|
Još jedan tekst iz "Pulsa":
Ok ovako, prva stvar: htio bi zahvaliti uredniku Čušpajza na kreativnom imenu moje rubrike. Da "Macan"! Pa gdje mu je pamet bila? Prva asocijacija je na ogromnu samodopadnu ćelavu seljačinu šarma šahta i inteligencije tramvajske tračnice. Ali sada smo se uspjeli dogovoriti za drugu verziju naslova. Kao što smo svi upoznati sa ludilom "Sexa i grada", te njihove muško-britanske verzije "Seks i neki drugi grad" (kako su naši preveli), tako smo i mi odučili nastaviti istim popularnim tokom. Tako je nastala Apstinencija sa sela.
Zadnji puta sam pisao o vrsti cura (onako, u grubo) i naletio sam na interesantne kritike, no iznenadilo me to što su cure dobro prihvatile, čak im se i sviđa. Inače kada ovakve stvari izjavim ispadam šovinist, klasična muška svinja, seksist i sličan popratno-neugodan sadržaj uz ostale pogrdne epitete vezane uz domaće životinje a katkada se to proširi i na širi spektar zoologije. Ali me zanima, za ovaj slučaj, u kojoj su se kategoriji one vidjele?
No da ne duljim i okolišam jer mi je prostor ograničen, prelazim na današnju temu. Evo nedavno mi je uletio novi, kratki poslić. Stara dobra fizička šljaka. Iako radim sa malom ekipom koji su nadobudni brucoši, pa sve do nekih koji su već diplomirali, inače prilično pristojni ljudi. Ali ipak pričamo starim šovinističkim govorom radnika sa skele (mislim da ću primjere ovaj puta ipak preskočiti). Dali je to od količine testosterona ili nam se pali primitivni gen muškaraca u lovu, nama jednostavno pada IQ te počnemo pričati i ponašati se prema ženama kao komadu mesa, sirovini, objektu, često uz zamjenicu TO. Ajde, nije to tako strašno, znamo mi biti i puno gori. No bizarna stvar u cijeloj toj priči je da nemamo šefa, već šeficu i kako njoj nešto pukne, tako mi skačemo kao gomila dripaca. Autogol.
Ali, žene su još gore. Ma koliko se god to trudile sakriti, ne možete. Zadnji vikend mi je jako dobra prijateljica opet cmoljila na ramenu kako su muškarci komplicirani. Molim! Upravo obrnuto, ali vi to ne želite shvatiti. Vi nas komplicirate. Mi smo jednostavniji da jednostavniji ne možemo biti. Volimo pojest, popit, nešto poševit. Volimo se slobodno izražavati što uključuje i one neartikulirane zvukove uz čestu pratnju sumnjive akustike i još sumnjivijeg mirisa Volimo se i vezati uz nekoga jer nam to daje određenu sigurnost. No ako nam se pruže prilike, primjera radi, da sjedimo na dva stolca od jednom ili vas ostavimo zbog boljeg primjerka priležnice, pa bio bi veći grijeh to ne iskoristiti. Cure moje, to su ljudske osnove. Ponavljam, i vi to radite, no to bolje ukrasite. Samo što ste vi sklone sapunica efektu i nepotrebnom količinom Shakespeareovog dramatiziranju sa kategorijom završetka Otela. Čemu? I tko je onda kompliciran?
Još par zgodnih stvari koje vam ne idu u prilog: Pamtite što ste odjenule, koja je pjesma svirala, koji ste miris nosile, u koji sat i minutu ste nas prvi puta primijetili. Ista scena, samo sa izmjenjenim sadržajem kada smo se upoznali. Onda kada je došlo do poljupca sadržaj se širi na širu paletu percepcije, poput mjesta radnje, te boje sjaja u očima i mjesečeve mijene. O sljedeća dva koraka (početak hodanja, te prosidbi) se ni ne usudim pisati jer je ipak i moje poimanje kao prosječnom muškom ograničeno. Nadalje, zašto je prosječno spremanje za izlazak u žena 30 minuta dok je kod muških 3 minute? Da znamo da se volite dotjerati, ali i mi to napravimo u te 3 minute sa puno više stila i osobnosti a ne kada izađem van gledam tako rečeni "copy-paste" efekt – sve ste slične, da ne kažem iste. I za kraj, koja je to fora sa tuširanjem istog trenutka nakon sexa?
Evo ja priznam, znao sam biti stvarno gad sa ženama. Zašto? Kad mogu, kad su mi to dozvolile. Ali više mi nije gušt to iskorištavati, nekako sam, ajmo reći evoluirao na višu razinu od toga. Nije mi više potrebna samohvala, niti tuđe testosteronsko tapšanje hvale po ramenu – "bravo faco". Moj ego i moje mogućnosti nisu više upitna kategorija, znam što mogu, znam što ne mogu. Imam određeni stav i držim ga se. Pokušavam se i držati stare Bečke škole, i ostati što više gentelmen (kavalir), makar je to u današnjem društvu gotovo nemoguće. Bojim se da je izumrlo. No o tome drugi put. Ono što sam htio reći je, da i oni koji se pokušavaju držati tih načela, nisu dovoljno cijenjeni. Evo iz vlastita primjera: svi znamo naše stare tramvaje koliko je lako ući i izaći iz njih. Jedan dan se sretnem u tramvaju sa curom koju sam upoznao večer prije i uspijemo se dogovoriti za kratku kavicu. Izlazeći iz tramvaja, okrenem se i pružim joj ruku da joj pomognem. A ona s visoka na mene, da što ja mislim da je ona nesposobna, ne treba joj moja pomoć. Ja u šoku! Ispričam se što sam pokušao biti pristojan i zamolim ju da mi oprosti što više ne želim sjesti negdje s njom, jer mislim da daljnja komunikacija nije moguća zbog kulturoloških razlika. Ok, ovo zbunjeno zvuči, ali njoj je bilo još teže za shvatiti (ako je shvatila). Na to se oprostim i odem. A takvih primjera imam.
Zaključak: cijenim te koliko cijeniš mene, poštujem tvoju slobodu, to očekujem i od tebe, ako bi radije s ekipom na pivu nego gledao u kinu Engleskog pacijenta sedmi put s tobom, to ne znači da imam drugu, već da bi radije sa ekipom da pivu. Ako se ne sjetim neke godišnjice, imendana ili nekog jubilarnog datuma, ne znači da mi nije stalo. Često su neke stvari onakve kave jesu i ne treba ih dodatno, nepotrebno komplicirati. Prestanite nas preodgajati.
|