Brat mi obožava Japan, anime i sve njihovo. Meni je Japan također uvijek bio jako drag, ali potpuno neki drugi dijelovi kulture i svega nego njemu. I tako je nekom prilikom on odabrao jedan anime za koji je mislio da će mi se svidjeti. Pročitao me savršeno, zaista mi se svidio, što zbog vrhunske animacije, što zbog kompleksnosti (podsjetio me na film Cloud Atlas kojeg obožavam), što zbog te male duhovne priče kakve po burazu navodno autori ubace gotovo u svaki anime. Fascinira me to dijete...ok, ima 24 skoro, više nije dijete...ali, nekako je uvijek bio zreliji nego što se čini.
Zaista mislim da postoje niti koje nas sve povezuju. Pogotovo one koje smo naumili sresti. Da nekoga tamo, svog, osjećamo sa drugog kraja planete i da možemo znati da postoji. Da znamo koje smo susrete i scenarije ove igre zvane život odabrali odigrati. Duboko u sebi znamo da svaki izazov i svaka bol jednostavno mora biti tu. Da bi izrasli u ono što želimo biti.
Zato i nisam ovaj puta patila, znala sam da su debeli razlozi postojali za moje snove koji su se ostvarivali...za susret točno u tom trenutku i na takav način. I za razlaz. Samo sam se pitala koja je lekcija...i...oh, najbolja je. Zaista sam kao bijesna lavica napravila skok, dva, tri...takvih razmjera da oni oko mene stoje u šoku. Neki pozitivnom, nekima je jednostavno previše gledati me kako ludom brzinom mijenjam sebe i čitav život.
U petom sam (ajde napokon od pet) krugu za onaj posao. I mislim da bi privremeno to bilo ok uzeti. Promijenila sam mišljenje u trenutku kad sam vidjela koliko se ljudi tamo čine zadovoljni. To se teško odglumi. Pokušati ću dogovoriti neke zanimljive beneficije u vidu kliznog radnog vremena ili više godišnjeg kako bi mogla raditi svoje projekte uz to...pa kako bude.
Upisala sam tečaj za turističkog vodiča, te nekoliko radionica s područja psihologije. Nisam planirala ostati dalje u tome već negjde na proljeće krenuti i s tim školovanjem. Međutim, grupa koja se oformila tamo me jednostavno...odlučila zadržati. Tako da sad se obrazujem i za vodiča...i radim prvi korak prema studiranju psihologije. I to smjera koji mi se sviđa više od ičeg što sam do sad srela. A srela sam puno toga.
Putovanja i analiziranje ljudi bile su moje ogromne ljubavi. Kad sam razmišljala koji ću faks, psihologija je bila jedna od stvari pri vrhu popisa. Prevagnula je kreativa. Ne znam zašto turizam nisam ni uzela u obzir. Uglavnom, za psihologiju sam vjerovala kako ću jednoga dana, makar s 50 to krenuti studirati...evo, korak po korak, čini se da krećem.
U moj život je ušlo još ljudi...na takve načine i s takvim poveznicama s mojom prošlosti...da opet samo mogu reći da to nije i ne može biti slučajno. I ušli su mnogi koji mogu pomoći ostvariti mi sve te neke moje ideje...oko posla i oko još nečega što dugo sanjam.
Naime, jako sam željela biti dio neke priče koja bi ljudima pomogla imati ljepši i lakši život. Godinama razmišljam o nekakvim grupama podrške, centrima za rad i slično. Nisam znala da ih ima toliko kao što vidim sad, međutim, ove radionice zaista nisu nešto što si svatko može priuštiti. Iako, svakome su potrebne, to sam sigurna već nakon dvije. Ima stvari koje čovjek može riješiti sam, ali ima i more toga što ispliva van, a da toga nisi svjestan bio nikada...kad napokon kreneš raditi s psihologom.
Ludo je kako sam ja do tih radionica došla na preporuku jedne prijateljice...nakon neke radionice na preporuku druge. A treća to isto studira. I ima ideju pokrenuti jedan projekt koji...a što da kažem, kad mi je to prepričala, mene su samo prolazili trnci...i trnci i trnci...
A onda sam se sjetila kako već imam nekoliko cura koje bi sigurno u toj priči željele sudjelovati,a bome i imaju specifična potrebna znanja za to.
Pa sada znam zašto smo se ta prijateljica i ja ponovo povezale...baš sad.
Poželite nam sreću, snagu i mudrost, mislim da napokon, prvi puta u životu, imam svoju misiju.
Post je objavljen 24.10.2020. u 05:46 sati.