|
Primijetio sam jednu (meni) zgodnu stvar u zadnje vrijeme. Ljudi koji me poznaju počnu me se bojati kada prestanem govoriti. Nisu navikli. Da, imam jednu manu/prednost što mogu izraziti svoje mišljenje gotovo o svemu. Posljednjih dana nema potrebu za govorom, ikakvim izražavanjem i to je ljudima čudno. Obično krenu sa pitanjima da što mi je. Nije mi ništa! Nakon nekog vremena i oni postaju sve tiši i oprezniji. Nije im ugodno. Onda me počnu moliti da nešto kažem, traže me da objasnim što mi je, samo da počnem sa nečim. Kako ja i dalje šutim i samo ih milo gledam, onda i oni zašute. Kasnije, drugi dan me mole da to više ne radim jer im je to spooky i da me se boje.
Kada osoba koja uvijek ima nešto za reći šuti, šutnja može biti zaglušujuća.
Svi mi katkad imamo potrebu za tišinom, što od okoline, što od drugih, što od sebe. Sada je došlo vrijeme za mene. Tišinom se natjeraš druge slušati. Nakon nekog vremena provedenih slušajući počneš ih stvarno i čuti. Čuješ ono više od riječi. Ono najčešće što je ljudima potrebno. Ma koliko god nam jezik bio razvijen još je uvijek preslab za naše stvarne mogućnosti. Sputani smo riječima.
Budući da svaki umjetnik zna više nego što može reći i izraziti, sva je umjetnost laž prešućivanjem.
Nitko od nas nikad nije stvarno, istinski čuo, osjetio tišinu. Naravno, ne ubrajam tu gluhe osobe, nego mislim na nas "obične". Svi težimo toj tišini. U njoj vidimo nekakav spokoj. Idemo na godišnje jer nam je dosta buke. Bježimo iz grada u prirodu radi mira. A kad tamo, buka na drugi način, ali mi to ne čujemo. Prečesto ni ne znamo što tražimo, ne znamo od čega bježimo. Čega se bojimo, što zapravo tražimo?
|