Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Ma gdje mene nađu s takvim stvarima?

Usput, dragi moj 1000 lica, listaj malo moje postove u natrag i naći ćeš i prošlu štafetu – da napravio sam je.

Dakle, o čemu se sada radi? Prenosim:


!#*/?!#%?* - (Gunđ!)

Ock, ajmo ovako, nikada nisam bio sposoban složiti pjesmu. Glup sam za to, priznam. Zato ću pokušati složiti neko prozno djelo. Aha! Zadane imenice su:

lopta
ples
kamin
proljeće
srna
ormar

Hm?!

Čekajući da prođe još jedna zima, gubio sam vrijeme igrajući se sa malom loptom, nabacujući je o ormar te dugim promatranjem plesa vatre u starome, kamenom kaminu. Nešto me prene iz zamišljenog pogleda, neka sjena na prozoru. Otrčim do njega i ugledam veliko crno oko od srne. Kao da mi je nešto željela reći. A onda sam vidio iza nje ono što sam dugo čekao – proljeće.

Evo jesam, nadam se da sam zadovoljio uvjete.

E sada bih trebao odrediti novih 5 žrtava - neću. Kao što sam naveo u prošloj štafeti, ja sam onaj koji razbija sve oblike lanca sreće i slične "šalji dalje" gluposti.

Hej, pa ne zovu me bezveze UNHOLY.

Zadnji petak je bio onaj famozni 13esti, ili ti puno prašine oko ničega. Dan je bio predivan, sunce piči, ekipa je počela nositi minimalac odječe (prevedeno - cure otkrivaju golu kožu – mhm!), još k tome imao sam neku izložbu umjesto faxa. Di ćeš bolje! Jedino što sam imao malo problema sa novoosnovanom plesnom grupom, ali ništa strašno, sve će se to srediti.

Navečer smo se nas četvero lagano sredili te zaletjeli u Casino (onaj u Sheratonu). Dobili smo neke pozivnice sa još nekim bonovima koje možemo iskoristiti za kockanje – guba! Upadamo mi unutra, a nitko ne zna kockati. Ajde, one automate tipa jednorukog Jacka gdje ti ne treba ni mozak (već sreća – ovisi koliko su i ti aparati namješteni) smo brzo shvatili. No kada završiš na stolovima, tipa za Roulette i Blackjack gdje vodi onaj striček ili teta (ime im je nešto na C, ne znam to ni izgovoriti a kamo li napisati), e onda počinje sramota. Savjet ljudima koji idu prvi puta u životu kockati – prvo se informirajte, a onda tek uđite.

Dakle, ulazimo s tim nekim bonovima, izgledamo kao četiri Alise u zemlji čudesa, promatramo malo ekipu kako se što igra, skupljamo hrabrost te se bacamo u kockarske vode. Ja sam inače poznat po igrama na sreću te kocki i kartama. Nikada u životu nisam pobijedio u Crnom Petru, Unu i sličnim igrama, a o kocki ni neću počinjati

U prvoj rundi na aparatima smo odmah skoro sve izgubili. Odlučili napraviti pauzu te još malo prošetati, možda nam se sreća kasnije osmjehne. Završili smo na Roullettu. Malo smo promatrali kako ekipa igra (gubi), pa smo skupili hrabrosti, te se sjeli. Stol je vodio simpa dečko koji nas je odmah pročitao da nemamo pojma pa nam je objašnjavao što smijemo, a što ne smijemo. Tako mi dobili svako deset čipova (onih šarenih okruglih pizdarijica koje ulažete i to svako u svojoj boji - ideš), te počeli tamo stavljati po onome nacrtu sa brojevima i popratnom sadržaju na stolu. Uglavnom su čipovi odlazili, no onda se dogodio obrat. Prvo sam ja pogodio između dva broja te zaradio nekih 15estak ojra, a onda je mala Ru stavila svoj zanji čip na broj 28, tek tako i pogodi.

Na blagajni ja ponosno dižem svojih teško stečenih 10 ojra (još sam malo igrao pa sam popušio onih 5) a Ru svojih ponosnih 25 ojra. Našoj sreći nema kraja! Odmah smo se odjurili počastiti u Cinestar na zadnji film koji smo našli sa tonom kokica i cuge.

Nakon filma smo se vratili u Casino jer nam je ostalo još nešto bonova za automate. Kadli mala Ru digne još 40 kuna te prijatelj Plavi J još 80 kn. Ideš! Mene i Nutellu ti automati ne vole – sve smo izgubili, bez ijednog dobitka. E da, Nutella nije zaradila apsolutno ništa. Ali je zato dobila kino i kokice, te je prvi puta bila u kinu u Zagrebu. Jeeeee!

No na kraju večeri kada bi se sve zbrajalo i oduzimalo, rezultat bi ovakav ispao:
Dosta smo dobili, više nego smo očekivali, čak i kad oduzmemo kino i klopu, u plusu smo i dalje. No kada ti bonovi bila naša stvarna lova, bili bi oguljeni kao zadnji dripci.

Dakle, kuća uvijek dobiva, pa vi kockajte.

Opet ja u svome klasičnom izdanju – tramvaj, truckanje, drndanje, gužvanje. Opet na putu prema negdje. Opet slušalice u uhu u nastojanju da daleko, barem na kratko, pobjegnem odavde. U slušalicama svira neki soundtrack. Nekoliko pjesama zaredom je svirala klasična glazba. Ugodno za promjenu. Lagano i opuštajuće – da, kada bi se čulo.

Imam mali iPod koji stvarno kvalitetno reproducira glazbu, ali vanjska buka je toliko jaka da svu tu laganu i nježnu glazbu narušava, skriva ju, guši njenu čar. Pojačao sam do kraja, ali efekt je i dalje isti.

Tužno. Grad je preglasan za klasiku. Tu prolazi samo filozofija - brzo, više, glasno. Morali bi se malo maknuti iz grada, da odmorimo uši, mozak, da usporimo i ono najvažnije, da čujemo glazbu.