|
Promijenio sam ime bloga. Točnije, nadopunio sam ga. Kao što mi piše u opisu: "ovo su samo riječi, a riječi su sve što imam". Moje pero, moj mač! Premalen sam za borbu protiv, protiv ... više sam zaboravio protiv čega se više borim.
Prije nekoliko dana mi je pala jedna smrzavajuća ideja i prosvjetljenje na pamet - ona je u meni vidjela viteza, a ja sam bio samo još jedan lovac na vjetrenjače. Od tada gdje god pogledam oko sebe, gotovo sve mi izgleda nekako zalud, ali i dosta toga objašnjava. Jesam li se napokon spustio na zemlju? Jeli to dobro ili loše? Što kad ostane samo tišina kao odgovor?
Svi smo mi robovi vlastitih uloga, no koja je moja, koja je bila? Obično pišem život kakvim ga vidim. Iako mijenjam kut gledišta to ne mijenja narav i namjenu nekih, ajmo reći nečasnih ljudi. Uvijek sam se trudio naći ono najbolje u ljudima i nadao se to nekako potaknuti, istaći, osloboditi ispod debele ljuske, zida. Ne ih mijenjati, svi to već imaju u sebi samo su zaboravili na to ili se boje otkriti, vide slabost u tome. Opeći ćeš se! Da, trebaš se puno puta u malim količinama opeći (čak i samovoljno) jer to nam gradi određeno životno iskustvo i ruše određene predrasude, te takve male ranice brzo zarastu bez posljedica. Stalnim odgađanjem ne gine ti implozija, izgorijevanje odjednom, jer ako te ne ubije, to je ožiljak kojeg se nikad nećeš moći riješiti, zid koji nećeš moći srušiti.
Ne želim se jednog dana probuditi i shvatiti da sam nešto zaboravio, prestar da to više mogu promijeniti, bar probati. Ja sam jedna neorganizirana misao, tako da znam zaboraviti očite stvari. Molim vas, nemojte mi to zamjeriti.
I dalje jedrim u noć slomljenog jedra. Danas ću samo disati…
|