Marketing
FRANCUSKA TORTA I MRVICE
Eh da, di smo ono stali...Leptiri i komunikacija..hm...Utišala sam one blesave leptire u svom trbuhu i pokušavam uživati u običnom ljudskom razgovoru, izmijenjivanju misli, malo nježnosti, privremenog pripadanja, slučajnog širenja zjenica i u požudi. Mrvice? Ne, puno je to nakon mnogo vremena. I meni sasvim dovoljno. Trenutno. Više si ni ne možemo pružiti. Zavaravam li ja to samu sebe? Mogu li ja uopće sada i pružiti nešto više? Dati srce? Treba li meni više? Rastužuje li me činjenica da ćeš otići u svoj dalek svijet, i to bez imalo žaljenja? Jesam li došla k sebi? Još smo obični stranci. Strancu se najlakše povjeriti. Strancu je najlakše biti iskren. Ne taktiziram. Prepuštam se. Trenutku. Najprije smo bili gluhi i slijepi. Pisali smo si riječi usred tame i usamljenosti. Noćima. Mjesec dana.Tražili skriveni smisao i gušili se u nesporazumima.Onda smo uveli ton, zvuk, osjetiii glasove, vibru i zračenje. Toplo šaputanje. Slušalica ispod poplona. I to nije niti moglo biti dovoljno. Znatiželja je ubila mačku. Svi dodiri naši toliko su prepoznatljivi, kao da se znamo bar sto dvadeset godina, kao da smo oduvijek na istom zemljopisnom meridijanu. Kao da godinama već pecamo u istoj vali, ljubimo se u istoj marini. Ti uporno objašnjavaš kako savršenstvo ne postoji, ja tebi kako ne odustajem od potrage. I znam već unaprijed što ćeš reći i o sebi i o nama. Ti pomno paziš da ja ne počnem ufuravati neke filmove. One ženske filmove. O pripadanju. Naš je odnos poput vage koja nikako da se pomakne, nikako da kod nekog nešto prevagne. Nikad ne tražim više nego što mogu dobiti.Tvoja zadrška radi meni zadršku. Moje polovično izaziva tvoje. Al pustim li zanos da me preplavi, pustim li na slobodu sebe i svoju ljubavnu pijavicu, onda ću teško natrag. Nisam srce našla u vagonu. Ne mogu mu to raditi svake dvije godine.
Kao rijeka, maštom nadopunjujem zaborave. Naviknuta na čistu nježnost, uspavljujem te. Prema mrvicama ne mogu se niti ponašati drukčije, nego prebaciti se na svoj prelijep bok i okrenuti ti leđa.Kao u mom snu, u kojem hodam samo u najlonkama i svima objašnjavam da je to moje potpuno pravo...Možda će ovaj proljetni vjetar ispuhati iz moje glave blesave misli o pripadanju. Jer mogu pripadati svakome i nikome. U svaku se tvoju boru smijačicu uvući, potruditi se bez truda, jer znam sve unaprijed. Mogu te bez imalo truda ljubiti. Nećeš osjetiti razliku kad odlaziš tako lako. Nema mjesta žaljenju. Ne kužiš da što god rekao, dao ili učinio, za mene to su tek mrvice nekad davno pojedenog kruha..toplog i mekog...Kad u noći zagrmi jako, a ja u nepoznatom gradu u nepoznatoj sobi, tek nagađam kako ću sutra pronaći put do doma..ili kad sva sretna zvonim na tvoja vrata, a ti mi se javljaš izdaleka jer već si otišao davno...nije bilo obećanja...samo možda...Mogu reći samoj sebi: prelako, prejednostavno, ostala sam ipak miljama daleko, al ni tamo me više ništa ne boli. Postala sam ipak previše svoja, previše samoj sebi dovoljna. I najpotrebnija. Hodam ulicom sva pokisla. Jedem čokoladu koju sam ti kupila.I ponavljam poput mantre: ja sam francuska torta, ja sam francuska torta, ja sam francuska torta....Usprkos svemu, nisam srce našla u vagonu. Ne mogu mu to raditi svake dvije godine. Pa otvaram kišobran i hodam ususret kiši i vjetru. Mogu pripadati svakome i nikome...ja sam francuska torta....i to su za mene tek mrvice nekad davno pojedenog, toplog i mekog kruha.
http://img223.imageshack.us/my.php?image=98959zl9.gif
Post je objavljen 11.02.2009. u 22:12 sati.