Marketing
KAD OVISNIK O LJUBAVI PUŠTA ZMAJA
Kad se čovjeku dogodi neko oslobođenje od nečega, pjesnici to znaju uspoređivati s puštanjem zmaja kroz prozor ili s naglim pljuskom...Neki pak s novim početkom i restartiranjem..Kako god to silno olakšanje nazvali, prije njega bili smo u nekoj tamnici u koju smo se često dobrovoljno zatvorili, potpuno sami zatočili, bez svjetla, bez zvukova i tu smo zadovoljavali samo one primarne potrebe. Vegetirali smo poput biljke usred zime. Stalno smo opsesivno razmišljali samo o jednome.
Živjeli smo u jednoj maloj školjci u kojoj nam je bilo tijesno, u kojoj smo bili sami, u kojoj nikoga nismo mogli voljeti, razumijeti ili trebati. Tamo smo voljeli samo svoje uspomene.
Bilo da se radi o okončavanju nekog mukotrpnog projekta, nad kojim smo prolili puno znoja i strepili hoćemo li ga uspješno i u roku privesti kraju, pa smo ostajali u uredu dugo i predugo, sve podređujući poslu ... Ili se radilo o bilo kojoj obavezi koja nam je stajala nad glavom poput sjene giljotine, ili smo se riješili neke gadne navike, opsesije nečim ili nekim, ili smo naprosto nekoga prestali zazivati u snovima, maštati da će nam se netko vratiti...U svim tim slučajevima, kad prođe ono najgore, kad stanu ubitačne maštarije, osjećamo se kao da nam je „ kamen pao sa srca“ i počnemo konačno doživljavati boje, pa u dućanu odaberemo predivne crvene cipelice koje liče na novu ljubav..umjesto crnih ili smeđih.. Napokon nam se vrati i čulo mirisa, mmm.. upravo su mi zamirišale ljubice....Kao da smo dugo izbivali ili kao nakon neke duge i teške bolesti koja nas je držala prikovanim za krevet, konačno znamo koje je godišnje doba, primjećujemo zainteresirane poglede i pitamo se gdje su dosad bili.. Gle, nove knjige na policama knjižara, o Bože koja slatka beba, a još mi se i smije.... jeftini i lijepi remeni u Guliveru...divna pjesma na radiju...svi su ljudi tako ljubazni....Da, to je povratak u život, buđenje, rađanje..Al zar smo trebali biti tako dugo u mraku?! Znam, i lukovica cvijeta mora provesti dio života u mraku, da bi dala život, ali život je prekratak za preduga razdoblja tzv. sitnog života, ili života na kapaljku! Žrtvovali smo prelijepe trenutke koji su samo neprimijećeno prolazili pored nas, dok smo bili kao pod hipnozom.. Nije li opsesivnost bilo koje vrste zapravo poluživot? Još ajde kad ste opsjednuti poslom koji vam je izvrsno plaćen, pa živite bar nekoliko dana životom dostojnim čovjeka...Al što je, kad ste opsjednuti s nečim što je davno prošlo, jer se ne možete tek tako pomiriti s činjenicom da nešto tako lijepo može samo tako proći i ne vratiti vam se nikada..pa se čak mučite pitanjima: jesam li uživala koliko treba..jesam li mogla to nekako zadržati..jesam li sama skrivila prekid...mogu li dalje..Neko razumno vrijeme potrebno je da bi se čovjek u potpunosti oporavio..To je žalovanje, normalan proces nakon svih rastanaka...Pa svugdje vidite samo njegove oči, sve vam se žene odjednom smiju poput nje, prazne su vam ruke nakon što ih je on bez prestanka milovao, na onom vas je parkiralištu strastveno poljubio...Ulovite se kako joj na Cvjetnom placu kupujete proljetni buketić, a onda se zapanjeno sjetite da više niste zajedno...Sve je to normalno ako traje jedno određeno vrijeme, al ako vas onemogućava u normalnom životu, ako vam isuviše dugo sjećanje na nekoga zaleđuje osmijeh, zatomljuje sreću, okiva vam srce ledom..Ako vam tuga zbog nekoga utječe i na pad imuniteta, pa ste neprestano bolesni, jer se jednostavno ne možete naviknuti na stvari koje završe, poput Prousta, nemojte se predugo prepuštati tuzi! Ako nešto završi bez da se pretvori u nešto ljepše, u nešto novo, u neki viši oblik, ako samo prestane..bolje je da je tako..za vas je bolje!
Bavite se teškim fizičkim radom!Ne slušajte tužne pjesme, ne gledajte ljubavne drame, prestanite se mučiti! Život je vani tako lijep i mirisan i čeka na vas. Sjetite se što rade teški narkomani na liječenju od ovisnosti: šačica ljudi koji su u sličnom problemu, potpora, smijeh, pjesma, razumijevanje, razgovori, analize, plač, borba, osvještavanje problema, gnjev i srdžba, a onda mirenje..Uopće neće biti lako. Vraćat će vam se njegove oči, ali ih nećete tako očajnički trebati. A ako se vam se koji put i vrati ta potreba da maštate o nekome, sjetite se što nam Tagore kaže: „Gostima koji moraju ići, izbriši sve tragove njihovih stopa...“ Puštam svoga zmaja i zatvaram prozor. Vani pada ljubičasti sumrak, kupila sam crvene cipele koje liče na novu ljubav. Znam da me on više ne treba i ne voli. Da je naš san davno prošao. Da i bezvremenu ljubav treba njegovati poput običnog travnjaka i da je sada prekasno.... Gle, ona beba mi se nasmiješila...Moj mali zmaj već je visoko na nebu..Možda ga ugledate ako dan bude vedar i vjetar povoljan.
Post je objavljen 21.02.2009. u 17:48 sati.