NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kenjaža - iz metatekstualnosti u onostranost

Jučer sam pročitao knjižicu "Kenjaža – teorijski pristup" Harryja G. Frankfurta, profesora etike na Sveučilištu u Princetonu. Prvo donosim citat i kratak opis da shvatite o čemu je riječ, a zatim ću vam pokazati hrvatski primjer kenjaže prebacujući fokus s govora na pisanje.

"Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije."

U eseju se nalazi jedan izvrstan primjer kenjaže s Wittgensteinom u glavnoj ulozi koji je svoju filozofsku energiju usmjeravao na iznalaženje onoga što je smatrao podmuklim, narušavateljskim oblicima "besmisla" i borbu protiv njega.
Wittgensteinova poznanica Fanie Pascal je operirala mandule i nakon njegova pitanja kako se osjeća rekla je: "Osjećam se ko pregaženi pas", s gnušanjem je odgovorio: "Ne znaš kako se osjeća pas kad ga pregaze."
Problem s njezinim iskazom jest u tome da on tobože prenosi nešto više nego tek činjenicu da se loše osjeća – opis njezina osjećanja je pretjerano osobit, što Wittgenstein smatra čistim kenjanjem. Njezina pogreška ne leži u tome da se ne uspijeva točno izraziti, već u tome da niti ne pokušava. Frankfurt upravo to nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebrigu za stvarno stanje stvari smatra suštinskim za kenjanje. Kenjator ne odbacuje autoritet istine, kao što to lažac čini, i ne suprotstavlja mu se. On uopće ne obraća pozornost na njega. Samim time, kenjanje je veći neprijatelj istini nego što su to laži.

Ponukan Nemanjinim angažmanom u komentiranju "kritike" Enciklopedije očaja kod Knjiškog droljca, odlučio sam vam podastrijeti primjere kenjaže u suvremenoj "književnoj kritici". Droljac kenjatorskom metodom na dvije kartice teksta analizira tri kratka romana poentirajući da je Jarak najzanimljiviji suvremeni hrvatski pisac.

"Rekvijem za Kataloniju pisan je u Ich formi a autor vrlo uvjerljivo dočarava surovost rata, mirise baruta, krvi i blata, te boli i patnje ranjavanja, ali i dojmljivo razvija kafkijansko ozračje nelagode i neizvjesnosti izazvano političkim spletkama. Dezorijentiranost - koja je osnovna značajka i ostala dva romana iz knjige – osim u dualitetu hetero i homoseksualnosti, ovdje je prisutna i kroz fluidnost dobra i zla, odnosno relativnost istine naznačene već na početnim stranicama romana kroz upozoravajuće riječi hotelskog recepcionera kako 'nije sve onakvo kakvim se čini'."

Ovo je, dakle, srž prvog romana gdje nam je Droljavi poboldao ključne pojmove kako se putnik namjernik ne bi izgubio u toj dubinskoj analizi.

Kenjaža br. 1

"Roman je pisan u Ich formi."

Oh ja, Hans ich komme, ich komme, ICH forme!

Dezorijentiranost = dualitet hetero i homoseksualnosti, gdje Droljo-Bozzo propušta rabiti pojam biseksualnost na temelju kojega bi izvodio daljnji zaključak (ako je to uopće potrebno). Ali, začudo, konkluzija se gubi u kenjanju «dezorijentiranost je, osim kroz dualitet hetero i homoseksualnosti, ovdje prisutna i kroz fluidnost dobra i zla.»
Buhahaha.
U Bozzinom sustavu vrijednosti homoseksualnost i heteroseksualnost su u vječitom dualitetu što je čak i s medicinskog aspekta nevjerojatno otkriće, a dobro i zlo nisu u sukobu – oni naprosto teku, Heraklitovski rečeno.
Sve se to nastavlja na relativnost istine – paralelu za ovu misao možemo naći u npr. receptu za varivo - onda u ulje dodamo 20 dkg sitno kosanog luka i miješamo dok ne poprimi zlaćanu boju (nešto smo kenjali, ali sami nismo sigurni što, važno je nakucati tih 2 kartice teksta i nekako popuniti prazninu, u glavi).

Kenjaža br. 2

Mučno je čitati ovakve tekstove, ali čovjek sam od riječi pa ću suspregnuti povraćanje i pokušati obraditi barem još jedan primjer. Droljac obožava opise u svojim kritičicama što će možda objasniti njegovu privrženost Radetu-slikaretu, i siguran sam da bi moljavi bio izvrstan pejzažni slikar gdje bi ubrzo dosegnuo kvalitetu Hitlerovih akvarela. Neuki moljo naprosto mora boldati pojmove koje ne razumije, ali mu dobro zvuče (npr. onirizam ili enigmatičnost).

Pogledajmo kako droljac definira metatekstualnost koju Jarak koristi kako bi dosegnuo "onostranost":

"Unatoč spomenutoj sposobnosti deskripcije, Jarak zazire od književnosti na razini 'prepisivanja stvarnosti' i literature kao puke kritike aktualnih devijacija zbilje. Jarak je sklon metafizici i 'stvaranju novih svjetova', a to čini spajanjem krhotina već postojećih, književnih - čitanjem tuđeg predloška on uranja u njegovu stvarnost, 'pounutruje' ju i postaje njezinim dijelom, te je tako čini i svojom, osobnom, intimnom zbiljom, da bi je potom pomiješanu s krhotinama vlastitosti izbacio na papir, stvarajući novu realnost, pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, i naknadno autorsko nadopisivanje, dakako."

Meni stvarno nije jasno kako netko može uopće spominjati temeljne pojmove kojima nije ovladao? "Jarak je sklon metafizici i stvaranju novih svijetova", ahahaha Onda ćemo sve pisce od danas zvati metafizičarima jer svaki od njih stvara neki novi svijet. Pa ovo je sjajno.
Možda je bozzo ipak u suštini filozof? Naime nikako ne mogu dokučiti na što se referira kad govori o metafizici – možda je naprosto mislio na ono što prelazi iskustvo, što je u osnovi transcendentno? Ali ne znam gdje su onda nestali problemi principa bitka, biti bitka, smisla stvarnosti i postojanja?
Pogledajmo kako nam moljo sam denuncira svoju ispraznost:

"Jarak je vodio razgovore s mnogim domaćim piscima i sudionicima književne scene, redovito ih propitujući o njihovom shvaćanju pojma stvarnosti. Nakon čitanja 'Enciklopedije očaja' stječe se dojam kako su sva tri u knjizi zastupljena romana ustvari Jarkov osobni pokušaj pronalaska odgovora na to pitanje, literarnim putem dakako. Osnovna zajednička osobina stvarnosti u tim djelima je njezina nepojmljivost i nekonzistentnost, odnosno fluidnost i nestalnost zbilje; sva tri pripovjedača prilično su dezorijentirana, svijet je za njih nespoznatljivi labirint prepun stranputica i ćorsokaka."

Jarak, dakle, čak niti ne uspijeva postaviti pitanje što je smisao stvarnosti kad je, prema droljavoj analizi, ona fluidna i nestalna. Stvarnost nam, poput pijeska, sipi iz prstiju – odlazi unepovrat.
Možda se droljo poziva na pozitivističko tumačenje metafizike gdje je realno i smisleno samo ono što je u iskustvu, dok je metafizičko besmisleno ili ne ulazi u filozofiju? Ako je tako, onda autoru moramo priznati da je s punim pravom svoj roman nazvao "Encikopedija očaja" znajući da će mu Knjiški moljac u konačnici ipak nekako pružiti odgovor na njegovo vječito pitanje: "Što je to stvarnost?".
Meni bi bilo neugodno pisati ovakva sranja, ali kao što ste vidjeli u uvodu, kenjaža je svuda oko nas. Možda ćete poživjeti dovoljno dugo u ovakvom svijetu ako se opremite dovoljnim količinama toaletnog papira. Posljednje dvije rečenice su odgovor R. Jarku na vječito pitanje što je to stvarnost.