Ispovijedi ogorčenog uma lovca na vjetrenjače

Kako se ponašati prema osobi koja te nedavno ostavila i još nije navela točan razlog (jer ga ni sama ne zna – kaže). Možda bi bilo sve to nekako lakše da ne moramo zajedno raditi. Još sezona nije krenula pa je to za sada dva puta tjedno, no kada posao krene biti će svaki dan.

Mobitel mi zvoni skoro desetak puta dnevno, što poruke, što pozivi od nje. I uvijek neke bezvezarije: „Bok, di si?“; „E, bila sam kod Katarine,...“; „Još radiš?“,...

Ponaša se kao da se ništa nije dogodilo! Sada bi si ona bila „frendica“ samnom.Ona je OK sa tim. A zna da ju ne mogu gledati jer mi se tona gluposti mota po glavi. Tu je a ne mogu ju imati.

„Ali ja tebe ne želim izgubiti, ja ću uvijek biti tu,...“ - ???????????????????????

Tu ćeš biti kao sol na rani. I to je toliko otrcani izraz da više ne može ni približno predočiti koliko stvarno boli. A ovaj dio da me ne želi izgubiti - !!!!!!!!!!!!!! A kako je zamislila taj film kada me najurila bez objašnjanja?

„Ma ti si savršen dečko kojeg svaka cura može poželjeti.“ – Hm, da. Osim nje. Ma toliko sam savršen da boli i ne može se nositi sa time zato me ostavila. Uf, kako sam si dobar! Može li mi netko objasniti KAKO TO MOŽEŠ REĆI NEKOME KOGA OSTAVLJAŠ!!!

Sada sam se sjetio! Jednom davno mi je napisala kao joj je žao što mi nikada neće biti inspiracija za moje pisanje bloga. Nikada nije shvatila da je ovo ogorčeni blog, da sam zbog nje prestao pisati jer više nije bilo te gorčine, jer sam bio sretan. No sada je došla na svoje, nadam se da je sada sreta zbog toga.

Mislim da se da primjetiti da sam ljut. Svjesan sam da zvučim kao i svaka duša slomljena srca. I da sam „kliše“. No što mi je ostalo? Oduzela mi je jedinu stabilnu točku u mome životu, onu iskrenu radost kada sam vidio njen iskreni smješak usmjeren meni.

Malo sam izgubljen. Familiju doma više ne mogu gledati, moram otići a nemam kamo i kako. Financije su mi tragedija. Diplomirati ću korz dva tjedna. Klub koji sam osnovao sa toliko gušta i entuzijazma mi je postao teret. Dragi su mi svi ljudi u njemu, ali više ne osjetim gušt. Plesnjaci su mi zamor. Gledam ljude kako uživaju a ja se tog osjećaja više ni ne sjećam. I što mi ostaje?

Bez brige, nisam suicidalan, samo sam na velikoj prekretnici u životu za koju nisam očito bio spreman. Debelo razmišljam o preseljenju. Negdje na more, manji gradić, mir, tišina, novi početak.

Stara narodan poslovica kaže: Nevolje su kao trešnje, uvijek dolaze u paru.

Naravno, to zvuči prejednostavno za moj slučaj. Kod mene dolaze u obliku grozda!

Ispovijedi ogorčenog uma. O da, opet sam ogorčen, ljut, sjeban, izjeban, izvaran, pregažen, prevaren,... A što je s vjetrenjačama? Bez brige, ima i toga. Zbog tih vjetrenjača debelo razmišljam da fax steram u kurac iako mi je ostao samo jedan ispit. Čak je i diplomski napisan i predan, otalo je manje od mjesec dana, a ja bih ih sve poslao u krasni...

Sanjam o tome da odem živjeti negdje na otok, da radim na ribarskom brodu, da imam samo za stan i hranu, bez kompjutera, bez mobitela, bez imena. Samo da me svi puste na miru, da se maknem i zaboravim na ovaj život. Jednom davno sam pokušavao naći posao svjetioničara, no to se teško dobiva i sa vezom. Tako da živim bar godinu dana, da se malo od svega odmorim, da skupim snage za daljnju borbu, jer život nije drugo. Bar godinu dana.

No ne mogu si to priuštiti. Previše ljudi ovisi o meni, mnogi imaju velika očekivanja. Ne mogu ih iznevjeriti, ne mogu protiv sebe.

Ljeto još nije zvršilo, sezona još nije počela, a ja sam umoran.

Kako sam sada ljut! Ne mogu vjerovati da je morala sjebati to nešto predivno što smo imali. Toliko sam se trudio sve dati, sebe dati, stvoriti za nas, za zajedničku budućnost. Što sam bolji prema njoj, to je ona bila nesigurnija u našu vezu. Bravo!
Ne ostaje mi drugo nego opet biti muška svinja, drugo niste ni zaslužile...