so far away...

ponedjeljak, 28.09.2020.

na putu prema gore




Znam, naporna sam već sa svojom srećom. To koliko sad letim, lebdim i smijem se ponekad je teško i podnjeti. Pa ipak, oduvijek sam željela biti samo jedno; primjer da je nešto moguće...nešto što mnogi misle da se ne može. Polako postajem to...i imam dojam da uvijek postoje sve veće visine na koje možeš doći...i da je to jedini način da i druge tamo vodiš.

Nešto slično izjavio je i mali...da je on tu kako bi druge nekako potaknuo da budu sretni. Iako dolazimo iz sasvim drugačijih pozadina i životnih priča, iako moja i njegova "vjera" ne mogu biti drugačije, ipak je u toj nekoj osnovi sve to isto. I tako se dogodi da ja odem u crkvu...jednu sasvim posebnu i završim u suzama. Nije mi se to do sad dogodilo. Neću pričati detalje, možda je najbolje da to sami doživite, radi se o svetištu u jednom sasvim posebnom gradu, Sinju, svetište Gospe Sinjske. U natkrivenom atriju stoje citati, zahvale mjesecu i zvijezdama, zemlji, vjetru, moru...i tako redom ukrug dok ne krenu suze. Ovima što sa crkvom ne žele baš imati previše posla.

Osobno, ne mogu se svrstati ni u kakvu religiju. Od svega sam uzela ono što mi se sviđa ili mi je bilo logično, odbacila ono što nije. Ne mogu reći da ne vjerujem u nešto, neku univerzalnu silu stvaranja, samo je ne mogu nazvati imenom Boga. Previše je toga lošega u to ime urađeno.
Možda mi je najbliža filozofija budizam...koji ni nije religija u osnovi...vede su mi nešto najfascinantnije ikad. Ali i jako naginjem onim nekim zagubljenim tradicijama štovanja prirode i njenih sila, možda se to sad naziva wica ili paganizam. Iako ništa od toga nisam zagrebla više od površine, osjećam da ima puuuno dubina i visina za istražiti.

Pa ipak, samo je jedna sila ta koja stvara sve, zove se ljubav i jedino u nju vjerujem.
I jednom kad naučiš sebe voljeti, voljeti ćeš i cijeli svijet. Nema drugog puta.

A život te sam navodi. Stoput ti šapne, potiho, onako kraj uha, kao vjetar. Naravno, ne slušaš ga.
Pa ti pošalje ljude koji će te naučiti. Opet ne slušaš.
Pa ti neki ljudi govore, jasno i glasno što bi trebao raditi. Opet ne slušaš.
Pa te život stisne do točke pucanja, psihički ili fizički. Opet ne slušaš.

Pa se razboliš. Tu obično staješ i malo preispitaš. Ponekad opet nastaviš po starom.
Ponekad, samo ponekad se zapitaš da li iza toga stoje neki drugi razlozi, a ne ono što tvrde doktori.
Ponekad, samo ponekad, shvatiš koliko je život dragocijen, koliko je divan, koliko ga vrijedi živjeti. I poletiš. Jer više nije bitno ono nebitno...bitno je živjeti, voljeti, letjeti. Biti sretan i nasmijan.
Ponekad, samo ponekad se oslobodiš zlatnih krletki.
Tek tada prava priča počinje.

Jer brodovi su sigurni u luci...ali, nisu za to stvoreni.

28.09.2020. u 07:07 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 22.09.2020.

moja brda i mora...




Kako je to kad neplanirano odeš na godišnji...a ni ne radiš više...i to na tjedan dana, mora i planine, one planine koju si prije točno dvadeset i tri godine gledala sa strahopoštovanjem, govoreći; ja hoću gooooore...ni ne sanjajući da ćeš je jednoga dana imati prilike ispenjati...dobro staro Biokovo...

Pa kako je? Kao da ti je netko poklonio cijeli svijet...na dlanu, ispred tebe...
Doći na vrh, svetog Juru (doduše najvećim dijelom autom, uspeli smo se samo od doma uz špagu do vrha) i vidjeti na sve strane svijeta, more i planine, sve, baš sve...ima li boljeg osjećaja na svijetu? A tek s Vošca? Beskrajno more, obala na dlanu i sva ta velebna planina okolo. S razlogom Biokovo uljeva strahopoštovanje, tek kad na njega uđeš vidiš taj beskraj škrapa, udubina i uzvisina...vidiš veličinu i snagu, vidiš sve...i osjećaš se istovremeno i tako malo i tako veliko...

Pred nama je još puno toga, ako vrijeme dozvoli ispenjat ćemo svetog Iliju...toga se ipak nekako svi pribojavamo, pa ipak, voljela bih više od ičega da uspijemo...znam koliko je to zahtjevno...

A danas...danas sam uzela dan samo za sebe...bez ostatka ekipe, bez dogovora i pregovora, bez ičega...samo more i ja, fotoaparat i mir...ovo pišem na divnoj terasi u 11 sati, uz čašu vina, okupana na plaži koja je gotovo prazna...a tek sad uzimam fotoaparat i idem u šetnju u Brela...fotki do sad ima valjda šesto...previše...a bit će još više, ovo je predivno da se ne bi zabilježilo...

No onaj pravi doživljaj ne mogu prenjeti ni fotografija ni riječi...osjećaj toplog mora oko sebe, dok gledaš oblake na planini, koji se mijenjaju iz trena u tren, sunce se presijava nad beskrajno tirkiznim morem i bijelom plažom, potpuno praznom...

I onda neka netko kaže da život nije beskrajno divan...

22.09.2020. u 10:48 • 6 KomentaraPrint#

petak, 18.09.2020.

napadaj zahvalnosti


"Tebi je samo trebalo da naiđe netko normalan". kaže frendica, sretna zbog mene. Sad ćeš ti vidjet, gotovo je. Da, možda je zbilja samo to trebalo. Davnih dana mi je na neku moju kuknjavu oko tko zna kojeg tadašnjeg bivšeg jedan forumaš napisao...da se čini da sam se u svim tim svojim vezama ja podrazumijevala. Podrazumijevala, baš ta riječ. Boljelo je jako, pogotovo zato što je bila istina.

Tim više je sad ogroman kontrast kad, mali dođe. Ja se sredila, vadim pivu i klopu, a on sa druge strane stana nešto skvikne, doleti do mene, čvrsto me zagrli i ljubi. Ja pitam, dobro, kaj je ovo bilo...a on kaže, napadaj zahvalnosti. Razmazit ćeš me. Neobično je da netko cijeni čak i sitnice.
Da, znam da smo na samom početku i da je sve prilično ružićasto.

Zapravo...ovo je možda prvi puta da sam se prilično opirala ulasku u neki odnos i dugo vremena gledala racionalno tko to sjedi preko puta mene. A on je još više takav tip i...možda je to daleko daleko bolje nego uletjeti naglavce u nešto samo zato jer ti se netko svidio, a kasnije se iz toga vadiš van kako god znaš i umiješ.

Pa kad napokon pustiš kočnice znaš da si na sigurnom. Neobično mi je to.
I sad ovih tjedan dana Biokova će biti divno...ali i malo nedostajanja, ovog grljenja i sreće. A tek smo počeli...

18.09.2020. u 08:03 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.09.2020.

kako u mjesec dana promijeniti svoj svijet?



Hah...da se najprije nadovežem na prethodni post...nisam samu sebe slušala...i na tome sam beskrajno zahvalna. Prijateljica je ovu situaciju prokomentirala samo sa...ok, ako si odlučila da to nećeš tolerirati, daj to iskomuniciraj s njime. Ništa više od toga, ona inače zna forsirati svoje savjete. To bi stvorilo kontraefekt kod mene sigurno. Ovako, otišla sam tog dana odvoziti krug do Jaruna, sjela uz jezero, pustila muziku...i za čas došla na ideju da ga zovem da dođe na pivu. Naravno došao je. Krenuli pričati i u jednom trenutku sam sasvim smireno priupitala s koliko cura trenutno izlazi. Bio je zatečen, ali i iskren. Rekao da samo samnom trenutno, da traži još ljudi za upoznati...za to sam mu predložila par drugih alata, a ne tinder. I bez ikakvog inzistiranja složili smo se da se jedno drugome jako sviđamo, da imamo jako različite svjetonazore i to nas plaši. Da možemo o svemu pričati i dogovorit, čak i evo, ovakve...ne baš ugodne teme. I da ekskluziva nije nikakav problem. Naravno, sad smo sretni ko dva prasca u blatu.

A kako je sve to krenulo...transformacija u mjesec dana?
Jednostavno...makneš od sebe sve što te muči. Jako. Posao, šefovi, stres, briga, neki bivši i njihovo pojavljivanje s vremena na vrijeme bez smisla i reda...Sve to je u tjedan dva palo u zaborav.

Zatim, dobro odmoriš. Odeš pomoći svojima kopati krumpire, odeš na more malo izludirati se sa prijateljicama, odeš u Slavoniju pomoći drugim roditeljima, prijateljičinim.

Zatim, napraviš sve ono što te plaši nenormalno. Uzmi taj volan u ruke i vozi. Vozi loše, vozi kako god, ali vozi. Makar se tresao od straha. Jer će nestati. Uzmi desetoro ljudi i jednu zahtjevnu od njih i vodi ih na Medvednicu.

Na Risnjaku čuvaj one koje nekako osjećaš da ih treba čuvati. Sa veseljem jer ti dobivaš mir od toga. I previj rane i smiri ih i hodajte dalje nakon što je krv iz arkade curila kao luda po kamenju.
I zapazi da si bila i smirena i da si nju smirivala i da si to super odradila.

A onda budi sretna i zahvalna jer sve ono što je sad ušlo u tvoj život itekako zaslužuješ.Radi na svojim projektima i uživaj u tome. Uživaj u tome da danas možeš otići do Jaruna ili Savice, fotkati labudove i vidre i nutrije...Da možeš iskoristiti ovo sunce. Da ideš na Biokovo na tjedan dana kupanja i planinarenja. Neplanirano...zasluženo.

Da je ova luda godina ispala najbolja u životu.
Uza sve potrese, korone, promjene i prevrate.
I da je ovaj netko sada tvoj...jednako zahvalan što je našao tebe, kao što si i ti zahvalna za njega. Nekoga koga ne moraš mijenjati, jer je i ovako prekrasan. Nekoga tko je sebe sagradio i izgradio...netko tko ne skida osmjeh sa lica. I potiče te da i ti budeš sve bolja. Da imaš prijatelje kakve možeš samo sanjati. I da se sva vrata otvaraju.

Mjesec dana. Samo toliko je potrebno, jednom kad odlučiš.

14.09.2020. u 13:26 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 09.09.2020.

tinder odnosi



Pitao si me, zašto se cure tako teško opuste i nekome vjeruju? Sad ću ti reći, micek mali...iz vrlo jednostavnog razloga što ste hodajući dokazi suprotnog. Bili i prije tindera i sličnog, a tek sad...

Ne možeš mi govoriti baš sve isključivo ono što želim čuti. Ili još gore, ono što misliš da cure općenito žele čuti, zašto bi se zamarao s ovom malo drugačijom? Ne možeš davati dojam idealnoga, izvesti da svaki dejt bude od a do ž savršen, a onda dopuniti tinder s fotkom sa našeg izleta i opisom koji se odnosi na nešto o čemu smo razgovarali. Pa tako nekoliko puta.

Ili si me i ti, jako podcijenio...ili ti je toliko malo stalo da si očit. Kako god...sve je rečeno. I da, nije baš zabavno kada okusiš malo od "svog lijeka"...da, bila sam leptirić. Imala više opcija istovremeno. Dugo vremena. Obično sam ipak svim dala do znanja i što točno tražim (a oni nisu bili) i da tu ima još netko. I prolazilo mi je to. Nekad je bilo zabavno, nekad nije, ovisi koliko sam se emotivno uplela u taj nered...a ipak je bio nered u kojem ni sa kim nisam našla sve.

A onda se dogodi da ne želim više ulaziti u nešto. Da svi bivši nekako nestanu ili im ja odlučim ne davati više prilike da mi počnu nedostajati. I doleti netko prekrasno pozitivan, inteligentan, netko tko je izazov a ne projekt. I uporan u tome da mi dokaže da ima i drugačijih...navodno.

Što je dokazao?

Da su aplikacije omogućile sve bolji izbor. I moje iskustvo do sad je takvo da sam imala par neuspješnih dejtova, upoznala jednog dobrog prijatelja, započela dvije vezice od kojih jedna i nije potrajala, druga od cca pola godine. Svi redom prilično uspješni i inteligentni ljudi. Ok, sa svojim potisnutim problemima i prilično bez ideje što sad točno dalje žele od života.

Da će ti stalno u primisli biti, a možda ima netko bolji za mene. Možda ne dok je sve idealno, ali, čim zaškripi. U ovom slučaju i prije toga jer nismo ni došli do faze da bi definirali odnos. Potraga se ni u kojem trenutku nije zaustavila.

Da se curama prodaje ono što žele čuti. A tko zna s kim to ispijaš kavu zapravo. Čini mi se da smo se sveli na proizvode u jako dobrom pakiranju...bitno je samo impresionirati, biti sve ono što je trenutno in, što se traži...a sadržaj...je upitan.

Da muškarci imaju prilike daleko lakše doći do seksa...samim time daleko rijeđe pristaju na veze.
Što i ne bi bilo loše kad bi još imali muda otvoreno to reći.


Ne mogu reći da me nije dotaklo, povrijedilo. Ne mogu ne priznati sebi da ipak i dalje tražim. Nekoga s kim ću provoditi vrijeme, razgovarati satima. Ljepše je, pogotovo kad je druga strana klupko pozitivne energije koje te potakne da i sam postaneš takav. U ovih nekoliko tjedana napravila sam golemi skok. Ne samo zbog njega, sama sam dosta toga odlučila i prije...on je malo ubrzao to. I na tome sam zahvalna. Skoro sam i zažmirila na činjenicu da izlazi i s drugima, gotovo mi je to dao do znanja i bez da otvorim ponovo njego profil na tinderu. Bilo mi je dovoljno lijepo da to zanemarim...pa sam ipak provirila. I bila bijesna jer meni ostavlja dojam da se odlučio, da mu se sviđam...a onda aktivno traži dalje. Zapravo laže. Ono što ne mogu podnjeti i neću tolerirati. Puno sam previše puta takve sitnice svjesno previdjela. Zanemarila u startu jer sam ja bila odlučila. Kako je to kasnije izgledalo? Provodila sam mjesece ili godine u odnosima u kojima me nisu vidjeli, voljeli ni cijenili. Ne kažem da nisu uopće imali osjećaja...ali definitivno nisu imali poštovanja. Jer ja nisam imala osobnih granica. Sad ih sve brže i sve lakše postavljam. A miceki su sve inteligentniji, sve bolji...pa ih ipak sve lakše puštam, da neke druge tri, četiri cure nauče samopoštovanju.

Cure drage, ne pristajite na ovo. Ako oni ne vide tko ste, nisu vas vrijedni. Točka. Da, toliko je jednostavno.

09.09.2020. u 07:19 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.09.2020.

ritam





Zaranjam u dubinu, u tamu, ne želim ići tamo, među kosti...izranjam sve boli, sve strahove, sve poraze...teški su, vuku prema dnu, bolno je biti bez udaha...neke tuđe trave me sapliću...

Vraćam se na površinu, izranjam na obalu i preslagujem svo to blato, gradim iz njih nešto s natruhama smisla...i tako opet i opet....

Na kraju dana...na kraju svih dana napokon plivam u ritmu, zarona i izrona, svog i ničijeg tuđeg udaha, tu sam, sunce je na zalazu...na trepavicama se zadržavaju kapljice koje svjetlost rasipaju na tisuće dijamanata...mir i dom, nalaze se u tom ritmu, u tom udahu, tu...

06.09.2020. u 06:50 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 01.09.2020.

kojim putevima?



Opet se pokazalo kako one po tebe loše stvari mogu biti najbolje što su ti se desile. Još jedan otkaz ugovora koji je bio lansiranje u sasvim drugi svemir. Puno promišljanja i toliko promjena da se nekako osjećam kao da lebdim negdje gdje...ipak pripadam.

Ne, više ne tražim poslove...tražim ljude kojima se divim. Tražim projekte, tražim prilike. I, da, živimo u ovoj čudnoj državi gdje imamo dojam da je teško uspjeti, da nećeš imati prilike. Čitav nas život vraćaju natrag u vrstu, čitav nam život govore kako ni sanjati ne smijemo. Kamoli pokušati nešto, kamoli živjeti van zadanih, kod nas toliko stisnutih okvira.

Pa ipak, ima tu buntovnika koji uporno traže svoj put, koji stvaraju i koji naprave ponešto. To su ljudi koje želim promatrati, s kojima želim komunicirati i na koje se želim ugledati. Da, ovo možda zvuči kao da piše netko jako mlad...i jesam i nisam. Ali nije kasno. Neću više dozvoliti da sama sebe sputam, neću više ostajati tamo gdje ne rastem. Ni za koje novce, ni za koju lažnu sigurnost.

Jer, sa ove druge strane, kad uključiš i znatiželju i radost...stvari padaju s neba. Imaš putokaze koji te vode...nesigurno je to područje, neistraženo...i čarobno.

Na staro se više ne vraćam, ni za koga, ni za što.
Gdje je ova odlučnost stajala u kutu nekoliko godina?


01.09.2020. u 08:59 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

- da imaš tri želje, koje bi bile?
- putovati
- a druge dvije?
- ne trebaju mi


imagine there`s no heaven...
it´s easy if you try
no hell below us
above us only sky...
imagine all the people living for today...




ČITAM:

The Art Of Being Yourself
brod u boci
semper contra
pozitivka

fale mi:
nelina gustirna

opijmo kočijaša što vozi naše dane...
Joanna has left Stepford
razotkrivam te
DragonFly


SLUŠAM:

Cohena
Springsteena
Roxette
Reamon
U2
Duran Duran
A-ha
Coldplay
Bon Jovi
Lenon
Catie Melua
Cranberries


GUBIM VRIJEME NA:
lutanja


JA SAM:
neodlučna
uporna
znatiželjna
hiperaktivna
smeđooka
visoka
pričljiva
dobra prijateljica
lijena ponekad
uvijek zaljubljena
maza
zaigrana
kreativna
točna
esteta
dizajnerica
prirodna
opuštena
društvena
tvrdoglava
....
svoja


VOLIM:
prirodu,
fotografiju,
drage ljude,
glazbu,
plivanje,
nebo...
i još puno toga..