Da, ovo je treći dio. Drugi je još u izradi jerbo je ipak poveći (Turska). Danas pišem o Veneciji. Dakle:
Zaneseni cijelom idejom o karnevalu, maskama i popratnom "luda kuća puna kiča" sadržaju (baš), nismo znali što bi sa viškom love (aha), pa smo se zaletjeli do Venecije. Razmišljali smo, Samobor ili Venecija, no ovo je bilo bliže i jeftinije (jeah).
Četvrtak navečer smo se zaleti do Tantre na čagu i da se dogovorimo sa ekipom koja sve ide preostale sitne detalje oko puta. Nakon čage završili smo kod moje male doma (morati ću vas razočarati, samo nas dvoje), te skoro cijeli petak proveli u krevetu manje-više spavajući (perverznjaki jedni, osjetim ja tu količinu prljavih misli!).
Taj isti petak predvečer odlučismo prije samoga puta svratiti na još jedan plesnjak, onak, prije samoga puta, da se zagrijemo. I tako smo (moja neskromna malenkost i 3 babe – ona moja, poznata još kao Vrapčić i dvije kolegice po blogu "
Nutela123" i "
Maxyloptica") završili u Londoneru na Jarunu. Bilo mruk! U cca 15 do 1h krenuhsmo u misiju poznatu pod imenom karneval (kronološki, to je sad već subota). Pješke od Jaruna do Savskog mosta po mrklom mraku i sumnjivoj izmaglici u lovu na noćni tramvaj (koji nas je praktički dočekao), te do glavnog ulaza na Velesajam. Tamo se nađohsmo sa ostatkom putnih sudruga po "da mi dupe vidi puta" i "višak love" misijama.
Na Velesajmu nas je pokupio stari prijatelj Tomica, poznat još kao "vođa puta" (on to kao organizira i vodi), sa svojim super busom. To je prije bio avion a ne autobus! Ogromna mjesta, imaš gdje sa koljenima. Čak se možeš spustiti a da ni malo ne smeta onome iza. Ponad glave nema onih ventilacijskih otvora punih prašine i sumnjivih supstanci te bića koja su izgradila cijele kolonije bazirane na prljavštini. Nema ni lampe, ma nema ništa! Jedino što se može otvoriti skrivena kip ladica laganim pritiskom o nju – baš ko aeroplejnu – guba!
Bus je bio pun mlađih ljudova poput nas, osim dvije gospođe u onako, boljim godinama. Tek što smo krenuli izvadih termosicu od litre sa turskom kofi: Ajmo ekipa, častim! Na kraju sam ju usamljen srkao na stražnjem dijelu busa, dok je većina ekipe lagano kljucala/spavala. Da nas slovenci (namjerno malo slovo) nisu vadili iz busa, ljudi ne bi ni osjetili put.
I tako se mi dokotrljali do nekog velikog parkirališta za buseve prije same Venecije. Tamo gdje su nas iskipali (gdje smo čekali brod), lagano smo se sunčali jerbo je bilo lijepo i toplo vrijeme. Na brodu smo Vrapčić i ja pokušali odglumiti scenu iz Titanica, onu na pramcu, jer smo tamo i sjedili, ali mi je striko morski barba zvan kapetan nešto pizdio na staro-mlečanskom.
Nakon nekih petnaestak minuta rezanja valova, napokon Venecija! Izbacili su nas oko 10h ispred nekog starog hotela na samoj rivi, koji je poznat po nečemu (mislim da je najstariji, tako nešto i naravno da sam mu ime zaboravio). Nismo se ni iskrcali kako treba, već smo bili u nemogućoj gužvi.
E sada, nas 20tak nadobudnih je krenulo od tog hotela prema trgu sv. Marka. Jedini put je da pređemo neka tri mosta. I tako se mi uspijevamo probijati, kadli zapnemo na zadnjem mostu. Doslovno čep. Nitko nikamo. Kako nas je većina bila na vrhu mosta, a čep je nastao zbog slavnog susjednog mosta "Uzdaha" koji se baš vidi sa toga našeg mosta, morali smo mi začiniti uzbuđenje kosookih turista (prepunih zadnjih krikova tehnologije od fotoaparata do kamera i još nekih čuda koje nisam prepoznao) sa kolektivnim odavanjem počasti mostu u obliku jednog velikog, zajedničkog i glasnog uzdaha. A onda su došli stričeki Karabinjeri i naš most je opet postao prohodan.
Nekako dođemo mi do trga, te nakon prebrojavanja nas 9ero nastavlja dalje. Nakon par sati gubljenja po njihovim uskim i pretrpanim uličicama gdje smo vidjeli cijela čuda kića sa nebuloznim cijenama, parkirali smo guzice na nekim stubama ispred neke crkve. Tu su nas Karabinjeri sterali jerbo imamo široke guzice te je most postao zakrčen. Onda smo se prebacili u obližnju birtiju na srkanje kavi i sličnih tekućih supstanci. Dva zgodna detalja. Ne možeš koristiti toalet u niti jednoj birtiji osim ako nisi gost birtije, da ruga stvar je da im mali espresso dođe svega 5€. Pa da ti kava ne prisjedne.
Nakon nekih po ure međusobnih tračanja, nas 6ero nastavlja dalje. Kupujemo 50 razglednica po lubanji, Vrapčić si je kupila masku (zlatna maska za zlatokosu plavušu - 9€), još nešto nepotrebnih pizdarija te naletavamo na kebab, sladimo si brk i lagano krećemo natrag. Na povratku prema onome hotelu (e da! – hotel se zove Gabrielli) gdje se trebamo naći u 17h za povratak, kod jednog od onih mostova s početka priče koje smo jedva prolazili, naljećemo na neku našu curu koja radi tamo. Ona i neki joj kolega šaraju po ljudima skoro pa nasred ceste i što je najgore ljudi im to plaćaju! Naravno da su naše 4 babe pristale na to. Dok su im ovo dvoje tamo nešto pljackali po faci sa čudima kozmetike (glavno da svjetluca), Tomica i ja smo pregovarali o cijeni. Spustivši skoro za 50% cijenu (onako, za sunarodnjake), cure su za 3€ po lubanji imale te neke fleke po faci što su zvale "facepaint" i bile sretne. Ajd neka. Čekajući brodić kod onog hotela, topili su se posljednji Ojri na obližnjim štandovima.
Brod, bus, kotači pod noge na put prema kući. Usput smo Nutellu izbacili na nekoj granici – išla je doma (Umag). U nastavku spavanje do Zg-a i tu ova priča završava.
No jedan kratak osvrt. Što je tolika fora u toj Veneciji?
Ajd ono, grad na vodi, stoji, fora je. Pazi sada, zima je još uvijek, a tamo sve lagano smrdi. Što kada dođe ljeto, kada se sve zagrije, upali? Pa tamo je neizdrživo! A dio sa karnevalom? Ma kakav karneval! Rio, Rijeka, Samobor su karnevali, a ne ovo. To što imaju 200tinjak ljudi u one njihove karakteristične maske i šeću okolo naslikavajući se sa svakim turistom koji to zaželi nije karneval. Gdje je onaj happening, program, povorka? Ništa, samo štandovi sa nebuloznim cijenama. To je to. Lijepo, ali………
Sljedeće godine Rijeka.
P.S.
To je to za sada. Moram još tursku dovršiti, no toga ima puno, a mene uhvatila kronična upala lijenosti, tako da pričekajte da malo ozdravim.