so far away...

petak, 16.10.2020.

16/180 snovi u bojama

Noćas sam sanjala da sam umrla. Gledala sam sama sebe odozgo, potpuno bijelu kako ležim ostavljena na nekom lijepom puteljku u šumi. Šuma je bila prekrasna i zelena, prekrivena mahovinom i mirom. Ostavljao me netko iznimno bitan...ponovo i ponovo i u jednom sam trenutku jednostavno odlučila da više neće. I zaspala. Tako lako.

Probudila sam se sa suzama u očima, pitam se što bi jedan Jung imao za reći na ovo? Pitam se što uopće ja imam za reći na ovo, pogotovo uzevši u obzir sve što se događa oko mene sad...i to da imam te neke sposobnosti sanjanja budućnosti. Moji snovi su se ne jednom ostvarivali u detalje.

Ovo mjesto je i divno i ludo i bolno i svakakvo. Nikada se tu, mislim na Zemlji, nisam osjećala doma. Otkad znam za sebe nekako sam smatrala da bi svijet i trebao i mogao i morao biti ljepši. Nisam mogla podnjeti ubijanje, rat, bol, da životinje pate...samoću, neshvaćenost...sve to bi mogla nabrajati u nedogled.

A onda sam odlučila mijenjati svijet. Pokušavala čitavo prokleto vrijeme nešto popraviti. Svoje roditelje, sebe, pomoći prijateljima...i kao da kroz sve to nekako sve više i više stradavaš, gubiš. Sve teže je vjerovati onoj Lenonovoj...pa opet, nemoguće je odustati, jer ti je utkana u srž, u dubini duše, jer si to ti, jer ne možeš i ne znaš drugačije.

I ponekad da...ponekad poželiš odustati, ponekad poželiš zaspati, ponekad ne želiš više biti tu. Čak i kad postaješ hodajući dokaz što je sve moguće, čak i kad se napokon pokrećeš u pravom smjeru, kad dokazuješ sebi i drugima da možeš biti sretna.

Čak i tad ima noći sa suzama u očima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv