Sad je stvarno, stvarno dosta. Budite mi svjedoci svi zajedno, više ne ulazim u nikakvu vezu neko dulje vrijeme. Barem pola godine. Pola godine za mene, nakon svih ovih bezglavih jurenja nečega što...je gotovo iluzija koja mi uporno izmiče. Zašto, zašto bih TREBALA nekoga?
Ja, koja već 10 godina ionako živim potpuno samostalna. Zašto bih ČEKALA nekoga, tko već nakon dva mjeseca govori kako neće imati vremena za mene?
Ne, nisam biljka, nisam netko koga ćeš ostaviti u čošku da polagano vene jer ti, veliki frajeru, imaš pametnijeg posla. Da, nedostajat će mi samo jedna stvar, veliki osmjeh i silna pozitiva.
Ali, dragi moj, imam ja i svoje osmjehe. I iskreni su, nisam sigurna da se isto može reći i za tebe.
Ako nisi vidio tko sam i što nudim, nisi me vrijedan. I zasigurno neću dozvoliti da me još koji puta povrijediš. Igrati na kartu moje obitelji kao kartu za van bio je najbolniji potez koji sam ikada doživjela. I potpuno sulud. I potpuno neočekivan...osim što mi je intuicija već par dana prije govorila da si ti nešto najednom i naglo u sebi promijenio.
I nije to sve loše, ovo je čišćenje kostura koji su moj čitav život stajali u ormaru. One najgore nesigurnosti koja ide baš iz tog nesvjesnog dijela, obitelji i svega zbog čega uporno mislim da nisam dovoljno vrijedna ili dobra. Ne za nekoga tko je tako pozitivan, posložen, ima novaca. Kako bi tako netko gledao mene, jadnu malu. A nisam to. Zapravo sam lavica koja se svim snagama čitav život bori protiv vjetrenjača. Onih u sebi. Demona koji vječito imaju prigovore, kočnica koje uporno ne dozvoljavaju da preuzmem volan svog života.
I ne, ne trebaš mi ti da bih imala volje i snage nastaviti dalje. Nastavila sam nakon daleko gorih brodoloma. Ti samo trebaš biti zadnji u nizu onih koji me nisu zaslužili. I prvi kojem nisam dozvolila tako. A misliš da si dobar, ostavljaš i taj dojam drugima. Ako je gledati djela, a ne riječi i tvoje uvjerenje...nisi.
Nema veze. Trebalo mi je. Neke lekcije zaista utvrđujemo čitav život. Ponovo i ponovo u sve užem krugu dok nam ne dojadi. Inače brzo učim. Čak sam i tipografiju nesretnu prošla iz četvrte.
Ovo, ovo je lekcija koju ponavljam u nedogled u raznim oblicima.
U vlastitoj obitelji, u poslu, među prijateljima, a pogotovo u vezama.
POSTAVITI GRANICE.
I ni za koga, ni za što, ni u kojim uvjetima, ni zbog kakvog straha...ne dozvoliti da se preko njih prelazi.
Još uvijek prekasno. Mogla sam barem nakon onog tinder incidenta sve to prekinuti. Pa ipak, možda je baš ovaj način bio potreban da osvjestim koliko duboko duboko seže ta neka moja bol.
I napokon se sa time suočim.
Lude li godine. I ne, nisam loše. Samo sam iscrpljena i tužna trenutno. Ali puna nade u daleko bolju budućnost jer oko mene se sve više okupljaju oni pravi ljudi...koji su tu kad zatreba...i koji osjete i jave se kad ih trebam i bez da trebam tražiti. Podrška koju imam, od nečega...iznad mene je toliko velika i toliko očita da više ne brinem ni malo. Na dobrom sam putu.
Post je objavljen 03.10.2020. u 07:00 sati.