Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

petak, 27.05.2005.

DOBAR DAN

Dobar dan. Danas sam emocionalno prazan. Samo se još gorčina još grčevito drži i pomalo izjeda iznutra. Još jedna svakodnevica. Što se više bližili kraju, dani su bivali sve teži. Jedva sam dočekivao krevet da skinem sav taj teret sa svojih leđa. No ni onda nije bilo puno bolje. I danas, sa još uvijek prisutnom boli, još uvijek ništa lakšeg tereta, usnuo sam još jedan san. San bez snova. Opet.
Čini mi se da počinjem predviđati vlastitu smrt. Danas sam imao prvi dio vizije. Umrijet ću rano. Možda i prerano. U ovom sivom svijetu magova i samih vragova, katkad se bojim da nema mjesta za mene.
Katkad mi je posve svejedno da li sam bliže istini ili zabludi. Postoji li potpunost, ispunjenost uopće? Ili je samo to misao vodilja. Možda je Raj prevara za kraj.
Ne mogu više. Prsti me izdaju.
Moram neko vrijeme konzumirati tišinu…
- 11:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 14.05.2005.

U IŠČEKIVANJU MOJIH PLESNIH KORAKA

Primio sam njen odgovor. Pitao sam ju zašto je onaj dan, iz očiju poput oaza, onaj dan, onaj petak prosula suze kao bisere? Za koga?
Koji odgovor bi me, nas zadovoljio? Ima li takvog? Katkad sve one znakove kraj puta prvim se da ne vidim. Nisu to samo naši znakovi. Oni često zbunjuju. Da su bar samo naši, možda bi bilo lakše. Mislim da je dobro što se u onim mračnim i glasnim noćima istinski ne čujemo, ne vidimo. Onda se prepuštamo najviše osjetu. Mislim da on tada najmanje može lagati i da najviše govori. Volim tada osjetiti njenu meku toplinu. Tad nam najčešće ništa više nije bilo potrebno. Konzumirali smo tišinu.
Kaže da ne može uprijeti prst samo u mene. Ipak, djelom i moja odgovornost. Kolika? Zna li ona što je dobila kada me je našla? Zna li ona koja priča mene prati, poput sjene koje se ne možeš riješiti? Čak i ako je zna, jeli je svjesna? Bojim se da je.
Kako mi objasniti nešto što nikad nisam probao, doživio? Ona je našla svoje srce. Mogu li ja to uopće? Ne bježim ja od toga. Čak katkad iščekujem željno na vratima, možda me malo smiri, možda prestanem bježati na mjestu, možda.
Toliko potrošenih priča, pune ulice papira, pokidanih istina. Sanjama trošio sam ceste i ma da se ne smije, u sebi dugo šutio. Bojim se da sam predugo nemarno hladan.
Ja ću uvijek biti tu, biti ću uho za slušanje, rame za plakanje, leđa za oslonac, ruke za držanje, čuvanje. Samo me treba zatražiti, poželjeti, ja ću rado doći. Ali i ne poželjeti previše, tražit da ostanem. Moji plesni koraci su veliki. Moja koreografija je teška i ja sam sam naučio voditi. Za svaki ples imam drugu partnericu, sa svakom izmišljam i učim nove korake. Ona je bila za, swing.
- 09:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 13.05.2005.

Prsti i govornica

Opet sam zarobljen u očekivanjima drugih. Brine me zapravo, to što ja to njima dopuštam.

Sjedim za stolom. Na stolu stoji lap-top, otvoren. Novi wordov dokument me gleda prazan. Moje ruke na tastaturi. Prsti na slovima. Nema ničega. Na ušima slušalice. Soundtrack Žala lagano mi krstari ušima. Ništa. Gledam opet ruke. Tako mirne. Ovo bi bila lijepa fotografija: U iščekivanju ruku. U iščekivanju. Još ništa. Pjesme se izmjenjuju, lagano me zanose, ali ne dovoljno. Sad?

Danas navečer, čekajući tramvaj na stanici, sam vidio čovjeka kako u javnoj govornici razgovara. Izgledao je kao skitnica. Razgovor je bio prilično važan. Nekome je pokušavao objasniti kakvo je stanje tekućih stvari ili neku slično važnu temu. Jednom rukom držao je slušalicu a drugom ritmičkim pokretima mimikom davao do znanja određene stvari prekidajući ples ruke jedino da bi si pogladio dugu sijedu bradu prošaranu sa još kojom crnom lasi. Iako je već prilično zatoplilo, nosio je tamno plavu addidasovu kapu naopačke izokrenutu. Ispod kape mu je virila duga masna kosa boje kao i brada. Oko njegovih nogu pet, šest kozumovih zeleno-crvenih vrećica napunjenih kojekakvim čudima koje si samo mogu zamisliti. Nisam razumio što je točno govorio, no kada je zaključio razgovor pristojno se pozdravio, ispričao na smetnji u ovako kasni sat i samo poklopio slušalicu, pokupio vrečice i lagano se udaljio mrmljajući si u bradu neku melodiju. Pomislio sam da je zaboravio karticu pa sam prišao govornici da provjerim. Nije ju zaboravio jer je nije ni bilo.
- 01:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2005.

Proljeće, proljeće

Prisilno motiviran temom sexa (ovo proljeće čini čuda ljudima) te uvučen u nekoliko debata o toj temi (ljudi, S RIJEČI NA DJELA!) iznosim par dijelova naših razgovora. Evo nekoliko interesantnih zaključaka koje smo donjeli i koji nam generalno smetaju (mislim da smo ovdje govorili i za većinu ljudi):
- sex je jedan lijep način izražavanja, ne radite nepotrebni tabu od toga!
- sex je radnja između dvije osobe (u najčešćem slučaju). Najgore je kada jedna osoba očekuje da druga praktički sve obavi za oboje. Iskreno, to je više upućeno curama. Cure, prezmite koji puta dominantnu ulogu, makar se potukle za to (doslovno, i to usred sexa, pa da onda vidite šta pali), pokažite što želite, što vam paše, što ne, što bi htjele probati, što god želite.
- komunikacija tijekom sexa je najvažnija. Kada ste već oboje došli do tog stupnja međusobne interakcije, ne vidim čemu dalje sram. Ljudi, pa doslovno ste goli jedno pred drugim!
- komunikacija nakon sexa. Obično se pljuje po muškima da kad "obave po što su došli", okrenu se i zahrču. E pa ja sam to doživio sa curama i iskreno ne znam nikoga od svoga muškog društva da je to ikad napravio. Ali ne branim muške. Znam da nas ima i takvih. Ljudi, podijelili ste nešto lijepo, doslovno ste se stapali jedno sa drugim i nemate si ništa reći? Ne morate ni nužno govoriti, pokažite to nekom gestom. Pokažite da ste još tu. Recite kako vam je bilo.
- jedna od najblesavijih stvari koju sam i sam doživio je da nakon sexa, ekipa odmah oblači!? One su se sramile moga pogleda!? Kako se uspijete sramiti nakon što ste sve ovo do sada prošli? Uživajte u svome tijelu. Ono nije zatvor već vaš najsavršeniji instument koji ćete ikad posjedovat. Njegujte ga, koristite i izražavajte se pomoću njega najbolje kako znate.
- samo-potvrđivanje nakon sexa. Ovo je učestalije za muške: "Jel bilo dobro?" Pa kako to možete pitati? Ako imate potrebu recite kako vam je bilo, a ne ispitujte (ovo vrijedi najviše za prvi put).
To bi bilo otprilike ono glavno, a dalje je već stvar osobnih ukusa u što ne želim ulazit.

E sad, kako uopće doći do sexa. Negdje sam čuo da je prvi kontakt (pozitivni, naravno) čak 50% posla. Tu bi se čak i složio. Zaboravite na legendarne ulete koje obaraju vašeg odabranika/odabranicu istog trenutka. Tko zna, svaka čast, ali mi ostali se trebamo ipak malo spustiti na zemlju. Budite spontani. Budite ono što jeste i ako to ne upali, ne obeshrabrivati, odmah dalje jer već drugi put hoće. Nemojte se upoznavati sa horny izrazom na licu ili sa konstantnom mišlju u glavi o krevetu. Upoznajte se sa samim predstavljanjem (ja sam ...), zatražite upaljč iako ne pušite, komplimentirajte neku sitnicu koja vam se svidjela, jedni su od najjednostavnijih prvih kontakata koj i najčešće pale. Druga strana uvijek cijeni odvažnost. Pustite da se stvar sama razvija. Budite iskreni, ne da nakon desete minute poznanstva u potpunosti ogolite dušu sa izljevima plakanja na ramenu, već jednostavno nemojte lagati jer laži podsvjesno odbijaju ljude.

Ljudi volite se, nema tu neke nepotrebno suvišne filozofije u tome. Ako ti se netko sviđa, pokaži mu to. Ne slušajte pretjerano marketinške trendove več čujte što vam bližnji žele reći. Pametni ste, vječno mladi i lijepi, stoga to iskoristite i podijelite dok možete.
- 10:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.05.2005.

Kuba

U petak sam bio na plivanju (plivam za fax). Vani lijepo vrijeme i cijeli dan je nekako spor. Stojim na rubu bazena sa prijateljicom. Oslonjeni na vlastite ruke, brade položene na šake, pustili smo da nam noge potonu te da nas sitni bazenski valovi zanašaju. Nakon kraće tišine ona izjavljuje da bi na Kubu, i tako je započela još jedna priča:

Stranac, već pomalo umoran od napornog društva sa kojim je posjetio ovaj prekrasni otok, sam, u suton, šeće isprepletenim ulicama nekog malog grada. Ovo je mjesto koje je zapelo u vremenu. Sve je još uvijek u stilu pedesetih godina. Ljudi sjede na ulicama, puše karakteristične cigare, igraju domino, odozgo se čuje svađa nekog ljubavnog para, ali i ubrzo njihovo mirenje, trčanje djece i igra sa njihovim psom. Sad već zna da se izgubio, ali ne mari. Dao je nogama oduška, neka ga one ovaj put vode gdje god žele. Došavši do početka jedne plaže, sad već na rubu grada, privuku ga ugodni zvuci salse iz obližnjeg malog otvorenog noćnog bara na plaži. Ulazi, sjeda za mali drveni stol u kutu, naručuje Coronnu i prati zavodljive, usporene pokrete chace jedinog plesnog para na podiju. Bar je napola prazan. Dvije pjevačice, jedna jače građe odjevena u šarenu haljinu sa uzorcima ananasa vodeći je vokal, druga mršavija isto u haljini, crnoj i kraćoj sa crvenim crtama, prati prvu dok ih peteročlani bend prati. Svjetla su uglavnom lampioni i svijeće tako da cijela atmosfera djeluje lagano zagasito, usporeno, hipnotizirajuće. Tek nakon nekog vremena primjećuje sramežljivi pogled mlade dame koja mu sjedi nasuprot na drugom kraju bara, blizu šanka. Znatiželja je učinila svoje. Počeo ju je promatrati. Preplanula latinoamerikanka, najvjerovatije lokalna, duge valovite kose koja se slijeva preko desnog ramena. Oslonjena je na desnu ruku pogleda ovaj put prema bendu, dok se sa lijevom rukom igra sa ukrasom iz koktela kojeg lagano pijucka. Na bijeloj majici bez rukava, kod ramena joj je pričvršćen veliki crveni cvijet kao jedini nakit koji posjeduje. Zove konobara da joj ponudi što god želi popiti, samo najbolje za mladu damu. Dobivši piće ona mu pogledom zahvaljuje. Bend započinje sa jednom laganom rumbom, on joj prilazi i bez riječi moli za ples, na što ona pristaje odmah pristaje. Dok su se gitara, truba i glasovi ispreplitali, ona se u potpunost prepustila izvijajući se u njegovim rukama. Kako je večer odmicala, nisu primijetili da su ostali sami. Čak i kad je bend prestao svirati, nisu primijetili, samo su nastavili opijeni jedno drugim. Konobar sve posloživši morao ih je prekinuti, na što su se prvi put zapravo pogledali. Gledao je te velike crne oči i one su njega gledale, upijajući jedno drugo. Nakon trenutka, ona ga je primila za ruku i povela. Izašli su na plažu i krenuli niz nju, sa noge na nogu po mekanom pijesku, uz muziku valova, sami, bez glasa, u noć.
- 10:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>