Jučer sam dan provela u krevetu u suzama. Objasnila malom da ipak ne mogu s njim biti ni prijateljica. Previše je toga bilo tu preko čega ne mogu i ne mogu bome ni slušati ga kako mi daje rokove do kad si trebam naći dečka.
A danas...danas sam u jednom probranom malom i vrlo dragom društvu otišla na moje omiljene Samarske stijene. To je ipak područje kojem najčešće hodočastim, obožavam te penjačke opake staze koje itekako nagrade najboljim pogledom ikad. Ne može se opisati ta divota, šume koja taman poprima kaput šarenila. Jutarnju maglu i srnu koja ti pretrći preko puta.
Jednu ljutu zmiju na putu kojoj smo se čudili da u ovo doba boravi tamo...pa čak i led koji je počeo padati taman kad smo prošli najteži dio. Ručak na vrhu svijeta i piva. Ja sam donjela ručak, naš vodič pivu i sve smo podijelili...ja uz uzdah, e zašto nisi malo mlađi. Zezamo se, a možda i ne, nisam ga do sad tako doživljavala.
Netko koga zaista jaaako poštujem, uspješan i iznimno inteligentan i načitan (pa kaj je to samnom, samo takve ljude znam?), zna apsolutno svu najbolju muziku, obožava brda i stalno planinari...
zaista, samo da je 15-20 godina mlađi, bio bi mi idealan.
Ovako, neopisivo mi je drago da takvih ljudi sada imam brdo oko sebe. Ali zaista...barem desetak.
Ljudi od riječi. Ljudi koji ono što kažu i naprave. Bez drama, bez otezanja, bez izgovora.
Opušteni i jednostavni. I iskreni.
Mogu li se takvi ljudi naći jedino u brdima?
Čini se da da. Sad znam gdje ću ubuduće tražiti.
Za sad...uživam u slobodi...šumi i stijenama, siru, maslinama i pivi kad se vratim. I najboljoj muzici na svijetu...možda i najprikladnijoj sad.
Tu quieres volver y no te veo mas
Tu quieres volver y no me encuentro mas
Post je objavljen 17.10.2020. u 20:19 sati.