Marketing
TOALETIKA
Nisam besan, samo mi je ritam sna i jave u mistimeingu s CET; mislim da sam ispred svoga vremena.
Nemanja, 'Opšta mesta i časoslov'
I. SVINJSKA ALKA
Svratio sam do Zagreba po Alku. Vodim je sutra u Sinj. Bit će tamo cijeli državni vrh, a bez nje cijela je ta priredba besmislena.
Onda se vraćam na more. Ovdje je dosadno. Jer nema mene.
Magda je cool, a njeni su osporavatelji poput nekog žohara: mogli bi 9 dana živjeti bez glave, a crknuli bi samo zato jer ne bi imali čime žderati. Odvratni kukci, pa to ti je!
Inače, primite na znanje da sam na tragu oštoumne misli da shit can also serve as a matiere-a-penser benevolentno obnovio nepravedno zaboravljenu filozofijsku disciplinu TOALETIKU.
Riječ je o znanosti koja se bavi onime što nam pada na pamet - iako, to da nam nešto pada na pamet još uvijek nije dokaz da išta mislimo, nije li!? - kad ostanemo sami sa sobom, na osami, guzice - kad je o guzici riječ, riječ je o antropološkom središtu suvremenog, perifernog čovječanstava - ušančene u jedan od tri europska paradigmatska toaletna modela:
"In a traditional German toilet, the hole into which shit disappears after we flush is right at the front, so that shit is first laid out for us to sniff and inspect for traces of illness. In the typical French toilet, on the contrary, the hole is at the back, i.e. shit is supposed to disappear as quickly as possible. Finally, the American (Anglo-Saxon) toilet presents a synthesis, a mediation between these opposites: the toilet basin is full of water, so that the shit floats in it, visible, but not to be inspected. No wonder that in the famous discussion of European toilets at the beginning of her half-forgotten Fear of Flying, Erica Jong mockingly claims that 'German toilets are really the key to the horrors of the Third Reich. People who can build toilets like this are capable of anything.' It is clear that none of these versions can be accounted for in purely utilitarian terms: each involves a certain ideological perception of how the subject should relate to excrement.
Hegel was among the first to see in the geographical triad of Germany, France and England an expression of three different existential attitudes: reflective thoroughness (German), revolutionary hastiness (French), utilitarian pragmatism (English). In political terms, this triad can be read as German conservatism, French revolutionary radicalism and English liberalism. In terms of the predominance of one sphere of social life, it is German metaphysics and poetry versus French politics and English economics. The point about toilets is that they enable us not only to discern this triad in the most intimate domain, but also to identify its underlying mechanism in the three different attitudes towards excremental excess: an ambiguous contemplative fascination; a wish to get rid of it as fast as possible; a pragmatic decision to treat it as ordinary and dispose of it in an appropriate way. It is easy for an academic at a round table to claim that we live in a post-ideological universe, but the moment he visits the lavatory after the heated discussion, he is again knee-deep in ideology."
Tako blaženo is-pražnjeni (šunyata, Nagarđuna) netrimice motrimo (theoria) ideje/misli zapisane na vratima nekog usputnog toaleta u kojem smo se igrom slučaja netom zatekli - ovaj se dio toaletike bavi, kao što je vidljivo, pitanjem (i odgovorom na to pitanje): Kako živjeti u skladu s drugima? - ili pak usredsregjeno zurimo u vrh nosa ili pupka, kao kakvi omphalopsihi kontemplirajući u dobropoznatom i ugodnom okolišu vlastita toaleta misao koja je vrlo često točan odgovor na pitanje: Kako živjeti u skladu sa samim sobom?
Na prvi je pogled vidljivo da je Toaletika radikalan odgovor na Kenjažu, kako je kritički definira profesor H.G.Frankurt.
Ovim ćemo se sranjem baviti cijeli jesenji semestar.
Jedva čekate? Ne želite da baš sad odem, sad kad je najbolje?
Tko vas jebe; kako se ono kaže: Shit happens!
P.S.
Magda, jesi li znala da je Jelibor Čimpanza (nee 1969.) odrastao u rodilištu? Nitko nije htio uzeti takvu zgužvanu odurnu nakaradu - čudno, ali čak ni lokalni HDZ! - pak su ga zbrinuli kao urednika u tjedniku 'Lipov kurac'. Tamo gleda kroz prozor, odlazi na obroke, čeka smrt i snatri o kramovima, a sustavnije je jedno vrijeme pratio kretanje tramvaja br. 2 i književnu produkciju jednog pisca u devedesetima. Objavio je nenametljivi zapis "Kravice Andrije Poplina' (Dyrieuxxl, Zagreb 2003), u kojoj se bavi s dvije kravice susjeda Andrije Poplina: prvo s jednom, en face, pa sa drugom, iz profila: temeljito, dubinski, tako te im je pjena izbila na kravlje, spužvaste, ružičaste odvratnoslinave od sladostrašća što su netom po Jeliboru opslužene hrbljaste, mumljave, razlohane kravlje njuške, om shantih, hare, hare, hare rama, rama, rama, no ne putar nego ona od bicikla, s kojim se Jelibor svakog božjeg dana vozi na svoj uzaludan, mali posao, u svoj memljivi, mali ured, za svoj klimavi, mali stol, na kojem piše svoje sjebane, male tekstove, za koje prima svoju mizernu, malu plaćicu!
Kakav suvišan, mali čovjek, taj Jelibor.
Jesi li to znala, moja Magda?
II. ODA STVARNOSTI
Čuo sam da tu kod Sesveta rade jarak za svinjogojsku farmu.
Nemanja, 'Šalikurac: zeke i peke Harahwaitija'
OX & MORON
…anno domini 1757. u stražnjem, sfumatnom dijelu jednoga londonskoga kazališta bilo je vrlo nježno i napeto. Oximoronski. Dva stara, ujedno vola i morona, držali su se za slabo pulsirajuće udove, stenjući pri tomu nježno. Mlada djevica koja je izbrojala tek tri mjesečnice ovlaš se okrenula i opomenula ih da ne stenjuckaju starački jer remete glazbu.
Kuš kujo, procijedio je kroz crne, natrule zube Radonius Assinelli Holeus(slavenskoga imena rade guzin jarak) lokalni malonakladnik i švercer papirom(doseljenik s banovine, negdje na granici s Bosnom, inače morlačkoga porijekla), i u tomu je siktećem naporu instiktivno jako stisnuo ud Cariusa Jergonellia čuvenoga trgovca koji se obogatio prodajući stare knjige i novi papir. Ovaj drugi zastenje glasnije, a stisak popusti. Djevica im opsuje alkoholičarsku mater i okrene im svoja gola leđa što su naprosto mamila svakog zdravog muškarca da se iscijedi na njima. Bilo kako bilo, baš dok su se najljepši tonovi, rajskih boja uzvijali iznad mekih kastratovih usana, lebdeći sve više i milujući ušne opne, i dok dva su se starca milovala po isukanim runjavim, nabreklim trbušinama, iza njihovih se zadriglih vratina škripeći otvore vrata balkonskoga separea. Oni se umah okrenu, ali nisu vidjeli ništa već samo začuju glas, ja pjevam bolje od njega. Uplašili su se da ih to možda nije posjetio sam Lucifer, i panično buljeći u mrak zatvarali su rasporke na hlačama. No kad su im se oči navikle na mrak ugledaše stasita crnca. Ja sam notni droljac, dođite sa mnom. Kao hipnotizirani dignuše se i krenuše hodnikom za crnim droljcem, jer ih je osim smrada iz droljčevih usta vuklo i nešto divlje u zraku. Kad su zastali ispod lampe pred stepenicama vidjeli su kako se u uskim hlačama croljca(skraćeno od crni droljac, opa) presijava velika batinasta kvrga prga ponad ogromnih mošnji. Jergonelli i Radeus se, keseći se i slineći, pogledaju i uglas procijede, divno, vrlo naše osamnaesto stoljeće.
Nakon par dana počelo im je kapati iz udova poput proljetne blage kiše, a croljac je obilazio knjižare nudeći stare knjige, koje su tu i tamo imale neke stranice sljepljene iscjedcima i iskapcima.
grga čvorak 30.07.2007. 22:34
Kačamarak se opasno približio Nemanjinom kićenom stilu pa ću ga nagraditi jednom povijesnom raspravom koja se bavi problemom stvarnosti
markiz 31.07.2007. 08:16
Jučer sam pročitao knjižicu "Kenjaža – teorijski pristup" Harryja G. Frankfurta, profesora etike na Sveučilištu u Princetonu. Prvo donosim citat i kratak opis da shvatite o čemu je riječ, a zatim ću vam pokazati hrvatski primjer kenjaže prebacujući fokus s govora na pisanje.
"Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije."
U eseju se nalazi jedan izvrstan primjer kenjaže s Wittgensteinom u glavnoj ulozi koji je svoju filozofsku energiju usmjeravao na iznalaženje onoga što je smatrao podmuklim, narušavateljskim oblicima "besmisla" i borbu protiv njega.
Wittgensteinova poznanica Fanie Pascal je operirala mandule i nakon njegova pitanja kako se osjeća rekla je: "Osjećam se ko pregaženi pas", s gnušanjem je odgovorio: "Ne znaš kako se osjeća pas kad ga pregaze."
Problem s njezinim iskazom jest u tome da on tobože prenosi nešto više nego tek činjenicu da se loše osjeća – opis njezina osjećanja je pretjerano osobit, što Wittgenstein smatra čistim kenjanjem. Njezina pogreška ne leži u tome da se ne uspijeva točno izraziti, već u tome da niti ne pokušava. Frankfurt upravo to nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebrigu za stvarno stanje stvari smatra suštinskim za kenjanje. Kenjator ne odbacuje autoritet istine, kao što to lažac čini, i ne suprotstavlja mu se. On uopće ne obraća pozornost na njega. Samim time, kenjanje je veći neprijatelj istini nego što su to laži.
Ponukan Nemanjinim angažmanom u komentiranju "kritike" Enciklopedije očaja kod Knjiškog droljca, odlučio sam vam podastrijeti primjere kenjaže u suvremenoj "književnoj kritici". Droljac kenjatorskom metodom na dvije kartice teksta analizira tri kratka romana poentirajući da je Jarak najzanimljiviji suvremeni hrvatski pisac.
"Rekvijem za Kataloniju pisan je u Ich formi a autor vrlo uvjerljivo dočarava surovost rata, mirise baruta, krvi i blata, te boli i patnje ranjavanja, ali i dojmljivo razvija kafkijansko ozračje nelagode i neizvjesnosti izazvano političkim spletkama. Dezorijentiranost - koja je osnovna značajka i ostala dva romana iz knjige – osim u dualitetu hetero i homoseksualnosti, ovdje je prisutna i kroz fluidnost dobra i zla, odnosno relativnost istine naznačene već na početnim stranicama romana kroz upozoravajuće riječi hotelskog recepcionera kako 'nije sve onakvo kakvim se čini'."
Ovo je, dakle, srž prvog romana gdje nam je Droljavi poboldao ključne pojmove kako se putnik namjernik ne bi izgubio u toj dubinskoj analizi.
Kenjaža br. 1
"Roman je pisan u Ich formi."
Oh ja, Hans ich komme, ich komme, ICH forme!
Dezorijentiranost = dualitet hetero i homoseksualnosti, gdje Droljo-Bozzo propušta rabiti pojam biseksualnost na temelju kojega bi izvodio daljnji zaključak (ako je to uopće potrebno). Ali, začudo, konkluzija se gubi u kenjanju «dezorijentiranost je, osim kroz dualitet hetero i homoseksualnosti, ovdje prisutna i kroz fluidnost dobra i zla.»
Buhahaha.
U Bozzinom sustavu vrijednosti homoseksualnost i heteroseksualnost su u vječitom dualitetu što je čak i s medicinskog aspekta nevjerojatno otkriće, a dobro i zlo nisu u sukobu – oni naprosto teku, Heraklitovski rečeno.
Sve se to nastavlja na relativnost istine – paralelu za ovu misao možemo naći u npr. receptu za varivo - onda u ulje dodamo 20 dkg sitno kosanog luka i miješamo dok ne poprimi zlaćanu boju (nešto smo kenjali, ali sami nismo sigurni što, važno je nakucati tih 2 kartice teksta i nekako popuniti prazninu, u glavi).
Kenjaža br. 2
Mučno je čitati ovakve tekstove, ali čovjek sam od riječi pa ću suspregnuti povraćanje i pokušati obraditi barem još jedan primjer. Droljac obožava opise u svojim kritičicama što će možda objasniti njegovu privrženost Radetu-slikaretu, i siguran sam da bi moljavi bio izvrstan pejzažni slikar gdje bi ubrzo dosegnuo kvalitetu Hitlerovih akvarela. Neuki moljo naprosto mora boldati pojmove koje ne razumije, ali mu dobro zvuče (npr. onirizam ili enigmatičnost).
Pogledajmo kako droljac definira metatekstualnost koju Jarak koristi kako bi dosegnuo "onostranost":
"Unatoč spomenutoj sposobnosti deskripcije, Jarak zazire od književnosti na razini 'prepisivanja stvarnosti' i literature kao puke kritike aktualnih devijacija zbilje. Jarak je sklon metafizici i 'stvaranju novih svjetova', a to čini spajanjem krhotina već postojećih, književnih - čitanjem tuđeg predloška on uranja u njegovu stvarnost, 'pounutruje' ju i postaje njezinim dijelom, te je tako čini i svojom, osobnom, intimnom zbiljom, da bi je potom pomiješanu s krhotinama vlastitosti izbacio na papir, stvarajući novu realnost, pogodnu za tuđe čitateljsko uranjanje, i naknadno autorsko nadopisivanje, dakako."
Meni stvarno nije jasno kako netko može uopće spominjati temeljne pojmove kojima nije ovladao? "Jarak je sklon metafizici i stvaranju novih svijetova", ahahaha Onda ćemo sve pisce od danas zvati metafizičarima jer svaki od njih stvara neki novi svijet. Pa ovo je sjajno.
Možda je bozzo ipak u suštini filozof? Naime nikako ne mogu dokučiti na što se referira kad govori o metafizici – možda je naprosto mislio na ono što prelazi iskustvo, što je u osnovi transcendentno? Ali ne znam gdje su onda nestali problemi principa bitka, biti bitka, smisla stvarnosti i postojanja?
Pogledajmo kako nam moljo sam denuncira svoju ispraznost:
"Jarak je vodio razgovore s mnogim domaćim piscima i sudionicima književne scene, redovito ih propitujući o njihovom shvaćanju pojma stvarnosti. Nakon čitanja 'Enciklopedije očaja' stječe se dojam kako su sva tri u knjizi zastupljena romana ustvari Jarkov osobni pokušaj pronalaska odgovora na to pitanje, literarnim putem dakako. Osnovna zajednička osobina stvarnosti u tim djelima je njezina nepojmljivost i nekonzistentnost, odnosno fluidnost i nestalnost zbilje; sva tri pripovjedača prilično su dezorijentirana, svijet je za njih nespoznatljivi labirint prepun stranputica i ćorsokaka."
Jarak, dakle, čak niti ne uspijeva postaviti pitanje što je smisao stvarnosti kad je, prema droljavoj analizi, ona fluidna i nestalna. Stvarnost nam, poput pijeska, sipi iz prstiju – odlazi unepovrat.
Možda se droljo poziva na pozitivističko tumačenje metafizike gdje je realno i smisleno samo ono što je u iskustvu, dok je metafizičko besmisleno ili ne ulazi u filozofiju? Ako je tako, onda autoru moramo priznati da je s punim pravom svoj roman nazvao "Encikopedija očaja" znajući da će mu Knjiški moljac u konačnici ipak nekako pružiti odgovor na njegovo vječito pitanje: "Što je to stvarnost?".
Meni bi bilo neugodno pisati ovakva sranja, ali kao što ste vidjeli u uvodu, kenjaža je svuda oko nas. Možda ćete poživjeti dovoljno dugo u ovakvom svijetu ako se opremite dovoljnim količinama toaletnog papira. Posljednje dvije rečenice su odgovor R. Jarku na vječito pitanje što je to stvarnost.
ODA ZAHODU
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe što oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teške,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greške,
i car ti ponizno prilazi, pješke,
riješi se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepši ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjižica cijela
i svatko može seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
Otmjeno tebe zovu i WeCe,
i klozet za Gospodu i Dame,
koliko tu se začelo djece,
mekši si ti od najmekše slame,
parfemi tvoji leptire mame,
i one dugih i kratkih bluza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode vječni, zahode javni,
kako je divno u tebi kenjat,
biti nastavljač, mali, a slavni
vječnoga sranja što neće jenjat,
sve će se, govno neće se mijenjat,
ti si mu carstvo, čmar mu je ćuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode poljski sa šupljim srcem,
ne može tebe nitko prešišat,
pozdravljam tebe dvostrukim prcem,
u rupu srat ću, u zrak ću pišat,
možda ću katkad u mraku zbrišat,
prekratka ti je hipotenuza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode sretni, izvore znanja,
živjet ćeš vječno, sve dok je sranja!
L. Paljetak
Auktor u svojoj ludičnosti često mijenja fokalizacijska motrišta, dovodeći tako s jedne strane u pitanje autentičnost same narativne instance, a s druge istovremeno instancu narativne autentičnosti. Ovaj pripovjedna paralaksa, looking awry, omogućuje nam da u close readingu distorziju stvarnosti vidimo kao stvarnost distorzije: sociopatologija današnjice, drugim riječima, nije sam spoznajnoteorijski privid, već sam vid spoznaje te patologije. Poigravajući se na ovaj način subjektivizmom - nema ničega što ne bi bilo biografsko, nema biografije koja ne bi bila svačija, reći će auktor - pripovjedač/i svijet ratvara(ju) u postomoderni kaleidoskop rasutih fraktala svijesti. Ali, kao što u ludilu ima sistema, tako i u ovom kaosu ima teorije: fraktalni se uzorak intime kao kapilarna struktura lista prenosi na cjelinu generičkog stabla auktorske biografije, i stoga ovaj prividni bildungsroman s pravom možemo nazivati i porodičnom sagom: čovjek je rodno biće, i ono što jest, jest po svojim pređama, iako ni jedan od njih ni svi oni zajedno ne iscrpljuju njegovu samobitnost! U tome i jest tajna naše - navlastitosti.
Rade J., 04.04.2007. 16:14
Jarak Trismegistos
Rade Jarak: Prvo pitanje usko je vezano za pokretanje ove rubrike. Ona je zamišljena kao tribina na kojoj će se govoriti o stanju u našoj novijoj književnosti. Kroz razgovore s nizom književno značajnih, ali u medijima prilično zanemarenih osoba, pokušat ćemo tematizirati opću banalizaciju književnosti koja je na snazi možda već čitavo desetljeće.
Dakle, opća banalizacija pisane riječi u Hrvatskoj. Ne čini li vam se da vlada potpuna estradizacija naše književnosti? Da se naša nova književnost pretvara u beskrajnu sapunicu u kojoj medijski mehanizmi proizvode instant zvijezde? Drugim riječima, ne čini li vam se da intelektualna scena zapravo uopće nije intelektualna? Intelektualne teme su marginalizirane, a marginalne teme su postale «mainstream». Sve manje čitam kulturne rubrike u novinama i časopisima, jer moram priznati čim ih otvorim doživljavam šok. To je isto kao kad bih kupio neke sportske novine, a unutra, na primjer, pronašao samo članke o kinu.
Rade Jarak - U zadnje vrijeme pokušavamo definirati estetiku pozivajući se na stvarnost. Pa ispada da su neki pisci za stvarnost, a drugi protiv stvarnosti. Zapravo nam izmiče temeljni problem. Temelj mog vlastitog pisanja, kao i mog čitanja drugih knjiga, više je pokušaj da se dokuči taj fenomen, da se pronađe odgovor na pitanje: što je to stvarnost?
Evo jedan sasvim prizeman primjer: Rubens i El Greco bili su suvremenici. Pa ipak je Rubens slikao debele salaste žene, s malim glavama, uglavnom u nekom prozračnom pejzažu, dok je El Greco slikao uglavnom izdužene likove u noćnom ili oblačnom ambijentu, vrlo blijede puti – toliko izdužene da se čak smatra da je imao neku grešku u oku.
No možda je bolje napustiti ovaj širi estetički kontekst i vratiti se na početak, na golu običnu riječ, čak i izvan svake estetike, jer me ona najviše zanima. Što je za vas stvarnost?
Rade Jarak: Dobro. Za mene je stvarnost ipak nešto veća misterija. Kao što je rekao Philip K. Dick, stvarnost je točka gledišta. U stvarnosti imamo političke stranke, famozne lijeve i desne, na primjer, koji iste stvari vide sasvim različito. No, dobro, još bih vas upitao ponešto o financiranju izdavaštva. O tome kako to funkcionira kod nas znamo skoro sve. No mene zanima znate li vi kako stvari funkcioniraju u Europskoj uniji?
Čisti masterpis. Komparativna analiza Rubija i Grka je za bogove. Ne preporučam čitati natašte.
NEMANJA 01.04.2007. 18:08
Post je objavljen 05.08.2007. u 05:07 sati.