Marketing
na putu prema gore
Znam, naporna sam već sa svojom srećom. To koliko sad letim, lebdim i smijem se ponekad je teško i podnjeti. Pa ipak, oduvijek sam željela biti samo jedno; primjer da je nešto moguće...nešto što mnogi misle da se ne može. Polako postajem to...i imam dojam da uvijek postoje sve veće visine na koje možeš doći...i da je to jedini način da i druge tamo vodiš.
Nešto slično izjavio je i mali...da je on tu kako bi druge nekako potaknuo da budu sretni. Iako dolazimo iz sasvim drugačijih pozadina i životnih priča, iako moja i njegova "vjera" ne mogu biti drugačije, ipak je u toj nekoj osnovi sve to isto. I tako se dogodi da ja odem u crkvu...jednu sasvim posebnu i završim u suzama. Nije mi se to do sad dogodilo. Neću pričati detalje, možda je najbolje da to sami doživite, radi se o svetištu u jednom sasvim posebnom gradu, Sinju, svetište Gospe Sinjske. U natkrivenom atriju stoje citati, zahvale mjesecu i zvijezdama, zemlji, vjetru, moru...i tako redom ukrug dok ne krenu suze. Ovima što sa crkvom ne žele baš imati previše posla.
Osobno, ne mogu se svrstati ni u kakvu religiju. Od svega sam uzela ono što mi se sviđa ili mi je bilo logično, odbacila ono što nije. Ne mogu reći da ne vjerujem u nešto, neku univerzalnu silu stvaranja, samo je ne mogu nazvati imenom Boga. Previše je toga lošega u to ime urađeno.
Možda mi je najbliža filozofija budizam...koji ni nije religija u osnovi...vede su mi nešto najfascinantnije ikad. Ali i jako naginjem onim nekim zagubljenim tradicijama štovanja prirode i njenih sila, možda se to sad naziva wica ili paganizam. Iako ništa od toga nisam zagrebla više od površine, osjećam da ima puuuno dubina i visina za istražiti.
Pa ipak, samo je jedna sila ta koja stvara sve, zove se ljubav i jedino u nju vjerujem.
I jednom kad naučiš sebe voljeti, voljeti ćeš i cijeli svijet. Nema drugog puta.
A život te sam navodi. Stoput ti šapne, potiho, onako kraj uha, kao vjetar. Naravno, ne slušaš ga.
Pa ti pošalje ljude koji će te naučiti. Opet ne slušaš.
Pa ti neki ljudi govore, jasno i glasno što bi trebao raditi. Opet ne slušaš.
Pa te život stisne do točke pucanja, psihički ili fizički. Opet ne slušaš.
Pa se razboliš. Tu obično staješ i malo preispitaš. Ponekad opet nastaviš po starom.
Ponekad, samo ponekad se zapitaš da li iza toga stoje neki drugi razlozi, a ne ono što tvrde doktori.
Ponekad, samo ponekad, shvatiš koliko je život dragocijen, koliko je divan, koliko ga vrijedi živjeti. I poletiš. Jer više nije bitno ono nebitno...bitno je živjeti, voljeti, letjeti. Biti sretan i nasmijan.
Ponekad, samo ponekad se oslobodiš zlatnih krletki.
Tek tada prava priča počinje.
Jer brodovi su sigurni u luci...ali, nisu za to stvoreni.
Post je objavljen 28.09.2020. u 07:07 sati.