Marketing
moja brda i mora...
Kako je to kad neplanirano odeš na godišnji...a ni ne radiš više...i to na tjedan dana, mora i planine, one planine koju si prije točno dvadeset i tri godine gledala sa strahopoštovanjem, govoreći; ja hoću gooooore...ni ne sanjajući da ćeš je jednoga dana imati prilike ispenjati...dobro staro Biokovo...
Pa kako je? Kao da ti je netko poklonio cijeli svijet...na dlanu, ispred tebe...
Doći na vrh, svetog Juru (doduše najvećim dijelom autom, uspeli smo se samo od doma uz špagu do vrha) i vidjeti na sve strane svijeta, more i planine, sve, baš sve...ima li boljeg osjećaja na svijetu? A tek s Vošca? Beskrajno more, obala na dlanu i sva ta velebna planina okolo. S razlogom Biokovo uljeva strahopoštovanje, tek kad na njega uđeš vidiš taj beskraj škrapa, udubina i uzvisina...vidiš veličinu i snagu, vidiš sve...i osjećaš se istovremeno i tako malo i tako veliko...
Pred nama je još puno toga, ako vrijeme dozvoli ispenjat ćemo svetog Iliju...toga se ipak nekako svi pribojavamo, pa ipak, voljela bih više od ičega da uspijemo...znam koliko je to zahtjevno...
A danas...danas sam uzela dan samo za sebe...bez ostatka ekipe, bez dogovora i pregovora, bez ičega...samo more i ja, fotoaparat i mir...ovo pišem na divnoj terasi u 11 sati, uz čašu vina, okupana na plaži koja je gotovo prazna...a tek sad uzimam fotoaparat i idem u šetnju u Brela...fotki do sad ima valjda šesto...previše...a bit će još više, ovo je predivno da se ne bi zabilježilo...
No onaj pravi doživljaj ne mogu prenjeti ni fotografija ni riječi...osjećaj toplog mora oko sebe, dok gledaš oblake na planini, koji se mijenjaju iz trena u tren, sunce se presijava nad beskrajno tirkiznim morem i bijelom plažom, potpuno praznom...
I onda neka netko kaže da život nije beskrajno divan...
Post je objavljen 22.09.2020. u 10:48 sati.