so far away...

srijeda, 28.10.2020.

wooow

Ok, prestajem s odbrojavanjem. Prilično je evidentno da ja nisam u stanju održati to da budem stvarno sama neko dulje vrijeme. Probala jesam, ipak, postoji razlika u odnosu na prethodne situacije, ovaj puta zaista jesam zadovoljna sama sa sobom i ne trebam nekoga.
Mislim da je to značajan korak naprijed.

Kako mi izgleda život to već znate, ludilo druženja, izlazaka, ganjanja novih i starih poslova, planinarenja i tako u krug i krug. Čisti ringišpil. Čak i ovakva hiperaktivna već vidim da bih morala bar malo usporiti i malo više spavati jer ovaj tempo ni zvijeri ne mogu izdržati. A ne vidim baš puno prostora za to.

Ono što je trenutno tu je...prečudno...svidio mi se jako netko tko je neko vrijeme u mom životu, a apsolutno ga nisam gledala kao nešto potencijalno. Je, upoznali smo se u brdima, najbolji kriterij ispunjen. Ono što je ludo, počinjemo raditi zajedno i tome se beskrajno veselim, no...da li je pametno tu uvesti još nešto? Naravno, ekipa koja nas upozna već ionako misli da smo zajedno.
I naravno, razlika u godinama je boli glava. Čak i za mene malo too much.

Sličnosti u pogledu na svijet, stvarima koje volimo, ukusu, muzici, vrsti zabave koju preferiramo, inteligenciji i sličnome....neopisiva. I ono najčudnije od svega, s njim je taaaako ugodno biti u društvu. Sve neke dosadašnje veze i vezice su bile povuci potegni. Pravo je olakšanje sjesti kraj nekoga s kim možeš i pričati ali i šutjeti i osjećati se ugodno kraj njega. Bez drame, bez kaosa, bez ja ne znam dal bi piškio ili kakio itd priča.

Prava podrška i zapravo jedan od rijetkih prijatelja koji me podržava čak i u tome da ne idem raditi u multinacionalnu kompaniju koja sad nakon pet krugova razgovora odlučuje finalno koga zapošljava. Više ljudi će uzeti, gotovo je sigurno da ću posao dobiti. Nije mu jasno kako do sad već nisam otvorila nešto svoje s obzirom na znanje i volju itd.
Netko tko je zaista iskren i otvoren u svemu što radi. I onda naravno oko sebe i skuplja takve prekrasne ljude da se konačno negdje osjećam doma. Iako, je, imam i ja takvih sa svoje strane i to svakim danom sve više.

Ne znam, zbunjena sam skroz iako znam čemu naginjem. Zapravo, briga me, uživati ću u svemu što doleti, ionako je moj život krenuo u nekom potpuno neočekivanom smjeru i imam dojam da to netko od gore slaže puno bolje nego što bi to mogla sama. Pa neka slaže, ja ću uskočiti na svaki vlak do sreće.

subota, 24.10.2020.

24/180 niti koje nas vežu

Brat mi obožava Japan, anime i sve njihovo. Meni je Japan također uvijek bio jako drag, ali potpuno neki drugi dijelovi kulture i svega nego njemu. I tako je nekom prilikom on odabrao jedan anime za koji je mislio da će mi se svidjeti. Pročitao me savršeno, zaista mi se svidio, što zbog vrhunske animacije, što zbog kompleksnosti (podsjetio me na film Cloud Atlas kojeg obožavam), što zbog te male duhovne priče kakve po burazu navodno autori ubace gotovo u svaki anime. Fascinira me to dijete...ok, ima 24 skoro, više nije dijete...ali, nekako je uvijek bio zreliji nego što se čini.

Zaista mislim da postoje niti koje nas sve povezuju. Pogotovo one koje smo naumili sresti. Da nekoga tamo, svog, osjećamo sa drugog kraja planete i da možemo znati da postoji. Da znamo koje smo susrete i scenarije ove igre zvane život odabrali odigrati. Duboko u sebi znamo da svaki izazov i svaka bol jednostavno mora biti tu. Da bi izrasli u ono što želimo biti.

Zato i nisam ovaj puta patila, znala sam da su debeli razlozi postojali za moje snove koji su se ostvarivali...za susret točno u tom trenutku i na takav način. I za razlaz. Samo sam se pitala koja je lekcija...i...oh, najbolja je. Zaista sam kao bijesna lavica napravila skok, dva, tri...takvih razmjera da oni oko mene stoje u šoku. Neki pozitivnom, nekima je jednostavno previše gledati me kako ludom brzinom mijenjam sebe i čitav život.

U petom sam (ajde napokon od pet) krugu za onaj posao. I mislim da bi privremeno to bilo ok uzeti. Promijenila sam mišljenje u trenutku kad sam vidjela koliko se ljudi tamo čine zadovoljni. To se teško odglumi. Pokušati ću dogovoriti neke zanimljive beneficije u vidu kliznog radnog vremena ili više godišnjeg kako bi mogla raditi svoje projekte uz to...pa kako bude.

Upisala sam tečaj za turističkog vodiča, te nekoliko radionica s područja psihologije. Nisam planirala ostati dalje u tome već negjde na proljeće krenuti i s tim školovanjem. Međutim, grupa koja se oformila tamo me jednostavno...odlučila zadržati. Tako da sad se obrazujem i za vodiča...i radim prvi korak prema studiranju psihologije. I to smjera koji mi se sviđa više od ičeg što sam do sad srela. A srela sam puno toga.

Putovanja i analiziranje ljudi bile su moje ogromne ljubavi. Kad sam razmišljala koji ću faks, psihologija je bila jedna od stvari pri vrhu popisa. Prevagnula je kreativa. Ne znam zašto turizam nisam ni uzela u obzir. Uglavnom, za psihologiju sam vjerovala kako ću jednoga dana, makar s 50 to krenuti studirati...evo, korak po korak, čini se da krećem.

U moj život je ušlo još ljudi...na takve načine i s takvim poveznicama s mojom prošlosti...da opet samo mogu reći da to nije i ne može biti slučajno. I ušli su mnogi koji mogu pomoći ostvariti mi sve te neke moje ideje...oko posla i oko još nečega što dugo sanjam.

Naime, jako sam željela biti dio neke priče koja bi ljudima pomogla imati ljepši i lakši život. Godinama razmišljam o nekakvim grupama podrške, centrima za rad i slično. Nisam znala da ih ima toliko kao što vidim sad, međutim, ove radionice zaista nisu nešto što si svatko može priuštiti. Iako, svakome su potrebne, to sam sigurna već nakon dvije. Ima stvari koje čovjek može riješiti sam, ali ima i more toga što ispliva van, a da toga nisi svjestan bio nikada...kad napokon kreneš raditi s psihologom.

Ludo je kako sam ja do tih radionica došla na preporuku jedne prijateljice...nakon neke radionice na preporuku druge. A treća to isto studira. I ima ideju pokrenuti jedan projekt koji...a što da kažem, kad mi je to prepričala, mene su samo prolazili trnci...i trnci i trnci...
A onda sam se sjetila kako već imam nekoliko cura koje bi sigurno u toj priči željele sudjelovati,a bome i imaju specifična potrebna znanja za to.

Pa sada znam zašto smo se ta prijateljica i ja ponovo povezale...baš sad.
Poželite nam sreću, snagu i mudrost, mislim da napokon, prvi puta u životu, imam svoju misiju.

utorak, 20.10.2020.

20/180 glazba u nama

Otkad znam za sebe glazba mi je značila beskrajno puno. Obožavala sam istraživati, otkriti nešto novo, sjećam se kako se četvrtkom navečer oko 10 u doba srednje čekalo neku top listu na drugom programu radija. Voditelj je imao beskrajno ugodan glas, glazba je tad još bila jako dobra i kazete su se snimale sa stvarima koje su oni puštali. S vremenom, nekako su sve te dobre stvari nestale s radia. Rijetko se desi da čuješ nešto takvo, staro, kvalitetno i zaboravljeno. A još rijeđe da nešto od onoga što se sad vrti na radiju pogodi žicu. Iako, ima tu i tamo neka stvar.

Ne znam kako se to dogodilo, no, zanemarila sam ju nekako. Sjećam se one godine kad je tata umro, nisam je mogla slušati. Prije sam uvijek u tramvaju ili busu slušala nešto, tada bi nasred tramvaja počela plakati kao ljuta godina ako bi naletila prikladna pjesma. Pa sam je prestala slušati. Iste godine brat je s još 15 godina volio 2 cellos. Odvela sam ga tada na koncert, oboje smo pred kraj plakali. Na bisu su svirali Hurt od Casha, Fields of Gold od Stinga i One od U2a. Svakako neke od meni najdražih pjesama.

Fields of Gold su moja pjesma za zadnji ispit. Kad sam ga položila nisam ni bila svjesna toga dok nisam stigla u naše dvorište, počela je svirati Fields of gold, a ja sam ulovila psa i plesuckala s njim, pjevajući ušla u kuću i rekla svoima.

Kad je mama nazvala iz bolnice i govorila mi da tata ima tumor i metastaze i sve...svirao je Springsteen i Streets of Philladelphia. Dugo je trebalo da mi prestane biti jako teško kad je čujem.

Cohena sam kad sam imala gadne nesanice davnih godina stavljala na repeat, dva najlaganija albuma. Slušalice u uši i jedino tako sam mogla spavati.

Sada...u moj život je ušao poznanik koji je veliki znanac što se tiče muzike. Svaki dan objavi post s nekim videom i opisom vezanim za tog umjetnika ili album. Oduševljava me odabirima onih najboljih stvari ikad...i nekim novima koje onda slušam danima.

Zaboravila sam koliko mi je bitna. Koliko te pazi, koliko te mazi, koliko te njeguje, koliko te tješi, koliko te pušta da letiš, koliko te smiruje. Koliko možeš izbaciti bijesa, koliko se možeš isplakati, koliko možeš voljeti i koliko je život beskrajno ljepši kad se voziš doma sa predivnog mjesta, kroz šumu. Kad ideš nekud prema divnom oblaku i onom tvom, domaćem brdu...a svira Sarah Brightman i Muvrini - tu quieres volver...
Život je daleko ljepši uz soundtrack.

ponedjeljak, 19.10.2020.

19/180 kada te krene

Tečaj za turističkog vodiča sam upravo uplatila. Sutra počinju predavanja.
Sutra je i onaj zadnji razgovor za posao u velikoj kompaniji. A ja sam već odlučila bez obzira na njih. Ako me odaberu, samo ću vidjeti što mogu ponuditi. Zahvaliti se i odbiti. I možda ću si gledajući unatrag u nekom trenutku kad bude teško reći kako sam luda bila, međutim za to su male šanse.

Da sad propustim priliku krenuti u ovo što čitav život želim i volim više od ičega...e onda bi se sigurno lupala po glavi tamo u nekom sivom uredu. Tako da, ovoga puta riskiram, igram na sve ili ništa i nadam se da je ova podrška izvana zaista tu i da će me podržati i dalje. Ako to i ne bude tako u budućnosti, znati ću da sam pokušala. Ljudi ionako na kraju života uvijek žale za onime što nisu napravili...a ne onime što jesu.

Veselim se tome jako, napokon malo učenja, istraživanja, pripreme tura i zapisivanja ideja...moj omiljeni posao. Sad kad vrijeme neće baš stalno dozvoljavati da budem vani, sad ću raditi planove za sve to. I znam, turizam i korona su sad jedna prilično klimava priča...ali zato je tečaj duplo jeftiniji. A posla će biti jednom kad drama prođe, to je sigurno. Ako ne, uvijek se mogu vratiti struci.

Čudno mi je nekako...kao da živim neki film a ne vlastiti život. Previše ima promjena i prevrata, nerealno je kako se to brzo odvija. Već skoro tri mjeseca ne radim, a nisam provela tri dana doma u svom tom vremenu. Vrtim se brzinom ludog vrtuljka i voljela bih malo usporiti...

Nadam se da sad napokon hoću, treba mi malo samoće, mira, malo odmaka od toliko druženja.
Da, obožavam ja ove svoje ljude...kojih je sve više. Jučer smo slavili rođendan meni najbliskije prijateljice, zabavili se kao ludi, baš je bilo predivno. Ti ljudi su mi obitelj jednako toliko koliko mi je i moja vlastita, najviše volim kad se svi skupimo, koliko god to bilo rijetko.

Ali sad zaista trebam malo mira da posložim plan za dalje.
A bit će dobar, bit će predivan...

nedjelja, 18.10.2020.

18/180 navigacija

Iskreno vjerujem da ti život baca mrvice kruha ispred tebe...da, kao u bajci...samo što bajke nikada nisu onakve kakve se čine. I da, baš oni koji su najviše tih nekih mrvica ispred mene dobili...bili su najskuplje, najbolnije i daaaaleko najvrijednije lekcije. Naravno, tim mojim najvećim katalizatorima promjene zaista najiskrenije želim sve najbolje u životu i budem beskrajno zahvalna.

I tako si i ti bio jedan od tih. Natjerao si me...a i svi snovi da napokon shvatim značenje prstena koji imam već godinama. Od kirurškog je čelika, razrezan po pola u nekom neobičnom obliku pa se uklapa kao puzzla sam u sebe. U dva je dijela. Pitao si me što on znači, da li će jedna polovica ići nekome koga ću voljeti. Rekla sam ne...prsten me podsjeća na to da sam i sama cijela.

Ali jedno je znati na nivou razmišljanja, drugo je osjećati i biti na nivou srca i duše. I trebalo mi je da još i ti slomiš to srce da se napokon otvori. Sva bol koja je isplivala i sva vrijednost koja iz toga proizlazi zaista je najveća usluga koju mi je itko ikada mogao napraviti.

Sada zaista mogu i hoću sama. Neće više nitko imati treću priliku da izgubi povjerenje.
Slušati ću sve one sitne znakove koji govore da nije vrijedan mog vremena. Svatko tko spomene tinder i druge izlaske iste sekunde će biti prekrižen za sva vremena.
Svatko tko ne pamti što je meni važno, doviđenja.
Svatko tko kasni, zaboravi.
Svatko tko ne nalazi vremena, ne moraš dragi...
Svatko tko iskoristi ono što zna o meni protiv mene bit će lansiran na drugu planetu u najmanju ruku...
Svatko tko se ne potrudi zaista me upoznati.
Svatko tko neće shvatiti koga ima ako ja beskrajno volim kestene i njemu ih čuvam danima...
Svatko kome se planiralo organizirati LET za rođendan a da njemu nije palo na pamet ni odvesti me na kupanje ili barem održati neko od barem 6 obećanja nije vrijedan ni sekunde mog vremena...

Ljudi moji...ja više nikoga ne čekam...
Znam što donosim za stol i nije mi problem jesti sama...
Onaj tko sad sjedne za moj stol, bit će toga vrijedan.
Nitko drugi neće.

Mali hvala ti. Probudio si lavicu. Prilično jaku, jasnu što želi i bijesnu.
Šteta što i sam nisi bio to.

subota, 17.10.2020.

17/180 povratak doma

Jučer sam dan provela u krevetu u suzama. Objasnila malom da ipak ne mogu s njim biti ni prijateljica. Previše je toga bilo tu preko čega ne mogu i ne mogu bome ni slušati ga kako mi daje rokove do kad si trebam naći dečka.

A danas...danas sam u jednom probranom malom i vrlo dragom društvu otišla na moje omiljene Samarske stijene. To je ipak područje kojem najčešće hodočastim, obožavam te penjačke opake staze koje itekako nagrade najboljim pogledom ikad. Ne može se opisati ta divota, šume koja taman poprima kaput šarenila. Jutarnju maglu i srnu koja ti pretrći preko puta.

Jednu ljutu zmiju na putu kojoj smo se čudili da u ovo doba boravi tamo...pa čak i led koji je počeo padati taman kad smo prošli najteži dio. Ručak na vrhu svijeta i piva. Ja sam donjela ručak, naš vodič pivu i sve smo podijelili...ja uz uzdah, e zašto nisi malo mlađi. Zezamo se, a možda i ne, nisam ga do sad tako doživljavala.

Netko koga zaista jaaako poštujem, uspješan i iznimno inteligentan i načitan (pa kaj je to samnom, samo takve ljude znam?), zna apsolutno svu najbolju muziku, obožava brda i stalno planinari...
zaista, samo da je 15-20 godina mlađi, bio bi mi idealan.
Ovako, neopisivo mi je drago da takvih ljudi sada imam brdo oko sebe. Ali zaista...barem desetak.
Ljudi od riječi. Ljudi koji ono što kažu i naprave. Bez drama, bez otezanja, bez izgovora.
Opušteni i jednostavni. I iskreni.

Mogu li se takvi ljudi naći jedino u brdima?
Čini se da da. Sad znam gdje ću ubuduće tražiti.

Za sad...uživam u slobodi...šumi i stijenama, siru, maslinama i pivi kad se vratim. I najboljoj muzici na svijetu...možda i najprikladnijoj sad.

Tu quieres volver y no te veo mas
Tu quieres volver y no me encuentro mas

petak, 16.10.2020.

16/180 snovi u bojama

Noćas sam sanjala da sam umrla. Gledala sam sama sebe odozgo, potpuno bijelu kako ležim ostavljena na nekom lijepom puteljku u šumi. Šuma je bila prekrasna i zelena, prekrivena mahovinom i mirom. Ostavljao me netko iznimno bitan...ponovo i ponovo i u jednom sam trenutku jednostavno odlučila da više neće. I zaspala. Tako lako.

Probudila sam se sa suzama u očima, pitam se što bi jedan Jung imao za reći na ovo? Pitam se što uopće ja imam za reći na ovo, pogotovo uzevši u obzir sve što se događa oko mene sad...i to da imam te neke sposobnosti sanjanja budućnosti. Moji snovi su se ne jednom ostvarivali u detalje.

Ovo mjesto je i divno i ludo i bolno i svakakvo. Nikada se tu, mislim na Zemlji, nisam osjećala doma. Otkad znam za sebe nekako sam smatrala da bi svijet i trebao i mogao i morao biti ljepši. Nisam mogla podnjeti ubijanje, rat, bol, da životinje pate...samoću, neshvaćenost...sve to bi mogla nabrajati u nedogled.

A onda sam odlučila mijenjati svijet. Pokušavala čitavo prokleto vrijeme nešto popraviti. Svoje roditelje, sebe, pomoći prijateljima...i kao da kroz sve to nekako sve više i više stradavaš, gubiš. Sve teže je vjerovati onoj Lenonovoj...pa opet, nemoguće je odustati, jer ti je utkana u srž, u dubini duše, jer si to ti, jer ne možeš i ne znaš drugačije.

I ponekad da...ponekad poželiš odustati, ponekad poželiš zaspati, ponekad ne želiš više biti tu. Čak i kad postaješ hodajući dokaz što je sve moguće, čak i kad se napokon pokrećeš u pravom smjeru, kad dokazuješ sebi i drugima da možeš biti sretna.

Čak i tad ima noći sa suzama u očima.

četvrtak, 15.10.2020.

15/180 kako se postave granice

Ova moja transformacija sad stvarno graniči sa ludilom. U pozitivnom smislu...ja zaista zaista živim radnju nekog ludog filma i znam da bi kad bi mi netko to pričao ostala onako malo rezervirana i s nevjericom to slušala. Pošto to živim, ne mogu ništa nego...priznati da to može biti tako. I pitam se zašto nisam i prije, ali...nekako, zar nije bolje primjerom pokazati što se i kad sve može onima koji u to ne vjeruju? I neka to bude malo kasnije, čisto da se uvjere da se sve može kad se posloži.

Naravno, zvali su me iz velike kompanije...u zadnjem sam krugu razgovora. Opet sam mirno razgovarala s mamom, nisam čak ni mislila reći joj za to, na kraju jesam...i ona govori meni koju plaću da tražim i ispod koje da ne idem. Mama, koja je do prije par mjeseci govorila neka samo radim na sigurnom mjestu i jao, kaj ću ja sad bez posla. Stvar je u tome da niti za tu i takvu plaću ja tamo baš i ne želim ići. I...realno, ne moram. Imam luksuz odbiti to.

Zašto? Jer se čuda oko mene doslovce dešavaju i sve me podržava da napokon ganjam svoje snove. Jučer sam se u bircu kvartovskom našla na sastanku s poslovnom partnericom. Imale smo čak i neke nesuglasice za riješiti, to je prošlo nevjerojatno glatko. Cura me svaki puta iznenadi jer ostavlja dojam relativno površne osobe na prvu...a ispod je osoba koja je prilično nevjerojatna. Naravno, napravile smo plan za posao dalje, nije se mogla nadiviti koliko dobro izgledam, to mi je ponovila valjda deset puta. Znamo se 6 godina otprilike, kaže ti nikad nisi izgledala bolje.

Pričala mi je o predivnoj novoj vezi i tome kako se to odvijalo, baš me veseli kad je netko toliko sretan. Izašla je iz neke bezveze s maminim sinom koji je volio samo sebe i našla dečka koji nju cijeni. I tjera je da bude bolja...on kuha, posprema, radi sve...ona prije nije kuhala, sad uči jer...kako da sad ona bude lošija od njega? I naravno, okrenula je ploču oko imanja djece skroz na skroz...to je već ne znam koji primjer. Ne, nikad, nikako neće ona imati dijete...a onda naleti pravi.

Stol do nas se okupilo veće muško društvo i gledalo utakmicu. Jedan je stigao kasnije, zezao se dal može on k nama...i poslali nam dečki drugu butelju vina. Bila sam u nevjerici, nije mi se tako nešto do sad desilo. Ispostavilo se da su svi rodom otkud i moja prijateljica. I da je jedan od njih vlasnik birca u kojem sjedimo...i da treba dizajnera. Eto gdje i kako se rješavaju poslovi.

I onda se pored svih tih prilika koje se otvaraju...a otvorilo ih se moooore...pitam koji bi prokleti razlog me mogao sad natjerati da opet sjednem na 8 sati u neki ured radi fiktivne "sigurnosti" raditi jako jako stresan posao. Ako mogu postaviti svoje uvjete, biti vani na suncu kad želim, raditi struku kad ne i kombinirati sto stvari koje volim i obožavam raditi...i vjerojatno od toga živjeti bolje nego ikad. Zašto? Koja te "sigurnost" može natjerati da sam odabereš biti nesretan, ljuštura od čovjeka, da se kad tad gadno razboliš i da zapravo potratiš život?

Da, ako me odaberu i ako ponude ono što ću tražiti bit ću u iskušenju. Možda i prihvatim na neko vrijeme...ali mislim da ne bi trebala.

utorak, 13.10.2020.

13/180 ringišpil

O daj okreni...taj ringišpil u mojoj glavi...
Bome, kod mene ga okreće ali ne samo u glavi već i oko mene i to vrtoglavom brzinom.
Naravno, već sam napravila prekršaj ovog odbrojavanja...nisam ni izašla iz ove veze s malim izgleda. Sad se viđamo, sve je to nešto polu prijateljski, ali je ipak jučer završilo sa malo ljubljenja.

Trudi se svojski dokazati da mogu vratiti povjerenje, to se baš vidi. Izlazimo i pričamo opet, kao nekad dok nismo sve zakomplicirali. Možda kad se maknu definicije i strahovi kud to sve vodi i sve to i može funkcionirati...tko zna. Zapravo me i briga...mogu nastaviti upoznavati ga i ne moram sve definirati. Ta ideja izaziva skroz dobar osjećaj.

Ono što me zapanjilo, kako sam jaaako zapela da neke stvari sad riješim...jučer sam razgovarala s mamom. Zaista razgovarala, bez da se ona uzruja nakon moje prve rečenice. Pitam se da li su ove radionice i sve što sam u zadnje vrijeme odradila mogle napraviti takvu promjenu? Ako jesu, onda se stvari zaista mogu nevjerojatnom brzinom mijenjati. I neka, napokon.

subota, 10.10.2020.

10/180 leptiru...

Postala sam si previše prepoznatljiva možda tako da, evo, s punim imenom i prezimenom i starim nadimkom adain...značenje je na velškom krilata.


Nego, na današnju temu. Prije nekih godinu dana sam otkrila pjesmu niže i Nešu Leptira. Taman u vrijeme kada je poginuo prijatelj moje prijateljice. Na motoru. On kao da je to slutio, obišao je sve bliske...motor je prodavao preko zime, nije uspio, uzeo ga natrag i...otišao zauvijek. Ako ništa barem onako kako je volio. Imala sam dojam da je on čitav život bio zaljubljen u nju. Zajedno su odrastali iako je on bio dosta stariji. Oboje su u neko doba kasnije bili u nekim krivim vezama kad su razgovarali i rekli, što kad bi nam netko kraj nas, netko naš davao krila...a ne bio uteg?
Voljela bih da sam ga imala prilike upoznati...znam da bi se razumjeli.

Pjesma me pogodila kao grom ( pogotovo onaj dio I bit ću vođa skitnica) i naravno da sam se bacila u potragu za čovjekom koji je to sve stvorio. I naravno da je priča i predivna i tragična kao i sve te neke posebne osobe koje sjaje nekim posebnim sjajem...ali brzo sagore.

Dakle Neša Leptir bio je pjevač grupe Poslednja igra leptira iz 1979. Prvi album zvao se ''Napokon ploča'', a pjesme "Nataša" i "Vrati se" su ih odmah proslavile. Bend je uspio bez i jedne reklame, za nekoliko meseci čak 15 puta napuniti pune dvorane Doma sindikata.Grupa se proslavila pjesmama kao što su "Jeleni umiru sami", "Grudi balkanske", "Dečko hajde oladi", "Srce od meda".

Neša je koncerte počimao sa tekstom "U mojoj gitari živi jedan leptir i mnogo je stvari koje nas vežu, kad dođu kiše i zima tuge i njemu i meni krila se stežu"...
Bio je nešto potpuno posebno, imao karizmu i dubinu kakva se rijetko nalazi.
Naglo je obolio od tumora i kad je otkriven već je bio metastazirao na sve organe.

U posljednjem je danu malo prije smrti humorom uzvratio na pitanje kako je i rekao da ne može baš igrati nogomet. Njegova pozitiva i snaga još žive i zauvijek će živjeti.

Umro je u 31. godini 12.02.1990.
Na spomeniku mu je upisan stih koji je zapisao na salveti tog zadnjeg dana...
"Svako od nas neku svoju priču ima što u tami tišti, a puteve bira samo kad je hladno, kad umori zima, slutimo je tužni na krilu leptira..."

I kako su ti leptiri i Neša i sve ovo povezani?
Moj je tata umro u 53. godini. 10.02.2012. Isto je imao metastaze kad smo otkrili. Kad je umirao mami je rekao nešto o anđelima i krilima. Na grobu sam mu te godine pronašla plavog leptira, skroz očuvanog...mrtvog.

Otada me baš ti plavi leptiri prate u stopu...kad se život mijenja iz temelja. Jedan je sjeo na moj prst sredinom ove godine usred nekih previranja, na Velebitu. Pored je bila kovanica od 5 kuna...jednu takvu, tatinu, čuvam kao zalog da nikad neću morati uzeti je i potrošiti...
Da, vjerujem u te neke znakove po putu. Ima ih mnogo...kad ih znaš prepoznati.

petak, 09.10.2020.

9/180 savršeno

Negdje tamo u onim lijepim danima na početku sam te zamolila da ne govoriš za sve da je savršeno. Jer ništa nije savršeno. Prošlo je vrlo malo vremena, usvojila sam to savršeno, sad je i meni gotovo svaki dan savršen.

A kako i ne bi bio? Živim svoje snove i iz dana u dan sve su luđi. Jučer kava sa prijateljicom u gradu. Razglabanje o svemu što nas sad okupira...sa toliko razumijevanja i podrške...sjedenje u nekom lijepom novom bircu, na terasi, dok sunce grije, može li bolje od toga?

I taj spontani i brzopotezni dogovor da pošto se stalno odgađa to naše školovanje za planinarske vodiče umjesto toga već sad upišemo ono za turističke. I ona navala sreće zbog toga.

A zatim druga prekrasna prijateljica i šetnja Medvednicom. U miru, tišini, šuštanju lišća, malih životinjica koje mi poziraju. Kristalno čistog neba i predivno opranog dana, tako da vidiš u daljinu.
Klopa na Hunjki, mom omiljenom domu. Ona staza hrptom prema Zagorju, Alpe u daljini...pa tko može ne biti beskrajno zahvalan na takvom danu? Kako ne biti sretan dok si tamo?

Upisala sam još dvije radionice...i sad još taj tečaj. Imam vremena za to, imam trenutno i novaca jer ono što sam trebala dati za monitor koji mi je na kraju poklonjen sad mogu iskoristiti za tečaj. Što reći, osim da me nešto od gore očito odlučilo ovaj puta podržati. Sada, kad sam se i sama nekako odlučila, zaista podržati.

Zato je ova luda i turbulentna godina meni ispala divna. Oslobađajuća. Ne sjećam se da sam ijedne do sad unatrag zadnjih 10 ovako puno putovala. Planinarila. Sigurno nisam tjedan dana provela na moru. Ok, granicu sam prešla samo kad sam brata pratila na lječnički u Celje...ali i unutar ove naše države se može na more predivnih mjesta.

A moja brda su sve više ishodana, prohodana, ispenjana, voljena. Ne mogu bez njih, jedan vikend ili jedan tjedan bez brda nije život. Ne mogu više nikako zamisliti da sjedim u uredu i čeznem za suncem koje vani sije. Jednostavno ne mogu.

I da, naravno...u trećem sam krugu za uredski posao u struci za ogromni inozemni lanac.
Slutim da ću ga dobiti. Hoću li napokon imati hrabrosti odbiti?

četvrtak, 08.10.2020.

8/180 što si pustio

"Nisam do sad sreo nikoga tko bi makar razumio o čemu pričam, kamoli me u tome nečemu podučio." Tvoja izjava od onog dana kad smo se vidjeli. Da, prilično je logično da tako nešto pustiš iz svog života i ni u kom slučaju ne daš tome priliku za nešto više. Ajmo dalje...

Ako prvi puta u trideset i pet šest godina imaš nekoga tko ti je izazov.
Ako te taj netko potakne da rasteš.
Ako s tim nekim možeš raspravljati na nivou na kojem većina ljudi zastane i izgubi se, na nivou gdje većina ni ne zalazi.
Ako te taj netko tjera da budeš bolja osoba.
Ako ti parira u svakom pogledu i ravan ti je, ni iznad ni ispod tebe.
Ako ti je s njim lijepo bez obzira na to gdje se nalazili.
Ako se zajedno neprekidno smijete.
Ako ti to druženje daje energiju.
Ako ste si poticaj i podrška u svemu.
Ako mu znaš pročitati izraze lica i želiš ga zbilja upoznati.
Ako ste različiti pa opet slični.
Ako ta različitost donosi samo neku dodatnu napetost i priliku za rast, za preispitati sve, za napredovati?
Ako taj netko tvrdi da želi tebe i ne vjeruje da može pronaći nekog sličnog.
Ako ste čitali iste čudne knjige kao djeca.
Ako imate brdo sličnih želja...

Posve je logično da sve to treba napustiti, zar ne?

srijeda, 07.10.2020.

7/180

Jučer sam otišla u grad. Bez plana, počastila se kišem u Amelie...nekad sam to radila gotovo svaki dan, dok sam radila u centru. Davno je to bilo. Prošetala Gornjim gradom...naletila na Muzej prekinutih veza, odavno tamo želim otići, pogledala te priče tamo.

Zanimljivo je skroz čega sve ima tamo...od ludih i totalno uvrnutih predmeta do...tako, sentimentalnih ludosti. Sve su priče zanimljive. Ima onih, zaista tragičnih koje slamaju srce. Ono što je nevjerojatno, očekivali bi od muzeja prekinutih veza da te tjera na to da...manje vjeruješ u ljubav...umjesto toga, nekako te čak i te tužne, propale ljubavne priče uvjere kako je ljubav beskrajna. Kako, zaista ne znam...
Pa ipak, to je efekt koji su imale. Otiđite tko nije...

Onda je došla draga prijateljica s kojom sam provela sate sjedeći na klupi na Gornjem gradu, ne radeći ništa, promatrajući prolaznike i lišće kako pada. Koji luksuz...da možemo tako živjeti, zaustaviti se i uživati u trenutku.
Biti tu i sada, bez one silne užurbanosti koju sam gledala putem, nervoze i trubljenja...
Na Zrinjevcu smo odigrale školicu. Samo nas dvije i jedna curica.
Bile smo iskrene, sretne, svoje.
Otišla sam doma bajkom diveći se i dalje tome što je iz njega napravio mali. I divit ću se. Pa čak i onome što je napravio iz mene...ne znam kako to objasniti...nešto je puklo u meni. Povrijedio me brutalnije od ikoga zbog onoga s obitelji, pa ipak, najmanje sam plakala. Kao da je napokon širom otvorio neku crnu kutiju mog sjećanja...dobro sakrivenu bol koja je napokon izašla na vidjelo.

Sada, čini se, nemam više potrebu imati nekoga da bih bila cijela. Da bih bila vrijedna. Noć prije tog incidenta sanjala sam njegovu pokojnu majku...ne pitajte me kako znam. Rekla mi je; ti si tako vrijedna. A ja sam odgovorila; pa nisam baš. Odlučila sam je slušati sad. Znam da jesam...možda prvi puta. I jako jako ću se truditi postupcima to dokazati.

Baš me zanima što će se dogoditi kad mi velika kompanija ponudi posao koji nipošto ne želim raditi. Slutim da hoće. Kako je moguće da idem iz velike i jake firme u sve jaču i veću na sve lošije uvjete (ne financijske možda)? Ne želim to. Morati ću i dokazati.

Zašto sam nakon Tinder incidenta dala šansu? Jer sam slušala prijateljicu sa daj ti to s njim iskomuniciraj...da sam slušala sebe, tada bi dobio nogom u dupe. No, možda je ovako trebalo biti jer ovo neko osvješćivanje nakon sna i izvrdavanja na temu obitelji je bila kap koja je prelila čašu. Ne za njega nego za sve ikada. Sada sam drugačija.

utorak, 06.10.2020.

6/180

Dan 6

Našli smo se u nedjelju na kavi. Došao je s podočnjacima do koljena. Sav u obrani. Pomislila sam da mu je stalo. Bilo mu je jako stalo do toga da ne ispadne gamad. Sve ostalo...nisam sigurna. Možda ostanemo prijatelji...iako...pitam se zašto? Ukoliko je zaista lagao...a mislim da je, pogotovo zbog tog inzistiranja da će izlaziti i s drugima, pa potpunog izlaženja iz odnosa najednom...dok je prije itekako bio zainteresiran za mene.

Ako je tako, bilo mu je daleko važnije da ostanem u uvjerenju koje i sam ima, da je velika dobrica. Nego da izbjegne povrijediti me. To nije niti za kategoriju prijatelja. Eventualno poznanika koje možeš pozdraviti i popiti kavu, ali ne i očekivati da će ti nešto dobro donjeti u život.

Osim toga vikend je bio divan. Jedna prijateljica i radne akcije selidbe koje su me jako razveselile. I dvoje njenih divnih ljudi...i njena predivna kćer. Bogatija sam za nekoliko baš baš predivnih i iskrenih ljudi. Morala sam i voziti...i to dobro. Bili su ponosni na mene. I zamjena monitora, jedna drugoj smo se vratile u točno pravom trenutku da obje iz toga jako profitiramo, da si pomognemo kad najviše treba. Zato ne brinem...jer mi takve stvari dolaze...a očito i ja njima dođem kad zatreba.

Ono što me brine...je činjenica da, ja zaista 18 godina nisam bila sama. I bila sam čitavo vrijeme, onako potpuno. Svi ti neki "moji dečki" samo su potvrđivali moj duuuuboko usađen stav da nisam dovoljno dobra. Da me nitko ne vidi i ne čuje.
Da ne zaslužujem nečiju pažnju i pozornost.

Mali je sad rekao da će mi dokazati da ima i drugačijih.
Hah...baš mu je metoda bila predobra.
Znam, sve su to lekcije i osjećam pomak...nisam više spremna zbog nekoga ostati tamo gdje toliko toga žulja. A žuljalo je...
tinder, promjena slika i teksta, on će s time nastaviti...
prekid razgovora samnom i odgovaranje na telefon dok smo zajedno, pokazuje ti što ti je bitnije...
to kako je gledao bilo koju zgodniju curu, uključujući moju prijateljicu...bilo bi lijepo obrisati sline pred svojom, znam, zvuči kao glupa ljubomora, ali...
kritike na račun oblačenja, sportskog...čak sam to i promijenila...
i najgore...kritika da zbog moje ne baš idealne obitelji on ne može biti samnom...čista, glupa, bezvezna i nepotrebno bolna po mene...idiotarija

A ja sam još mislila davati šansu. Neeeee.
Bilo je tih šansi toliko previše da je silina kojom sam se ovaj puta zabila u zid napokon bila dovoljna da se malo osvijestim.

I da...nije moj najveći strah bio od vožnje...iako od njega ponekad drhtim...onaj gadniji je očito od samoće. Pa sad...došao je i taj na red. Zaista ne mislim ni u što ulaziti barem pola godine. Brišem glupi tinder. To je ipak dobar izlog pred koji staneš kad god imaš viška vremena. Ili ti se trenutni objekt malo zamjerio, da, nisam ni ja od toga bila sasvim imuna.
Kako će ovo izgledati, ne znam. Ne želim visiti sama u stanu. Želim napokon uzgojiti samopouzdanje neovisno o tome imam li nekoga tko će saslušati kakav mi je bio dan.

To mi nedostaje...na početku smo zajedno radili planove za svaki dan...prenjeli ih jedno drugome i na kraju dana rekli koliko smo od toga uspjeli napraviti. To je bio tako pozitivan pomak, taj neki dojam da te netko zaista podržava. Nije dugo trajalo tako...mogu li to biti sama sebi?
Ili da angažiram nekog od prijatelja?
Ili vas tu?

subota, 03.10.2020.

još jedan...

Sad je stvarno, stvarno dosta. Budite mi svjedoci svi zajedno, više ne ulazim u nikakvu vezu neko dulje vrijeme. Barem pola godine. Pola godine za mene, nakon svih ovih bezglavih jurenja nečega što...je gotovo iluzija koja mi uporno izmiče. Zašto, zašto bih TREBALA nekoga?
Ja, koja već 10 godina ionako živim potpuno samostalna. Zašto bih ČEKALA nekoga, tko već nakon dva mjeseca govori kako neće imati vremena za mene?

Ne, nisam biljka, nisam netko koga ćeš ostaviti u čošku da polagano vene jer ti, veliki frajeru, imaš pametnijeg posla. Da, nedostajat će mi samo jedna stvar, veliki osmjeh i silna pozitiva.
Ali, dragi moj, imam ja i svoje osmjehe. I iskreni su, nisam sigurna da se isto može reći i za tebe.

Ako nisi vidio tko sam i što nudim, nisi me vrijedan. I zasigurno neću dozvoliti da me još koji puta povrijediš. Igrati na kartu moje obitelji kao kartu za van bio je najbolniji potez koji sam ikada doživjela. I potpuno sulud. I potpuno neočekivan...osim što mi je intuicija već par dana prije govorila da si ti nešto najednom i naglo u sebi promijenio.

I nije to sve loše, ovo je čišćenje kostura koji su moj čitav život stajali u ormaru. One najgore nesigurnosti koja ide baš iz tog nesvjesnog dijela, obitelji i svega zbog čega uporno mislim da nisam dovoljno vrijedna ili dobra. Ne za nekoga tko je tako pozitivan, posložen, ima novaca. Kako bi tako netko gledao mene, jadnu malu. A nisam to. Zapravo sam lavica koja se svim snagama čitav život bori protiv vjetrenjača. Onih u sebi. Demona koji vječito imaju prigovore, kočnica koje uporno ne dozvoljavaju da preuzmem volan svog života.

I ne, ne trebaš mi ti da bih imala volje i snage nastaviti dalje. Nastavila sam nakon daleko gorih brodoloma. Ti samo trebaš biti zadnji u nizu onih koji me nisu zaslužili. I prvi kojem nisam dozvolila tako. A misliš da si dobar, ostavljaš i taj dojam drugima. Ako je gledati djela, a ne riječi i tvoje uvjerenje...nisi.

Nema veze. Trebalo mi je. Neke lekcije zaista utvrđujemo čitav život. Ponovo i ponovo u sve užem krugu dok nam ne dojadi. Inače brzo učim. Čak sam i tipografiju nesretnu prošla iz četvrte.
Ovo, ovo je lekcija koju ponavljam u nedogled u raznim oblicima.
U vlastitoj obitelji, u poslu, među prijateljima, a pogotovo u vezama.

POSTAVITI GRANICE.
I ni za koga, ni za što, ni u kojim uvjetima, ni zbog kakvog straha...ne dozvoliti da se preko njih prelazi.

Još uvijek prekasno. Mogla sam barem nakon onog tinder incidenta sve to prekinuti. Pa ipak, možda je baš ovaj način bio potreban da osvjestim koliko duboko duboko seže ta neka moja bol.
I napokon se sa time suočim.

Lude li godine. I ne, nisam loše. Samo sam iscrpljena i tužna trenutno. Ali puna nade u daleko bolju budućnost jer oko mene se sve više okupljaju oni pravi ljudi...koji su tu kad zatreba...i koji osjete i jave se kad ih trebam i bez da trebam tražiti. Podrška koju imam, od nečega...iznad mene je toliko velika i toliko očita da više ne brinem ni malo. Na dobrom sam putu.

<	listopad, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv