Marketing
SVOJEGLAVI LEPTIRI
Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ga izmislila. Stavljam ruku na trbuh. Meko smirujem i uspavljujem leptire koji se bude na dnu moje čahure. Nemoguće je zaštititi se od toga. Zato koračam nogu pred nogu, lijeno uživam u ovom ranoproljetnom blagom suncu i svjetlosti čudnoj koja me obuzela. Osjećam kako mi se zlati kosa. Osjećam vjetrić koji se poigrava rubom moje haljine. Nazvat ću to običnim prosipanjem topline. Al ne znam hoće li zato postati obično. Daješ mi smijeh. Odzvanja mojim uredom, hodnicima, razlijeva se stepenicama, začuđuje i nasmijava slučajne prolaznike. Taj moj smijeh kojim smijem se kad me nazoveš i pričaš, kad mi se diviš i kad se razumijemo kao da se znamo barem 120 godina. Gledam neku djevojčicu na livadi kako pušta zmaja. Na raskršću, u autu, čovjek se smješka i pušta me da prijeđem ulicu. Ludo je i opojno poput mirisa zumbula. Opasno.Nemoguće ignorirati. Mamiš me i dozivaš. Mic mic. Pecaš me udicom bez pravog mamca, kao da sam neka izgladnjela riba. Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ga izmislila. Poznajem i sebe predobro. Pa kočim. U mjestu. Inzistiram na prijateljskom razgovoru. E da mi je sad kontaktirati s Planchem i Pfizerom, s poznatim farmaceutskim parom koji upravo rade na novom lijeku-protiv zaljubljivanja. Bila bih im pravi pokusni kunić! Njihovi bi tajni sastojci možda i uspješno zaskočili ovu glupavu aminokiselinu koju trenutno luči moj blesavi mozak. Al svjesna sam još svega u potpunosti. Pa gledam sebe kako ne spavam, ne jedem, već samo rastreseno buljatam u display svog mobitela...Dvije tabletice ujutro, dvije navečer..i evo mene, nakon dva tjedna ko nova, bistrih očiju i hladnoga uma, pažljivo osluškujem što mi to NOVO imaš za reći i da li je to za mene i da li mi treba...Ovako, ostavljena na milost i nemilost pravoj buri neiživljenih osjećaja, govorim samoj sebi da mi upravo to treba, da od toga samo postajem ljepša, da mi se oči i kosa sjaje, da prirodno i bez pola muke mršavim, i da dolazi proljeće i moj se organizam budi, i slične blablabla tričarije. No činjenica jest da sam natukla visok telefonski račun. Za puno smijeha i fantazije. I to je činjenica.Pa se opterećujem obavezama, pravim i izmišljenima. Nisam ja od jučer. Planiram dane da mi budu ispunjeni do ruba. Da ne mislim o riječima koje smo si rekli, o tvom veselom i upornom nasmijavanju, o komunikaciji koja nam teče multimedijalno lako i bez opterećenja. Okrećem se sebi. Više nisam klinka. Poznajem ja taj osjećaj odavno, kao da sam ja izmislila. Stavljam ruku na trbuh. Pssst...meko smirujem i uspavljujem one lude leptire u trbuhu, koji se već razgovaraju,a uskoro će osnivati škole, tražiti pravo glasa i sl.
Opet se javljaš, kosa mi poskakuje od smijeha, sva sjajim od zadovoljstva zbog najobičnije poruke, nabavljam novu jeftiniju tarifu..Nemoguće je, nemoguće je zaštititi se od toga....
Post je objavljen 05.02.2009. u 21:52 sati.