline. Al ne znam hoće li zato postati obično. Daješ mi smijeh. Odzvanja mojim uredom, hodnicima, razlijeva se stepenicama, začuđuje i nasmijava slučajne prolaznike. Taj moj smijeh kojim smijem se kad me nazoveš i pričaš, kad mi se diviš i kad se razumijemo kao da se znamo barem 120 godina. Gledam neku djevojčicu na livadi kako pušta zmaja. Na raskršću, u autu, čovjek se smješka i pušta me da prijeđem ulicu. Ludo je i opojno poput mirisa zumbula. Opasno.Nemoguće ignorirati. Mamiš me i dozivaš. Mic mic. Pecaš me udicom bez pravog mamca, kao da sam neka izgladnjela riba. Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ga izmislila. Poznajem i sebe predobro. Pa kočim. U mjestu. Inzistiram na prijateljskom razgovoru. E da mi je sad kontaktirati s Planchem i Pfizerom, s poznatim farmaceutskim parom koji upravo rade na novom lijeku-protiv zaljubljivanja. Bila bih im pravi pokusni kunić! Njihovi bi tajni sastojci možda i uspješno zaskočili ovu glupavu aminokiselinu koju trenutno luči moj blesavi mozak. Al svjesna sam još svega u potpunosti. Pa gledam sebe kako ne spavam, ne jedem, već samo rastreseno buljatam u display svog mobitela...Dvije tabletice ujutro, dvije navečer..i evo mene, nakon dva tjedna ko nova, bistrih očiju i hladnoga uma, pažljivo osluškujem što mi to NOVO imaš za reći i da li je to za mene i da li mi treba...Ovako, ostavljena na milost i nemilost pravoj buri neiživljenih osjećaja, govorim samoj sebi da mi upravo to treba, da od toga samo postajem ljepša, da mi se oči i kosa sjaje, da prirodno i bez pola muke mršavim, i da dolazi proljeće i moj se organizam budi, i slične blablabla tričarije. No činjenica jest da sam natukla visok telefonski račun. Za puno smijeha i fantazije. I to je činjenica.Pa se opterećujem obavezama, pravim i izmišljenima. Nisam ja od jučer. Planiram dane da mi budu ispunjeni do ruba. Da ne mislim o riječima koje smo si rekli, o tvom veselom i upornom nasmijavanju, o komunikaciji koja nam teče multimedijalno lako i bez opterećenja. Okrećem se sebi. Više nisam klinka. Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ja izmislila. Stavljam ruku na trbuh. Pssst...meko smirujem i uspavljujem one lude leptire u trbuhu, koji se već razgovaraju,a uskoro će osnivati škole, tražiti pravo glasa i sl.
Opet se javljaš, kosa mi poskakuje od smijeha, sva sjajim od zadovoljstva zbog najobičnije poruke, nabavljam novu jeftiniju tarifu..Nemoguće je, nemoguće je zaštititi se od toga....

05.02.2009. u 21:52 • 10 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.