Opet se pokazalo kako one po tebe loše stvari mogu biti najbolje što su ti se desile. Još jedan otkaz ugovora koji je bio lansiranje u sasvim drugi svemir. Puno promišljanja i toliko promjena da se nekako osjećam kao da lebdim negdje gdje...ipak pripadam.
Ne, više ne tražim poslove...tražim ljude kojima se divim. Tražim projekte, tražim prilike. I, da, živimo u ovoj čudnoj državi gdje imamo dojam da je teško uspjeti, da nećeš imati prilike. Čitav nas život vraćaju natrag u vrstu, čitav nam život govore kako ni sanjati ne smijemo. Kamoli pokušati nešto, kamoli živjeti van zadanih, kod nas toliko stisnutih okvira.
Pa ipak, ima tu buntovnika koji uporno traže svoj put, koji stvaraju i koji naprave ponešto. To su ljudi koje želim promatrati, s kojima želim komunicirati i na koje se želim ugledati. Da, ovo možda zvuči kao da piše netko jako mlad...i jesam i nisam. Ali nije kasno. Neću više dozvoliti da sama sebe sputam, neću više ostajati tamo gdje ne rastem. Ni za koje novce, ni za koju lažnu sigurnost.
Jer, sa ove druge strane, kad uključiš i znatiželju i radost...stvari padaju s neba. Imaš putokaze koji te vode...nesigurno je to područje, neistraženo...i čarobno.
Na staro se više ne vraćam, ni za koga, ni za što.
Gdje je ova odlučnost stajala u kutu nekoliko godina?
Post je objavljen 01.09.2020. u 08:59 sati.